Na prostoru bivse Jugoslavije danas je vjerovatno nemoguce naci zivog covjeka cija bi biografija mogla potpunije svjedociti o 20. stoljecu od biografije Stevana Dedijera. Jedan od svjetskih pionira promjene pristupa modernoj spijunazi, profesor, predavac, saradnik i gost najuglednijih svjetskih univerziteta i instituta, pristao je da se za nas magazin, tokom svog odmora u Dubrovniku, prisjeti mnostva zanimljivih detalja iz svog zivota, te da svoje vidjenje naseg regiona i aktuelnog procesa globalizacije. Pred vama je drugi dio zanimljive zivotne ispovijesti, koja lici na bogati predlozak za uzbudljivi filmski scenarij

DANI: Kako ste dospjeli u zatvor?

DEDIJER: Dok sam uredjivao Slobodnu rijec, mi nismo imali nikakve pare iz Moskve, morali smo zaradjivati. Radnici su davali pretplate, a svaka dva–tri mjeseca organizirali smo piknik. Zovnem jednog Borica, Hrvata, i kazem: Marko, molim te, osam jaganjaca zakolji i ispeci. Onda zovnem drugog iz te nase burzoazije, a kad sam isao da trazim te nase ljude, pitao sam: Where are the niggers? Zasto? U Indijani, zatvara se fabrika celika, to nikada necu zaboraviti, dolaze radnici, sjedaju u autobus, njih 50. Casna rijec – za minut su svi zaspali. Svi k'o pokoseni, svi hrcu, toliko je bio iscrpljujuci taj njihov rad. Njih je ovaj list i ovaj zivot podsjecao na vrijeme kad su bili mladi cobani, kako je to lijepo bilo. Kao djecu su ih strpali na brod, bilo im je 16–17 godina, i onda su otisli u fabrike. Oni se samo sjecaju kako je ovdje bilo divno. Zato smo uvijek bili reakcionari. Odakle danas HDZ–u ovolika, kako je zovu, dijaspora? I oni se sjecaju, jer su otisli kao mladi, kako im je ovdje bilo lijepo. Oni se, ustvari, samo toga i sjecaju. A ja se sjecam, tamo su bili i Srbi i Hrvati, i onda oni imaju svetu Bogorodicu i sliku Franje Josipa. Ja sam se, naravno, sa svima puno druzio, i onda mi zaradimo para, skupimo ljude, napravimo piknik, i tu dodje 2.000 radnika, dodje tamburaski orkestar, jede se, pije se, jede se bijeli i crni luk, janjetina. A vodili smo borbu protiv Srpskog narodnog saveza, to je bilo osiguravajuce drustvo za radnike pod vodjstvom kraljevskog ambasadora, s kojim smo se svadjali i psovali jer su oni kao velikosrbi svasta zagovarali, a mi smo bili protiv. Oni su nas tuzili da nismo uzeli neku licencu za prodaju piva, i ja odjedanput vidim 10 state police dolazi tamo, hapsi sve one iza bara, a ja smugnem, pobjegnem. A onda, poslije nedjelju dana, ja, k'o budala, odem u Federalni biro, jer su mi rekli u partiji: uzmi gradjanstvo, novi jugoslovenski pasos. Ja odem tamo, u FBI, oni kazu: ti si Dedijer, "you are under arrest".

DANI: I koliko ste dugo bili u zatvoru?

DEDIJER: Mjesec dana.

DANI: Kako ste dosli u americku vojsku?

DEDIJER: Kad je izbio rat… to je bila svadja s tim nacionalistima. Oni, recimo, objave… Sta si ti, Srbin ili Hrvat?

DANI: Bosnjak.

DEDIJER: To je sada najnovija partijska linija, ha, ha,ha... Mi otkrijemo da je jedan urednik Srbobrana – tako se zvao jedan list – pobjegao iz Srbije i da je nesto pronevjerio. Zovnem Djordja Runjevca, jednog radnika celika, i kazem: "Djordje, evo ti moja pjesma u desetercu, prepisi." On prepise radnickom rukom i ja to posaljem u Srbobran. U toj divnoj narodnoj pjesmi, u tom desetercu, psujem Josu Rajnovica i dijete Stevana – mene su zvali dijete Stevana, jer su mi bile 24 godine – psujem ih kao izdajnike srpstva, proklete... I oni objave na prvoj strani crvenim slovima. A ja raspisem konkurs: ko moze da rastumaci ovu pjesmu, dobit ce nagradu! I stvarno, javi se jedan profesor i procita prva slova, koja kazu: "U Srbiji sam pokrao narod, a ovdje ga varam, urednik Srbobrana." A on u svom listu, na prvoj strani, objavio. E, takvim smo se trikovima bavili. To je bio list narodnih prica, pjesmica, anegdota, ono sto ce da razumije radnik, onda malo propagande, komunisticka linija. Kad je izbio rat, velikosrbi su poceli zestoko psovanje Hrvata. Mi smo dobili izvjestaj od svestenika, katolickih popova, koji su javili sta se dogadja, o pokoljima Srba u Hrvatskoj. Velikosrbi su odmah razvili ogromnu propagandu protiv Hrvata, tuce po salunima, flasama su tukli radnike. Ja onda napisem pismo Rooseveltovom sinu – znam ga sa Princetona – i zamolim ga da u ime predsjednika napise pismo za nas list gdje poziva da se ujedinimo u borbi protiv Hitlera. Dobijem to pismo i objavim ga i stalno sam ih tako zajebavao uz pomoc Nikole Kovacevica. Medjutim, Nikolu su poslali u Kanadu, a dosao je Mirko Markovic, koji je iz Moskve preko Spanije dosao u Ameriku, iz jedne stare crnogorske porodice zelenasa. Njegov stric Vukasin Markovic ima sliku snimljenu na Crvenom trgu sa Lenjinom. I Mirko Markovic je od 15 godina u NKVD–u i Crvenoj armiji i on dolazi kao takav i komanduje. A ja u sukob s njim. Ja sam rekao, ne valja ta linija. Uglavnom, ja sam Mirka Markovica poslao na Goli otok. Kako? Kad sam se vratio u Jugoslaviju '45. svadjaju se Djilas i Kardelj gdje ce mene. I ja zavrsim u Borbi; Djilas pobijedio. Dodje Mirko Markovic, a ja se svadjao s njim u Americi zbog te pogresne linije, a on se ponasao kao oficircina. Ja tada kazem: radim u listu, a on kaze: necu ja ove budale pitati sta cu raditi. Kazem, koga? Tita. Kako neces? Jok, ja cu pitati sovjetskog ambasadora sta cu raditi. Kad je dosla '48, ja sam ga otkucao, pitali sta zna, a on je pobjegao bio '48. kad je izbilo ono sve i otisao na Lovcen u Crnu Goru u gerilu. Onda su ga uhvatili i – Goli otok. Poslije sam ga sreo i izljubili smo se. To je siroce s Golog otoka.

DANI: Kako ste dosli u americku armiju?

DEDIJER: Bio u partiji i tada to nisam znao, ali Amerikanci i Englezi poceli su da vrbuju nase komuniste i da ih salju u Jugoslaviju. Meni je dosao Aleksandar Vucinic – to su dva brata Vucinic: Vlado je bio na Stanfordu, na univerzitetu, u onom centru za revoluciju, a njegov brat Aleksandar Vucinic je bio istoricar – i, dosao je meni i kaze: poceo je rat, treba u USS, to je americka obavjestajna sluzba, trebat ce tebe da te salje u Jugoslaviju. Hoces? Hocu. Onda dodji u Washington. I ja sam dosao, u jednu ulicu, dosao kamion po mene i – u logor. Tamo sam prosao sve vjezbe, naucio sam rukovati svakim oruzjem, znao sam sabotaze...

DANI: Koliko je trajala ta obuka?

DEDIJER: Tri mjeseca.

DANI: Jeste li tu i padobranac postali?

DEDIJER: Ne. Ja sam tu sve izucio, bio sam izvanredan, izvini sto se hvalim. Recimo, kazu nam, veceras idemo da naucimo kako da zgrabimo elektricnu centralu i da je dignemo u vazduh. A ja kazem jednom: ovi ce manevrisati okolo, hajde da je ja i ti zgrabimo. Kako? Ima kapija centrale, kuca prekoputa, mi odemo kod covjeka u kucu i pitam ga: znas li onoga na strazi? Kaze, kako da ne, svaki dan je tu. Hajde s nama i razgovaraj sa njim. On pocne da razgovara, mi uzmemo strazarevu pusku, bacimo je, upadnemo kroz vrata i trojicu zarobimo. Jedan je bio s reflektorima i trazio nas, ali dodjemo i do njega i mi zgrabimo centralu. Poslije, to vece, oficiri su diskutovali... A sta je bilo? Tu je sjedio sin onog urednika iz Srbobrana i poslije pisao kuci kako sam ja to zarobio. A tu bili dva Dalmatinca, kapetani, pomorci, govore jedan drugom na hrvatskom i pitaju mene igram li karti. Kazem, igram. Kazu, naucit cemo te mi jednu igru. Koju? Kazu, preferans. I sve oni govore kako ce meni da podvale na preferansu. Ja ih pustio, pustio, i onda njima kazem: jeb'o vas caca, sta mislite? Oni se zabezeknuli. I poceli smo da razgovaramo kud nas salju. Ja sam znao tada o ovom Mihailovicu – prvo je dosla naredba iz Moskve: nas junak Draza Mihailovic. Mirko Markovic stampao velike plakate – Draza Mihailovic na bijelom konju – i prodavao radnicima po 10 dolara. Odjedanput dolazi nalog iz Moskve: Draza Mihailovic je izdajnik. Cijepaj sve, pali. A prije toga Mirko Markovic nosi kralju Petru 5.000 dolara. Ovaj NKVD–ovac i kaze: "Moje izvjestaje Staljin cita." To je stari trik kod obavjestajaca. Mustafa Golubic mi je pricao: kazes Staljin cita moje izvjestaje i to je trik kojim navodis covjeka da radi k'o konj, jer ne pise za nekog cinovnicica. Kopinic je iste te trikove primjenjivao. A to je birokratija ogromna, tvoj izvjestaj ustvari nigdje ne dospije. I ja poceo razgovor sa ovim i kazem: ako me posalju Drazi, ubit cu ga. Poslije tri dana mene zove pukovnik: spakuj se i napolje. Ako progovoris i jednu rijec o onome sta si ovdje naucio, dobit ces 20 godina zatvora. I izbaci me iz USS–a.

DANI: Dakle, to je bio razlog?

DEDIJER: Samo to sto sam rekao da cu ubiti Drazu.

DANI: Kao da je bio jos saveznik.

DEDIJER: Amerikanci su podrzavali Drazu. Oni su ga, ustvari, preuzeli od Engleza, ali i kada su Englezi Drazu napustili, ovi su ga jos gurali.

DANI: Do kada su ga podrzavali?

DEDIJER: Amerikanci su podrzavali Drazu dok nije pogubljen. Kad je bila afera Watergate, ja sam htio da vidim kako rade u obavjestajnoj. Bio je jedan Hunt u toj aferi, on je radio u Bijeloj kuci i uhvatili su ga sa onom petoricom i uhapsili. I ja razmislim: on sjedi u zatvoru i nema veze sa svijetom, ja cu njemu pisati. I pisem Huntu, napisem mu da sam bio u americkoj vojsci i pitam ga da li je u Juznoj Americi pomagao zemlje da razviju svoje obavjestajne sluzbe. Znam da je to radio, procitao sam u novinama. On mi odgovara: milo mi je da si se javio, ja sam znao jednog Srbina, Musolina koji je bio kod Draze, ja sam ga poslao kod Draze '44. A znam i ja tog Musolina jos dok je bio dijete. E, onda kada su mene izbacili, htio sam da dodjem u Evropu i javio sam se dobrovoljno u americku vojsku jer su gradjani saveznickih zemalja mogli ici u americku vojsku, ali ne Talijani i Nijemci. Odlucio sam tada da budem najbolji vojnik u americkoj vojsci, kao komunista. I stvarno, tu sam se pomijesao prvi put sa ovom sirotom Amerikom, sa Anglosaksoncima, jos pamtim neke njihove pjesme... Tu sam postao prijatelj sa obicnim ljudima, radnicima, pozavrsavao sam te sve kurseve, i, odjedanput, u New York Timesu citam cijelu stranu... Ivan Ribar je jos prije intervjuisao Vladu, mog brata, i sve te studentske vodje koje su se spremale za rat protiv fasizma. I tu sada pise o mom bratu koji je odvezen engleskom podmornicom, nakon sto je ranjen u glavu, u Kairo, opisuju se dozivljaji moje majke u zatvoru Gestapoa, moja je snaja poginula u Petoj ofanzivi... Sve to u New York Timesu. Moram ja u Evropu i odlucim da idem u padobrance. Javio sam se, skakao, i bio tako dobar vojnik da su me identifikovali da budem tjelohranitelj komandanta divizije 101, generala Taylora (lik iz Spielbergovog filma Saving Private Ryan, op. S.P.), koji je poslije postao sef americkog generalstaba. Ja sam skakao u Holandiji i vikao: zivio Staljin!

DANI: Kako ste odlucili da ostanete u Jugoslaviji?

DEDIJER: Vrlo lako. Za vrijeme rata sam sa generalom Taylorom provodio 24 sata na dan, ja sam skakao za njegovim ledjima. U vazduhu nas tuku Nijemci topovima, mitraljezima. Toliko sam lud bio: gledam njegov padobran i padnem pet metara od njega, a njegova dva druga kazu: slusaj, mi skocimo, imamo hrane za cetiri dana, sjednemo u rupu i cekamo. A ja kao budala, odmah nadjem generala. On ide naprijed, ja za njim. Tuku Nijemci, mi treba neki most da uzmemo, a general se okrene i kaze: tvoj zadatak je da ides ispred mene, ne iza mene, da vidis gdje su mine. Krenem ispred njega. Nailazimo na ranjene oficire, on razgovara sa njima, dodjemo 100 metara od mosta, Nijemci ga digli u vazduh. Poslije sam bio u zadnjoj Hitlerovoj ofanzivi, tu sam ga izvukao kad je bio ranjen, iznio ga – bili smo na Rajni, opazili nas Nijemci, tukli nas, svi bjezimo, ja se okrenem, on pao. Nisam ja hrabar covjek, ali kad sam vidio da je pao, automatski sam otrcao do njega, metnuo ga na rame i izvukao ga. I odem kod svoga komandanta, tu imam clanak koji sam tad napisao, to je govno bio, taj major, kukavica, svi smo znali da je kukavica. Padobranci, to je posebna sorta ljudi, to je 101 divizija. Ja sam sad dobio njihov bilten sa Raba.

DANI: Recite mi kako je izgledao Vas dolazak u Jugoslaviju?

DEDIJER: Meni je general nudio gradjanstvo. Kaze, moramo da ti damo gradjanstvo, jer ako te Nijemci uhvate, ubit ce te. Interesantno, kad smo skocili u Holandiju, meni narednik kaze: uhvatili smo tvog jednog. Nekog Slovenca. A ono, znas kako je kad je rat, puca na sve strane, ja kazem njemu daj ga, a on se dere na jednog njemackog SS porucnika: dajte Slovenca! Ovaj se dere na njemackom: nema! A onda ga moj Talijan Romano mlatne kundakom, on padne, i zavice: Slovenac napolje! Kad, izadje neki jado, decko od 16 godina, u SS uniformi. Ja sam ga htio ubiti u onom trenutku, samo pritisnes okidac i – mrtav. Sta radis ti tu, budalo? Kaze, ja sam iz Maribora, meni su rekli da sam Nijemac i mobilisali su me. Rekoh, cuti, budalo, nikom ne govori da si Nijemac dok ne dodjes u logor, pa se onda javi, hoce te ubiti. I sad su trazili Slovenci da ga nadju, kad sam isao da drzim predavanje. Ja sam tad u Londonu imao 24 sata, dali mi dopust, javio se Vlatku Velebitu, koji je bio prvi ambasador, i rekao mu: hocu kuci. Tu je bio udbas Milutin Vujovic, iz Cacka, iz Prve proleterske, i ja kazem: Milutine, molim te, udesi to. Sta se dogodilo saznao sam 35 godina docnije, to mi je Velebit ispricao u Malom Losinju, gdje ima vilu. On je jos ziv, ima 95 godina. Kaze, kad si me ono trazio, ja sam imao prvu posjetu kod Eisenhowera i dao sam mu spisak koga hocu, izmedju ostalih – Stevana Dedijera. Eisenhower je rekao: ja nikad nisam o ovome odlucivao, ja odlucujem o divizijama, armijama, generalima, ali dobro, dat cu ti toga. Onda meni porucnik, adjutant generala, bili smo tada u Alsaceu kod jednog sela, kaze: rekao Eisenhower da tebe prebacimo u jugoslovensku armiju, ali – general te ne da. Ja hocu da idem. Poslije pola sata dodjem kod generala, pozdravim, general mi da pismo i kaze najbolji sam vojnik u njegovoj diviziji i zeli mi sve najbolje. To sam pismo objavio sa njegovim potpisom. Kamionom odem u Pariz, znao sam te vojnicke puteve, odem po pasos, imao sam cetiri lugera, to sam skupio na bojnom polju od mrtvih Nijemaca – bilo je najdragocjenije da ugrabis luger. Odem u centralnu zgradu, tu je bila americka vojska, ostavim lugere da mi cuvaju jer trebam po papire, dodjem sutra – nema lugera. Ali, bojali su se padobranaca. Kazem: ubit cu te, vrati mi lugere, i – ja na avion. U avionu je bila zena Hemingwaya, Martha Gelhorn. Tako sam se upoznao s njom. Sletili smo u Beograd, februara '45.

DANI: Kakav ste Beograd zatekli?

DEDIJER: Pred Borbom... Znam da je Vlado u Borbi, ne znam gdje mi je majka. Pred Borbom je bilo kamenja, rusevina od saveznickog bombardovanja. Beograd je bio poluunisten. Kad me je Vlado vidio, poceo je da place. Zagrlio me i kaze – sjedi na stolici Janjica, urednika Novog vremena Hitlerovog. Pa gdje je on? Njega smo strijeljali. Za koga god – i njega smo strijeljali. To je takvo vrijeme bilo.

DANI: I sta ste onda radili?

DEDIJER: Onda je bio pocetak. Kardelj ide na nekakvu konferenciju u London, kazu, Kardelju trebas kao sekretar i kao prevodilac. Ja dodjem u London, ustanem u cetiri sata ujutru, uzmem sve novine, napisem preglede dnevnih vijesti i Kardelj sve zna sta se dogadja u svijetu na obadvije strane. Onda sam prevodio kod svih ministara Churchillovih... Onda su vec bili izbori kad mi je kod Dervente neko rekao: pobijedili partizani u Engleskoj. Kad je Churchill bio smaknut. Kad sam se vratio u Borbu, testirali su me. Umro Roosevelt, april mjesec, kazu: Stevo, napisi uvodnik. Znam da mi je test. Ja sam odsjeo kod moje tetke, gdje je Vlado zivio, na Dedinju. Odjedanput su svi moji pistolji nestali. Nikog ne pitam, Udba bila, nisu mi vjerovali. U americkoj padobranskoj uniformi Stevo Dedijer dolazi ovamo. Sigurno je spijun. Onda su se i Englezi i Amerikanci gledali kao klasni neprijatelji, mi stvaramo socijalizam, a oni hoce da nas sprijece. Onda vidim ko mi postane prijatelj: neki Sabic, Sarajlija, novinar, odjedanput moj prijatelj, hajde, Stevo, sa mnom... Sigurno hoce da vidi ko sam ja. Napisem uvodnik o Rooseveltu, svi odusevljeni, puno sam fakata dao, zanimljivih, interesantnih. Onda – pisi o cetnicima. Ja i to polozim. Vidim, stalno me persiraju. A onda sam pisao neke reportaze o radnicima, pa je Rocko Colakovic dosao da vidi, jer sam napao nekog direktora fabrike ili rudnika u Bosni, ne znam kog. Mene poslali tamo, a ja sam to gledao kao efikasni Amerikanac – ne radi direktor, nista o svom poslu ne zna, i ja to sve napisao. I, Rocko dosao: kako si mogao to napraviti? Slusaj, kazem, ja gledam kako covjek radi, nisam gledao po partijskoj liniji.

DANI: Kad ste prvi put sreli Tita?

DEDIJER: Tita sam samo dva puta sreo. S njim licno sam tri puta razgovarao. Kad je Dimitrov bio... Ja sam prvo bio u Borbi, pa su me onda metnuli za urednika Politike i tu je bio jedan mladi covjek koji je izvrsio samoubistvo. Ja dolazim na posao, pitam gdje je ovaj, kazu – ubio se juce. Ja znam ko je udbas, pitam sta je ovo, kaze – da se nije ubio, mi bismo ga ubili. To je tako bilo, zivoti su nestajali. Gdje sam ja polozio ispit? Trst. Daju mi 10 novina iz Trsta i ja napisem tri reportaze, kao da sam tamo: novine, kino, prodaja, cijena hljeba... Kako si to uspio, pitaju i kazu hajde ti u Trst. Odem ja, ceka se odluka kome ce pripasti Istra i Trst. Svu sam Istru proputovao. Bio sam sa Ljubom Dendicem, on je kasnije bio ambasador. Vidim, mene prate. Dodjem u Trst – Englezi me prate. A ja metnem znacku padobransku i odem u americki oficirski klub i pijem s njima, i poslije tri dana odem u englesku policiju sa onim americkim vojnickim naglaskom i pitam zasto me prate. Onda su partizani i komunisti imali Trst. Petsto hiljada Trscana je izaslo na demonstracije za ujedinjenje. Ali, Talijani i Englezi organiziraju ubistvo, pucaju na tu masu, ubili su devet radnika, uzeli ulice od nas i sve preokrenuli.

DANI: Poceli ste o Titu govoriti.

DEDIJER: On je '48. mene zvao na telefon i rekao mi: Dedijer, napisi bilten za Tanjug da je dosao Dimitrov i sta cemo reci. Kazem, druze Tito, treba mi 10 minuta. On kaze: dobro, zvat cu te. I nazvao me, ja procitao deset redaka, on kaze: u redu, pusti. Drugi put doslo je devet americkih popova, a ja sam bio sef za strane novinare na sudjenju Drazi Mihailovicu. Ja sam intervjuisao Drazu zivoga za vrijeme sudjenja.

DANI: Pricajte nam malo kako je to izgledalo, kakav je bio Draza?

DEDIJER: To je jedno, a drugo, doslo je devet protestantskih popova da vide sta se dogadja u Jugoslaviji i meni kazu: hajde, vodi ih. Hoce da vide Stepinca i vodim ih kod Stepinca. Ja sam jedini koji je intervjuisao Drazu u zatvoru i Stepinca u zatvoru.

DANI: Da cujemo nesto o njima dvojici.

DEDIJER: Opste je misljenje o Drazi da je bio jedan intelektualni oficir, obavjestajac koji je postao zrtva politike velikosrpske. Kako Draskovic danas moze da zagovara Drazu? Pa niko ne shvata da je to obnova stare velikosrpske, niko to njemu i ne predbacuje, a to je, ustvari, velika Srbija. Draza je imao tu ideju, iako je pokusavao da stvori neke veze sa Hrvatima i sa Slovencima, on je imao Slovenaca u stabu. On je pustio svojim komandantima: cetnici – ubijaj i kolji. Dobrica Cosic pise da su njegovog strica vodili kroz selo s nozem u ledjima i zaklali ga. To je bio takav teror. A partija je unistavala sve one antifasiste koji nisu bili cetnici ili ustase. Oni su u Istri ubijali, partija je ubijala popove katolicke koji su bili snazno protiv Talijana. U Beogradu su Dragoljuba Jovanovica, sefa lijeve zemljoradnicke partije na sud ocerali i sudili. Izmisljali o cemu ce suditi. Moja ga je majka odlicno znala, skandalizirali su njega, hapsili. To je njegova partijska linija bila.

DANI: Kakav je bio Draza kao osoba?

DEDIJER: Vrlo prijatan covjek. Ja sam dosao sa jednim Amerikancem koji ga je slikao, cini mi se iz Lifea. Pitao sam je li mu dobro, on je rekao: dobro mi je, pijem koliko hocu, imam vina i rakije, dobro me hrane, nemam nikakvih zalbi na to, imam dva advokata. Onda je poceo razgovor preko mene, ja sam prevodio ovom Amerikancu. Jeste li bili u Hollywoodu, pita ga Draza, a ovome su ujutro pokazivali sta su cetnici radili, kako su klali, grozne stvari, a on pita za Hollywood. Moze biti da mu je trebalo da se odvoji od toga i on kaze Amerikancu: kako bih ja volio ici tamo, ne da igram u filmu, nego da vidim kako prave filmove. E, to mi je najznacajnije sto sam imao. Bio sam tri–cetiri sata sa njim za vrijeme sudjenja, njega su osudili, a moj je prijatelj poslije postao ovaj sto ga je uhvatio, Vucen Krstic.

DANI: Molim Vas, ispricajte mi susret sa Stepincem?

DEDIJER: On je imao dvije sobe. Ja sam dosao sa devet popova i rekao im: gledajte, kod nas je bilo deset miliona ljudi koji idu bosi, cipele nemaju. Sad od tih deset, dva miliona imaju cipele, a vi samo vidite onih osam miliona kojima fale cipele. Vi opisujete Jugoslaviju da nema cipela, a ja da ima cipele. Tako sam s njima razgovarao. A s Titom nisam imao puno kontakata, jer se nikad nisam laktao. Ja sam trazio deset ljudi poslije da pisu moju karakteristiku. Znas sta je karakteristika? Ne znas, vidi se da nisi bio partijac. Karakteristika je da ti napises svoju biografiju, ko si, sta si, a onda ti sef partije napise ko si i sta si tako da te kadrovsko odjeljenje vidi, da te mogu naci. Djilas, tri godine prije nego sto je umro, ja sam mu rekao: Djido, napisi meni partijsku karakteristiku kao da je ja necu citati. I on mi je napisao. Kaze, Stevo Dedijer, ja sam to uvidio, primao je koji god mu partijski zadatak das, nikad nije htio reci nije to za mene. A nikad se nisam laktao, nego kad mi daju partijski zadatak, izvrsim ga. Htio sam da radim. Recimo, ja sam u novinama znao sve i nisu mogli da shvate kako ja mogu da prelomim prvu stranu Borbe za deset sekundi, da znam koliki ce naslov za koju vijest, i da sve zavrsim.

DANI: Koliko ste dugo onda ostali u Jugoslaviji?

DEDIJER: Poceo sam odmah da putujem. Mene su vodili u delegaciji u Pariz kad su oformljene Ujedinjene nacije, u New York, svuda sam isao sa Kardeljom, Djidom. Onda sam bio u Politici, onda je bilo to sudjenje Drazi, pa su me postavili: Sime Balen je bio direktor Tanjuga, a ja pomocnik. Dodjem jednog dana na posao, uhapsili Simu Balena, mog sefa. Onda je dosla partijska konferencija, ona protiv Staljina, i ja sam bio zaduzen za inostrane novine. To je bilo do 1949, kada su me poslali, jer smo morali da mijenjamo imidz Jugoslavije u Americi. Nemamo sta jesti, posvadjali se sa Staljinom, nemamo oruzja, nemamo nista, mene salju u New York i imam zadatak da promijenim imidz Jugoslaviji. Dolaze Kardelj, Djilas, Kidric, Veljko Micunovic u New York, ja ih docekujem na brodu, i Djido kaze: ti veseo, a nama 30 ruskih divizija ceka da skoci unutra. A ja njih vodim da im pokazem Ameriku. Kao i moja majka, nisam imao dlake na jeziku i kazem: druze Kardelj, gledaj, u New Yorku ima dvije tisuce radnji koje prodaju orange juice i hot dog, ti dodjes, onaj ti iscijedi svjez orange juice, ispece hot dog, naplati, ocisti i sve radi jedan covjek. Koliko bi kod nas trebalo ljudi? On se smije i kaze: direktor, pomocnik, pa onda jos deset. Onda Djilas hoce da kupi radio. Odvedem ga u radnju i covjek ga pita koliki je napon. Djido pita koliko je ono kod nas, a ovaj covjek kaze: momenat, vi u Beogradu imate 110, 120 i 220. A Djilas kaze jest. Onda ja kazem: gledaj, on nije znao hoce li mu to ikada trebati, ali mu je doslo na pamet da to ima. Onda u restoranu UN kazem sta njega motivise da sto bude ovako postavljen. Strah da ne bude otpusten. A hajde kod nas nekog otpusti. Onda ih odvedem na moj univerzitet, pa na jedno jezero gdje sam veslao u univerzitetskom timu. Cetiri udbasa tjelohranitelja nadju neki notes u travi i pitaju mene sta je ovo. Ovo su vjerovatno podaci za pravljene atomske bombe. Kako znas? Ja sam citao, kao fizicar pratio sam sta se desavalo oko razvitka nuklearne energije. Oni se pogledase i kaze prvo Veljko Micunovic: hocu da nas povezes sa CIA–om, sa Alenom Dullesom. Kazem, Veljko, ja to necu, imate Kosanovica, nek' on to radi. Da ja dam tebi vezu CIA–e, ja sam odmah CIA. Kurac. Veljko meni kaze: sad znam sta si radio, ti si imao sobicak i nikako nisam znao sta si radio. A ja sam citao fiziku. I tada Veljko i Kardelj kazu: odmah da se vratis. Ja sam tako budala bio, nikad nisam isao za cast, meni kaze Vratusa, pomocnik Kardeljev, hajde s nama u prvu klasu aviona. Ja necu, sta ce mi. Nisam se gurao. To je blesavo, ali tako sam zivio.

DANI: Koliko ste ostali uopce, kada ste…

DEDIJER: Onda sam otisao u Vincu. Kardelj je rekao, cim dodjes u zemlju, dodji kod mene, i 17. januara '50. u njegovom kabinetu mi kaze: hocemo da napravimo atomsku bombu. Paja Savic treba da radi, osnovali smo institut, ali u njega sumnjamo da je sovjetski covjek. Tvoj zadatak je da vidis sta se radi u Vinci. Ja sam citao izvjestaj americkih ispita o atomskoj bombi, sta je potrebno, sta nije. Dosao sam u Vincu i nakon tri mjeseca otisao u Politbiro i rekao: nista.

DANI: Ne mozemo to raditi?

DEDIJER: Ne. Nisam rekao ne mozemo, rekao sam nista ne rade. Paja Savic gura jednu svoju liniju, a on je obecao. Onda meni posalju Jovu, imam tu njegovu sliku... Jovu Kapicica, pomocnika Rankovicevog...

DANI: Koji je sad u Beogradu izvanredan. Ne znam imate li informaciju, ode u Francusku 7 i psuje majku cetnicima. Oprostite, prekinuo sam Vas, Vi ste podnijeli izvjestaj Politbirou?

DEDIJER: Sjedili su oko stola. Rekao sam: vas izmotava Paja Savic. Kao prvo, niko ne izucava neutrone. Ja poceo eksperiment i unistio sebi bijela krvna zrnca. Ja sam rekao: nista se ne radi, rude nemamo, uran ne pravimo, moderatora nemamo. Dosao je Jovo Kapicic i odemo kod Paje. Tako su mene poslali kod Paje. A Pajo Savic i ja smo bili boy skauti i Oskar Davico. Sjecam se Paje, zvali smo ga Paja Pecurka, on bio ovolicni, sesir ovoliki skautski i zvali ka Paja Pecurka. Ja tako dodjem kod Paje, on zna, zvali ga iz Centralnog komiteta – dolazi Dedijer. On vidi sta je. Zove ga neko, kaze nema vode, a on kaze uhapsi sefa vodovoda. Ja kazem: Pajo, sta si ti, jesi li zandar ili naucnik, sto da hapsi sefa vodovoda? Paja je bio obecao, to je Peko Dapcevic govorio, imat cemo atomsku bombu. U novinama, otvoreno izlajao. I ja sam dao izvjestaj gdje smo, sta radimo. To je bila luda kuca. Pratio me... imenovali su nekog sekretara nuklearne komisije, onda ovaj udbas koji je uhapsio Drazu, Vucen Krstic i ja putujemo okolo i trazimo uran po Makedoniji.

DANI: Je li Rankovic bio u toj komisiji?

DEDIJER: Prvo je bio Svetozar Vukmanovic, koji je konjina jedna. Prvo sto sam uradio... Kazem, mi moramo da vodimo ljude po laboratorijama po Evropi. A oni su krali casopise na koje se mozes pretplatiti! Udba krade po bibliotekama. Sto se ne pretplatis, pise cijena, naruci! A on kaze: zar to moze? Na tom nivou sam radio. n

(U sljedecem broju: Teski su ratovi medju demokratama)