OPSERVATORIJ

Gotovo da se od 1995. godine, kada je Mel Gibson briljirao sa Braveheartom, nije pojavilo nijedno filmsko djelo sa temom situiranom u dalekoj proslosti a koje bi bilo dostojan nasljednik ovom historijskom spektaklu. Trinaesti ratnik ocito ima te ambicije, ali, sa nevjerovatnom gomilom iskazanih slabosti, sve je ostalo samo na ambicijama.

Vrijeme u kojem je situirana radnja Trinaestog ratnika bi, po svemu sudeci, ostalo neodredjeno da se nije pojavio Antonio Banderas. On je ne samo pjesnik i narator u filmu nego i Arapin, musliman, pa tako i temporalna odrednica koja odmah iskljucuje natruhe da bi moglo biti rijeci o nekom "konanovskom" dalekom, proslom vremenu. Vikinzi, kojima je po kazni poslat kao bagdadski ambasador, jos su uvijek na Odinu kada je vjera u pitanju. Omar Sharif, koji se na pocetku u epizodnoj ulozi pojavljuje kao Banderasov savjetnik i znalac koji sa Vikinzima komunicira na grckom (?), trebao bi valjda samom pojavom na spici povecati prihod na blagajnama. I posto to nije dovoljno, u pomoc se priziva Akira Kurosawa i njegova formula uspjeha vidjena u Sedam samuraja. Pozivom za pomoc iz daljine junaci filma idu ususret akciji. Ispravan nacin za ulazak u spektakl. Treba spasiti jedno kraljevstvo od napada zla cije se ime gotovo da ne smije ni izgovoriti. Ne sedam, nego trinaest ratnika, medju kojima je i neuvjerljivo zbunjeni Banderas, koga zbunjenost nije popustala do samog kraja, odlazi u plemenitu misiju gdje ce se suprotstaviti samom srcu zla. Ali za uspio spektakl to nije dovoljno. Arapinov lik je ujedno i jedini koliko-toliko oslikan karakter, ostali su tek ovlas dohvaceni i djeluju kao da su tu samo zato da bi prije ili kasnije stigli u Valhallu (onaj svijet).

Trinaest karaktera je ipak bio prevelik zalogaj za malokalibarskog rezisera kakav je John McTiernan, koji je posebno iskazao tanko znanje u rjesavanju problema protoka vremena na filmu. Pozurivsi tako da ih sto prije dovede do cilja i uvede u bitku, reziser naprosto nije u stanju putovanje drakarom uciniti uzbudljivim i rijesiti u jednoj sceni, kako je vec pokusao. U toj zurbi do bitke se sve ono sto se desava medju samim likovima moze samo slutiti i svesti na to da Banderas Vikinge pokusava obratiti na islam (barem jednog), a oni njega navratiti na medovinu. A onda detalji. Kakvo je to klanjanje koje na engleskom jeziku upraznjava Banderas? Ovaj primjer (koji u nizu?) samo potvrdjuje da se McTiernan upustio u avanturu pravljenja historijskog spektakla nepripremljen i bez dovoljnog znanja za takav poduhvat. Ipak, imajuci u vidu da je film uradjen u holivudskoj produkciji, sreca u nesrecama je da musliman nije negativac. Barem nesto kako treba. (N.DZ.)

Bosanska intelektualna scena bogatija je za jedan narocit casopis. Iako osnivac i izdavac nije nikakva nezavisna udruga, nevladina organizacija iliti grupa gradjana, vec prava pravcata politicka partija, Socijaldemokrat, ako je suditi po prvom broju, nema namjeru biti partijsko glasilo SDP-a, vec intelektualna radionica, par exellance. Potvrdjuje to i redakcija (u kojoj su dr. Esad Zgodic, glavni i odgovorni urednik, dr. Ivo Komsic, zamjenik glavnog i odgovornog urednika, dr. Jelenka Vockic-Avdagic, dr. Nijaz Musabegovic, dr. Bozo Kljajic, dr. Sefko Medjedovic) ciji intelektualni habitus garantira iskorak iz dnevnopolitickih zahtjeva jedne politicke ideje i nudi uzbudljivo putovanje u globalni svijet lijevog nazora. Tako vec u prvom broju, koji se po puckoj komunikoloskoj definiciji "baca u vodu", nalazimo dovoljno razloga da casopis ostane "suh" i dobije mjesto u kucnoj biblioteci. Na stranu sada dilema da li je izabrano bas najsretnije ime za casopis bosanske ljevice, jer je etimoloski tvrdo i vise odgovara klasicnoj partijskoj novini nego teorijskom casopisu, no sta je tu - je. Ne bi bilo prvi put da sadrzaj nadidje formu, sto u ovom slucaju svakako ocekujemo.

Glavni urednik casopisa dr. Esad Zgodic, jedan od najvrednijih bosanskih intelektualaca srednje generacije, potrudio se da casopis na cijem je celu osnaze tekstovi lidera evropske socijaldemokracije: Gerharda Schrödera Buducnost: vrijednosti i protivnici, Tonyja Blaira Kljuc za mijenjanje svijeta, Lionela Jaspena Demokratski socijalizam za 21. stoljece, Felipea Gonzalesa Odrzivost informativne ekonomije i drugi problemi, koji su daleko od ocekivane, instrumentalizirane politicke upute i promisljaju vazna pitanja naseg vremena na intelektualno odgovoran nacin. Globalni diskurs casopisa potvrdjen je i iznimno zanimljivim tekstovima Thomasa Meyera Devetnaest teza za uvod u demokratski socijalizam, Josepha A. Camillerija i Jima Finija Kraj suverenosti?! Tekuci trendovi - moguce perspektive te Pierra Schorija Reci "da" globalizaciji. Ima malo i Bliskog Istoka kroz tekstove Ehuda Baraka i Jasera Arafata. U optimisticku sliku socijalisticke internacionale buducnosti uklopili su se i tekstovi predsjednika i generalnog sekretara SDP-a BiH Zlatka Lagumdzije i Karla Filipovica.

Domaca bastina predstavljena je kroz tekstove Arifa Tanovica, Ilijasa Hadzibegovica, Srecka Simica i Arifa Tanovica, a novinarsku draz ozbiljnom casopisu dao je i intervju Nijaza Musabegovica sa nasim uglednim slikarem Edom Numankadicem. Kao i vecina casopisa i Socijaldemokrat na svome kraju recenzira nekoliko novijih knjiga, cime se zaokruzuje 220 stranica prvog broja, prvog casopisa lijeve orijentacije u postdejtonskoj BiH. Tiraz prvog broja je 1000 primjeraka a cijena mu je 8 KM za zemlju i 15 KM za inozemstvo. (N.C.)

Turcizam maksum, koji se nalazi u osnovi imena projekta kojeg je skupina umjetnika sa sarajevske Likovne akademije realizirala u sklopu SCCA Sarajevo, naprosto trazi da se sjetimo vremena u kojima smo bili djeca. Cista i naivna. Nekada, bila su to vremena u kojima smo dobijali ocjene u velike crvene dnevnike i u kojima smo po sarajevskim ulicama, na ocaj majki, koje su jednom sedmicno morale kupovati deterdzent Faks helizim, prljali svoju novu garderobu u djecijim igrama, nekoj vrsti oponasanja onoga sto cemo biti kad se godine pocnu pisati s dvojkom. Nebojsa Seric Soba i Almir Kurt Kugla su, s jos nekolicinom likova cija vam imena mogu i ne moraju nista znaciti, na akusticnim gitarama svirali neke pjesme koje su trebale biti smijesne. Damir Niksic je bio mali plavi djecak veselih ociju koji je sam sebi istovremeno postavljao duhovita pitanja i odmah na njih odgovarao. Anur Hadziomerspahic i Ajna Zlatar morali su biti slicni. Jedan od eksponata izlozbe Maxumim su i Vrata Anele Sabic, koja, zapravo, i nisu nista drugo do prva misao djevojcice koja fantazira o vlastitom ulazu, bilo gdje; Kurt&Plasto su Svoju ulogu u savremenim demokratskim promjenama zamislili kao skup "obicnih" stvari o sebi, koje izlozene postaju artefakti, snazno svjedocanstvo? Mlijeko Damira Niksica moglo bi biti inspirirano prvim strahom od prosipanja sadrzine solje za koju su stariji konacno utvrdili da je moze ispiti sam, a nazivi proizvoda po prezimenima narodnih heroja znak Sobinog straha od toga da biti veliki junak povijesti znaci, zapravo, umrijeti mlad? Rad De facto, u kojem na klupama stoje poredani ucenicki predmeti, jeste djecije, samerhilijansko sanjarenje o tome kako bi svaka skola trebala imati cas u kojem djaci mogu na klupi ostaviti svoju najdrazu knjigu. I tako dalje.

Maxumim je ovih dana ugostila bihacka Galerija. Tamosnja ce se publika moci sresti s radovima pobrojanih i jos nekolicine umjetnika koji su od 1996. ucestvovali u ovom projektu. Maxumim su zapravo one slike koje, odlozene negdje na tavanu mozga, ili u njegovom podrumu, svjedoce o jednoj generaciji Sarajlija koji su vec, eto, stigli na prag tridesetih, jos su jucer bili klinci. "Slucajevi" Anura Hadziomerspahica, Ajne Zlatar, Eldine Begic, Damira Niksica, Rachel Rossner, Dejana Vekica, Kurta&Plaste, Hamdije Pasica Paje, Suzane Ceric, Alme Fazlic, Zlatana Filipovica, danas su jedna lijepa subjektivna historija. Oni su, trazeci svoje mjesto, pronasli mjesto i drugima te okrenuli novu stranicu u nekoj novoj, opet sasvim subjektivnoj povijesti koja se tice ovog vremena i mjesta. Nijedna "oficijelna" povijest, ionako, ne prezivi, jer iza svega ostaju one sentimentalne, sasvim subjektivne. Povijesti kakva je Maxumim. (A. B.)

Sta se dogadja kad postane jasno da jedna politika, i pored zilavosti koju je pokazala, nece izdrzati ispit vremena? Pokusa se napraviti dojam "da nema panike", da je sve u redu i da ce sve trajati vjecno. Odbor za kulturu SDA je shodno svojoj staroj taktici, zamazivanju ociju puku kojim se toliko bavio, odlucio ispaliti jos jednu svjetlecu raketu koja ce potrositi dosta novaca. Ostavimo mogucnost da ce se u estetici glazbe i mentalitetu naroda nesto revolucionarno promijeniti pa ce ljudi nahrupiti da gledaju operu Hasanaginica (libreto Nijaz Alispahic, muzika Asim Horozic). Ali, nista se nece promijeniti u glavama Timura i kompanije, koji pod svaku cijenu skacu u skupe projekte ciji rezultati mogu biti samo prosjecni, jer ako smo vec imali tu nesrecu da nemamo opernu formu, treba li nam, po skupe pare, "narucena". Zasad po strani ostaje i pitanje je li tekst plagijat ili ne, ali nakon dugog vijecanja oko reditelja, i on je izabran. Bosnjackom Jakovu Sedlaru - Sulejmanu Kupusovicu - rezija programa Dodji najdrazi je ocigledno donijela mjesto glavnog SDA-ovog ceremonijal majstora. Samo prije nekoliko dana iz Ministarstva vanjskih poslova je stigla vijest da ce u njihovom aranzmanu Dodji najdrazi na veliku svjetsku turneju. Ona informacija koja povezuje dvije gore navedene i osvjetljava ih s prave strane jeste da su neki od radnika Sarajevske filharmonije prije nekoliko dana, kad su krenuli u rutinske preglede svog zdravlja, utvrdili "da se mogu slikati" jer im vec sest mjeseci nije uplaceno zdravstveno osiguranje. No, praksa je uvijek takva: kad krene neki velebosnjacki projekt, nadju se novci za "prvu pomoc" i zakrpe, a kako je vecina umjetnika dovedena na ivicu prosjackog stapa, onda im dobro dodju i mrvice iz tajkunskih kasa. A ako treba napomenuti kakva je trenutna situacija u sarajevskim pozoristima, onda evo nekih primjera: dugovi Kamernog teatra 55 vec iznose oko 300.000 konvertibilnih maraka i pitanje je dana kad ce se ta kuca potpuno raspasti, u Narodnom pozoristu se u posljednje vrijeme predstave skoro uopce i ne igraju, a Pozoriste mladih velikim naporima odrzava svoj repertoar.

Nista nije vjecno, ni sujete vec ocvalih "mladih lavova" koje eksplodiraju kad covjek napise nekoliko dobronamjernih redaka, ni novokomponovani talas "kulturnjackog" nacional-romantizma. Onima sto ne zele izabrati izmedju dvije ublehe ostaje da se nadaju da ce jednom doci vrijeme kad kultura nece biti oktroirana, nego slobodna djelatnost, izbor svakog pojedinca. Tek tada cemo znati ko je bio na pravoj strani povijesti. U pozoristu i u zivotu. (A.B.)