Opasnosti su mnoge i vrebaju odasvud, a cilj im je da novine i novinare nagnaju da odstupe od istine i smisla svoje funkcije u drustvu. Ovdasnja je Vlada, a osobito odredjeni politicki krugovi su od pocetka vodili specifican rat protiv slobodnog, a to znaci jedino moguceg i opravdanog novinarstva. Sada je Vlada dosla do toga da se novinarstvo i novinari onemoguce na zakonski nacin, donosenjem jednog drakonskog zakona koji se odnosi na eventualne povrede interesa nekih pojedinih lica ili institucija u novinama

Koliko god je sistem upravljanja opcim interesima bivao slozeniji, udaljeniji od obicnih gradjana, a o njihovom drustvu se radilo, to su posrednici javnih interesa u tom sistemu bili potrebniji i igrali su sve vazniju ulogu. Dosli smo do tog stupnja razvoja, u nasem vremenu, da se javni zivot i odrzavanje drustva kao cjeline ne moze ni zamisliti bez obimnog sistema posredovanja, kako javnih interesa, dakle interesa koji obuhvataju i koji se odnose na svakog covjeka i ukupnost uvjeta zivota, toliko i na veoma slozeni sistem raznih vrsta drzavnih odluka, postupaka i puteva njihovog posredovanja, pomocu kojih se taj sistem javnih interesa regulira, posreduje u zivot i ostvaruje ili pak iznevjerava, odnosno laze. Na tom putu od pojedinca i ukupnosti ljudstva, tj. onog veoma sarenog konglomerata volja, interesa i misljenja kojeg nazivamo gradjanstvom unutar jednog drustva, a kojeg interesi prolaze, do njihovog povratka ka tom istom pojedincu, u formi reguliranja uvjeta ostvarenja tih interesa, tj. njihovog zadovoljavanja, treba preci zaista slozen put. A gradjanstvo, koje je temelj svih modernih demokracija, nije ustvari nista drugo nego to sarenilo interesa, volja, nacina misljenja i osjecanja, kojemu je zajednicko upravo to da svoje interese moze jedino izraziti slobodno i ocekivati od onih kojima je potrebna njihova pomoc, u vidu glasa za dobivanje javnih punomocja vladanja, da te interese uvazavaju. U tom procesu je uloga javnih glasila, novina i medija uopce, neizostavna i jako bitna. Svijet, jednostavno, ne bi mogao bez njih funkcionirati kao iole artikulirana i racionalna cjelina i sveo bi se na nijemo i gluho drustvo, u kojem niko nikoga ne bi mogao razumijevati i bilo sta racionalno saznavati.

Ideja liberalne demokracije
Rasutost nacina ljudskog bivanja, njihova izgubljenost u drustvu, koje je svagda neka mnozina i razlicitost interesa, te jedina mogucnost da ti interesi i uvjeti zivota budu posredovani i na neki nacin, ali odista ekvivalentno zastupljeni i respektirani u onom opcem, jeste bit demokracije. To je ideja liberalne demokracije, a to je ujedno i jedina ideja demokracije koja je izdrzala probu vremena. Svaka druga vrst demokracije, svaka ona koja nije prepoznala ovu bitnu rasutost i sinkopiranost nacina postojanja ljudskog bitka i koja je pokusavala da podvede pojedince pod neke kategorije racionalnog razumijevanja cjeline, kao sto su klasa, rasa, nacija ili bilo koja druga vrsta grupiranja, osim onog svagda novog, spontanog i razlicitog grupiranja kojeg sam zivot uvijek iznova donosi, jeste urodila nasiljem i teskim narusavanjem slobode i prava ljudi. Ta jedino opravdana i sama, u vremenu i nacinu postupanja, rasuta jako individualizirana i sinkopirana (ne kaze se dzaba da je svaki novi dan ujedno pocetak novog zivota za novine) uloga novina i medija u novije vrijeme, donijela je novinama i novinarima, dakle ljudima koji su se posvetili upravo tom poslu, obavezu da budu artikulatori javnih interesa i da naporedo sa time ujedno osiguravaju uvjete realizacije interesa i informiraju u kojoj mjeri i kako su ti interesi zadovoljeni. To im je osiguralo znacajno mjesto u modernom drustvu.

Novinari i novine, tj. svi javni mediji, od pisanih do elektronskih, video i akusticnih medija, nosioci su informacijskog interesa koji postoji kao izraz funkcioniranja drustva kao cjeline i bez kojeg se drustvo ne moze ostvarivati i funkcionirati kao neka racionalno uredjena cjelina. Dakle, novine, mediji i nosioci njihove funkcije su oni koji su nosioci i artikulatori javnog interesa, prije svega interesa javnosti da bude informirana o procesima opsluzivanja i zadovoljavanja javnih interesa, interesa drustva, interesa gradjana, od bilo kojeg pojedinacnog gradjanina, do gradjanstva u cjelini. Time se oni javljaju kao posrednici javnih interesa, a prije svega informacijskog interesa, tj. interesa i prava pojedinaca da znaju sta se u njihovo ime i u njihovom interesu radi, da li se radi, ali i kao kontrolori nivoa, nacina i uvjeta njihovog zadovoljavanja. Upravo ta njihova izvanredno vazna funkcija, koja im daje pravo da znaju sve i da dobiju informacije o svemu, od nosilaca javnih funkcija prije svega, cini ih veoma opasnim po te nosioce. Jednostavno, privilegirana pozicija nosilaca javnih funkcija, koja je, s jedne strane, posljedica usloznjavanja funkcioniranja javne vlasti i nastojanje te iste vlasti da sakriva svoje odluke i postupke, jer se vlast, mada svagda nastoji da se legitimira nekim opcim interesom, u praksi svagda svodi na posebne interese i sluzi zadovoljavanju posebnih interesa odredjenih grupa i pojedinaca, u cemu se i sastoji bit politike. Naime, kada tih posebnih interesa ne bi bilo, tada bi politika, a to je borba oko interesa i borba oko toga da se odredjeni interes, izrazen u odredjenoj politici, prevalira i osigura kao vladajuci i opci interes, tada ne bi bilo ni politike i drustvo bi se vratilo prvobitnoj rodovskoj homogenosti i unilateralnosti, sto u modernim drustvima znaci totalitarnosti bilo koje vrste. Upravo je sve ovo receno u pozadini vjecnog lamenta o novinama i novinarima kao opasnim ljudima, onima koji siju razdor i sire neistine, a zapravo njihova bitna funkcija i jeste u tome da razdvajaju, kako opci drustveni interes od momentalno vladajuceg parcijalnog, tako i nacine konkretnog zadovoljavanja interesa od njihovog opceg znacenja.

Bit je novinstva u tome da u svemu vidi razliku i da je pokaze kao jasnu, kao opservabilnu i prepoznatljivu, da svakoj stvari nadje alternativu, jer je svaka odredjena vladavina jedne grupe, neka to bude i parlamentarna vecina bilo kojeg obima, ipak i svagda utemeljena na prevalenciji posebnih interesa i odredjenog politickog koncepta, nad opcim interesima drustva, koje je nuzno svagda iznova definirati i redefinirati, a ovu razliku onog opceg, u odnosu na ono posebno, i parcijalno pokazati. Kako ova funkcija javnih glasila i njihovih nosilaca predstavlja svagda imanentnu opasnost po vladavinu, to je svaka vladavina nastojala da tu funkciju podvrgne sopstvenim interesima i pretvori je u instrument sopstvene vladavine, da je nagna da parcijalne interese proglasi za opce i nuzne interese cjeline.

"Pedagoske" mjere
U tom kontekstu se pravo novinarstvo i borba za prepoznavanje stvarnih i opcih drustvenih interesa javlja kao borba za stalno prosirivanje prostora slobode. Vrsenje te funkcije je promocija slobode, a oni koji je nose, ako je vrse u skladu sa njenom biti, jesu nesumnjivi borci za slobodu. To, medjutim, postaje opasno, jer se time dira u veoma prisutne i privilegirane posebne interese. Zbog toga je novinarstvo postalo svugdje veoma opasno zanimanje. Opasnosti su mnoge i vrebaju odasvud, a cilj im je da novine i novinare nagnaju da odstupe od istine i smisla svoje funkcije u drustvu. Novinari su potkupljivani, sto je najobicniji i najprizemniji, zapravo prostacki nacin njihovog pretvaranja u instrument vladavine. Zatim se oni moralno i socijalno korumpiraju, time sto ih se precjenjuje i uvodi u sam sistem vladavine, pretvara ih se u naizgled mocne ljude, a zapravo samo sluge rezima. To se cini posredstvom stranaka ili drzavnih i drustvenih institucija, ciji clanovi postaju mladi i neiskusni, ali ambiciozni novinari, a cime dobivaju odredjene privilegije ili osjecaj vaznosti i zasticenosti. Kada ti sistemi ne daju odredjene rezultate, tada se vrse razni vidovi pritiska na novine i novinare. Oduzimaju im se ili im se pak daju veca sredstva, onemogucava im se rad uopce ili im se onemogucava na taj nacin da imaju privilegirane, ali jednostrane informacije. Ne daju im se toboze privilegirane informacije, koje u cjelini, cak do 80% izviru iz drzavnih i politickih izvora, cime ih se eskamotira sa trzista informacija.

U krajnjim slucajevima se preduzimaju "pedagoske" mjere, od obicnog prebijanja do sistematskog uznemiravanja i prijetnji, kako istaknutim pojedincima, tako i cijelim novinama. To ide do teroristickih napada na prostorije ili pojedine istaknute nosioce ove funkcije, u kojima se ne bjezi ni od krajnje drasticnih vrsta ove "pedagogije", kao sto to svjedoci vise poznatih slucajeva napada na pojedine novine i novinare, kao sto su vlasnici i izdavaci slobodnih listova ili njihovi suradnici koji se isticu u nalazenju i objavljivanju informacija koje su od nesumnjivog opceg interesa, ali koje dovode odredjene privilegirane i skrivene interese na svjetlo dana, a time ugrozavaju i te interese i njihove protagoniste. Drzave se, medjutim, poduhvataju jos jednog nacina "pedagogije" prema novinama i novinarima. Pod izgovorom uredjivanja ove oblasti djelovanja one donose zastitne zakone uperene uglavnom protiv novina i novinara, stiteci prividno ljude i gradjane koji vrse javne funkcije od toboznjeg laznog predstavljanja, uvreda i nanosenja "moralnog", "intelektualnog" i drugih vrsta bola predstavnicima vlasti. Nasa Vlada, a osobito odredjeni politicki krugovi, od pocetka su vodili specifican rat protiv slobodnog, a to znaci jedino moguceg i opravdanog novinarstva. Taj rat je u nekim slucajevima i od strane protagonista nekih interesa postao drastican, prosavsi sve faze svoga razvoja, od rudimentarnog nacina unistavanja, tj. obicnog kupovanja novina i novinara do prebijanja nekih istaknutih novinara, pa do teroristickih napada na neke novinske kuce i atentata na neke istaknute novinare i protagoniste slobodnog novinarstva. Sada je Vlada dosla do toga da se novinarstvo i novinari onemoguce na zakonski nacin, donosenjem jednog drakonskog zakona koji se odnosi na eventualne povrede interesa nekih pojedinih lica ili institucija u novinama. Taj prijedlog zakona predvidja teske novcane kazne za tzv. uvrede casti i slicno, u situaciji kada je stanje casti nosilaca javnih funkcija odista krajnje upitno (ne znam sta se tu ima stititi), s obzirom na sve moguce korupcionaske i kriminalne afere koje idu do vrhova politike, te kada je poznato da je kupovna moc nasih gradjana takva da jedva omogucava prezivljavanje novinama, a novinari ne mogu da zive od svoga rada. Zakon se temelji na pretpostavci da je svako negativno misljenje, svaka negativna ocjena rada i ponasanja neke javne licnosti sa kojom ona nije zadovoljna, dovoljna osnova za sudsko gonjenje autora te ocjene, a njihovo nezadovoljstvo je osigurano vrlo drasticnim kaznama. Cijeli ovaj zakon ustvari, time sto ne razlikuje pravo na misljenje i ocjenu rada i ponasanja svakog covjeka, ukljucujuci i nosioce javnih funkcija, od prava i obaveze da se, u stvarima cinjenicnog karaktera, mora postovati nacelo da samo istinite i provjerene cinjenice mogu da bivaju objavljene, onemogucava svako kriticko, pa cak i svako normalno misljenje o tim ljudima. Niko ne zna ko se sve i zbog cega moze naci uvrijedjen (filmski reditelj Hari Dzekson iz Bijeljine, sto je snimao kaubojske filmove, rekao bi "da se nadje uvredan"). U svijetu novinarstvo i mediji djeluju pod uvjetima jasnog razgranicenja ove dvije vrste i dva aspekta javnog govora.

Svaki govor, koji iznosi misljenje ili ocjenu (Opinion) je slobodan i ne moze biti podvrgavan nikakvoj persekuciji, nego samo pravu na odgovor i polemiku, moze biti predmet moralne ocjene i kritike onog koji u ovoj oblasti prekoracuje opca pravila i norme ljudskog ponasanja. Sasvim je druga stvar u izlaganju cinjenica. Svako referiranje o njima (Statement about the Facts) podvrgava se provjeri i ako je iznesena neka neistina i time nanesena steta nekome, bez obzira koja vrsta stete, prije svega ona koja ima materijalne ili poslovne posljedice, ali i ona koja ima reperkusije na status tog lica u javnosti, podlijeze persekuciji i kazni. Kazne su novcane i odmjeravaju se prema obimu i znacenju posljedica proizvedenih aktom krivog referiranja cinjenica, prema uvjetima pod kojima je steta nanesena i pod imperativom nastojanja suda da se steta nadomjesti odgovarajucim kompenzacionim postupcima, kao sto su objavljivanja izvinjenja novina i novinara i sl. Time je pitanje slobode svakog covjeka na sopstveno misljenje zasticeno, ali je uspostavljen sistem koji primorava one koji imaju namjeru da govore o trecim licima, da provjeravaju sve cinjenice i da iznose samo one koje se mogu dokazivati. To se, naravno, odnosi na sve autore i izvore netacnog referiranja cinjenica o nekom licu, instituciji ili subjektu uopce. Imao sam i sâm priliku da se koristim ovim mogucnostima, koje pruza ovakva distinkcija u sadrzajima javnog komuniciranja, kada sam, u toku glavne vecernje politicke emisije TV BBC u Londonu, optuzio taj medij da je omogucio nekom predstavniku tadasnje Republike Srpske da govori neistine. Na tezu da se radi o misljenjima (Opinions) replicirao sam da npr. broj stanovnika neke zemlje nije stvar misljenja, nego preciznog znanja, da kolicina zemlje u necijem posjedu nije stvar misljenja, nego preciznog znanja, upotrijebio sam tada i druge dokaze da je navedeni govornik engleskoj javnosti lagao i da mu je to redaktor omogucio jer nije provjeravao da li on govori istinite cinjenice ili naprosto laze. Mogu kazati da se taj govornik, do tada veoma cest u emisijama, nije nikada vise pojavio na BBC-u. To je nuzno i nama. Konacno imamo prava da budemo civlizirani. Ako to ne treba Vladi, treba gradjanima ove zemlje, a za njih se moraju donositi zakoni.