Posljednji Bozic u drugomu mileniju, jos ovako zatrpan snijegom – u tomu ima necega oprostajnog

NE SPADAM MEDJU LJUBITELJE I VJERNIKE
numerolo gije, u odnosu na kronoloski sistem (ovaj nas, zapadnjacki) radje se priklanjam Borgesovu cinizmu, kada se ruga preveliku ucinku dekadnoga racunanja godina na ljudsku psihologiju. Ipak: posljednji Bozic u drugomu mileniju, jos ovako zatrpan snijegom – u tomu ima necega oprostajnog...

Bilo ih je svakakvih, provedenih medju razlicitim ljudima i na raznim mjestima. Uz neke se bas i nije veselilo – znali su se podudariti s nemilim zgodama i tmurnim slikama iz zivotâ s kojima se i moj tijesno dodirivao i ukrstao. Kada su svi, ipak, u sjecanju meko osjenceni blagoscu, to je valjda zato sto im svima, kao nekakav emocionalni prototip, prethodi i sve ih odredjuje dozivljaj varcarskih Bozicâ, slivenih u jedan. Toga vise nema.

Toga vise nema na stotinu nacina, pocev od osnovnoga: sve sto u Varcaru jos svjedoci da je toga svijeta uopce bilo, sada je – groblje. Stara Celija, na koju samo jedanput godisnje, na Dan mrtvih, ponetko izdaleka dodje da pripali svijecu. I isti dan otputuje natrag.

Sve mi se, medjutim, cini da toga vise ne moze biti i zbog onoga vremena, koje se, naravno, kao ni jedno bivse, ne moze ponoviti. Rizicno mi je i izreci, jer se to danas mnogima sluzbeno ne svidja: tesko i hladno vrijeme, a bas zato vazno i vrijedno. Rane pedesete ovoga stoljeca, u zametnutoj bosanskoj kasabi, kada su se svi Bozici i Bajrami slavili i ramazani postili jednako kripticno i privatno, ali, sto je istovremeno znacilo i – snazno intimno! Zato humus uspomena, valjda, i moze biti tako trajno ziv i topao.

Istu vrstu Bozica, molsku, katakombnu, dozivio sam mnogo kasnije, u Warszawi kasnih sedamdesetih. Breznjev je jos vladao Istokom, bila je to Poljska koju godinu prije Gdanjska, brodogradilista Lenjin, Lecha Walese i sindikata Solidarnosc. Warszawa, Krakow, cijela Poljska bili su zameteni ogromnim snijegom, ukoceni u polarnoj hladnoci. Sluzbeno, vodali su nas po nekim knjizevnickim kancelarijama, po redakcijama casopisa i izdavaca; nesluzbeno, primali su nas srdacno u drustva koja su zracila tihom bozicnom euforijom. Ali, u pamcenju, i danas zivom i potpuno preciznom, sve mi je to samo pozadinska atmosfera za jedno od najneobicnijih poznanstava. Alija Dukanovic, tako se zvao covjek kojega sam nakon nekoliko upornih a neugodno nepovjerljivih i tajanstvenih telefonskih razgovora uspio privoliti da se nadjemo i upoznamo. Prvi susret bio je mucaljiv, neprijatan, izgledalo je kao da se vise necemo vidjeti. Ispalo je, na kraju, da smo se jedva rastali, nakon tri–cetiri dana intenzivnih razgovora i beskrajnih sjedenja po varsavskim kavanama, u kojima je on pazljivo birao mjesto za sjedenje i koje je naglo, bez najave mijenjao kao covjek kojega progone. Na rastanku inzistirao je nekom gotovo ocajnickom toplinom – da ponesem djeci bozicne poklone od njega! U grbavickoj katastrofi 1992–96. propale su te drage uspomene, kao i sve drugo.

U trenutku u kojemu s njime tako konspirati vno razgovaram, Dukanovic, vec u starijim godinama, uvazeni je poljski literat, briljantni prevodilac s juznoslavenskih jezika, ali osobito s talijanskoga. Slusao sam gdje se u Warszawi govori da je njegov prijevod Dantea na poljski jedna od velikih vrijednosti poljske kulture. Upravo je prevodio Krlezine Balade Petrice Kerempuha; govorio mi je kako se i muci ali i uziva trazeci poljske adekvate za Krlezin kajkavski barok, a pri tomu koristi i madzarski prijevod Balada...

Biografija toga blistavoga intelektualca i esteta, mucenicka putanja kojom je djecak iz Bihaca kroz sibe staljinistickoga ledenoga doba srednje Evrope dospio do ingenioznoga poljskoga tumaca Dantea, cijena koju je placao – kisovska je prica, koja bi morala biti ispricana na drugom mjestu, kako zasluzuje. Ovdje mi se sjecanje na Aliju Dukanovica javlja tek kao melankolicni flashback, podsjecanje na vrijednoga covjeka, koji na nasim stranama nikad nije imao nikakvu recepciju, osim one u politicko–policijskim kartotekama. Gluhim i tupim, kakve vec i moraju biti.Volio bih, nakon svih ovih mracnih godina, znati – sto je s Alijom Dukanovicem?

S veseljem i nadom svijet, ne samo onaj krscanski, koji slavi Bozic, nego i sav ostali, ovaj saljivi globalizacijski svijet, ulazi u Dvadesetprvo stoljece i Treci milenij – bas kao da ga tamo ceka potpuni rahatluk i svako izobilje. Jedna rika slatka mlika, druga rika kisela mlika – kako su u svom zaboravljenom jeziku stari Varcarani ironicno ocrtavali slasti zemlje Dembelije, kad bi hladili kakvu usijanu glavu od nerealnih ocekivanja...

Ispravak: Nedovoljno jasnim upucivanjem na izvor, u proslom broju doveo sam priredjivaca rubrike u nepriliku, pa je naslov teksta iznevjerio original (Njegosev). On, naravno, ispravno glasi: Luna i krst, dva strasna simvola, / njihovo je na grobnice carstvo, a za intenciju cijeloga teksta bilo je vazno da ta makabreskna aluzija bude potpuno citljiva.