Bosanski barometar 2000

Safa Orucevic bi najozbiljnije trebao razmisliti da Gradskoj upravi predlozi ideju da nekadasnja linija razdvajanja, odnosno najrazruseniji dio Mostara dobije naziv: Bulevar Mehe Obradovica. Iako sumnja u to da je jedan od najodgovornijih sto je Mostar razruseniji nego sto je bio, Meho je, ipak, prvi direktor Elektroprivrede BiH koji je uputio apel da gradjani Mostara koji su pretrpjeli materijalnu stetu od poplavnog vala dobiju urgentnu pomoc. On je ipak smogao snage da nakon 38 dana sutnje nesto kaze Mostarcima, iako se njegova sutnja mogla protumaciti kao stav "suti i pusti, vrijeme ce uciniti svoje". Apelujuci iz sveg glasa na samog sebe da urgentno pomogne, Obradovic je, pak, naisao na nerazumijevanje neodgovornih pojedinaca koji su mu zamjerili sto je uputio izvinjenje Mostarcima tek kad je vidio da ce mu to, mozda, spasiti fotelju. Pa da se nije trebao, mozda, za dzabe izvinjavati? I ko se to od domacih politicara ikad ikome izvinio, osim kad mu je to trebalo spasiti glavu? Dosta je covjek sutio i pustao brane, pardon, vrijeme da cini svoje. Zbog iskazane brige prema funkciji koju obavlja te odgovornom odnosu i odanosti prema premijeru Bicakcicu, a samim tim i izgradnji Federacije, Obradovicu bi, unatoc ocekivanom negodovanju, ipak trebalo, ako ne dati ulicu, a ono otkriti spomen–plocu. Time bi se Mostarci zahvalili Mehi ne samo na izvinjenju nego i zbog cinjenice da im je pokazao sta bi im Neretva mogla napraviti da im nije Mehe koji drzi brane pod kontrolom. Konacno, Obradovic je otkrio mostarskim borcima koliko oni stvarno vrijede u Izetbegovicevim ocima. K'o deset Meha. No, ako Mostarci i dalje budu nezahvalni i strogi prema Mehi, neka se barem sazale na covjeka. Jer, sta ako FK "Sarajevo" ispadne iz Premier lige? Pa, valja mu se izvinjavati i "Hordama zla"...

Socijaldemokratska partija je, realno, jedina alternativa za buducnost ove drzave. Izgleda da svijest vodecih ljudi te stranke o ovoj cinjenici postaje i najveca mana SDP-a. Opasnost koja izvire iz ovakvog polozaja SDP-a na bh. politickoj sceni lezi upravo u monopolu koji Lagumdzija i drugovi imaju na opozicioni status. Posmatrajuci ostru politicku bitku nacionalnih i nacionalistickih koncepata, esdepeovci kao da zaboravljaju da u ulogu konstruktivne parlamentarne politicke grupacije unesu i malo prijeko potrebne agresivnosti. Akcija koju su vodili u vezi svog nacrta izbornog zakona kao da ih je zatekla nespremnim za politicki izazov kakav je Silajdziceva inicijativa za reviziju Mirovnog sporazuma. Nista prirodnije ne bi bilo da su takvu ideju predlozili ljudi koji pretendiraju da u mnogo vecoj mjeri nego danas aktivno kreiraju politicke odluke u Bosni nakon septembarskih izbora. Cinjenica je da inicijativu predsjednika Stranke za BiH u dobroj mjeri devalvira to sto je iznosi u javnost kao nacionalni bosnjacki lider i da bi ona bila mnogo jasnija i probitacnija da su je, sa dozom dozvoljenog radikalizma, propagirali esdepeovci. Konacno, oni su unaprijed oslobodjeni balasta veze sa ideologijom vladajuce bosnjacke stranke, osim, naravno, kod onih kojima SDP vec ugrozava poziciju u "njihovom" nacionalnom ataru. Medjutim, pretjerano kalkulirajuci sa podrskom javnosti i biraca, koju nakon promjena u Hrvatskoj, ocito je, smatraju gotovo sigurnom, bh. socijaldemokrati zaboravljaju na nuznost radikalnih rjesenja koja je njihove istomisljenike u susjedstvu i dovela na vlast. A radikalizam ovdje i sada znaci podrsku svakoj ideji koja, u konacnici, vodi rusenju deset godina starog principa da Bosnom ne vladaju politicke ideje, nego nacionalni lideri i njihove zablude.

Cilj Sarajevske deklaracije o povratku 20.000 sarajevskih Srba i Hrvata u svoje predratne stanove je, prema podacima UNHCR–a, skoro ispunjen. Unatoc svim opstrukcijama pojedinih struktura vlasti i sa godinu dana zakasnjenja, ali je, ipak, ispunjen. Saopcenjem o ovoj cinjenici oglasila se i Ambasada SAD u Bosni i Hercegovini, izrazivsi pritom zadovoljstvo postignutim. No, ono sto bi predstavnike americke ambasade trebalo zabrinuti jeste da je na drugoj strani razlika izmedju nule i broja "manjinskih" povrataka u Banju Luku i zapadni Mostar toliko neznatna da pruza dovoljno argumenata bosnjackim vlastima da preispitaju svoju "kooperativnost" u nastavku neophodnog procesa povratka. Medjunarodni predstavnici u Bosni i Hercegovini su sa puno razloga isticali da Sarajevo mora biti primjer u uspjesnoj realizaciji procesa "manjinskih" povrataka. No, potpuno ignoriranje cinjenice da je nakon sarajevske donesena i banjalucka deklaracija, kao i odsustvo efikasnog pritiska na vlasti srpskog entiteta, otezavaju nastavak procesa povratka prije svega na teritorij pod kontrolom bosnjackih nacionalistickih vlasti. Stoga tesko da ima preceg posla i vaznijeg cilja od otpocinjanja stvarnog povratka u Banju Luku i zapadni Mostar, za sta je, nazalost, ocito potrebna demonstracija pritiska primijenjena na sarajevske vlasti.

Potpredsjednik Alternativnog ministarskog vijeca docekao je Silajdzica na nokaut nakon sto je ovaj prezentirao inicijativu za promjenu Dejtonskog sporazuma. Iako Tokic, u sustini, ima i inace u okvirima SDP–a ulogu najradikalnijeg kriticara svih poteza aktuelne vlasti, a kopredsjedavajuci Vijeca ministara je, po definiciji, njen dio, ipak je, ovoga puta, odmakao nekoliko koraka ispred onoga sto su proklamirali drugi vodeci socijaldemokrati. Tako je nesto prije Tokica, drugi esdepeovac, Sead Avdic, ocijenio kako Silajdziceva izjava "korespondira u najvecoj mjeri i sa politikom SDP–a". Medjutim, nije problem u manjku konzistentnosti unutar SDP–a; problem je sto je Tokic kritiku ideje o promjeni Daytona sveo, cisto, na personalnu ravan rijecima da je "prioritetnije promijeniti Silajdzica nego Dejtonski sporazum". Potpuno odmicuci od onoga sto je, valjda, strateski cilj i AMV–a i opozicije – dakle, kritike koncepta vlasti, a ne iskljucivo njegovih protagonista – Tokic je zasao u teren sitnosicardzijskog razracuna sa Silajdzicem. Kratkovidost ovakvog pristupa ogleda se u prostoj cinjenici da bi promjena Dejtonskog sporazuma, mozda, omogucila da Tokic jednog dana konacno prestane biti potpredsjednik alternativnog i postane potpredsjednik pravog Vijeca ministara. Ovako, da sutra dodje na Silajdzicevo mjesto, Tokicu bi upravo neka rjesenja iz Daytona bila garancija za brzi povratak u – alternativu.

"Ministar unutrasnjih poslova Kantona Sarajevo Ismet Dahic posjetio je Helsinski odbor za ljudska prava u BiH. U razgovoru sa predsjednikom Helsinskog komiteta Srdjanom Dizdarevicem te clanovima Upravnog odbora Senkom Nozicom i Mirkom Sagoljem, ministar Dahic je izrazio punu spremnost pripadnika MUP–a Kantona Sarajevo da se u okviru svojih nadleznosti angazuju na zastiti licne sigurnosti novinara i bezbjednosti medijskih kuca." Kada se u istoj informaciji, jedni pored drugih, nadju jedan policajac, jedan predsjednik organizacije za zastitu ljudskih prava, jedan advokat i jedan novinar, u 99 odsto slucajeva se radi o tekstu sa stranica crne hronike dnevnih novina. Da je ipak u pitanju onaj jedan, nevjerovatni postotak u kome informacija ne govori o interesu i spremnosti policije da privede novinara na neko sudjenje, nego da ih zastiti od onih koji bi da presudjuju novinarima bez suda i sudjenja, zasluzni su koliko ljudi iz agilnog Helsinskog odbora za ljudska prava, toliko i "prvi pendrek" Sarajeva – ministar Dahic. Koincidencija ili ne, tek, ovaj sastanak je uprilicen samo 24 sata nakon sto je Dahicev kolega po funkciji u Tuzlanskom kantonu izrazio punu spremnost da se u okviru svojih nadleznosti ne angazuje na zastiti licne sigurnosti dopisnika Dana Hasana Hadzica. Prijetnje kojima su, u blazim ili tezim oblicima, novinari izlozeni gotovo svakodnevno, za razliku od njega, sarajevski ministar, izgleda, shvata krajnje ozbiljno. Dahiceve rijeci pokazuju da njemu ne trebaju argumenti u obliku pretucenog novinara da bi djelovao. Jedina je nesreca to sto i Dahicu komanduje vlast koja stepen slobode izrazavanja mjeri brojem policajaca koji cuvaju novinare. I to, uglavnom, od same vlasti i njenih satelita.

Americka vlada je, sa punim pravom, odlucila prekinuti svoje ucesce u razvlacenju politicko–ekonomske trakavice koju aktuelna vlast od milja zove privatizacija. Ovo radikalno upozorenje protagonistima tranzicije koja se odvija puzevom brzinom, sasvim sigurno, nije u prvi plan isturilo otezanje sa privatizacijom u sportu. Pa ipak, iscekivanje da privatizacijom budu zahvaceni "vazniji" segmenti drzavnog vlasnistva omogucilo je da ionako opskurna situacija u sportskim klubovima i organizacijama postane jos haoticnija. Nedefinirano pitanje vlasnistva pogodovalo je stvaranju klime u kojoj je finansiranje sportskih ekipa i takmicenja postalo stvar "dobre volje", a nekad i pranja novca finansijskih generatora aktuelne vlasti – tzv. drzavnih preduzeca. Zbog svega toga nalog guvernera sarajevskog kantona Mustafe Mujezinovica Ministarstvu kulture i sporta da u roku od dva mjeseca reaktivira poslove na izradi zakona o sportu doima se kao konacni pocetak kraja "tajnih kanala" kojima su u sportske organizacije i iz njih kolale marke cija je krajnja sudbina ostajala potpuna nepoznanica. "Kanton Sarajevo preuzeo je na sebe veliki teret finansiranja mnostva sportskih klubova i udruzenja kao i sportskih institucija, ne samo kantonalnog vec federalnog i drzavnog karaktera...", kazao je Mujezinovic u obrazlozenju svog poteza, mozda i nesvjesno stavljajuci upitnik nad potrosnju para poreskih obveznika u Kantonu Sarajevo na bezbrojne skupove pocesto i minornog sportskog znacaja. Medjutim, tek ce konacno izglasavanje ovog zakona i potpuna tranzicija i regulisanje vlasnickih odnosa u sportskim organizacijama pokazati da li se radi o zelji da se ti odnosi trajno urede u korist sportista i ljubitelja sporta ili o omogucavanju da politicki, a prije svih, partijski lobiji i njihovi clanovi trajno kreiraju spiskove sponzora i pokrovitelja znacajnih ili beznacajnih sportskih manifestacija.

Ovo je mali korak za svakog od njih, ali veliki korak za prezivjele Srebrenicane opcenito. Narocito najtuznije medju njima, zene koje su ostale bez svojih najblizih i za njima bezuspjesno tragaju vec pet godina, sa sve manje izgleda svake naredne godine. I pored nezainteresiranih Srba i arogantne medjunarodne zajednice, koji su cineci ili ne cineci ometali njihovu potragu za istinom, Srebrenicanke su nerijetko bile i predmet besprizornih dnevnopolitickih manipulacija u reziji bosnjackih politicara. Vidna trvenja medju nekoliko udruzenja su prijetila da potpuno marginaliziraju njihovu tragicnu zadacu, a pravicni bijes izdanih kanalisu u povremene i neopravdane erupcije najsirovije sile. E, tome je, najvjerovatnije, kraj. Cetiri udruzenja zena Srebrenice su na sastanku odrzanom pocetkom sedmice donijela odluku o ujedinjenju. Mozda je to i prejak termin, jer sva ce ta udruzenja nastaviti da postoje, ali ce postojati i jedno, zajednicko tijelo koje ce istupati u ime svih. Nece vise biti moguce da Zene Srebrenice o necemu sto se tice Srebrenicana imaju jedan stav, a Majke enklava Srebrenice i Zepe, drugi. Dugorocno, ovim ce potezom biti osujeceni svi pokusaji mobilizacije Srebrenicanki u svrhe bilo koje politike. Vrlo cesto i iste one politike koja jos nije podnijela racun o svojoj odgovornosti za breme tuge koje one nose. Ako je prvi korak ka istini konsenzus da ona postoji, onda su ga Srebrenicanke napravile. Sada je red na sve nas.

"Nije moguce stajati iza Dretelja, a to je nesto sasvim drugo nego boriti se za svoja prava i interese", kazao je Franjo Topic u intervjuu Glasu Koncila. U razgovoru koji je vodio kao clan Papinske povijesno–teoloske komisije za veliki jubilej, Topic je ovom, medju pastvom utjecajnom glasilu Katolicke crkve prvi puta otvoreno progovorio o pogubnoj "bosanskoj" politici zvanicnog Zagreba. Politici koja je "s idejama o podjeli BiH, pogotovu odnosu s muslimanima", razorila mnoge veze izmedju dva do tada prijateljska naroda, prirodno, ekonomski i politicki upucena jednog na drugi. Izjava Topica, koji se i kao predsjednik HKD "Napredak" simbolicno izvinio za tudje zablude, mnogo je vaznija nego sto se to cini u ovom trenutku i ide mnogo dalje od samog priznanja starih grijeha i zavjeta za bolju buducnost. Nije to ni pocetak kraja HDZ–ove i HVO–ove pukovnicko–ortacke strahovlade u Hercegovini i ostalim vecinski hrvatskim dijelovima BiH. Ali jeste nagovjestaj velikog povratka Katolicke crkve i bosanskih katolika ideji Bosne i Hercegovine koju su bastinili sve do pojave HDZ–a. Povratka, koji se dugo cekao, sa tragicnog putovanja na koje je bosanske Hrvate poveo pokojni Franjo Tudjman, na najvecu stetu njih samih. No, prava je steta sto niti Topic, niti kardinal Puljic (na kojeg se on djelomice poziva) nisu sprijecili tu, za mnoge fatalnu avanturu. Prava je steta sto se ovaj glas nije mogao cuti onda kada je samo sacica ljudi kakvi su Viktor Ivancic, Mile Stojic ili Stjepan Mesic govorila ono sto Topic govori danas. Bas steta.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	MEHO OBRADOVIC
	SDP
	AMBASADA SAD U BIH
	SEJFUDIN TOKIC
	ISMET DAHIC
	MUSTAFA MUJEZINOVIC
	UDRUZENJA ZENA SREBRENICE
	FRANJO TOPIC