PROIZVODNJA POVIJESTI I DALJE VODI NA RANG
listi uspjesnih "privrednih" grana zemljice Bosne. Sanse da nas neko sustigne u tom tezackom poslu, nakon posljednjih dana mjeseca januara, svedene su na minimum. Bila su dovoljna samo dva sijecanjska dana (25. i 26.) da se udarnicki proizvede nova tona historije: Memorandum o promjenama Harisa Silajdzica, mitsko-provincijalni i serioznoneuvjerljivi napad srpskih poslanika srpske skupstine Republike Srpske na srpskog arhineprijatelja Harisa Silajdzica, konacna abdikacija Nikole Poplasena i ustolicenje Mirka Sarovica za predsjednika nesto manjeg bosanskog entiteta, tri mlaka i infantilnokompromiserska amandmana OSCE-a na sopstveni Izborni zakon, a cak je i nas magazin ponudio jednu ad hoc "povijesnu" arbitrazu koja krasi sesnaestu i sedamnaestu stranu ovoga broja.

Ne vrednujuci ove indukcijske nalaze a priori ni pozitivno ni negativno, moguce je uspostaviti njihov najmanji zajednicki sadrzilac: to je Dejtonski ugovor kao kolektivna mjera naseg ocaja. Jedni napadaju taj dejtonski ocaj i traze reviziju, drugi brane taj nas ocaj svim institucionalnim i vaninstitucionalnim sredstvima, treci se boje svojih bozanskih ovlasti, cetvrti, pozivajuci se na sumornu realnost Bosne, traze od trecih da ovlasti upotrijebe bez zadrske...

Sve u svemu, stvara se kriticna masa za nesto neocekivano, za nesto veliko, za radikalnu institucionalnu preinaku. Rekao bih da je Silajdzic nervom nercika osjetio da zelucani sustav medjunarodne zajednice na Dayton pocinje reagirati gastritisom. U strahu od zelucane kiseline koja u nepovoljnom biotopu moze napredovati do hronicnog katara, a bogami i do malignog raka, medjunarodna zajednica suocava se sa sopstvenim trenutkom istine: preventivom do zdravlja! A za svako zdravlje, pa tako i za zdravlje Bosne, najbolji lijek je prirodni.

Vratiti Bosnu u njenu prirodnu povijest je tezak i odgovoran zadatak. Silajdzic je bacio rukavicu, nadati se da ce je Stipe Mesic uhvatiti sedmog februara i proslijediti Evropi kao dokaz kvalitativno novog bosansko-hrvatskog saveznistva. A to bi vec bilo nesto. Dovoljno za Petritschevo zimsko putovanje u Banju Luku, razgovor sa tamosnjim liderima i, nakon toga, obracanje javnosti posredstvom Televizije Republike Srpske. Na austrijskom srpskom da ga ceo svet razume: "Gradjani i gradjanke Bosne i Hercegovine! Odlucio sam da u Bosnu i Hercegovinu privremeno uvedem proljece..."

Cak bi i Handkea blokirao strah od ovako direktnog udarca. Bez mogucnosti da voljena nacija postavi zivi zid.

Nerzuk CURAK