SAHRANA ZELJKA RAZNATOVICA ARKANA

– Tata, gde je Ceca – pita djeciji glas.
– Cekaj, sine, sad ce.

Sudeci po carsafima citulja u Politici i broju ljudi koji su u prosli cetvrtak preplavili aleje beogradskog Novog groblja na sahrani Zeljka Raznatovica Arkana, imati previse prijatelja u danasnjoj Srbiji veoma je skodljiva stvar. Posljednja takva sahrana na tom mjestu dogodila se prije gotovo 17 godina, kada je ukopan Aleksandar Rankovic (za mladje citaoce: bivsi komunisticki funkcioner, za koga su, kad je umro, Srbi mislili da im je mogao vratiti nacionalno dostojanstvo).

"Da je Arkan vodio ovu drzavu, nikad Srbi nista ne bi potpisali, ni Dayton, ni Kumanovo", kaze jedan penzioner u iskrzanom kaputu, koji bi svoje bolje dane zapamtio vjerovatno u vrijeme Rankoviceve sahrane da ova nekim slucajem nije bila u avgustu.

Beograd s lancem i Beograd na lancu
Na ledenom vjetru koji se zabija u kosti, sahrana Zeljka Raznatovica ocitovala je precutni savez dva Beograda, jednog odjevenog kao cica sto zali junaka koji nije poslovao na potpis, Beograda koji zivi od 80 maraka visemjesecne plate, koji satima stoji u jutarnjim redovima za jeftinije mlijeko, koji je prestao da zivi negdje pocetkom decenije da bi svoje zivote i psiholoski i fizicki sazivio sa zivotima svojih predsjednika, politicara, kriminalaca, idola i estradnih zvijezda. Naspram njih stajao je jedan drugi Beograd u dugim crnim kaputima ispod kojih je izvirivao zlatni lanac i bubrilo oruzje, sa utucenim izrazom uspjesnih ljudi koji nisu imali svoj dan, Beograd ljudi koji se medjusobno oslovljavaju sa "brate" u svakodnevnoj komunikaciji i cituljama, dok o onom izmedju niko od njih ne govori rado. Bila je to rijetka prilika za njihov susret. Jos na parkingu pred grobljem, pored gomile dzipova, mercedesa i BMW–a iz posljednje serije, bilo je nekoliko autobusa sa Arkanovim posterom zalijepljenim na staklu kod suvozaca, kao u vrijeme kada su se Srbijom valjali mitinzi istine.

Kada se covjek malo bolje zagleda u njihove pokrete, kada cuje njihove rijeci, vec u sljedecem trenutku upada u oci da su ta dva Beograda koliko prije deset godina bila pod istim krovom: ocevi koji su primali otpremnine za penziju i sinovi koji su na birou uzalud cekali zaposlenje, a svi skupa nedjeljom popodne uz domacu sarmu navijali za "Partizan" ili "Zvezdu". Zato mi nije trebalo mnogo fantazije da medju onima u crnom vidim covjeka koji ce prici starcu u pretpotopskom kaputu i reci: "Gde si, cale, dugo se nismo videli."

A gdje su politicari
– Tata, jel' ono Ceca – djeciji glas ponovo.
– Nije, sine, to je Mira Skoric.

Izmedju ta dva Beograda stajalo je jos nesto sto ih beznadezno povezuje: svijet estrade, pojci, pjevaljke, koji su se mozda i pojavili iz pijeteta prema mrtvacu, da bi tek na tom mjestu shvatili da su tu zbog mnogo znacajnije stvari. Prosto, to bez njih nije moglo, jednako kao sto je Raznatovic svoje prvo bogatstvo sticao obijajuci bjelosvetske banke, svoju slavu kao ratnik, ali popularnost tek kroz estradne sou programe, poput Maksovizije Milovana Ilica, gdje je kao u malim oglasima objavljivao svoje vjencanje sa folk divom Svetlanom Cecom Velickovic, njenu prvu, pa drugu trudnocu, rodjenja djece, rodjendane, godisnjice…

Jedino su nedostajali politicari, ako se medju takve ne ubrajaju Brana Crncevic, srpski strikan iz prve polovine devedesetih, Zeljko Mitrovic, visoki funkcioner JUL–a, vlasnik najgledanije televizije Pink i aktuelni Merdok srpske estrade, i njegov razalovani stranacki kolega Aleksandar Vulin. Nekoliko ljudi spremno je da se zakune da su vidjeli Radmila Bogdanovica, bivseg sefa srpske policije, neprikosnovenog vlasnika autorskih prava projekta Arkan s pocetka devedesetih. Drugi opet tvrde da se o pigmalionskom odnosu Bogdanovica prema Arkanu moze procitati u Politikinim smrtovnicama: "Poslednji pozdrav, sine". Prijatelj koji me uvjerava da se ispod potpisa "Cale" krije Bogdanovic ima neoborivu argumentaciju: "Znas da mu je otac umro, pa nije se valjda kao cale potpisao Sloba."

Batine za hirurga iz Doboja
– Tata, a jel' ono Ceca?
– Ma nije, bre, to je Jovana, reci cu ti kad bude Ceca.

"Secas se onog debelog Dacica i njegove ekipe, kako su se proveli na svadbi. Danas nema nijednog", komentarisu dva biznismena u prvim cetrdesetim, ocigledno upucena u tajne porodice. Jedan od njih svaki cas javlja se na mobilni i vazno molecivim glasom ponavlja uvijek isti tekst: "Ej, brate, nemoj sad da me zoves, pa znas da sam na sahrani." Drugi, sa pecatnjakom (zlatni grb Nemanjica na malom prstu), vrlo zainteresovan za svijet koji dolazi, kaze: "Popizdece kad vide koliko nas je. A jos smo pozvali narod da se ne okuplja."

A onda neko komesanje u guzvi i narod, uplasen, kao po komandi pocinje da se razgrce, da bjezi. Cetvorica mladica iz mase, na reveru sa bedzom sa Raznatovicevim likom (obezbjedjenje), iznose jednog covjeka povremeno oslobadjajuci ruku da bi ga udarili. Nose ga van kapije groblja i bacaju na trotoar. Poslije pet minuta ovaj se vraca i, zacudo neokrvavljen, protestuje. "Ja sam hirurg iz Doboja. Bio sam s njim na Majevici, Ozrenu, u Doboju. Clan sam Stranke srpskog jedinstva. A sad me tuku. Sramota!", kaze covjek opisujuci sebe kao brata Amfilohija Radovica i zeta Voje Kostunice. "Jebo te, pa ovo je onaj Radovic od juce", gurkaju se dvojica sa bejzbol kacketima i fotoaparatima koji su vec izgubili nadu da ce da se probiju do groba, vec slikaju okolo poznate face. Prethodnog dana Radovic je u Domu sindikata, dok je trajala komemoracija, sam sebi mimo protokola dao rijec i ko zna koliko bi pricao da porodica ubijenog na celu sa suprugom Svetlanom nije skocila iz prvog reda i napustila salu.

Muke Tonija Montana
Ponovo kod Mobilnog i Pecatnjaka. Pecatnjak:

– Jel' vidis Tonija Montana?
– Aha.
– Znas kad ces opet da ga vidis, nikad.
– A sto? (zvoni mobilni). Cekaj, bre, brate, pa sahranjuju coveka, zovi me za dva sata.
– Eto tako, danas je poslednji put izasao medju ljude. Pazi sta je decko radio: posudjivao lovu od ozbiljnog sveta. Ovi misle, ajde, simpatican momak, pev'o onda kod Arkana u Tenji, da mu damo, vratice kad snimi plocu. Ali on niti snima, niti vraca. Pitaju ga ljudi za lovu, on kaze: 'Vidi ti to s Arkanom'. Gde, bre, da vidis s Arkanom, jebo te bog. A on voleo malog, vez'o se za budalu. I pazi ti sad njegovog zivota.
– Tonijevog?
– Ja.
– Eh, da je samo Toni tako radio, uzdise Mobilni.

Posljednji raport generala Pelevica
– Tata, eno Kleopatre – opet dijete.
– Ma daj, pusti Kleopatru.

Kroz romor mase culo se samo zavijanje vjetra i pojanje svestenika. Jedan novinar prepoznao je ispod mantije oca Zivojina Todorovica, koji je prije pet godina vjencao Arkana i Cecu. Mlada zena sa buketom cvijeca koja je stajala pored njega zaplaka se.

A onda oko jedan zacu se vojnicka komanda i narod se utisa. Arkanov kum Borislav Pelevic u uniformi sa generalskim cinovima postrojavao je pocasni vod Arkanove garde. Trubaci su svirali Boze pravde. Povorka je krenula ka grobu. Sa strana narod je trcao i penjao se na okolne grobove da zauzme bolje mjesto za gledanje.

(Pecatnjak: "Ajde sad, iskljuci to sranje." Mobilni: "Pa sto mi odmah nisi rek'o.")

Iznad kovcega Pelevic je drzao slovo o Raznatovicu, kao dobrom sinu, njeznom ocu, uzornom komandantu. A onda se sjetio da "pojedini novinari i mediji nisu na te aspekte Arkanove licnosti obratili paznju i samim tim ga nisu prikazali onakvim kakav je zaista bio".

Onaj novinar koji je prepoznao svestenika, okrenu se uplakanoj djevojci sa cvijecem i gotovo sapatom je upita:

– Jesi li gledala film Sasa?
– Jesam, zasto?
– Sta mislis ko ce ovome da drzi govor?
– Budalo. Ali prihvati igru: – Mozda onaj sto nosi sliku.
– Ma, jok. Ovaj ti je Sasa 49. Ostao je jos samo jedan.
Ona se nasmija i udari ga buketom po ramenu.

Prevara
– Evo ti Cece.

(Pred kapijom groblja na prednjem sjedistu dzipa stisnutih usana sjedila je sitna nenasminkana mlada zena u crnom i u krilu drzala smotanu zastavu Srpske dobrovoljacke garde.)

Dijete sa zagleda, a onda briznu u neutjesan plac:

– Lazes, nije to Ceca.