BEZ OBZIRA KOLIKO SE JA OPIREM OPERACIJAMA
americkog kapitalizma na mom mozgu, ni kad ne mogu potpuno izbjeci promjene u vlastitoj glavi. Recimo, uhvatio sam se jednom kako pred policom punom sapuna stojim i ne mogu da odlucim koji da kupim. I onda mi je u glavi proradilo sjecanje na reklamu za sapun Irish Spring, o kojem kao ni o drugim sapunima nista nisam znao. Odlucio sam da kupim Irish Spring i moja odluka je bila zasnovana iskljucivo na duboko u podsvijesti pohranjenoj slici planinskog potoka koji u slow-motionu tece tok-tok-tok sa rijecima Irish Spring preko ekrana. U tom sam trenutku bio idealni konzument: moje najdublje licne odluke bile su uslovljene dugogodisnjim konzumentskim treningom, a moj licni izbor, simbol licnog suvereniteta, bio je zasnovan na potrosackoj zudnji prouzrokovanoj privlacnim, nestvarnim slikama i laznim osjetilnim senzacijama. Tako je slobodni izbor, fundamentalna kategorija liberalnog humanizma i kapitalisticke demokratije, bio zasnovan na konstrukciji unutrasnjeg bica koja se ostvaruje u tom izboru. Posljedica tih metafizickih operacija je nesvjesna vjera da se neko, negdje, brine o svemu o cemu se treba brinuti za sve nas. Ta sila, medjutim, nije drzava - kao u socijalistickim ili postsocijalistickim zemljama - nego nekakva drustvena, i istovremeno prirodna, sila na koju su svi prikljuceni. Jedan od izraza te sile je i tzv. slobodno trziste, kao i vjera da se na trzistu nalaze samo stvari koje su ljudima potrebne i da je neko, negdje, prepoznao tu potrebu: kreme sa specijalnim vitaminima, napici sa dodatnim solima za utazivanje zedji, cokolade bez masnoca, odjeca sa specijalnim vlaknima da nam bude toplije, svemu se tome dosjetio neko, negdje, zato sto se brine za dobrobit demokratsko-kapitalistickih subjekata, koji ce rado kupiti, slobodnom voljom, ono sto im je neophodno za udobnu egzistenciju. Na jos dubljem nivou nalazi se vjera da su drustvo i njegove operacije prirodne, te tako logicne i neophodne. Drugim rijecima, neko, negdje, zna sta radi i zasto to radi, cak i ako gradjanin-subjekt ne zna - neko, negdje, prepoznaje prirodne potrebe. Na nivou realnosti, naravno, to nije istina, ali ta konstrukcija gradjanina--subjekta i vjere koja ga disciplinuje spada u domen ideologije. Ideologija je, zapravo, nestvarnost koja je postala dominantna stvarnost - Irish Spring postao je irsko proljece.

I Chicago ima svoje povremene kijamete: naidje snjezna oluja i zatrpa grad, s tim sto temperature padnu i do -30 stepeni. Kao i Sarajevo, Chicago je grad kojeg snijeg iznenadi u januaru, pa se onda bori sa belajem. Razlika je, medjutim, sto se prije oluje gradjanstvo danima upozorava i na televizorima su satelitske slike hladnih frontova. Kad snijeg zavalja, novinari se uzivo javljaju iz razlicitih dijelova grada, gradonacelnik ima vanredne konferencije za stampu na kojim vrda, sef vatrogasne sluzbe lista podatke o popucalim cijevima i kriznim podrucjima, aerodromi uspostave specijalne telefonske linije na kojima se mogu naci podaci o odgodjenim letovima, mediji nadziru kako se grad i putevi ciste. Ako grad kolabira, kao sto uvijek manje-vise kolabira, neko ce zaplatiti - neki ce morati podnijeti ostavke, a neki ce biti otpusteni. To se, ja bih rekao, ne razlikuje u osnovi od Sarajeva (osim sto su mjesta onih koji su postavljeni po partijskom zadatku bezbjedna na vjeke vjekova ili do sljedecih izbora).

Ja sam stigao u rodni grad u poluvremenu kijameta i vidim da gradske sluzbe i mediji i vlasti odgovaraju na slican nacin, i ne mislim da je cikaski profesionalizam nedostupan sarajevskim profesionalcima, makar tek jednog dana. Ono sto je razlicito - ako je moja glava mjerilo razlike - jeste to sto bi u Chicagu, u slicnim vremenskim uslovima, u mojoj glavi postojala nesvjesna vjera da je kijamet privremen i da neko, negdje, radi i da je samo pitanje vremena kad ce se stvari rijesiti, cak i ako se to ne poklapa sa stvarnoscu. U Sarajevu, medjutim, kijamet izgleda nedogledan, kolaps izgleda neizbjezan, a negdje u pozadini mozga zulja misao da ce se nesto lose desiti, ali kad i kako, ne zna se. Nekoga, negdje, uopste ne zanima sta se sa nama desava.

Od moga zivota u Americi, postao sam od dva uma: jedan "bosanski" a jedan "americki", i kad god dodjem u Sarajevo, moram da se prebacim, od cega mi cesto zuji u glavi. Ovaj put, moja zena Lisa i ja umalo nismo glavu izgubili, posto se nismo na vrijeme prebacili, a evo i kako. Nakon sto smo sletjeli na aerodrom u Zagreb, saznali da su letovi za Sarajevo otkazani i shvatili da bi putovanje autobusom preko noci bilo prenaporno, naprasno smo odlucili da iznajmimo auto i dovezemo se u Sarajevo. Znali smo da je u Sarajevu zapadao snijeg, ali smo svejedno, ne razmisljajuci, slobodnom voljom donijeli odluku. I onda smo vozili kroz nevjerovatnu maglu dolinom Save do Slavonskog Broda, gdje nismo mogli naci most, pa smo granicu presli potpuno nadrealnom skelom. Zatim smo, umjesto prema Derventi, skrenuli na drugu stranu i vozili se kroz maglu dok nismo na avetinjskoj benzinskoj pumpi, koja se ukazala kao fatamorgana u pustinji, saznali da je Derventa na drugoj strani. Onda smo prosli kroz Derventu, i sto smo dolazili blize Sarajevu, to su putevi bili gori i zavejaniji i bilo je sve opasnije i opasnije. Mi smo iznajmili auto sa "americkom" vjerom da ce se neko, negdje, pobrinuti za snijeg i maglu i da cemo biti obavijesteni da su stvari lose, ako su zaista lose. To negdje u kojem se neko brine o nama trebalo bi biti u Sarajevu, glavnom gradu - jos jedna "americka" pretpostavka. Stvari su, medjutim, u Sarajevu bile gore nego igdje. I pred Sarajevom, kod Visokog, potpuno sam se prebacio. Prepoznao sam osjecaj, osjecaj vrlo slican osjecaju koji sam imao pred rat i koji bih, cini mi se, imao da sam bio u ratu: vozimo se kroz maglu, ne znamo tacno gdje idemo, ne znamo tacno sta nas ceka - budimo bezbrizni, dobro biti nece. I bilo me je strah. Ali dva uma se medjusobno ne iskljucuju, nego se preklapaju i dopunjuju. Hodam zatrpanim ulicama Sarajeva i mislim, da me neko pozove, sad bih cistio, i mislim, ne mora ovo ovako, moze ovo bolje. Mozda sljedeci put, u drugom kijametu...