|
NEKO JE OKLEVETAO AIR BOSNU. REKAO JE DA U
njihovom
iznajmljenom avionu za vrijeme leta zajedno sa
putnicima sjede i dva iznajmljena aviomehanicara iz Ukrajine kojima
iz dzepova kombinezona vire srafcigeri – zlu ne trebalo. Neko ko
leti prvi put u zivotu i ima srecu da mu se to desi sa Air Bosnom,
kako ce se kasnije ispostaviti, na posljednjem letu na relaciji
Sarajevo – Göteborg u vijeku koji se odazivao na "hiljadu
devetstoti", ima sasvim dovoljno razloga da vjeruje u sve price o letenju
pa tako i ovu. Iako taj neko zna da se radi o pouzdanoj kompaniji
ciji avioni nisu padali za njenih nekoliko godina postojanja, sto
je sasvim dovoljno za preporuku, njegov pogled je neumorno
sarao po putnicima motreci da kome slucajno iz dzepa ne
proviri kakav kompromitirajuci srafciger. Nije bilo potrebe. Sve je
radilo kao sat. "Jak 42" je sigurna letjelica, bez obzira sto tako
ne djeluje. Da je harabat, kako ga skudise, ne bi nikad na
nebu iznad Ceske dobacio do nevjerovatnih 8,5 km pri brzini od
700 km na sat. Temperatura napolju –45 Celzijusa ispod nule, a
suncano. Bozanska perspektiva iz koje se vidi sve pa i to u kolikoj
su mjeri kuce u Sarajevskom kantonu neomaltane, za razliku
od svedskih omaltanih i uredno poslaganih po obalama
nebrojenih jezera koja se na kraju skoro trocasovnog leta kroz rijetke
ciruse i guste stratuse ukazase na tlu. Carinska procedura bi u
Evropi za svakog bh. drzavljanina, nakon svega sto se u
posljednje vrijeme desavalo oko naseg pasosa, lako mogla prerasti u
maltretiranje, ali od toga ne bi nista. Dzaba bi i suhva svezana
zbog svjesno nedozvoljenog unosenja prekobrojne dvije steke
mehke "Tigre" i dva litra domace rakije sa kontroliranim geografskim
porijeklom (gorazdansko sljivogorje), zastekanih na dnu
torbe. Skromne krijumcarske kolicine, ramazanske takorekuc, koje
domacin tolerise, a koje namjerniku znace vadionu. Sreca, niko
ni mukajet, pa ni onaj mrki cuko carinarski, tek strucnjak za
narkotike, pored koga se mora proci, ni da se obazre. Kad avion dolazi
iz Holandije, onda tih mrkih kerova bude po pet–sest. Sta je, tu
je. Svedska.
Znakovi pored puta
Svedska je cool. Minus
navali cim padne prvi mracak. A prvi mracak u decembru
padne odmah u tri iza podne. Ukoliko svane, u to se i smrkne. Da
nije sjever, Svedska bi po svemu bila zapad. Autoputevi sa po
tri trake u oba pravca, ogradjeni visokom zicom. Najveca
opasnost za vozace vreba iz obliznjih suma u kojima zive losovi. I
kad los pozeli da proseta, nikakva ga zica i ograda ne mogu u
tome sprijeciti. Sta rogata tona mesa zna sta je autoput, ona izadje
i blene. Nemio susret vozila u velikoj brzini sa losom obicno
ima obostrano tragicne posljedice. Vozaci tako sa razlogom
najvise zaziru od par nevinih kravljih ociju koje bezazleno trepcu
iza zbuna. Nije bez veze jedna od najgorih izvorno svedskih
psovki poslati nekoga da ide u sumu. Za ostatak Evrope je
postojanje losova u prirodnom okruzenju cista egzotika, pa turisti
najradije cupaju saobracajne znakove na kojima su nacrtani i nose
ih kao suvenire. Zlobnici tvrde da su Danci uvezli od Svedjana
nekoliko primjeraka samo da bi imali iste saobracajne znake,
a istina je da danske ceste forsira daleko laksa divljac kao i
automobili sa daleko manje konja nego u Svedskoj. Ono
zajednicko i jednima i drugima kad je cesta i ono oko ceste u
pitanju, zove se "McDonald's". Takodjer i izostanak svega onoga sto
bi mi na Balkanu mogli nazvati okukom ili rupom na putu.
Toga nema. Barem ne na jugu niti na putu za
Gävle, koji je na nekih sedam sati voznje od
Göteborga na sjever, i koga su odmah na jugu oklevetali i rekli da je
vukojebina. A od vukojebine do krajnjeg sjevera Svedske, koji je
blizu gornjeg sarafa globusa, jos je nekih hiljadu i sto
kilometara. Ono cega takodjer nema na svedskim drumovima, za razliku
od nasih koji su ih prepuni, jeste policija. Nevjerovatno, ali
istinito. Voziti se deset sati i nigdje ne vidjeti milicionera. Nema
potrebe drzati, dakle, cvanciku u dzepu za slucaj da te neki zaustavi.
Zabit
Vukojebina, dakle. Pa da vidimo. To sto je lanjske
godine u decembru na Gävle palo skoro duplo vise snijega nego
na Sarajevo ovog, i sto su oko sto hiljada njegovih stanovnika
zbog kijameta snabdijevali i spasavali helikopterima, ne cini jedan
grad vukojebinom. Pa i Sarajevo je sada zapalo kao malo ko na
dunjaluku i nikom nista. Vukojebina je vise stanje duha stanovnika
iste nego sto je geografska odrednica. A sa duhom stanovnika
Gävlea je sasvim sve u redu. Ili nije? Po broju stanovnika, grad je
velicine Tuzle. Simbol i jednog i drugog je koza. Ili jarac. U cijeloj
Hiperboreji za vrijeme bozicnih blagdana se kao suvenir na
svakom koraku moze kupiti minijaturni jarac od slame, a jedino je u
Gävleu taj isti jarac tezak tri tone slame i visok dvanaest metara.
Na njega su jako ponosni pa po svu noc strazare oko njega da ga
ko ne zapali. Kao i Tuzla, Gävle je grad skulpture. Odmah do
jarca od slame, u parku se pod snijegom nalazi jedan Henry
Moore, a u blizini su, izmedju ostalih, i Sandro Chia te jedna
Armanijeva skulptura. Za razliku od Tuzle, koja nema ni jednu, ovdje se
u velikom tirazu izdaju dvije dnevne novine: Gefle
Dagblad i Arbetarbladet. I ne samo da
ih stampaju nego ih i citaju. Plus jedna mjesecna, koja se dijeli
dzaba. E, ali zato Tuzla ima dvije lokalne televizije, a
Gävle niti jednu. E, ali Gävle samo pod
jednim krovom ima sedam kinodvorana, gdje se u svaka
doba vrti isto toliko filmova. U sest se sala vrte najnoviji holivudski
hitovi, dok se u sedmoj daju "kvalitetni", kako vec zovu
filmove sa artistickim vrijednostima nastalim izvan holivudskih
radionica, cije prikazivanje se pomaze iz opcinske kase. Pored toga, od
sedam filharmonijskih orkestara, koliko trenutno djeluje u
Svedskoj, jedan je smjesten u Gävleu i to u najmodernijoj
koncertnoj dvorani, napravljenoj prije dvije godine. Sjeverno od
Stockholma ne postoji takva muzicka palaca. Iako godisnje uspjesno
organizuju 120 koncerata, nisu se u stanju sami finansirati. Kultura i
trziste ni u Svedskoj ne idu zajedno, a kamoli u Bosni. Za ideju o
Music Hallu, koju u Sarajevu uglavnom gura agilni
Ibro Spahic, direktor istog u Gävleu je cuo i zdusno
je podrzava. Za stanje duha ovoga grada se pored svega brinu i
tri teatra te hokejaski klub, mozda i najbitniji faktor za dobro
raspolozenje, koji je 1998. godine bio prvak drzave.
Karaokeunderhållning & Pub
Jedina zamjerka na
ponasanje Svedjanima se moze dati vikendom, kada izlaze u kafane
i piju alkohol. A piti ne znaju. Ni pijuckati. Kada piju, tada su
opasni po vlastiti zivot. Piju da se napiju i da tako zaborave nesto
sto je tesko objasniti sta. Mozda to sto je najveca koncentracija
plavusa na svijetu upravo ovdje. Tezak zivot. Nije slucajno da je
mozda jedina institucija u gradu okovana u metalne resetke
upravo prodavnica rakije, koja ne radi vikendom. Jedino su im
pive dostupne pod nesto podnosljivijim cijenama. A nisu im neke
te pive. Kao da u njih fabricki stavljaju nesto sto tjera na
povracanje i izaziva glavobolju. Da im se zgadi, valjda. Jedina piva
vrijedna pomena je finska "Lapin Kulta". Kada im se svidi
negdje neko mjesto u gradu, onda ga oni sutradan u novinama hvale na
sav glas. Takav obicaj. A dobro je svako mjesto gdje nema belaja.
A garant da ga nece biti u "Bilaganu" kod
Mikea, "Zmiravog" (kako simpaticnog gazdu Kineza
zovu raja), jer je na vratima autoritet
Lato iz Obale Slonovace, bokserski sampion koji garantuje
da ce se vecer zavrsiti sa kariokama. A veceri im se vikendom
zavrsavaju u dva po po noci. Radnim danima u kafani nigdje ziva
roba kao i drugdje u normalnom svijetu, sem kod nas. A kod nas
je opet, u medjuvremenu, zavalio snijeg, kao nigdje u svijetu.
Dovoljan razlog da "Jak 42" Air Bosne ostane tamo gdje je i
najsigurniji. Na zemlji. Sreca pa u Göteborgu za ovu kompaniju
radi Rizo Rupic, koji se pobrinuo da se svi putnici Air Bosne
prebace do zeljenog cilja. Kada je na kraju Crossairov avion kroz
nevidjen kijamet dodirnuo pistu Sarajevskog aerodroma,
isprepadani putnici su poceli aplaudirati. Pilot je bio zmirav, a nad
Zürichom je sijalo sunce.
|
