Povodom smrti Franje Tudjmana nitko nicim nije iznenadio; nijedna tradicija nije iznevjerena. Na izmaku milenija, jos jedan vladar pri konacnom odlasku zavrijedio je dirljivu paznju kakva je kroz dvadeseto stoljece od puka u pravilu poklanjana jednako onima iz kategorije narodnih i nenarodnih, no uvijek despotskih prema predstavljenom tipu svoje vlasti. Jednostavno, drugih te drukcijih nismo imali, a umjeli smo lijepo pokazati zasto ih nikad nismo niti zasluzili

OPLJACKAO JE VLASTITU NACIJU, A POZLATIO
svoju obitelj i politicke suradnike. Jest, ali je stvorio hrvatsku drzavu. Svih deset godina je vladao kao diktator; rugao se nezavisnoj gradjanskoj volji. Jest, ali je stvorio hrvatsku drzavu. Zakrvio je bosanske Hrvate i Bosnjake, komadajuci im drzavu kao siromasku pogacu. Jest, ali je stvorio hrvatsku drzavu. Bio je osvetoljubiv prema hrvatskim Srbima u cjelini, i prije i poslije rata. Jest, ali je stvorio hrvatsku drzavu. Lagao je o svojoj i tudjoj proslosti, utjecao pogubno cak i na kulturu ili sport. Jest, ali je stvorio hrvatsku drzavu. Zamjerio se civiliziranom svijetu, odalecio nas od modernih demokratskih uzusa. Jest, ali je stvorio hrvatsku drzavu. Svime je sam upravljao, i nije istina da su psine radili bez njegova znanja. Jest, ali je stvorio hrvatsku drzavu. (...)

S neiscrpnim repertoarom retorickih pitalica i jedinstvenim odgovorom koji je ponavljan kao mantra, deseci tisuca Zagrepcana i Hrvata iz ostatka zemlje i svijeta protekloga su vikenda pohrlili da odaju posljednju pocast preminulom Franji Tudjmanu. Od Britanskog trga do Vile Zagorje iliti Predsjednickih dvora visekilometarska kolona ucviljenih gradjana satima je milila Pantovcakom cekajuci svoj red za oprostajni poklon prvom hrvatskom predsjedniku. Na sam dan pogreba, zagrebacke ulice bile su zakrcene debelim spalirom sucutnika koji ce u tisini ispratiti svog vodju do vjecnoga mu mirogojskog doma. Povodom smrti Franje Tudjmana nitko nicim nije iznenadio; nijedna ovdasnja tradicija nije iznevjerena. Na izmaku milenija, jos jedan vladar pri konacnom odlasku zavrijedio je dirljivu paznju kakva je ovdje kroz dvadeseto stoljece od puka u pravilu poklanjana jednako onima iz kategorije narodnih i nenarodnih, no uvijek despotskih prema predstavljenom tipu svoje vlasti. Jednostavno, drugih te drukcijih nismo imali, a umjeli smo lijepo pokazati zasto ih nikad nismo niti zasluzili.

Narednikovo jecanje
U noci s petka na subotu - nedugo posto je objavljena Tudjmanova smrt, a na Hrvatskoj televiziji prekinut Carpenterov horror Trilogija uzasa - ispred Klinicke bolnice Dubrava zateklo se tek nekoliko fotoreportera, i dva pospana radnika koji su bili zaduzeni za spustanje drzavne zastave na pola koplja. U neka doba, prema slabo se osvijetljenom staklu glavnog ulaza poput nocnog leptira zaletio mladic cije je lice bilo grcevito zakriveno dlanovima. Iz kratkog i mucnog razgovora, isprekidanog snaznim jecanjem sugovornika, doznat cemo da je rijec o umirovljenom naredniku Hrvatske vojske, koji je dosao oplakati, kaze, svojega preminulog suborca. "Sve je on meni dao, a sebi nije htio uzeti nista", ponovit ce dvaput ovaj u pojam ubijeni Tudjmanov krizar.

Sa slucajem ce neutjesnog narednika otpoceti ali uglavnom i zavrsiti javna histerija za covjekom koji na posljednje neizvjesno putovanje doista nije mogao ponijeti nista od onoga blaga bozjega sto ga je za se nabrao, iako bas i nije htio, eto, dok je moguce u onostranoj popudbini i mimo svoje volje ponio sve ono sto je tako sirokogrudno namrijeo drugima. Jest, reklo bi se, ali je stvorio hrvatsku drzavu, pa ce se i za njega moci kazati, kao sto se propovijeda za Antu Pavelica u jednoj zagrebackoj crkvi, da je na nebu s nevinom djecicom. Hrvatski gradjani tako su se oko pola noci, od trenutka Tudjmanove smrti do njezine objave, zatekli na raskrsnici koja pretpostavlja nesto poganskoga zrtvovanja i odricanja od nacela humanizma i nebeskih jeruzalema za racun svetinje zasnovane na krvi i rahlom domovinskom tlu. S jedne strane ostat ce pleme obezglavljeno odlaskom zajednickog cace, s druge i dalje ceka politicko drustvo koje dobro zna koliku mjeru mazohizma iste osvijesteno kakanje u posvecene pelene nacionalne samobitnosti. Onaj univerzalni odgovor na neugodna pitanja, sva je prilika, drzat ce vodu vrlo kratko po odlasku Velikog mestra. Ljudi to znaju, vec su probali.

Da svojim ocima ne vidis prizor mase koja u dostojanstvenoj tisini ispraca poglavara, ne bi poslije vjerovao koliko u Zagrebu ima Hercegovaca, i kako su zaneseni... Ono mnostvo koje je na istom ovom mjestu davne 1934. godine ispracalo u Marseilleu ubijenog Aleksandra Karadjordjevica na vjecni beogradski pocinak, bili su valjda na brzu ruku nakoceni hrvatski srbokatolici i orjunasi, a oni koji su 1941. godine odusevljeno docekali u istom paketu Pavelica i naciste, bili su zacijelo zavedeni zagorski haesesovci i ponesto neupucenih purgera. I kao sto vec sa sigurnoscu znamo, oni bezbrojni koji su oko Glavnog kolodvora ridali 1980. za Josipom Brozom, bili su listom nepopravljivi komunjare pojacani zenama oficira JNA, koje ce takodjer puniti dvorane na koncertima Lepe Brene, i cija stasala preostala djecurlija danas hrle u Sloveniju na Balasevica, koji je inace pjevao onu Racunajte na nas.

Bestidni zaokret
Na ispracaju zemnih ostataka Franje Tudjmana ponovljen je isti diskurs: najveci sin, opca nevjerica, nenadoknadivi gubitak, najteza bol, neizvjesna buducnost, odlucna zakletva. Kako ovi gradjani vec sutradan uspijevaju u izvrtanju curka naopacke, otkud takva sposobnost prilagodbe teskome povijesnom trenutku, pa cak i onda kada bi bez vecega truda laksu buducnost mogli prilagoditi sebi? Pa, evo kako ce to izgledati uskoro, tocnije na predstojecim izborima za hrvatski Sabor: dobar dio onih koji su Tudjmana ispratili na Mirogoj, nece glasati za Hrvatsku demokratsku zajednicu. Uostalom, na dvama prethodnim izborima za Predsjednika RH ovaj kandidat dobivao je oko dvije trecine birackog povjerenja. Sam HDZ nikad nije dobio niti pola. Zasto ljudi glasaju za SDP ili HSS, na primjer, i takodjer za Franju Tudjmana? Lijepo, time biva sve jasnije i o dicnoj hrvatskoj opoziciji.

Opozicijske stranke, dakle, od prve do zadnje, odradile su sve po protokolu, od pojedinacnih komemoracija do zajednicke pocasne straze oko lijesa. Zapravo, jedine vjerodostojne iskaze o Franji Tudjmanu usudila su se objaviti dva-tri usamljena medija. I, uzgred budi receno, koliko god stajalo to da su novinari u Hrvatskoj uvijek znali preuzeti goebbelsovsku zadacu servisiranja diktatorove permanentne kampanje, to su jedini glasovi otpora takodjer znali dolaziti gotovo iskljucivo od novinara. Da ne bi sad opet o ovima potonjim, jer se tu uvijek ponavljaju iste prerijetke novine, radije vidimo kako su svoj dio posla izvrsili oni koji se u Hrvatskoj (samo)nazivaju drzavotvornima. Na HTV-u, gdje je najistaknutiji voditelj dnevnika Sasa Kopljar pod zadnje preselio svoju pidzamu i cetkicu za zube, zapravo je u medjuvremenu otpocela akcija eksploatiranja Tudjmanova lika i djela u predizborne svrhe.

Drzavna agencija Hina, medjutim, ostat ce tri dana poslije bez direktora, jer je vijest o Tudjmanovoj smrti nekim cudom objavljena s prilicnim kasnjenjem od zamisljenog roka, a poslije AP-a i Reutersa. Vjesnik nije iznevjerio, trpajuci na svoje goleme stranice nevjerojatnu kolicinu rezimskoga predizbornog materijala kojega se ionako lako da derivirati iz smrti predsjednika drzave. Udarna pera Vecernjeg lista - glavni i odgovorni urednik Branko Tudjen i kolumnist Milan Ivkosic, medjutim, uza sav zalobni reportazno-komentatorski dekor kojega im je redakcijski bilo nemoguce zaobici, ostvarit ce u svojim prigodnim tekstovima najavu bestidnog zaokreta na kojega ce vecina obicnih gradjana pricekati do spomenute izborne prilike.

Pravi prijatelji
Franjo Tudjman skoncao je svoj vijek onako kako je sam propisao: njegova stranka nije prezala ni od cega u ostvarivanju hrvatske drzave, a cemu ce svi motivi najposlije biti svedivi na stjecanje bogatstva u korist politicke i drustvene elite. Tako je i sam morao dugo cekati na svoj posljednji izdisaj, na trenutak kada ce njegovim sljedbenicima odgovarati da prestanu medicinskim akrobacijama mrcvariti mu bolescu izmuceno tijelo. Smrt Franje Tudjmana objavljena je tik uoci predizborne kampanje, pa ista vec danima protjece u podsjecanju na njegove zasluge za hrvatsku naciju. A zasto je obznanjena bas u gluho doba noci, na to ce onoga subotnjeg jutra potiho odgovoriti jedan starac u posti na Britanskom trgu: "Da su javili usred dana, nitko im ne bi veroval. Ovak' svi misle da je umrl bas tada, da je dragi Bogek bas tako htel"... Moguce je da ovaj starac nije bio u sastavu pocasne straze pored odra, iako je za tu priliku hrvatska elita znatno prosirena, iako se iz predsjednickog protokola nisu ustrucavali zvati niti neke koji su godinama kriticno i javno kazivali o Franji Tudjmanu.

Osim sto je zanimljivo tko je sve bio na ispracaju, bas vrlo intrigira i popis stranih faca koje nisu dosle. A nije bio nitko, izuzev Sulejmana Demirela. "On je", kako rece jedan namjernik u ilickom spaliru, "oduvijek bio veliki hrvatski prijatelj". Drugih velikih prijatelja, izgleda, nismo ni imali: bijeli svijet nas je izbojkotirao bas kao sto su to Rusi i Amerikanci znali jedni drugima ciniti na Olimpijadama... Sva frustracija zbog zajebane cinjenice da se jedini bitan gost pred lijesom uopce ne kriza (i jos moras umirati od straha da ne pocne iznebuha klanjati, jer tko bi mu sad znao kako ti cudni muslimani to odradjuju u slicnim situacijama), naplacena je nepotpisanim clankom u Slobodnoj Dalmaciji, naslovljenim Izetbegovicu, zar te nije strah Alaha? Alija Izetbegovic, naime, do toga casa nije poslao niti telegram sucuti, kamoli da bi dosao u Zagreb. Tronuti Slobodan Milosevic, recimo, Tudjmanovoj obitelji, uzoj i siroj, poslao je sve po redu i nacinu. A ne bi se moglo ustvrditi da ga je u zivotu ikad bilo strah Boga. Nego, eto, cisto privatno, oduvijek je znao biti pravi prijatelj.