KO JE UBIO ZELJKA RAZNJATOVICA ARKANA?

DAKLE, ZELJKA RAZNATOVICA ARKANA UBIO JE U
proslu subotu u beogradskom Hote lu Interkontinental jedan navijac "Crvene zvezde", razgnjevljen sto je Arkan, nekadasnji vodja navijaca tog kluba, postao vlasnik "Obilica", koji je uzeo "Zvezdi" titulu. Naravno, ova prica o Raznatovicevom kraju tek je replika na gomilu verzija u opticaju, koje se nadmecu u bizarnosti i ekskluzivnosti. Cetrdeset osam godina Arkanovog zivota govorilo je najvise o njemu, vremenu i srpskom drustvu u kome je postao vise od prostog simbola, ali njegova smrt bila je jos jedan planetarni dogadjaj koji je u ovoj deceniji proizvela Srbija, vjerovatno posljednji prije silaska sa vlasti Slobodana Milosevica.

Prema najvjerovatnijoj rekonstrukciji ubistva, Arkan je svoga ubicu dobro poznavao. Nezvanicni izvor iz srpske policije pretpostavlja da bi mogla biti rijec o covjeku koji je jedno vrijeme proveo u njegovoj Srpskoj dobrovoljackoj gardi, paravojnoj jedinici koja je ucestvovala u ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Isti izvor tvrdi kako se Raznatovic, koji je sa tjelohraniteljima sjedio u holu Interkontinentala, zagrlio i izljubio sa ubicom. Kada se vratio u fotelju, ovaj je izvadio pistolj i Raznatovica pogodio sa tri hica u glavu. U opstoj pucnjavi koja je poslije uslijedila, poginuo je Arkanov tjelohranitelj Milenko Mandic. Poginuo je takodje i Dragan Garic, za koga se vjeruje da je pripadnik srpske policije. Za Garica je, medjutim, bilo sporno da li je stradao na strani napadaca ili tjelohranitelja, tako da je dilemu koja je postojala i u policijskim krugovima najvjerovatnije rasvijetlila porodica Raznatovic, koja je Garicu u utorak objavila smrtovnicu u Politici.

Ubica je Arkanov saborac
Sagovornik Dana iz srpske policije tvrdi da je vec prvi metak, koji je Arkanu prosao kroz lijevo oko, bio sasvim dovoljan i da je otkrio profesionalnog ubicu. Naime, metak ispaljen u taj dio glave "automatski paralise cijelo tijelo, tako da trenutno sprecava svaki pokusaj samoodbrane, cak i kao uslovni refleks". Vecina dosadasnjih zrtava u Srbiji ubijenih na slican nacin bila je najprije ustrijeljena u grudi, a tek onda bi ubica, da "ovjeri" zrtvu, pucao u glavu. Nas izvor, medjutim, kaze da, pored brojnog obezbjedjenja u Interkontinentalu, nije bilo vremena za takav luksuz, ali i nagovjestava mogucnost da je ubica mozda znao da je Arkan povremeno ispod kosulje nosio pancir-prsluk.

Svi mediji u Srbiji - koja vijesti o Arkanovoj smrti toliko trosi da je u nedjelju i ponedjeljak bilo gotovo nemoguce nabaviti dnevne novine poslije 12 casova - objavili su da je jedan od napadaca, ranjen, otpuzao do vrata hotela, gdje ga je cekao automobil. Beogradski dnevnik Blic u srijedu je ranjenika identifikovao u bolnici u Loznici, pogranicnom mjestu prema BiH. Rijec je o izvjesnom Dusanu Gavricu, za koga se kaze da je kao jedva punoljetan 1993. godine prisao Arkanovoj SDG, dok list navodi i mogucnost da je pripadao srpskoj drzavnoj bezbjednosti.

Takav slijed dogadjaja pokazuje dvije stvari koje Arkanovo ubistvo cine unekoliko razlicitim od serije slicnih smrti, koja je na beogradskim ulicama pocela jos 1991. godine. Naime, iako se policija ni cetvrti dan nakon ubistva nije oglasila, postoji vjerovatnoca da ce se, ako nista, u javnosti saznati za ime ubice. Osim toga, ono do cega se u ozbiljnijim nezavisnim analizama do sada doslo upucuje na vjerovatnocu da su bar neki od ubica bivsi clanovi SDG-a. Naravno, tamo gdje se govori o SDG-u, automatski se govori i o pripadnicima tajne policije, buduci da je izmedju ove dvije organizacije, posebno u vrijeme rata, bilo veoma tesko uspostaviti jasnu granicu.

Policijski izvor Dana, medjutim, tvrdi da je tumacenje Arkanovog ubistva kao svadje u porodici "vrlo blizu navodjenja na pogresan trag". "Proteklih godina u Arkanovoj blizini kretalo se mnogo mladica spremnih na ubistvo za bilo kog narucioca. Poznavanje zrtve, njenih navika i reakcija, samo je momenat koji olaksava posao ubici", kaze on i zakljucuje da mogucnost pronalazenja Arkanovog ubice ne uvecava mnogo nadu da ce se otkriti i identitet narucioca.

Regrutacija kod Staneta Dolanca
Arkanova biografija medjunarodnog kriminalca, egzekutora drzavne bezbjednosti nekadasnje SFRJ, paravojnog vodje iz posljednjih ratova, haskog optuzenika te biznismena i politicara vise nego sumnjive reputacije zamagljuje jos jedan pravac istrage: onaj koji vodi preko motiva ubistva. Bilo je mnogo vise onih koji su Arkana zeljeli da vide mrtvog nego onih koji bi ga radije izveli na rucak.

Vec kao 14-godisnjak Arkan dolazi u sukob sa zakonom otimajuci zenama tasne u centru Beograda. Osnovnu skolu zavrsava u popravnom domu, a sa tasni prelazi na komplikovanije zadatke: trafike, prodavnice, kase. Zgoljav je sa nesrazmjerno velikom glavom i djecaci iz kraja ga zovu Vodena glava. Ubrzo shvata da u poslu za koji se opredijelio takav nece daleko stici, pa pocinje uporno da vjezba. Koliko je napredovao svjedoci sljedeci nadimak koji je dobio - Hibrid. Pocetkom sedamdesetih, kao i vecina momaka s one strane zakona, odlazi u inostranstvo, gdje reputaciju stice kao dobar otvarac banaka sa spoljnje i zatvora sa unutrasnje strane vrata.

Otac Veljko, potpukovnik JNA, ne znajuci sta da radi sa djetetom, pozalio se Stanetu Dolancu, kolegi iz klase sa vojne akademije, tada vec vrlo uticajnom obavjestajcu. Dolanc ima rjesenje: djecak ne mora da se prekvalifikuje, ali to sto radi moze da radi za vise drzavne ciljeve. Tako sedamdesete Arkan provodi u oruzanim pljackama (volio je banke) po Svedskoj, boravcima u zatvoru i povremenim poslovima za Sluzbu, koja ga snabdijeva laznim pasosima. U slobodnom vremenu nalazi vremena i da se prvi put ozeni jednom Svedjankom sa kojom je 1976. dobio sina Mikaela. Djecak je pod tim imenom odrastao s majkom da bi se sredinom devedesetih, sada vec kao Mihailo, pojavio u Srbiji slikajuci se sa ocem po ratistima.

Nestasni bijesni pas i tajna policija
Zamjenik sefa briselske policije, koji ga je 1975. uhvatio u pljacki banke (deset godina zatvora), izjavljuje o Arkanu: "To je najopasniji covjek koga sam sreo. On nije obican kriminalac, on je bijesan pas." Bijesan pas poslije cetiri godine bjezi iz zatvora preskacuci sest metara visok zid. Ponovo ga 1979. hvataju u Holandiji u oruzanoj pljacki robne kuce (sedam godina), ali vec poslije devet mjeseci bjezi, dok upuceni tvrde da mu je u tome Sluzba bratski pomogla. Kada je postao srpski patriota, idol i nacionalni radnik, Arkan o tom periodu zivota nerado govori. "Bio sam nestasan mladic", Arkanovi univerziteti staju u jednu recenicu.

Ostaje, medjutim, nerazjasnjena njegova uloga u jugoslovenskoj tajnoj policiji, tim prije sto ga mnogi u to vrijeme dozivljavaju kao Dolancevog miljenika. Neki izvori iz SDB-a na koje se poziva beogradska stampa tvrde da je povjerenje Sluzbe stekao rasturajuci jednu jaku organizaciju albanskih politickih emigranata u okolini Stuttgarta. "Dvije nedjelje se hranio konzervama i spavao u vreci na krovu zgrade gdje je trebalo da se nadju trojica terorista. U centralu Sluzbe je javio da se u zgradi nalazi 15 Albanaca i da je to zgodna prilika", tvrdi izvor iz SDB-a.

Sam se pocetkom osamdesetih hvalio da je ubio Stjepana Djurekovica, bivseg direktora zagrebacke INA-e i istaknutog clana hrvatske emigracije. Upuceni u akcije beogradskog podzemlja tvrde da je Arkan sebi dizao cijenu, a da je Djurekovica likvidirao Djordje Bozovic Giska, jos jedan istaknuti clan te faune, koji je pod sumnjivim okolnostima poginuo 1991. na gospickom ratistu kao komandant Srpske garde Vuka Draskovica. Iako je bila prisutna i teza da je za SDB u inostranstvu obavljao "bocne duznosti kurirsko-sofersko-strazarskog karaktera", preovladava misljenje da je Arkan pobio citavu gomilu "ustasa, cetnika i balista". "On se time javno hvalio i pokazivao pistolje koje je kao clan SDB-a dobijao od bivsih visokih funkcionera drzave", izjavio je Budimir Babovic, nekadasnji potpredsjednik Interpola. Bilo kako bilo, 1984. na granici sa Austrijom hapsi ga njemacka policija, ali, uprkos zadivljujucem dosjeu, pusta ga iz razloga koji bi bili neobjasnjivi kada ne bi bilo vrlo uspjesne saradnje Dolanca sa njemackim kolegama. "Vise vrijedi jedan Arkan nego cijela sluzba", izmjerio je posljednji put Dolanc Raznatovicev policijski rejting u trenutku kada se jugoslovenska sluzba bezbjednosti uoci samog rata vec raspadala na republicke.

Rodjen u srpskoj Sloveniji
Devedesetih se smanjuje Jugoslavija, skracuje se sluzba, pa i Raznatovicevi patriotski horizonti. Ni tada jos uvijek o svojim poslovima i namjerama ne govori mnogo, a kada govori, onda to izgleda ovako: "Zadar, Sibenik, Dubrovnik, Split su srpski gradovi, u koje su se na silu naselili katolici. Doslo je najzad vrijeme da ih odatle istjeramo. Borimo se da povratimo granice bivse Jugoslavije, sve do Sezane, jer su to srpske granice. Slovenija ce opet biti Srpska Slovenija, Hrvatska - Srpska Hrvatska, Bosna - Srpska Bosna, Makedonija - Srpska Makedonija. Slovenija je srpska zato sto sam ja u njoj rodjen i zato sto su se Slovenci udruzili sa nasim neprijateljima ustasama, pa cemo morati da ih vojnicki porazimo, a pobjednik ima pravo da po svom ceifu kroji granice i osvojenim teritorijama daje imena koja on hoce."

Prethodno je obavio jos jedan mirnodopski patriotski zadatak. Kada je visestranacje uslo u Srbiju, procijenjeno je da postoji opasnost da se navijaci "Zvezde", jezgro najvece i najmocnije potencijalne srpske armije, podijele na milosevicevce, draskovicevce i seseljevce. U pricu se ubacuje Arkan kao vodja navijaca i, kako sam kaze, protjeruje politiku iz "Zvezde" (tako da su svi postali milosevicevci). "Mi smo pomogli Arkanu da otvori poslasticarnicu, jer nam je bio od velike koristi", priznao je poslije jedan visoki funkcioner "Zvezde". Ta slasticarna, u neposrednoj blizini "Zvezdinog" stadiona, kasnije ce se ispostaviti kao prvina u impresivnom Raznatovicevom bogatstvu.

Ko je Arkanov vrhovni komandant
Novembra 1990, kada vec pocinje da u podzemlju i medju nacionalno pregrijanom omladinom regrutuje ljude za Gardu, kod Dvora na Uni hrvatska policija zaustavlja njegov automobil, pun oruzja. Dobija 20 mjeseci zatvora, ali pod misterioznim okolnostima biva pusten da trijumfalno avionom sleti u Beograd. Milosevic i Tudjman tada prvi put pokazuju da nema tog neprijateljstva medju njima koje moze da ih sprijeci da saradjuju, tako da, prema tvrdnjama Josipa Boljkovca, tadasnjeg ministra policije Hrvatske, Arkan bukvalno od hrvatskih vlasti biva otkupljen za milion maraka.

Uskoro krece rat i "tigrovi" se najprije "isticu" u Vukovaru, gdje, prema jednima, predstavljaju najbolje organizovanu i najdisciplinovaniju paravojnu jedinicu, dok, prema drugima, nisu nista drugo nego sijaci straha prema Hrvatima i nacionalno "nesvjesnim" Srbima.

"Bio je posljednji dan smjene", kaze jedan bivsi veteran JNA sa istocnoslavonskog ratista. "Cijela ceta je bila pijana. Bili smo toliko pijani i izvan sebe od srece sto odlazimo da smo od tikava pravili maske kao one iz filmova o Danu vjestica u Americi. Onda se pojavio Arkan u dzipu. Psovao je domace Srbe sto su se razbjezali, a nas vrbovao - 'ako smo pravi Srbi' - da se pridruzimo njegovoj Gardi. Niko se nije odazvao."

Vise svjedoka potvrdjuje da je to bila, po svoj prilici, i jedna od osnovnih namjena Garde. Tamo gdje Srbi i Hrvati (Bosnjaci) nisu htjeli da se biju, dolazili su gardisti da ove prve motivisu uvjeravanjima i batinama ili zlocinima nad Hrvatima i Bosnjacima, poslije kojih se nije imalo kud osim u rat. Na pitanje novinara jedne nezavisne beogradske televizije, koji je tada htio da razjasni vezu garde i rezima, ko je njegov vrhovni komandant, Arkan odgovara kao iz topa: "Patrijarh Pavle."

Bijeljina, Brcko, Bratunac…
Raznatovic, na vrhuncu slave, bori se svega nekoliko mjeseci u BiH. Iako nije ostavljao mnogo dokaza iza sebe, tamo gdje je bio ostaju mrtvi: Brcko (govori se o cifri od cak 3000 ljudi), Bratunac, Zvornik, Vranjska, Koritnik, Bijeljina. Ali, heroj ne cini zlocine, on samo ubija. "Ja ne poricem da je bilo u ovom ratu zlocinaca, ali garantujem da medju mojim momcima ne mozete naci ni jednog jedinog", govorio je. Od svih zlocina, priznao je samo da su sa vrha dzamije u Zvorniku najprije unistili muslimansko "snajpersko gnijezdo", da bi sa stereo uredjaja na minaretu pustili srpske pjesme. Siri se fama o Arkanu, covjeku kome je sve dozvoljeno i koji je spreman da sve to i iskoristi. Prilikom jedne uniformisane posjete prostorijama tada opozicione Borbe Radivoju Cvjeticaninu, zamjeniku glavnog urednika, naredjuje da skine Titovu sliku sa zida. Naredjenje je istog trena izvrseno.

Fama o Arkanu siri se i beogradskim salonima. Aleksi Djilasu, liberalnom politickom analiticaru i predavacu na nekoliko americkih univerziteta koji je imao (ne)srecu da likom malo podsjeca na Arkana, na veceri u beogradskom Klubu knjizevnika, po sopstvenom priznanju, desava se ovakva stvar. Sa susjednog stola, za kojim sa drustvom sjedi Klara Mandic, muza srpskih nacionalnih intelektualaca, Djilasu stize ceduljce potpisano njenim imenom sa sljedecim sadrzajem: "Gospodine Raznatovicu, pricinilo bi mi veliko zadovoljstvo kada bih se upoznala s vama." "Ja, nazalost, nisam gospodin Raznatovic, ja sam samo Aleksa Djilas", bio je odgovor na drugoj strani cedulje.

Do koske odan Milosevicu, Arkan neprijatelje pronalazi tamo gdje ih prepoznaje Milosevic. Godine 1992. vec je sef pararezimske Stranke srpskog jedinstva i poslanik u Skupstini zaduzen za Kosovo, koje Beogradjani crnohumorno nazivaju Arkanzas. Zestoko se zalaze za prihvatanje Vance-Owenovog plana iz 1993, koji Skupstina RS odbacuje. Tada optuzuje generala Ratka Mladica da je bombardovanjem Sarajeva "ubijao i Srbe". Naziva ga "crnim generalom", koji odbacuje plan jer "onog trenutka kad bude potpisan mir, on je niko i nista, on je proslost". Arkanovi "tigrovi" u ratu ucestvuju jos jednom, u srpskom porazu u Bosanskoj krajini u septembru 1995, kada je njegova jedinica neocekivano pretrpjela velike gubitke. Poslije se, doskoro sa prilicno uspjeha, trudi da ne podijeli Mladicevu mirnodopsku sudbinu i da ne bude proslost.

Izdrzavaju ga zena i milioni
Iako je javno pricao kako je siromasan covjek i kako ga izdrzava njegova treca po redu zena, folk pjevacica Svetlana Ceca Raznatovic, Arkanovo bogatstvo se u trenutku smrti procjenjuje na nekoliko desetina miliona maraka. U okviru svoje SDG kompanije imao je Fudbalski klub "Obilic", transportne firme, dio Hotela Jugoslavija, nekoliko stambenih zadruga, lanac kockarnica, poslasticarnica, pekara i butika… Uvozio je naftu, bavio se cigaretama, vjestackim djubrivom, kafom i svim onim stvarima za koje je trebalo imati vise veza u drzavnom aparatu nego smisla za biznis. Ali, kako tvrde izvori Dana, posljednjih mjeseci poslovi mu nisu isli kao nekad iako jos uvijek nije imao razloga da se zali.

Toliko bogat covjek, koga trazi Haski tribunal za ratne zlocine, pri tome iskreno fasciniran Zapadom, tesko se mogao pomiriti sa cinjenicom da mu je jedino utociste Miloseviceva Srbija. Zato je, po svoj prilici, tacno da je Arkan pokusavao da ostvari kontakte sa Tribunalom i raspita se za cijenu povlacenja optuznice. Veliko je pitanje, medjutim, kako mnogi misle, da je kao cijenu otkupa ponudio svjedocenje protiv Milosevica. Naime, Arkan je znao da u tom slucaju Milosevicu na milost i nemilost ostavlja svoje bogatstvo i devetoro djece. Drugo pitanje je koliko je on uopste i komunicirao sa Milosevicem bez posrednika.

Prije ce biti da je Raznatovic prosto ispipavao Zapad da u nekoj varijanti raspleta bude jedan od njihovih aduta, s obzirom da je u svakom trenutku mogao da mobilise nekoliko stotina naoruzanih ljudi. Tako je avgusta '98. poslao Billu Clintonu pismo podrske za suzbijanje terorizma povodom napada na americke ambasade u Keniji i Tanzaniji. Tako je sljedece godine bio za potpisivanje rambujeskog plana za Kosovo, a u to vrijeme je i zestoko kritikovao Milosevicevo spoljnopoliticko opredjeljenje: "Oni misle da je nas najveci uspjeh da imamo diplomatske veze sa Bjelorusijom, Rusijom i Kinom, ali mi trebamo saveznike na Zapadu." Istovremeno, nudio se Milu Djukanovicu, ali niko vise nije mogao da prihvati Arkanove usluge. On nije bio politicar da bi mogao da se nabrzinu preobuce i uskoci u mirnodopski voz. Bio je egzekutor, koji osim Milosevica nije imao izbora. S njim vise nije mogao niko.

Hoce li Ceca biti sljedeci kum
Zbog toga se medju gomilom nagovjestaja o mogucim motivima i naruciocima ubistva mogu izdvojiti dvije varijante. Prva je, naravno, rezim, ali ne zbog toga sto bi Arkan mogao da Milosevica optuzi u Haagu, vec zato sto uoci raspleta u Beogradu Milosevicu nikako nije odgovarao covjek sa tolikim brojem naoruzanih ljudi spremnih na sve, a koji pri tome namiguje njegovim neprijateljima.

Druga varijanta je podjela kolaca u podzemlju, gdje je Arkan navukao previse na svoju stranu, i to u trenutku kada je u bari koja se vec deset godina puni krokodilima ostalo tako malo vode. Problem je sto je razlika izmedju te dvije teorije sustinski toliko mala buduci da bi se, uz malo pretjerivanja, posljednja srpska dilema mogla artikulisati pitanjem: kontrolise li srpski rezim podzemlje ili podzemlje kontrolise rezim?

Arkanovo ubistvo, na kraju, moglo bi da znaci novi krug obracuna u podzemlju za podjelu velike teritorije, koja je poslije njega ostala nebranjena. Ili, kao sto se ironicno upitao jedan poznavalac beogradskog podzemlja: "Ne mislite valjda da ce to da naslijedi Ceca?"