Vec nakon tri izdanja nove emisije na BHT–u, kojoj je njen urednik dao inventivan naslov Otvorena vrata, polako pocnete shvacati zasto zivimo u drustvu u kojem caruju svi oblici nazadnjacke svijesti. Stvar, je li, pocinje isto k'o u Americi – Vlastimir, u kombinaciji fraka i sakoa s klasicnim kopcanjem, saopci temu. Naslov Veze i poznanstva bio bi primjereniji rubrici u spomenaru kakve ucenice sedmog razreda Osnovne skole "Musa Cazim Catic" nego za talk show u kojem gosti uz pomoc voditelja imaju rasvijetliti neke za nas vazne teme. No, Vlastimir Mijovic je u posljednje dvije godine novinarske karijere ucinio sve da svaku, pa i najzanimljiviju temu estradno razvodni do te mjere da niko ko imalo drzi do mentalnog zdravlja ne moze gledati cijelu emisiju. Daljinski je upravljac velika stvar, pa smo imali priliku, uporedo s gledanjem nekih drugih, vidjeti kako Halid Genjac, Sejfudin Tokic, Ilija Simic i Nedzad Latic u Vlastinom carstvu opredmecuju iskustva drustva za koje se moze reci sve, ali ne to da je na putu prema civilnom i gradjanskom. Tako se Genjac, ginekolog, za kojeg se moze kazati da se nalazi na samom izvoru bosnjacke moci, manirima i mahanjem ruku koji simboliziraju nekog bogatog, mocnog i cinicnog, poslao neodlucnog Vlastu "na volej" Nedzadu Laticu, koji je, medju svim biserima koje je tu noc pobacao pred gledaliste u studiju i ispred tv–ekrana, rekao "kako se ne osjeca mocnim jer je brat Dzeme, koji je poznat kao muslimanska sirotinjska majka", "da su Alija Izetbegovic i Husein Djozo jedini relevantni pisci islamske tematike za vrijeme komunizma u Bosni", te "da je organiziranje na nivou familija u samom mentalitetu bosnjackog naroda". Vlasta je, naravno, na sve to "dostojanstveno" odsutio pa je pokusao Sejfudinu Tokicu dati slagvort za borbu protiv vlasti. Neuspjelo, jer se u takvom kontekstu ne bi snasao ni bolji polemicar od Tokica, koji jeste poslao par strelica na model vlasti, ali nije zahvatio niti jedan sustinski problem. Ilija Simic, nekadasnji sef SIZ–a za kulturu, tako je ostao jedinom svijetlom tackom mirno saopcivsi "da drzavne institucije ne postoje i nista ne znace i da su centri vlasti i moci u paralelnim strukturama". Tako je stasiti Vlasta, ciji povrsan nacin vodjenja predstavlja dosad nezamislivu kombinaciju tv–krizanca, dosao do formule koja izgleda nekako ovako: patronizacija à la Oprah Winfrey ("eto, bas me prije neki dan zvala jedna zena, koja ne poznaje nikog u Sarajevu, da joj dijete, inace briljantnu ucenicu, upisem na fakultet"), "seretluk" model Predrag Zivkovic Tozovac ("jeste li vi, ha ha, ha, gospodine Genjac, ikada do sada kao ljekar bili u situaciji da zbog poznanstva neke stvari uradite, he, he, he, bolje") i zanemarivanje odgovora cinicno sarmantnim osmijesima iz registra Senada Hadzifejzovica.

Jesmo li to, zaista, mi? Jesmo li zasluzili da nam najvece "istine" o nama (jedna od njih je da zivimo u svijetu u kojem je istina o vitalnim problemima, kao i nama samima, smrtni grijeh, a druga da nam kapu kroje najcrnji falsifikatori povijesti) dodju kroz Otvorena vrata, "talk show" koji je po svojoj unutarnjoj logici i vanjskom izricaju blizi PINK televiziji nego istrazivackom novinarstvu. Vlastimir, ocigledno, nije shvatio da su ova vlast i gradjanski mir dvije oprecne stvari i da ne mogu skupa. Ili je cijena "slave" ("to da ne cekam sat, dva ili tri"), naprosto, tolika da joj se ni nekad sjajan novinar Mijovic nije mogao oduprijeti? Sta je – da je, ne valja. Ta vrata bi trebalo sto prije zatvoriti, kako zbog buducnosti onoga ko ih je otvorio, tako i zbog nas koji smo prinudjeni gledati sto ima unutra. (A.B.)

U nizu Austrijanca koji su odselili na zapadnu obalu Sjedinjenih Drzava i tamo napravili znacajne filmske karijere, ona je bila jedna od prvih. Rodjena kao Hedwig Eva Maria Kiesler u Becu 1913, postala je poznata u filmskom svijetu kad se pokazala obnazena, i to u ceskom filmu Ekstaza (1933), koji je dozivio veliki uspjeh i bio zabranjivan. Jedan od kurioziteta je da je cak i vodja italijanskih fasista Benito Mussolini imao svoju kopiju Ekstaze. Nekoliko godina kasnije, nakon razvoda sa proizvodjacem municije Fritzom Mandlom, odlazi u Hollywood i dobija ime pod kojim ce u tridesetim i ranim cetrdesetim biti poznata kao jedna od najljepsih zena svijeta i snimiti filmove sa najpoznatijim glumcima toga vremena: Williamom Powellom, Spencerom Traceyem, Robertom Taylorom, i – u svom najkomercijalnijem filmu Samson and Dellilah (1959, rezija Cecil B. de Mille ) – Victorom Matureom. Ostat ce zapisano da je za taj film naplacivala 5.000 dolara sedmicno da ga promovira, a to je objasnila rijecima: "Samo u ratu mogu davati svoju krv nizasto." Hollywood, ipak, nije bio nacisto s njom, jer voljela je otvoreno govoriti o svom glamuroznom imidzu – "Svaka zena moze biti glamurozna, dovoljno je stajati i izgledati glupavo" – a zbog nesporazuma s agentom promasile su je i dvije velike zenske uloge: u Plinskoj svjetiljci (1944.) Georgea Cukora i jednom od najvecih americkih filmova ikad snimljenih – Casablanci Michaela Curtiza.

Oba puta su uloge zavrsile kod Ingrid Bergman, ali bit ce da tolika sreca nije mogla zadesiti nekog ko je pored ljepote imao i tehnicku genijalnost: 1942. je uz kompozitora Georgea Antheila pocela razmisljati o sistemu kontrole i zastite vojnih torpeda bez mogucnosti da ih neprijatelj moze vidjeti ili otkriti. Taj sistem koji su patentirali, ali nikad nisu vidjeli ni pare od njega, kasnije je upotrijebljen za tehnologiju celularnih telefona u 1997, kad su njih dvoje i nagradjeni od strane kompanije Electronic Frontier Foundation Pioneer.

Reditelj John Cromwell u svoje biljeske je zapisao: "Ona nije imala problema sa egom, problem je bio sto nije glumila." Imala je sest muzeva, svih sest puta se je i razvela, a pred kraj zivota bila je i slijepa. Zivjela je u predgradju Orlanda, na Floridi, blizu jezera, a vodila je i dva spora: jedan protiv izdavaca njene "autobiografije", a drugi protiv firme Corel, koja je neovlasteno koristila njeno ime.

Hedy Lamarr je zaspala i nije se vise probudila, a svijet je ostao bez jedne od zena cija je ljepota obiljezila stoljece. (A.B.)