O najnovijoj SDA - HDZ prepirci

FAMOZNI KRIZ NA POCITELJSKOJ KULI JOS JADANPUT
posluzio je kao simbol u dnevnopolitickom stranackom nadbijanju. U dosadasnjim slucajevima najcesce je koristen za korenje crkvenih katolickih krugova, sve do onih najvisih, sto ne porade na njegovu skidanju. Sada, medjutim, prepirka se preselila na druge razine.

Zapoceo ju je Alija Izetbegovic, kada je na nedavno odrzanom sastanku Glavnoga odbora SDA "sahranio" Socijaldemokratsku partiju Bosne i Hercegovine, kao stranku kojoj je na umu samo to da "u dijelu Federacije BiH potisne s vlasti SDA". Apodikticki nabrajajuci sto sve pobjeda SDP-a u Bosni i Hercegovini ne bi rijesila, Izetbegovic je izmedju ostaloga ustvrdio: "ne bi skinula kriz s muslimanskih spomenika u Pocitelju".

Kao politicar koji je dovoljno promucuran da ne nagazi bas na prvu i najjeftiniju minu, Lagumdzija se u svom odgovoru Izetbegovicu uopce ne hvata pociteljskoga kriza, s pravom ostavljajuci to ideoloski zapaljivo pitanje partnerima u vlasti, SDA-u i HDZ-u, da se njime nose. Lagumdzija radje uzvraca Izetbegovicu na cistom nacionalno-politickom planu, porucujuci da mu nije ni na kraj pameti ukidati "hrvatski veto u Domu naroda", kako to Izetbegovic zahtijeva. "Ne zelimo ukinuti veto bilo kojega naroda i u bilo kojem slucaju kada se radi o zastiti nacionalnih prava", kaze on, i dodaje kako opsjednutost SDA konsenzusom i paritetom pokazuje da ova stranka ne shvaca vlastitu ulogu u provedbi Daytonskoga sporazuma, jer "paritet i konsenzus ne koce proces izgradnje zemlje, nego to cine oni koji zloupotrebljavaju ova dva instrumenta i ne dozvoljavaju da se oni koriste kao mehanizam zastite nacionalnih prava".

No, posto suza nema kud nego na oko, za kriz se je, kako je i red, prihvatio HDZ, na usta svojega glavnog tajnika Marka Tokica. Njemu je, potom, odmah spremno uzvratio Adnan Jahic, glasnogovornik SDA, i tako je prepirka dobila ono sto je, po bizarnom nacinu na koji je pokrenuta, i zasluzila - nivo i protagoniste.

Prvi put dokumentirana u povelji cara Fridriha III 1448. godine (u doba kralja bosanskoga Stjepana Tomasa, 1444-1461), tvrdjava u Pocitelju je stekla veliku vojnu vaznost poslije 1463, kada je ugarski kralj Matija Korvin organizirao na sjeveru i na jugu Bosne obranu onih dijelova zemlje koje Turci jos nisu uzeli. Privolivsi Dubrovcane i hercega Stjepana na suradnju, Korvin je cvrsto utvrdio pociteljsku tvrdjavu, i ona je odolijevala do 1471. Tada su je Turci uzeli, i otada se, uz vojnu funkciju, Pocitelj pocinje razvijati i kao mikrourbano naselje sa svim uobicajenim sadrzajima islamske civilizacije, u orijentalno-mediteranskoj graditeljsko-ambijentalnoj simbiozi, karakteristicnoj za cijeli areal.

Tek sezdesetih godina nasega stoljeca javit ce se novi interes za ovo carobno a tada vec skoro potpuno opustjelo mjesto na obali Neretve. Naselit ce ga likovni umjetnici u novoosnovanoj republickoj likovnoj koloniji, pocet ce se vracati izdanci starih vlasnickih obitelji, proradit ce ugostiteljski objekti, gradic ce zadobiti status i sarm posebne kulturno-turisticke atrakcije. Ivo Andric ce mu posvetiti jedan od svojih lijepih meditativnih zapisa: Na kamenu u Pocitelju. Tko god je u njemu spustio stopu, u bilo koje doba i po bilo kakvu vremenu, ne moze ga zaboraviti.

U ratu 1993-94. Bobanovi ljubitelji uljudbe i kulture istjerali su iz njega njegove stanovnike, ono sto im je ideoloski smetalo srusili, izmedju ostaloga i prelijepu Sisman Ibrahim-pasinu dzamiju iz 1562. (za koju uvijek sjajno obavijesteni Hamdija Kresevljakovic kaze da se ne zna zasto se tako zove, a sigurno je da ju je sagradio "neki Hadzi Alija, sin Musa--agin"). Potom su u gradic naselili nevoljnike iz srednje Bosne, kojima ni danas nema nikoga da objasni kakve i cije su politike zrtve. Ali im je veoma uvjerljivo objasnjeno da svoj "identitet" moraju nadaleko pokazati ogromnim bijelim krizem na najvisoj pociteljskoj kuli. Takvi krizevi, uostalom, niknuli su svuda po brdima i medjama zamisljenog "hrvatskog prostora" od Zepca na sjeveru do Hutova na jugu. Ocevidno po planu smisljenom u nekoj sredisnjici. Kako su mnoga od tih mjesta u ratu obiljezena mracnim dogadjajima, zlocinom, pljackom, progonom i paljevinom, covjek koji ima i samo malo moralne gadljivosti ne moze a da te krizeve ne dozivi kao morbidnu negaciju izvornoga znacenja uzvisenosti otkupiteljskoga simbola, a religioznost onih koji ih pobadaju - kao religioznu pervertiranost.

Izmjerena povijesnom dimenzijom, ljepotom, tragikom i simbolickom visesmislenoscu Pocitelja, polemika o kojoj govorim otkriva s jedne strane intelektualno i duhovno siromastvo, a s druge politicku borniranost i etnicku zagrizenost dviju stranaka koje vladaju u Federaciji.

Tako, intervencija HDZ-ova tajnika o prebacivanju spora na Zavod za zastitu spomenika, uz mucavu i neznalacku aluziju, kojom se Pocitelju pokusava odreci muslimanski identitet, dok se cinjenica progona njegovih konkretnih, zivih stanovnika potpuno presucuje, nije nego provincijski bijedna sofisterija i svjedocenje o potpunoj odsutnosti i posljednih ostataka elementarne moralnosti. Sve to jos pojacano svaljivanjem cijele storije o pociteljskom krizu - na prognanike iz Komusine!

SDA-ov, pak, glasnogovornik, ocjenjujuci u osnovi ispravno da kriz u Pocitelju nije, kako bi HDZ htio, kulturolosko vec politicko pitanje, i sam odmah zatim nudi svjedocanstvo o frapantnoj ideoloskoj zatucanosti. Ovako glasi njegov argument: "Cemu se mogu nadati Bosnjaci koje na povratku njihovim domovima docekuje krscanski simbol." Na stranu potpuno poistovjecenje bosnjackog i islamskog, implicirano u ovom iskazu. Tko pretendira voditi probosansku politiku, na sto se SDA deklarativno zaklinje, ovakav stav bi mu morao biti stran do neprijateljstva. No, to je druga tema.

Ovdje pada u oci da SDA-ov portparol izricito govori o krscanskom simbolu kao necemu sto, po njegovomu, Bosnjacima smeta. Sto je, onda, sa cijelom onom lijepom bajkom o visereligijskom skladu i toleranciji, u cemu su, po Izetbegovicevoj stranci, Bosnjaci svjetski sampioni.

Naravno, pociteljski kriz jest politicki problem, kao sto se cjelokupna religioznost u izvedbi obiju partnerskih stranaka odavno vec preselila u sferu vulgarno politicke instrumentalizacije. Zbog toga stranka, u cije ime nesretni portparol javno istupa, vise ni ne zna kakvu tesku uvredu upucuje vlastitom narodu kada mu pripisuje odbojnost i strah od krscanskoga simbola.