DANI: Gospodine Dedijer, kad ste rodjeni?

DEDIJER: Dvadeset i petog juna '911, u Sarajevu, u kuci Despica.

DANI: Vasa porodica je stara sarajevska porodica?

DEDIJER: Nije. Moja majka je iz Gradacca, a otac je iz Bilece. Otac je bio seljak, a majka je bila vlasnica velikog imanja. Ali da pocnemo drukcije: ja sam 88 godina star, volim zivot, uzivam u zivotu, i meni je zivot bio tezak a lijep, ali ja mislim da ce sad svima zivot biti bolji.

DANI: Mislite zbog izbora u Hrvatskoj?

DEDIJER: To je mala iskra u velikoj vatri. Idem sad u Split da govorim o tri problema. Kao prvo, u 3.000 godina covjecanstvo postaje svjesno da smo jedna civilizacija, da smo ista sorta, da nema razlike izmedju Kineza, Srbina, Patagonca, Hrvata, i ko to ne razumije, ne moze da zivi ni u Hrvatskoj, niti bilo gdje i stalno pati, sto ja zovem, sad sam napisao i clanak o tome, umni virus. Kompjuteri imaju virus, a mi imamo stare ideje kojih necemo da se rijesimo. Recimo: '91. je "Ubij Srbina" bila dobra parola za Hrvatsku, a sad samo budale drze tu misao. Mi puno starih misli moramo da se rijesimo, sto ne valja, sto ne da da zivimo kako treba. Najinteresantnije je vidjeti kako se svijet danas razvija, sta se globalno dogadja - to ja zovem globalistika. Svijetom dominira Amerika, i to nije dobro, a niko ne zna kako da se bori protiv Amerike, jer sve nam odlucuje. Evo, od 10 filmova jucer, sve americki, sto jedes americko, sto pijes americko, sto mislis americko. To nije njihova greska, oni su napravili drustveni sistem najbolji na svijetu: prije 200 godina saka jada ljudi izmislila je jedan drustveni sistem, oslobodila se, i taj sistem je zavladao svijetom jer je tako dobar. E sad, komunizam, ja sam bio komunista od '36…

DANI: Cuo sam da ste bili u Americi i proganjani zbog toga?

DEDIJER: Uhapsen sam bio u Americi.

DANI: Vi ste jedna od rijetkih osoba koja je bila politicki zatvorenik u Americi. Kako se to dogodilo?

DEDIJER: Ja sam imao majku, cudnu zenu iz Gradacca, koja je od djetinjstva naucila gledati naprijed. Ona je bila kci bega Jovana, pravoslavca koga su zvali beg Jovan, jer je imao, kazu da jos i sada postoji Babicev cardak i selo Babici, koje je dobilo ime po tom mom pradjedu Jovanu Babicu. On ili njegov otac kupio je imanje bega Huseina kapetana Gradascevica i tamo je digao kucu. To je ogromna kuca na cetiri sprata, 30 metara velika, 80 celjadi zivjelo je tu, 40 porodica. Vecina sluga su bili Muslimani, i moja majka prica da je neki Mujo dosao kod njene majke i rekao: "Ubit cu ovu Milicu" - to je bilo kad je bila mala - "ja klanjam, a ona mene nogom u guzicu. Ja cu nju jednom ubiti sto me smeta." I moja majka je naucila da zivi sa Muslimanima, sa Hrvatima, to je njoj od djetinjstva ostalo, da sa svima mozes zivjeti lijepo, i ona je to i mene naucila od djetinjstva. Programirala me je kao kompjuter da vjerujem u sve ljude, da prepoznam... Od pocetka sam namirisao Milosevica kao sovinistu, to je sve od majke, a otac je bio velikosrbin.

DANI: Cega se sjecate najvise iz svog djetinjstva provedenog u Sarajevu?

DEDIJER: Iz Sarajeva se nista ne sjecam.

DANI: Koliko ste dugo zivjeli u Sarajevu?

DEDIJER: Sest nedjelja. Onda je moja majka morala da bjezi jer su Austrijanci htjeli da uhapse mog oca kao srpskog spijuna, sto je i bio. On je bio najbolji ucenik Cvijica, onog glavnog ideologa velike Srbije. On je bio seljacic, u Cepelici kod Bilece. Cvijic je isao da ispituje gdje ima Srba, da biljezi, to je bila teorija da je sve bilo srpsko, pa onda neki postali katolici, neki otisli u islam... To je bila blesava ideja. Ja kad sam cuo da je onaj jebeni Stoltenberg, onaj Norvezanin, rekao "sve su ovo bili Srbi", ja sam rekao majku jeb'o, propaganda Milosevica ovom blesavom Norvezaninu u glavu udarila. Nije se ni znalo za nacionalizam prije 500 godina, nego, ja imam ove obicaje, ti imas ove, pa se to mijesalo. Ali moja majka je rano to uvidjela. I drugo je uvidjela za sirotinju, da je nepravedno da ima sirotinje.

DANI: Gdje ste otisli iz Sarajeva?

DEDIJER: U Beograd. I tu je kafana "Moskva". Vlasnik je Gutesa, to je bio momak kod mog pradjeda koji je isao u Modricu, ili neko blize mjesto, konjem nocu da vidi curu, i onda je konja napio vode i konj crk'o. Onda je on pobjegao jer bi ga gazda Jovan ubio. Gazda Jovan se svakog dana molio, svi u kuci moraju na koljena past', a bio je velik lopov. On je mrzio Austriju. Imao je od Abdul Hamida veliku medalju, taj moj beg Jovan. Stalno je fes nosio. On je s fesom...

DANI: Hodao vani?

DEDIJER: Da. I kad su zene... jer su zene namirisale da je sloboda zena kod Svaba, ne po onim starim muslimanskim obicajima - zena jeste gazda u kuci, ali mora se drzati nisko. Onda su zene namirisale to i sve austrijsko pocele u kuci, prvo njegova zena koja je govorila njemacki, pa moja baba, pa snaja, sve su one se zanjemcile, a Austrijanci doveli kulturu, i onda oni kupe namjestaj svapski, ali on nikad u tu sobu nije htio da udje. Njega su svi begovi zvali na svoje svadbe, i kad se, recimo, neki njihov sin zeni, onaj telal vice: ovaj beg je doveo tri vola i sto dukata, ne znam, ovaj drugi ovoliko, a beg Jovan je doveo ovo... On je bio to i nikad nije prihvatio Austriju; njemu je to bilo najbolje. Svi njegovi sinovi su zivjeli u toj njegovoj kuci u Gradaccu, on je to izgradio i on je bio gazda za sve - on odluci koga ce njegov unuk ili unuka uzeti za zenu, odnosno muza. Jedna moja jadna tetka Zlata, on je nju dao da se ozeni za nekog Jovicica u Bijeljinu, blento bio neki, i ona je pobjegla od njega. Rodila je sina Milu, koji je bio sef Zenice, postao komunista, jedan od prvih u Bijeljini, od 16 godina, izmlatila ga policija, ubili ga skoro. On je bio u partizanima. Ali, ona se vraca kuci i prica o tome: to je bio cicija, taj Jovicic, njen svekar, on sjedne na cenifu i, kako nije htio da je popravi, padne u govna. I vice: zovi Sulju Ciganina, i Suljo dodje. On mu kaze: Suljo, vadi me. Ovaj trazi 10 forinti, a Jovicic ne da, vec pregovara sa Suljom Ciganinom da ga izvuce iz govana. To je bilo u to doba. A moja majka je isla u skolu, prvo u Gradaccu, onda u Zagrebu, u skolu srpskih djevojaka. Onda 1910, ona kaze kad se Halejeva kometa pojavila na nebu, onda su dosli mladi srpski studenti iz Beca, poslije 1908. bili su u zatvoru, i onda je neka moja rodjaka rekla da ona hoce da ide za nekog Jeftu Dedijera, da se uzmu. A ona kaze: ja vidim on miran, sjedi i prica sa svojom majkom, a ja voljela igrat'. I majka joj rekla: e, onaj Jefto je dobar ko hljeb, ovi svi drugi su ficfirici. Poslije tri dana Jefto salje veliki buket cvijeca i pismo. Ona kaze: "Ja ga nisam voljela. A moja majka odgovara na moje ljubavno pismo, meni diktira da mu pisem. I poslije tri mjeseca nacerali me, on dosao da me isprosi, majka rekla ubit cu te ako ga ne prihvatis." I pristala je nasilno. Zamisli kako je to, leci u krevet sa covjekom koga ne volis. I mene su napravili.

DANI: Koliko ste godina zivjeli u Beogradu?

DEDIJER: Do dvanaeste. A bio sam u Gradaccu: 1917. smo gladovali u Beogradu, i negdje pocetkom 1918. moja majka je uspjela da dobije pasos za Sarajevo. Tako smo dosli u Gradacac.

DANI: Kako je izgledao Gradacac?

DEDIJER: Ne mogu puno da ti kazem. Sjecam se da se u tu kucu ulazilo kroz kolska vrata, kola su ulazila unutra, i da je bila divna livada i na kraju livade potok i mlin. Sve je to gazda Jovan imao. Sjecam se tog mlina i te vode, i tu sam trcao za teletom, i tele me ritnulo i pao sam. Onda se sjecam da me baba natjerala da ucim vjeronauku, i onda sam se popeo na kolsku kapiju i ucio molitvu Bogorodici. Bilo mi je sedam godina. I, sjecam se, bio je bijesan pas. Moj djed je dosao sa hodzom koji je rekao kako se boriti protiv bijesnog psa - trebalo je nesto oviti oko djeteta, pa potom to presjeci. Moja majka je psovala, ne moju djecu, rekla je, ne dam. Onda je moj djed nju psov'o - hodza zna sta radi. To je bilo sareno drustvo. Zene nisu voljele popove iako su bile religiozne. Kad dodje praznik, onda ti dodje hodza, gazda Jovan dukat njemu, onda dodje katolicki svestenik, pa dukat njemu, pa dodje pravoslavni, i njemu dukat. A njegova zena Milena kaze sve su to lopovi - za popove. Kaze, oni samo dodju da uzmu dukat, nisu oni Bozji ljudi. Moja majka je valjda zbog toga govorila: ja necu da tjeram svoju djecu da budu religiozni. I, stvarno, mi nikad nismo bili religiozni. Tu sam proveo ljeto i docekao tzv. oslobodjenje u Bosanskom Samcu, jer smo mi odselili iz Gradacca u Samac, i moj djed i mi s njim. Eh, u Samcu, kad je tzv. srpska vojska dosla, onda me majka vodila da vidim kako tuku Muslimane i tjeraju ih da jedu slaninu. Tada je moja majka rekla ovo je barbarizam. Toga se sjecam. U Samcu, na pijaci, culi smo da se moj otac vratio, on je bio sa vojskom u glavnom stabu, bio je obavjestajac. Majka me je potom odvela u Sarajevo, i tu sam oca vidio u bolnici jedno vece i pokazivao mu moje sveske. Imam jos te sveske sto sam pisao. Potom me mama poslala u Gracanicu, kod njene strine Jelke, i tu sam jednu noc probudio se, bilo mi je osam godina, i placem, sav jadan. Za dva dana su rekli umro moj otac Jefto. Moja majka je ostala s troje nas, ja najstariji, Vlado srednji, i najmladji Boro, koji se rodio a oca nikad nije vidio. Bio je rat. Moj otac je, dakle, bio pametan, i kad je Cvijic hodao tamo po selima, trebao mu je neko da vodi konja, a neko mu je u pola sela rekao uzmi ovo dijete. Tad je i on vidio da je moj otac pametan decko. Jer, njegov otac Stevan, po kome sam ja dobio ime, on njemu nije dao da ide u skolu - sta ce mu skola, bit ce ili pop ili zandar s njom, a moze znjeti zemlju, imao je krave, 600 ovaca i bio bogat covjek, i nije mu dao da ide u skolu. Ali je moj otac sam naucio da cita. I zato je Cvijic, kad je vidio pametnog decka, pitao ga hoce li on njemu napisati obicaje u selu. Tako je to moj otac napisao, bilo mu je tada 15-16 godina, a Cvijic objavio u naucnom casopisu o sociologiji i kulturi, kako narod zivi. Onda je on uzeo Jeftu i odveo ga prvo u Mostar u gimnaziju, dao mu stipendiju i on je doktorirao u Becu. Tamo je naucio geopolitiku - Cvijic mu je rekao da izucava geografsku politiku, jer je to bilo u vazduhu, a to je teorija da se istorija odlucuje krvlju i geografijom. On je razvio teoriju koju je napisao u svojoj knjizi Nova Srbija. Napisao je, inace, cetiri knjige u zivotu, do svoje 38. godine, kada je umro. On je tu napisao da Srbi imaju strateski polozaj na Balkanu da se prosire po cijelom Balkanu. Odatle je nikla ideja Velike Srbije. On je, kad je poceo rat, bio u glavnom stabu kao obavjestajac, a vlada se 1915. povukla u Nis. Tu je dosao Franjo Supilo, Hrvat sa jugoslovenskom idejom, i rekao: Talijani hoce da uzmu Dalmaciju. I zamoli Jeftu da napise brosuru, ja je imam, zove se Dalmacija. U Dalmaciji nema Hrvata, on nigdje ne spominje Hrvate, nego ima malo katolika. A na kraju je objavio kartu srpske zemlje, od kralja Milutina 1100, pa Dusan, pa... i kaze: ubuduce ce Velika Srbija biti na ovoliko prostora. To je bilo vece od cijele Jugoslavije, i on je s tom idejom nevjerovatno radio. Napisao je i knjigu Hercegovina, i nju imam i imam pisma koja je slao mojoj majci jos dok se nisu bili vjencali i u kojima on pise kako je radio i po 18 sati dnevno. Sve je ispitivao. Tako je i smislio da je nase ime Dedijer niklo od deder, da je neki bio, tefericio, otisao u Bosnu i naucio da kaze deder. To na turskom znaci hajde, uzmi. Ja sam razgovarao sa nekoliko etimologa i oni kazu da to ne moze da se tako mijenja. A ja sam '44. bio americki padobranac u Belgiji. Nijemci su nas opkolili u malom gradu od 1.000 do 1.500 stanovnika, to je bila zadnja Hitlerova ofanziva, i tamo sam vidio bistro - Dedijer. Pomislim, to su neki moji rodjaci. Izvucem onu gvozdenu tablicu sto smo svi imali oko vrata i kazem Francuzu, a znao sam francuski, mi smo rodjaci. Ispostavilo se, i po drugim istrazivanjima, u popisu vojske generala Mormona, koja je okupirala Dubrovnik, bilo je 15 Dedijera i svi su dosli iz sjeverozapadne Francuske i jugozapadne Belgije. Mozda je neko zarobljen... Hercegovacko-francuska mjesavina, to smo mi. Elem, iz Samca smo otisli u Beograd, mama sa nas troje. Prvo me je poslala u njemacku skolu, jer je otac insistirao, i jos iz Svajcarske pisao, da ne idem u beogradsku skolu. Tako da ja imam diplomu njemacke skole. Poslije rata sam se vratio u Beograd. Jednog dana, mama je patila od pluca i bila u bolnici, tako da sam ja vodio bracu njoj u posjetu. Meni je bilo deset, Vladi osam, a Bori sest godina. Donio sam joj sudzuk na poklon, a ona kaze: gledam vas troje sirocadi, vi cete imati najbolje skole koje na svijetu imaju. Moja je mama bila prva zena drzavni zaposlenik u Jugoslaviji. Ministarstvo socijalne skrbi, tu je radila. Tako da sam ja dobio stipendiju za americki koledz u Carigradu.

DANI: Koja je to godina?

DEDIJER: To je bilo 1922. Meni je bilo 11 godina. Ali, tada ona meni kaze - ti si pametan, ali moras da razvijes volju. I da mi knjigu Vaspitanje volje. Svaka dva dana ja sam morao reci sta sam procitao. Ne znam da li sam ista razumio, ali morao sam da pricam ono sto sam procitao. Tek sam 1970. otkrio, citao sam biografiju jednog Kineza, dok sam ja u Beogradu citao tu knjigu, on ju je citao u Kini. Njemu je tada bilo 18 godina - to je bio Mao Ce Tung. To je zapravo bilo takvo vrijeme - u 19. vijeku je razvijena teorija koliko je vazna volja covjeka i tada se to primjenjivalo.

DANI: Otkud Vasoj majci tako zdrav razum?

DEDIJER: Ne znam.

DANI: Ona nije bila obrazovana?

DEDIJER: Ona je isla u skolu u Sarajevu, pa su je onda, kad je imala 16 godina, poslali u skolu srpskih djevojaka u Zagreb. I ona obozava Zagreb i Austriju. Kad je poslije rata dosla u Zagreb, onda je rekla - nista ja ovo ne razumijem, Titova ulica, a gdje je ulica princa Rudolfa? Bila je vrlo odresita, energicna zena, i to je Djilas pisao o njoj: vidis je na ulici i vidis da je energicna zena. Ali, moja prva stipendija je propala. Ja sam bio spreman da idem u Carigrad, ali ona je pored ostaloga jednog dana rekla - djeco, ucite francuski. Dovela je jednu lijepu Ruskinju od 28 godina, Margarita Lopuhin, princeza jedna ruska, koja nama nijednu rijec nije rekla osim na francuskom. Tri puta nedjeljno je dolazila i mi smo poslije sest mjeseci citali francuske romane. Kad smo poceli citati Julesa Vernea, nismo mogli prestati. Poslije, kad sam bio americki padobranac u Parizu, znao sam francuski. Ja i sad predajem francuski. Onda je moja majka dosla jedno vece i rekla da je moja stipendija propala, jer je neko od nje trazio nesto bezobrazno. Jedne noci, '23. godine, mama je tad bila direktor skole Kolo srpskih sestara - to je bilo nacionalisticko srpsko udruzenje gdje su uzimali cure, Dalmatinke, Makedonke da ih posrbe, sve djevojcice od 12 do 18 godina, i mi smo s njima radili, zivjeli, i u istoj sobi ucili. Meni je tad bilo 12 godina, nestalo je struje i odjedanput ja osjetim zenske ruke mene pipaju, grle me, ljube me. Poceo sam da drecim, pustite me, ne ljubite me. Mama je tada mene iz te skole digla. Stanovali smo na trecem spratu i jedne noci ona dolazi, budi Vladu i kaze mu da ima stipendiju za njega da ide u Italiju. Vlado kaze: mama ja necu, tamo su fasisti. Ja vicem iz kreveta: mama, hocu ja. I otisao sam u Italiju, u skolu, pet godina. Svake godine, i sada, ja idem u Veneciju i drzim cetiri sata predavanja na talijanskom. I tako: tata je umro, ona je zivjela kao udovica, i ja sam, ustvari, '24. otisao i nikad se vise nisam… Sve ima i pozitivno i negativno. Ja se osjecam Srbinom iz Bosne. Zasto? Jeo sam sudzuk, kadaif, to je moj jezik, isao sam u Tursku i tamo sam biljezio srpske rijeci - kad sam dosao do 1.500, stao sam. Ja sam jednostavno dio te kulture, sve sam naucio, to sam prepoznavao u sebi, jezik, izgled, i sve sto je bosansko - meni je drago. Ali ove nacionalisticke ludosti u meni nisu. Meni su od majke ostali svi dragi, i Musliman i Hrvat, i sjecam se, u Sarajevu, kad sam isao da vidim oca, to je bilo taman poslije oslobodjenja od Austrije, cuo sam na ulici da pjevaju Srbi "lijepa nasa puna flasa, kad je prazna, nek je vasa". Toga se sjecam od svoje sedme godine. To je sve meni majka usadila. Davala mi je knjige da citam. Kad sam imao 12 godina, citao sam Kroz pustinju i prasumu. Ja dodjem mami i kazem: bijela rasa je glavna. Budalo jedna, sta govoris, svi su ljudi jednaki, rekla mi je. Onda ja odem u Beograd, dodjem kuci i kazem: mama, bio sam tamo gdje zive ljudi koji su ubili Isusa, Jevreji. Slusaj, to su najpametniji ljudi na svijetu, uvijek s njima imaj posla, puno ces nauciti, kaze ona. To je usadjivala u mene i to je ostalo u meni, programirala me je kao kompjuter. I to je ostalo u meni cijeloga zivota.

DANI: Kako ste otisli u Ameriku?

DEDIJER: Mama me je metnula u Orijent ekspres, u voz, u kratkim pantalonama, i poslala u Rim. Kad sam dosao na stanicu u Rim, izasao sam iz vagona, objesio tablu oko vrata sa imenom skole, to je bila americka skola, u ruci drzao americku zastavu i stajao. Prisla mi dva ucitelja i odveli me u skolu. Da se pohvalim, ja sam bio skaut. U Srbiji su osnovali udruzenje i mama mene upisala u skaute. I cim sam sjeo u voz, jedan kelner mangup kaze: hoce li gospodin vina? Hoce. Ja narucim, on donese flasu, ja pijan, a on sebi i drugu flasu. I znas sta sam otkrio? To se isto dogodilo Dickensovom Oliveru Twistu. Ta skola u Rimu, bila je fantasticna. To je bila americka protestantska skola. Metodisti su htjeli da uzmu Rim od Vatikana, zamisli, Amerikanci, 1920, i osnovali su na Montemariju, u toj divnoj palati na vrhu brda oko koje je bio park, osnovali su skolu. Bilo je nas 150 djecaka, uglavnom Talijana, ali bilo je i puno nas s Balkana - Albanaca, Bugara, Grka, Crnogoraca koji su bili kralja Nikole. Kad sam dosao u skolu, oni poceli razgovor i poceli da psuju moga ujaka Ziku Lazica, sefa kraljevske policije. Moj cika Zika je uvijek mene volio, davao mi pare, a oni kazu to je razbojnik, on hoce od nas da napravi sve Srbe. Ja sam samcat, ne znam jezik, razumio sam kad je jedan Talijan rekao "jugoslovenska svinja" i ja ga lupio. I onda odem u klozet, zatvorim se i isplacem se... Pisao sam majci pismo, ona meni... Brzo sam zavrsio skolu, za pet godina polozio sam svih osam razreda i bio odlican djak. Volio sam uciti. U Beogradu mi je moj nastavnik matematike zveknuo samar: sin Jefte Dedijera ne zna nista o algebri. A ja otisao u Italiju i naucio Euklidovu geometriju, zaljubio se u to, i poslije tri mjeseca ja sam drugim djacima drzao predavanja. Nauka me je od djetinjstva interesovala. Imao sam dva dozivljaja koja stalno spominjem: jedan u Beogradu, jedan u Samcu. To sam objavio, jedan Amerikanac me intervjuisao. Pitao me vjerujem li u Boga, rekoh vjerujem, ali on ne vjeruje u mene. Kako to? Ja sam se u to eksperimentalno uvjerio. Tri eksperimenta sam napravio. U Samcu, probudim se, ne mogu da nadjem carape. Istuci ce me majka, pomislim, ne mogu da idem bos u skolu. A baba uvijek i za sve kaze: klekni i moli Boga. Kleknem i molim se Bogu da mi Bog vrati carape. Dobijem batine. To je prvi eksperiment. Znaci, Bog se ne brine o meni. Ali... Ja sam u Rimu ucio filozofiju, to je bila vanredna skola gdje ucis sve predmete. Ja sam u petnaestoj godini citao dva Platonova dijaloga, fiziku, matematiku, hemiju, ja sam naucio tamo da je ljudsko tijelo hemijska fabrika. Tu sam polozio s najboljom ocjenom na talijanskom. Pitali me sta je Dante rekao u 28. poglavlju Pakla, kome je rekao... Nisam bio narocito dobar jedino u sportu. Imao sam prijatelja Albanaca, htio sam boksovanje. Izmlatili su me k'o vola. Najbolji su mi prijatelji bili Albanci, ne s Kosova, nego iz Albanije - neki Agani, neki Basa. U skoli su uveli takav sistem da smo mi, koji smo bili stipendisti, morali da cistimo, peremo, sluzimo oko stola... I malo sam pratio politiku, nisam znao nista posebno. Moja je majka imala prijateljicu, Amerikanku koja je bila udata za Slavka Grujica, srpskog poslanika u Washingtonu. Ona mora da je bila prijateljica moga oca, jako se zainteresovala za mene i bila je osnovala djeciji dom u Crikvenici kod Rijeke. Isao sam tamo ljeti. I ona meni kaze: ja cu tebi naci stipendiju za Ameriku. Tako sam ja 1929. otisao u Trst pa za Ameriku.

DANI: Amerika, kako je to izgledalo za Vas?

DEDIJER: Ona je mene poslala u jednu od najelitnijih skola, to je privatna skola gdje su isla djeca bogatih roditelja. Teska skola, jaka disciplina, ali ta je skola kao univerzitet, imala je 10 zgrada, igraliste golfa, trake za trcanje. Sad je jos bogatija. Ja sam tu upao u drustvo bogatih. Novac nikad nisam cijenio, ali uvijek sam imao prijatelje koji su imali novac. Tako je to u zivotu bilo. I uvijek sam bio negdje blizu vrha. A ovu je skolu osnovao brat predsjednika SAD-a, onaj sto je bio prije Roosevelta, a ova je gospodja Nada Grujic, ima jedna knjiga u kojoj pise da je ona bila saradnik engleske obavjestajne sluzbe u Prvom svjetskom ratu, ustvari bila dvorska dama koja je meni i dala tu stipendiju. Tako sam dosao u New York. Nisam znao engleski, ali nekako sam dosao do te skole. Prvog koga sam sreo na vratima skole bio je Jack Chrysler, sin onog Chryslera koji je pravio automobile. Tu su bila takva djeca. Opet sam dobro ucio i dobio sam prvu nagradu. Ali sam imao muke s engleskim. Kazem svima, naucite me engleski, onda idem na fudbalsku utakmicu, da gledam americki fudbal. Ali je bilo problema. Kad sam grejpfrut prvi put vidio u zivotu, pitao sam sta je to, a ovi majmuni, djaci, su mi podvaljivali, pravili viceve... Kada sam naucio engleski, sve je bilo dobro. To je bilo 1930. Preko najvece kompanije za pravljenje traktora ja sam mogao da biram gdje cu i izabrao sam univerzitet Princeton. Imao sam stipendiju, ali sam i zaradjivao. Naucio sam na univerzitetu da ima agencija preko koje nadjes posao i onda sam pravio sendvice, poslije odbrojavao novine i ucio. Bio sam odlican u fizici. Na Princeton univerzitetu, cim dodju mladi studenti, najbolji profesor gleda ko je pametan i love talente. U to doba Princeton je imao izvanrednu matematiku i fiziku. I Einstein je bio dosao u Princeton. Ja sam bio odlican. Prvo sam studirao inzinjeriju, htio sam da budem inzinjer za pravljenje aviona. Predavao mi je Charles Lindberg. Onda je dosao Niels Bohr da predaje i ja sam otisao da ga cujem. Govorio je o kosmickim zracima i tako sam iz inzinjerije otisao u teoretsku fiziku. Imao sam prijatelja koji je svaki problem rjesavao za pet minuta, ja za 20, a svi ostali za sat, i nikad da ga tucem, uvijek je bio bolji. Sreo sam ga poslije 30 godina. Njega je Einstein uzeo da radi sa njim. Ja sam poslije dvije godine poceo da se interesujem vise o drustvu. Aprila '34. gospodja Grujic mi je pricala da je nik'o Hitler, da je opasnost za Evropu, za Jugoslaviju, i ja sam poceo da se interesujem vise za drustvene probleme. Uostalom, vidio sam i u Princetonu - ja radim, drugi imaju sve placeno. Mi smo tada diplomirali. Sta se dogadja u svijetu? U Americi nezaposleni, u Evropi komunizam, fasizam, nacizam. A mi u fizici rjesavamo probleme. Ja kazem: ja cu da pronadjem tu nauku o drustvu. Onda sam otkrio marksizam.

DANI: Kako, s kim ste dosli u dodir?

DEDIJER: To je cudno. Jugoslovenski konzul u New Yorku je bio crnorukas. I moj otac je bio crnorukas, samo on je bio intelektualni. Mlada Bosna, oni su bili ti lijevi crnorukasi i moj otac s njima, da se kulturnim nacinom sve posrbi, ne batinom. A ovaj konzul crnorukas bio je Milivoje Jankovic. On je pisao pismo o meni, mama mi je pokazala, Ziki Lazicu, da sam lijep, da ce me neka Amerikanka zgrabiti. Kad sam svrsio, mama mi pise: javi se Jankovicu. Ja se javim Jankovicu, dobijem kartu za Jugoslaviju, sjednem na brod u New Yorku i dodjem do Dubrovnika. I onda sam dosao u Beograd, a Zika Lazic je kraljevski ministar u onoj diktaturi Aleksandrovoj, i on hoce da me vodi kroz Srbiju...

DANI: On Vam je i rodjak?

DEDIJER: Daljnji. Ja sam dosao, i Zika Lazic, kraljevski ministar, mene vodi. Odveo me u svoje selo, Vracevsnicu, blizu manastira u Vracevsnici, gdje kazu da je vojska stala kad se vratila sa Kosova. To je cista Sumadija, kod Mladenovca. On me je odveo medju seljake, oni se okupili i psuju Ziki mater ministarsku, sto ih lazu. Obecali su skolu, nista nisu napravili. On meni kaze: ovo je komunista. A ja sam bio dosao iz Amerike i zapanjio se siromastvom, mizerijom, svim onim sto sam vidio. Dok sam bio u Americi, gospodja Grujic me je upoznala sa jednim vlasnikom fabrike koji je mene pozvao na Bozic i nudio mi posao. Tada ja dodjem u New York, ali necu taj posao. Znam, zaljubit cu se u njegovu unuku, a njemu trebam, a volio sam da radim kod njega. I onda sam cuo da je moj rodjak Milo Jovicic, koji je bio direktor u Zenici, ubijen jer je bio komunista. Ja ne znam nista o komunizmu, ali moram naci neki odgovor, i tako sam preko gospodje Grujic dobio da radim nesto u listu Herald Tribune i da intervjuisem nekog snajdera u Bronxu. On je bio Jevrej, i dao mi je komunisticki manifest. Procitam i kazem: ovo je nauka o drustvu. Onda sam tu gladovao, prodavao sam krv za 50 dolara, onda sam vozio kamion... potom sam nasao nesto u Newsweeku... I ja pocnem da trazim Jugoslovene i komuniste. Malo docnije je izbio rat u Spaniji. Ja sam poceo da citam marksizam, kupio Kapital. Nista nisam razumio. Onda mi kazu, otidji u restoran u "Whitestar", tu je vlasnik jedan Hrvat, komunista. Odem kod njega, upoznam se i pitam je li komunista. On me gleda, ilegalna je komunisticka partija bila, i kaze: sjedi, rucaj. On me povezao sa Lojenom, sa srpskim marksistickim partijskim pokretom u Pittsburgh, gdje su izdavali hrvatski list partijski Narodni glasnik i srpsku Slobodnu rijec. I oni, kad su culi da sin Jefte Dedijera, ultranacionaliste i crnorukasa, trazi komunisticku partiju, obradovali su se, i ja odem u Pittsburgh da uredjujem Slobodnu rijec, a nisam nista na nasem jeziku od svoje trinaeste do dvadeset pete godine, nista sem pisma majci. Taj list je pokrenuo Joso Rajnovic, dobar radnik koji je agitirao komunisticku partiju, a nisu ga otpustili jer je bio izvanredan radnik i pravio je staklo za teleskop, cuvene kalifornijske teleskope. On je bio majstor koji je to staklo glacao. On me je upoznao sa Nikolom Kovacevicem, bratom Save Kovacevica, koji je bio izabran za poslanika Komunisticke partije u Crnoj Gori. Komunisti su bili dobili 25 posto glasova poslije Prvog svjetskog rata. Taj Kovacevic prica meni, vec je poceo spanski rat, o jednom Srbinu koji je poginuo u gradjanskom ratu u Spaniji, Jugosloveni su poslali hiljadu i po ljudi, Srba, Hrvata, Slovenaca. Rekoh: ja cu da objavim jednu pjesmu i napravim pjesmu - piju srpski izdajnici u Parizu, gradu francuskome, a onda opisujem kako se u Spaniji Franco pokrenuo da ubija radnike, Srbi radnici idu tamo, ovaj gine i vice "zivio Lenjin!". Tu pjesmu objavim i onda je bio skandal u Pitsburgu: sin Jefta Dedijera, nacionaliste, otisao u komuniste.

( U sljedecem broju: Rekao sam da cu ubiti Drazu)