MEIN KAMPF U SARAJEVU

AKO JE SUDITI PO HITLEROVOM MEIN KAMPFU, CIJI JE
prevod nedavno publikovan u Hrvatskoj, a pojavio se prije neki dan i u Sejtarijinoj knjizari u Sarajevu, namece nam se neizbjezan zakljucak da i u Hrvatskoj i u Bosni demokratije ima u vecoj kolicini negoli u onim zemljama zapadne Evrope u kojima je Mein Kampf zabranjena knjiga. Da sam lanjske godine umro, odnio bih u grob uvjerenje da ni u Bosni ni u Hrvatskoj ne postoji nista sto bi, makar izdaleka, podsjecalo na istinsku demokratiju. Danas, naprotiv, nakon uskrsnuca Hitlera u Zagrebu i Sarajevu, mislim da se moze govoriti cak i o visku demokratije u Bosni i u Hrvatskoj. U svakom slucaju, vjerujem da bi se sve zemlje Zapada koje drze Hitlera pod kljucem morale ugledati na nasu demokratsku sirinu koja postuje neotudjivo pravo svakog covjeka, pa dakle i Adolfa Hitlera, da u javnosti slobodno iznosi vlastita politicka uvjerenja.

Ali kad bih se ja pitao, kao sto se, dakako, ne pitam, smjesta bih Hitlerov Mein Kampf zabranio. Jer ja otvoreno priznajem da nijesam demokrata. Imam, doduse, koji gram pjesnickog talenta, ali sam talenta za demokratiju, nazalost, potpuno lisen. Cak mi je postalo pomalo drago sto ga nemam kad sam saznao da je i NDH bila demokratska, a ne fasisticka drzava, kakvom su je komunisticki historicari, ni krivu ni duznu, prikazali. Medju inima, i vlasnik izdavacke kuce "Croatiaprojekt", koja je objavila Hitlerov Mein Kampf, doktor Franjo Letic, odgovorno tvrdi kako "u Hrvatskoj nije bilo nikakvog istrebljenja Zidova, jer da je to istina, ovdje Zidova vise ne bi bilo". A historicar Franjo Tudjman, strogo znanstvenim metodom, utvrdio je da je Pavelic ubio katastrofalno mali broj Srba. Da je u Jasenovcu smaknut zanemarljivo mali broj Jevreja. Pokazalo se, zapravo, da demokratija u danasnjoj mladoj hrvatskoj drzavi nije pala s neba, kako se cinilo kratkovidim posmatracima sa strane, nego da je ona prirodan nastavak najsvjetlijih demokratskih tradicija koje je Tudjman bastinio od Pavelica. I zato je meni danas cak pomalo drago sto sam lisen smisla za demokratiju. Sta mogu kad sam odgajan u doba diktature.

Balkanska demokratija
Meni je diktatura, jos kad sam bio mali, ukucala u glavu da je Pavelic bio veliki pajdo Hitlerov i da je zbog toga smicao sve sto mu je od jevrejskoga, srpskoga i ciganskog uha padalo u sake, i sta cu sad, ne mogu, sve i da hocu, pod starost mijenjati svoja ubjedjenja, davno je Njegos rekao: "staro drvo slomi, ne ispravi". Ja ti, brate, volim diktaturu! Ali ne samo da je volim nego je volim sve vise, i cak cu, ako balkanska demokratija ovakim tempom nastavi da napreduje, poceti diktaturu da obozavam. Te kao covjek kome je diktatura "prirasla za lijevu stranu", predlazem da se u Bosni zabrani Mein Kampf. Jer Evropa se, prije sezdesetak godina, prema Hitleru ponijela krajnje demokratski: pustila ga je da posve neometano i slobodno ispoljava svoja politicka uvjerenja. A da su mene pitali, ja bih Hitlera odmah izrucio u sape diktaturi, da mu ona pokaze njegovoga boga, ali mene, naravno, u Evropi nikad niko nije pitao ni za sta, a kakve su posljedice toga - svi dobro znamo: Hitler se od tolike demokratije izbezobrazio, i stao na stanoviste koga se pridrzavao do smrti, da njegova politicka uvjerenja uopste nijesu ISPOLJENA ako nijesu ISPALJENA, i to ispaljena iz tenkova i topova od svedskoga celika, a konacan rezultat tog nacina ispoljavanja Hitlerove filozofije bila je cifra izmedju pedeset pet i sezdest miliona mrtvih, bar tako su me ucili moji profesori u gimnaziji. Dakle, posto nam je svima postalo jasno da demokratski stav prema Hitleru vodi u klanicu, treba probati gevihtom, sto rekli Sarajlije, to jest - pozvati federalne diktatore, i bosnjacke i hrvatske, da se prvo javno zgroze nad Hitlerom u sarajevskoj knjizari, a potom i da ga zabrane.

Drugo, ja bih Hitlerov Mein Kampf zabranio iz cisto zdravstvenih razloga. Taj austrijski umjetnik, u proslom ratu, bio je velika simpatija balkanskog umjetnika koji se zove Radovan Karadzic. U jednom intervjuu na SRNI Karadzic rece: "Hitleru nije sudjeno zato sto je u ratu pocinio veliku stetu. Saveznici su pocinili mnogo vecu stetu od njega. Nego je Hitleru sudjeno zato sto je on otpoceo rat. A celom svetu je poznato da mi Srbi nismo otpoceli ovaj rat." Hitler, dakle, po Karadzicu, nije bio zlocinac nego stetocina, ali niposto veca od saveznika. A ja sam vam takav: cim Karadzic stane da nekoga brani ili hvali, ja toga coeka odmah zamrzim. I da nijesam za Hitlera cuo nikad prije, ja bih ga poslije Karadzicevog intervjua smrtno zamrzio. A Hitlera sam u proslom ratu duplo zamrzio: ne samo zato sto je tolike ljude pobio nego i zato sto je Karadzicu mio. Hitlera treba zabraniti zbog toga sto ce se, koliko preksjutra, u sarajevskim izlozima pojaviti Memoari koje durmitorski pesnik danas pise u cika-Pekinom trapu na Romaniji. A ja, kad bih vidio Karadziceve Memoare u sarajevskom izlogu, mene bi istog trena kap pogodila, ili bih fasovao drugi infarkt, a onda me mozes slobodno baciti. I zato bih ja, iz ciste brige za vlastito zdravlje, Hitlera smjesta zabranio. Da me ne bi sjutra kucnula damla od memoara Radovana Karadzica koga sam u proslom ratu nazvao "jednom tridesetinom Hitlera". A do tog naziva sam dosao pomocu racunske radnje dijeljenja: Hitler istrijebio sest miliona Jevreja. A Karadzic dvjesta hiljada Bosnjaka. Sest miliona podijeljeno sa dvjesta hiljada jednako trideset.

Ima prilican broj sarajevskih demokrata - citam u novinama - koji zastupaju stav da Hitlera ipak treba ostaviti u izlogu kako bismo mu pruzili jos jednu sansu. Treba mu jos jednom omoguciti da kaze sta ima! Jer, ko zna, mozda je ostao - nedorecen!? Mozda mu ipak nije poslo za rukom da se cisto i bistro izrazi ni u Osvjencimu, ni u Mathauzenu, ni u Treblinki, ni u Birkenauu, ni Dahauu, ni u Bergen-Belzenu… A mozda se jeste izrazio do kraja, ali su ga krivo interpretirali!? Mozda je tendenciozno protumacen na osnovu citata istrgnutih iz konteksta? Njegovi tumaci zlonamjerno istrgli iz sirega konteksta i Ciklon Be i Krematorijumske Peci, i pridali im smisao koji im nije bio inherentan!? Stoga mu treba ponovo pruziti sansu da nam blize pojasni, da nam naknadno precizira: kad je sest miliona Jevreja protjerao kroz krematorijski dimnjak, sta je time htio kazati? Sta nam je zelio poruciti kad je strijeljao sedam hiljada djaka u Kragujevcu? Ili kad je pravio abazure od ljudske koze? Ili kad je vrsio medicinske eksperimente na ljudima?

Sto se mene tice, ja, kao sve veci mrzitelj demokratije, i sve veci ljubitelj diktature, ne bih mu pruzio priliku da, u javnosti, vise ikad, i jedne jedite lane, koliko kucka, jer smatram da je u Osvjencimu kazao sve sto je imao da poruci covjecanstvu, i da se pri tom izrazio na kristalno jasan nacin. Bio sam u Osvjencimu. Poljaci su me, 1989. godine, desetak dana vodali po svojoj zemlji, i danas, sa tugom, sa cudjenjem, utvrdjujem da sam zaboravio sve, ili gotovo sve, sto sam tamo vidio. Ne bi, u stvari, trebalo da se mnogo cudim: Karadzicevi troipogodisnji projektili, koji su uslijedili potom, prosto su mi opustosili mozak. Ali mi Osvjencim, eto, nijesu mogle istjerati iz glave.

Zagledan u djetinje cipelice
Prolazio sam kroz Osvjencim - posve suhih ociju. Posve prazne duse. Jer u Osvjencimu, neizbjezno, gasne sve ljudsko. Svaka ljudska emocija. Odjednom, sve je, naprosto, posmrtno. Kao da te odavno nema na svijetu. Kao da je posve svejedno ima li uopste homosapiensa na zemlji ili nema. Jer Osvjencim je mjesto gdje je Hitler nas ljudski svijet ispraznio od bilo kakve sadrzine, od bilo kakvog smisla. U Osvjencimu, Hitler je digao ruku ne samo na Jevreje nego na sve ono zbog cega se, prije Hitlera, vjerovalo da vrijedi biti covjek. Tih dva sata, provedenih u Osvjencimu, to je bilo cisto zagrobno vrijeme. Dva sata od pepela. Sve su nam detaljno pokazali, cak i vjesala na kojima je, poslije rata, skoncao upravnik Osvjencima, zaboravio sam kako se zvao. Onaj vodic, koji je odlicno govorio nas jezik, koji je sve znao o Osvjencimu, pricao je i pricao i pricao, ali nije uspio, bar meni, nista da objasni. Jer objasnjenja su moguca samo napolju, objasnjenja vaze jedino u ljudskom svijetu, izvan Osvjencima. Ovdje je ljudska rijec bez ikakve tezine. Ovdje ti sve sto je covjek izmudrovao kroz hiljade godina, od egipatske Knjige mrtvih i Konfucija preko Platona i Montaignea do Tolstoja i Thomasa Manna, izgleda posve banalno kao - rjesavanje krizaljke poslije rucka. Cini vam se da je ovdje izlisno, zaludno, cak neumjesno osjecati bilo sta: sjetu, tugu, strah, grozu, paniku! Cak te kinji prozrenje da mozda uopste i nemas pravo na emociju! Jer svaka emocija ovdje je toliko jeftina! Toliko mizerno nedorasla OVOME. Emocije spadaju u svijet u koji cemo se vratiti kad napustimo Osvjencim. A ovdje su se desavale stvari koje su shvatljive jedino ako ih vidis kao smak covjecanstva. Sve sto se ovdje dogodilo - skida te do gola, lisava te svega sto je ljudskom bicu dato kao odbrana od zivota, od njegovih grozota, njegovoga besmisla. Kad hodate Osvjencimom, to je isto kao da ste se odjednom obreli milionima kilometara daleko od zemaljske kugle, na planeti gdje nema nista osim pepela, gdje nema ni pomena ni od kakvog oblika zivota, pogotovo ne covjekolikog. U Osvjencimu je Hitler pobio sve pripadnike ljudskoga roda. U Osvjencimu se osjetis kadrim da zamislis: kako ce izgledati nas planet ako se desi atomski rat. Izgledace kao Osvjencim! Te cetkice za zube, ti putni koferi, te tone ljudske kose od koje je Hitler tkao tekstil, te tone cipela, jos uvijek svjedoce da je ljudska vrsta postojala, ali te stvari ne izazivaju vise nikakvu emociju, jer pod nebom nije preostao ni jedan zivi rob da osjeti ikakvu emociju.

A Hitler je takodjer bio covjek. Doduse, sve u nama se grcevito opire da mu prizna status covjeka. Ali Hitler jeste bio utjelovljenje nekih najtrajnijih obiljezja ljudskoga roda. I stoga se u Osvjencimu, gdje su ljudi koristeni kao industrijska sirovina - desilo, po prvi put istoriji, da je ljudski rod digao ruku na sebe sama! Pa vam se na tren pricini kao da se u vama budi nesto kao krivnja. Na tren vam je jasno da covjek ne moze, ako zeli i dalje ostati covjek, proci kroz Osvjencim a da se ne osjeti licno krivim. Krivim samo zbog toga sto je pripadnik ljudske vrste. Jer Osvjencim nije mogao pasti sneba. Osvjencim je jedna od realizovanih, u covjekovoj istoriji prvi put realizovanih mogucnosti moga, tvoga, nasega zajednickoga bica. Sjetio sam se stihova Stephena Spendera o Drugom svjetskom ratu: "Svijet koji smo mi sazdali vraca sto smo u njega stavili." Jeste, mogucnost Osvjencima je bila ugradjena u nas ljudski svijet. Da nije bila ugradjena, ne bi se mogla ni ostvariti. Sjetio sam se i profesora Begica. Zapravo, ne Begica, nego price koja je, jednog ljeta, doprla do nas, njegovih studenata, price kako je Begic, nakon posjete Osvjencimu, pokusao samoubistvo. Tacnije, pokusao sebi prerezati vene. Naravno, mislio sam. Naravno, naravno, naravno da se pokusao ubiti, ponavljao sam. Jer njegova hipersenzibilnost nije mogla ne prozreti da smo Osvjencim, zapravo, mi svi. A onda sam ugledao djecije cipelice. Tone djecijih cipelica. Tako mi se pricinilo. Tako sam upamtio. Sigurno su te cipelice bile izmijesane sa cipelama odraslih. Ali ja sam vidio samo djecije cipelice. Hiljade i hiljade i hiljade djecijih cipelica. Gledao i gledao cipelice, i kad sam pokusao da zamislim djetinje nogice u tim cipelicama, osjetio sam kako mi naviru suze. I izletio vani - da svojim placem TO ne oskrnavim. Jer pred OVIM se ne smije plakati. Naprosto, ne smije se. Ovdje su suze - grozno banalna stvar. Ovdje su suze - trecerazredno provincijsko pozoriste. Izletio sam vani, osjecao vlastite suze na licu, osjecao kako mi peku nedavno izbrijane obraze. A krajickom svijesti sam registrovao da su to ipak slatke suze. I da su sve sladje. Da sam sretan sto sam se, zagledan u te djetinje cipelice, ponovo vratio u ljudsku situaciju. Ponovo postao ljusko bice. Kadro da osjeca.

"Popularizirati Hitlerovu nacisticku ideologiju, zbog koje je stradalo 50 miliona ljudi, medju kojima je bilo sest miliona Jevreja i pola miliona Roma, u zemlji u kojoj je u ime takve ideologije, prije samo cetiri godine, pocinjen uzasan zlocin genocida, u kojem je ubijeno vise od 200.000 civila, dva miliona ljudi je protjerano iz svojih domova, od kojih se 1.300.000 ni do danas nije vratilo svojim kucama, u zemlji u kojoj se cetiri godine nekon pada enklave Srebrenica jos uvijek traga za 8.000 nestalih, cije se kosti u ime te nacisticke ideologije prekopavaju i unistavaju, tako da je identifikacija veoma otezana; dakle, popularizirati ovdje Hitlerov Mein Kampf je isto sto i ciniti zlocin", stoji u protestu koje je ovdasnjim medijima, medju prvima, uputilo Drustvo za ugrozene narode za BiH. Predsjednik Drustva Fadila Memisevic ostala je zapanjena pred cinjenicom da se ovdje prodaje knjiga koja je cak i u Njemackoj zakonom zabranjena i gdje se nijekanje holokausta kaznjava zatvorom, i kaze: "Ja, u principu, nisam za zabranu knjiga, ali, kada je u pitanju Mein Kampf, treba biti jako oprezan. Ja sam knjigu vidjela, ona je bez ikakvog komentara, goli prijevod. I zato smatram da je nijemo posmatranje onoga sto se zbivalo proteklih dana i nereagiranje intelektualaca - sramotno. Smatram i da je njena cijena holokaust na neciji dzep i da je Sejtarija, u svemu ovome, reagovao vrlo nepromisljeno. Pa jos stavio knjigu u izlog! Kao borac za ljudska prava ja moram da dignem glas protiv toga."

Sa nista manje gnjeva reagovao je i Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice u BiH, naglasavajuci da uopste nije pitanje da li se jedna takva knjiga smije prodavati, vec: "Ako me pitate treba li se ona prodavati, odgovor je - ne. Jer, to je zivi otrov. Bez pravog predgovora ili pogovora, bez ikakvog objasnjenja sta je fasizam donio covjecanstvu. Kada pogledate teze koje stoje u knjizi i ako zamijenite imena u njoj, pa umjesto Nijemaca stavite neki drugi narod, vidjet cete da fasizam i dalje postoji, tu oko nas. A kada se '25. godine Mein Kampf pojavila u Njemackoj, niko je nije uzeo za ozbiljno i tako uvijek pocinje: lavina krece grudvicom! Da biste se bavili necim u zivotu, morate imati nesto iza sebe. Ali, da biste otvorili knjizaru, ne morate imati cak ni plesni tecaj. Zato morate imati bar neku etiku i samokontrolu - koliko cete zaraditi, a koliko stete nekome nanijeti?"

Ovoga puta nije ostalo nijemo ni Federalno ministarstvo kulture, a ministar Rizvanbegovic je javno iznio stav da knjizi Adolfa Hitlera nema mjesta u ovom gradu i ovoj zemlji.

Oglasili su se i ovdasnji knjizari, uvjeravajuci javnost da Mein Kampf nikada ne bi postavili na police svojih knjizara, te da ona pripada jednom sasvim drugom mjestu - biblioteci. "Ona negdje mora da stoji, ali sa uputstvom za upotrebu, kao sto se to radi sa svim opasnim stvarima", misljenje je Damira Uzunovica, suvlasnika knjizare "Buybook", koji smatra da je zainteresovanost domaceg citateljstva za ovu knjigu samo eho onoga sto se ovoga ljeta desavalo u susjednoj Hrvatskoj, i dodaje: "Svaki manifest o ubistvima ima svoje ciljne grupe i svaka takva knjiga je opasna. Knjizare su mediji i mogu izrazavati neki stav ili manipulativno djelovati na onoga ko ce doci u njih i vidjeti knjigu u izlogu. A ne mozemo nikada znati sta je u ljudskoj psihi."

Na kraju, progovorio je i Esad Sejtarija, ne skrivajuci da je iznenadjen i zatecen gomilom nemilosrdnih rijeci koje su upucene na njegov racun posljednjih dana: "Bavim se knjigom 26 godina i nikada nisam imao namjeru da nekoga vrijedjam, pa tako ni ovoga puta. Meni na kraj pameti nije bilo da stvaram polarizaciju u gradu i zemlji. Knjigu sam nabavio iz jednog jedinog razloga - ona je ovdje bila trazena i kupili su je vrlo uticajni ljudi, od politicara do knjizevnika. A ja bih uvijek nabavio svaku knjigu koju citaoci traze. Smatram i da, prije svega, odgovornost za jednu knjigu snosi izdavac, i ako je ona legalno pustena u prodaju, onda tu nema nista sporno."

U medjuvremenu, nijednog primjerka Hitlerovog Mein Kampfa vise nema u prodaji i, bar kako tvrdi Sejtarija, nijedan vise ni nece stici do Sarajeva.