AMERICKI FUDBAL JE JEDAN OD DOSADNIJIH
spor tova na svijetu, a neki bi rekli i najameri ckijih sportova, sto je tacno samo ako se Amerika svede na vulgarni macho individualizam i provincijsku pohlepu. Najgora i "najamerickija" stvar u americkom fudbalu je quarterback – onaj koji frljacne loptu pa se onda pjesadija lomata da je uhvati. Quarterback komanduje svojom malom vojskom, mada naredjenja dobija od trenera i quarterback mora biti mozak tima. Dok su ostali igraci jedva prepoznatljivi u sljemovima i uniformama i istovjetnim tjelesinama, pri cemu ne pomaze ni to sto ih ima vise od pedeset, quarterback je jedan i jedini – Tito i Partija svakog fudbalskog tima – sto on uvijek zna i zbog cega je uvijek drcan i nadmen. Quarterback je u devedeset posto slucajeva bijel i plavook, zgodan, volovskog vrata, ali ne medjedli kao oni sto ga stite od nasrtaja protivnickih medjeda. Quarterback je prvoklasni muzjak i vrli patriota.

Amerika je mnogo vise od vulgarnog individualizma i s tim vezanog seljakluka, ali je finale prvenstva americkog fudbala – znan kao Superbowl – redovno najgledaniji sportski dogadjaj u Americi. Ja ne podnosim americki fudbal, ali svejedno pratim sta se desava, a ponekad u lijene nedjelje i gledam utakmice, mada se cesto pod dekicom i zadrijema. Ne navijam ni za jedan tim, zapravo sve ih mrzim, tako da ne znam zasto me to zanima, sto nervira moju zenu, kojoj nije jasno sto gledam ako ne volim. Tek mi je neki dan postalo jasno: gledam zato sto mi je merak da vidim kako neko gubi i sto je vece ponizenje, to mi je veci merak. To nije nista drugo nego najobicnija zloba. Nekidan sam gledao kako su "Jacksonville Jaguars" rasturili "Miami Dolphins", a Dan Marino, legendarni plavooki, muzevni, uspjesni quarterback "Dolphinsa" se – u svojoj vjerovatno posljednjoj utakmici – potpuno osramotio i napravio budalu od sebe. Ne budi mi lijeno, ja sam rado poslusao sta je Marino imao da kaze na konferenciji za stampu i vrlo mi je drago bilo da ga je bilo stid i sto karijeru zavrsava ponizenjem.

Daljom analizom vlastite zlobe, dosao sam do zakljucka da sam potpuno istu reakciju imao i kad je "Bayern" kolabirao u zadnjim minutima protiv "Manchestera", kao i kad se sa Kosova povlacila Vojska Jugoslavije, kao i kad sam cuo da je metak stigao Zeljka Raznatovica Arkana, quarterbacka Tigrova, pa nek' je sa srecom.

Vrlo dobro racionalno znam da je sve to zlo, da Arkana nije stigla pravda, nego oni drugi gangsteri. Kao sto i znam da bi mnogo ljepse i pravednije bilo da ga je odvelo u Haag i da je sa slusalicama na usima prezivljavao spore birokratske uzase i da je rekao stosta o prijateljskim rijecima i dobroti Slobe i Badze mu. Pa ipak, kad zamislim kako sjedi u kifli Hotela Interkontinental, raskopcan Armani, viri stoljas, nakon sto je vernog telohranitelja poslao po srneca ledja (i mozda salatu), pozdravlja se sa rukovodstvom i kokosarima koji oko njega oblecu u nadi da ce ih regrutovati kad se krene na Crnu Goru, dok se Ceca u ekskluzivnom butiku uvlaci u tesnu zaljinu, sav otekao i ruralno rumen od samozadovoljstva, srpski heroj na vrhu malog sveta, govori "De si bre!" svom ubici i onda – momenat prije nego sto mu se um ugasi – osjeti strah koji se ne moze rijecima iskazati, ponada se u djelicu sekunde da se to ne desava, a zna da se desava, kad zamislim sve to, osjetim zadovoljstvo zbog kojeg me je sramota, jer to je zlo.

Zlo je radovati se necijoj smrti i zlo je uzi vati u patnji drugih i to je zlo – sto me ne lisava odgovornosti – koje je u mene usadio rat. Godinama sam gledao istu obijest i aroganciju zlocinaca na televiziji: obijest Mladica dok ulazi u Srebrenicu, aroganciju Slobodana Milosevica i Tudjmana, a bogami i Izetbegovica, obijest Cele Bajramovica i slicnih, obijest quarterbackova sa pistoljima i vojskama i mudima. Njihovi zlocini su bili razliciti u vrsti i broju, ali su obijest i arogancija bili isti i jednako tipicni – tijelo ciji stav govori "Meni niko nista ne moze!" i glas koji govori "Ko vas jebe!". Arkan je bio epitom tog ubilackog mudovanja kad je u vrijeme bombardovanja Beograda za CNN davao hrabre i drcne izjave, prkoseci sili NATO–ovoj, dok je istovremeno odsjedao u Hyattu sa novinarima, znajuci da NATO nece udariti na zurnaliste. Godinama sam gledao kako Arkan i slicni misle da im niko nista ne moze, i postao sam opsjednut tim zlom. Cini mi se da sam se tim zlom zarazio kao da je gripa, ali nikako da odlezim.

Najveci uzas u svemu tome je koliko mi je Arkan poznat – to lice, taj stav, ta dikcija, ta siledzijska mitomanija. Dok sam gledao izvjestaje na CNN–u i drugim stanicama – zajedno sa svojim roditeljima koje sam posjecivao u Kanadi – cinilo se da nam je Arkan komsija, neko o kome puno znamo i o kojem redovno dobivamo vijesti i glasine. Arkan je nekako postao "nas", dio nasih zivota, nase gore zlo, kancerogena pomisao koju bi bilo lijepo operisati, ali je to, nazalost, za sada nemoguce. Njegovo oblo lice i sitne kliker–oci su poznati i tipicni, njegova biografija je prica koju mozemo ispricati bilo kome ko hoce da slusa, iako se ne sjecam da sam ikad citao, a kamoli istrazivao, nesto specijalno o njemu. On i ono sto je on predstavljao – srpski fasizam, balkanski macizam, zajednicku proslost – bilo je sveprisutno u nasim zivotima. Moje zlo zapravo je zelja da Arkan i slicni nestanu iz nasih zivota, a moja zloba je samo nada da ce Arkani i quarterbackovi nauciti da nicija nije do zore gorila. Jednog dana, nadam se, prestacu gledati americki fudbal, posto me uopste ne zanima, a neko kao Arkan bice samo anonimni provincijski ubica, jedan od onih koji se pojavljuju i nestaju kao kijavica ili trecerazredni americki fudbaleri.