O Jelavicevoj logici i geopolitici

SMRTNO PREPADNUT MOGUCNOSCU DA STJEPAN
Mesic, deklarirani protivnik nelegalnoga odlijevanja milijuna kuna iz hrvatskoga budzeta u dzepove hercegovackih politicara i prijesnih magnata, postane predsjednikom Hrvatske, Ante Jelavic je uoci prvog kruga predsjednickih izbora dao sve od sebe da razglasi kako "nitko od nas ne bi imao nista protiv da pobijedi Drazen Budisa", iako je kao sef HDZ BiH sluzbeno morao "podrzati" i Matu Granica. Objasnjavajuci u Nacionalu kako bi, nedajboze, ukidanje ili smanjenje pomoci Republike Hrvatske moglo dovesti do ukidanja "hrvatske vojne sastavnice", Jelavic sazimlje sustinu svoje politicke zrelosti i drzavnicke mudrosti u gestu seoskoga namigivanja. Biser koji slijedi valja zapamtiti: "Koja bi se to drzava na svijetu odrekla cetiri profesionalne brigade iz redova vlastitog naroda rasporedjene na strateskim tockama u drugoj zemlji?"

Ni danas se ne zna detaljno u kakvim je okolnostima Ante Jelavic na Petom saboru HDZ BiH bio nametnut za sefa stranke, da bi zatim stigao u Predsjednistvo BiH, ali da je sve bilo u znaku volje "osisanih momaka", tj. neimenovanog hercegovackog vojnog "gremija", i da njegovo instaliranje u vrh politickoga zivota Bosne i Hercegovine nije imalo niti ima ikakve veze s nevoljama i potrebama hrvatskoga naroda, nego da je iskljucivo sluzilo imperativnom osiguranju daljeg nesmetanog funkcioniranja vojne grupno–interesne strukture poznate pod zvucnim imenom "hrvatska komponenta Vojske Federacije" – to postaje sve jasnije.

Po onomu sto je javnosti dostupno o dosadasnjoj skromnoj Jelavicevoj karijeri, zna se da je skolovan kao pitomac vojne akademije, te da je radio kao vojni skladistar – prvo u Kadijevicevom magazinu negdje u planinama oko Sarajeva, a onda u Bobanovom u Grudama. Taj formativni background golim okom je vidljiv u njegovim javnim nastupima i u njegovu tuzno zakrzljalom jeziku: kao potpuna, upravo blazena lisenost sire kulture i naobrazbe, i odsutnost elementarne politicke vokacije za silno odgovoran posao, koji mu je gurnut u ruke. Jedino cega tu ne nedostaje jest sirova i gola zelja za imat' i moc', takodjer vidljiva izdaleka.

S jedne strane, o tomu govori praznina u politickom radu, koju su Jelavic i HDZ pod njegovim vodstvom za posljednjih sesnaest mjeseci planski "proizvodili" (i u cemu su – ne treba dusu grijesiti! – imali jednakovrijednu pomoc od Izetbegovicevih i od Radisic–Dodikovih patriota). Nista, ama bas nista od sustinske vaznosti za deklarativno voljeni hrvatski narod, ali i za sav ostali svijet u BiH, sto je trebalo i moglo biti uradjeno – nije uradjeno. Tocnije, uradjeno je sve da ne bude uradjeno nista. Odlucivanje u parlamentima i ostalim zajednickim institucijama o vitalnim i urgentnim pitanjima zivota – blokirano, normalizacija obrazovanja – blokirana, sredjivanje elektronskog medijskog prostora i programa – opstruirano, istinski angazman na povratku izbjeglih i prognanih – izostao, odnosi s "federalnim partnerom" – produktivni samo u domeni zajednicke opstrukcije, svugdje na drugim poljima u znaku doziranog odrzavanja zategnutosti, odnosi s medjunarodnom zajednicom i SFOR–om – "kroz kamis", a povremeno otvoreno neprijateljski... U isti mah, Jelavicev HDZ je nastavio za Hrvate pogubnu praksu obilazenja i slavljenja haaskih optuzenika, planski se trudeci da krivicu kolektivizira i unedogled odgadja nasusno potrebni trenutak katarze i novog pocetka.

Lukavstvo, kojim se ta praznina i sistematsko opstruiranje napretka pokusavalo prikriti i prikazati kao nekakav veliki aktivitet, sastojalo se u stalnom praznoslovljenju o ugrozenosti naroda i njegovih prava, i u povremenom plasiranju zvucnih dokumenata, koji ne sluze nicemu i ne trebaju nikomu. Tako je bilo s gromoglasno najavljivanom Deklaracijom Petoga sabora stranke, koju je sastavio Jadranko Prlic i neko vrijeme u novinama pridavao joj gotovo magicnu moc preobrazbe polozaja hrvatskoga naroda i Bosne i Hercegovine. Nije od nje ostalo ni slovo ni papir, a kamoli kakav ucinak. Slicno je bilo i s famoznim Non paper dokumentom o polozaju hrvatskoga naroda od prije godinu dana (18. ozujka 1999), a drukciju namjenu nema ni ovaj posljednji ("Odgovor hrvatskoga politickog vodstva na proces dekonstituiranja Hrvata u BiH"), u kojemu se Jelavic i drugovi vrlo indikativno mimikriraju u fantomsko "hrvatsko politicko vodstvo". Istu vrstu uporne teznje da se nametne kao nekakav formalno–neformalni vodja naroda i prakticno suspendira ionako krzljavi politicki pluralizam u bosanskohercegovackih Hrvata, Jelavic je pokazao prosle godine i u neslavno propaloj akciji sazivanja "hrvatskoga foruma". U nizem intenzitetu i s manjim publicitetom, na to je podsjecao i nacin na koji je HDZ putem Jelaviceva cinovnika Martina Raguza pokusao izmanipulirati i prikazati kao HDZ–ovu inicijativu nedavne, ionako neartikulirane i konfuzne "svehrvatske" sastanke, koje su organizirali sarajevski svecenici fra Petar Andjelovic i Franjo Topic.

O onome sto Antu Jelavica i grupu ljudi oko njega istinski zanima, i u cemu se oni nesumnjivo dobro snalaze (vojni biznis u okolnostima nepostojanja jasnih politickih relacija i normativnih regulativa), na svoj nacin govore njihove reakcije na ono sto se u Hrvatskoj dogadja od Tudjmanove smrti, parlamentarnih izbora i propasti HDZ–a, do isticanja kandidata za novog predsjednika Republike Hrvatske.

Jedina, naime, motivacija u tim reakcijama, procjenama, predvidjanjima i prizeljkivanjima vrti se uvijek samo oko onoga sto se eufemisticki naziva "ustavnom obavezom Republike Hrvatske da pomaze Hrvatima u Bosni i Hercegovini". Ti novci, koji su do sad iz budzeta Republike Hrvatske dolazili u Mostar, jednim dijelom doista jesu podmirivali (osnovne) egzistencijalne potrebe znatnoga broja ugrozenih stanovnika. No, to je mnogo vise bilo sredstvo njihovoga deklasiranja, pretvaranja u socijalne ovisnike, i politickoga ucjenjivanja, nego izraz stvarne brige za njih. Lavovski dio tog ogromnoga novca zavrsavao je u privatno–grupnim labirintima, pri cemu je vojna struktura izvrsno sluzila kao paravan, a njezini konci protezali su se od Gruda i Mostara, do zagrebackoga MORH–a. I samo transferiranje tih golemih sredstava, kako upozoravaju strucnjaci, donosilo je velike nekontrolirane dobiti.

"Koja bi se to drzava na svijetu odrekla cetiri profesionalne brigade iz redova vlastitog naroda rasporedjene na strateskim tockama u drugoj zemlji?" – porucuje i preporucuje, dakle, predsjednik Ante novoj hrvatskoj vlasti.

Da individua s takvom borniranom podoficirskom "logikom" i "geopolitikom", s tako kasapski promisljenim i odgovornim shvacanjem zemlje i naroda, s tako intendantski stupidnom vizijom odnosa dviju susjednih drzava, sjedi na celu drzave, stranke, a bogme i naroda, da besjedi i konferira i pregovara, sve u ime naroda, s kardinalima, biskupima i provincijalima, s bankarima i generalima, s domacim i medjunarodnim politicarima, a da ga nitko od te visokosarzirane celjadi ne smjesti kamo spada i koliko vrijedi – to moze biti samo u Bosni i Hercegovini, gluhoj i zamracenoj, i samo u narodu, kojemu je, izgleda, i Bog okrenuo ledja.