KAKVA JE BILA ULOGA OPERE U KULTURNOM ZIVOTU
starih Sarajlija? Odgovor zavisi od toga o koliko starim Sarajlijama govorimo. U nasim zivotima opera nije znacila nista, kao ni balet uostalom. Od sve opere i svog baleta sarajevskog upamceni ostaju Sokrat Kajevic, Gertruda Munitic i oni krhki rumunjski mladici i djevojke koji su neku svoju tugu zapijali po kaficima oko Narodnog pozorista, a za koje se govorilo da su jos sinoc odigrali crne i bijele labude i da im se sam Cajkovski s neba divi i salje im tople slavenske pozdrave. Mozda bi nam zbog toga trebalo biti zao, ali mi stvarno nismo operni i baletni narastaj. Nekako nas je mimoislo, osim kad nas je ono u osmom razredu vodilo na Travijatu ili kad nas je nekoliko godina prije vodilo na Eru s onoga svijeta kojeg pamtimo samo po grandioznom plastu sijena pod kojim su cijukale neke vesele starinske seljanke.

Ali samo desetak godina prije nas opera je u Sarajevu bila nesto o cemu su sasvim ozbiljno raspravljali partijski komiteti. Najprije je nekom palo na pamet da radi nacionalne ravnopravnosti i opceg kulturnog nivoa na sarajevsku scenu postavi hrvatsku domoljubnu operu Nikola Subic Zrinski u kojoj se do u tancine opisuje kako je taj narodni junak zginuo u herojskoj borbi s Turcima. I nitko tu nije vidio nista cudno i problematicno jer opera afirmira i potvrdjuje nasu visestoljetnu borbu protiv stranih zavojevaca.

Tako je bez ikakvih problema prosla premijera, pa prva, druga, treca i deseta izvedba, a onda su na Zrinskog masovno poceli dolaziti navijaci. Najprije su se, naravno, pojavili mladici koji su pljeskali i skandirali glavnome liku na njegovom putu u junacku pogibelj, sto je jako nasekiralo miliciju koja je uvijek dobro znala u kojem grmu lezi zec i samo ceka priliku da se pocne baviti neprijateljskom propagandom i podrivanjem socijalistickoga poretka, te zajednistva svih nasih naroda i narodnosti. Tako je milicija pocela legitimirati ljude na izlazu iz Narodnog pozorista, o cemu ce legitimirani kasnije pricati bajke svojoj djeci i unucima.

Ali nakon nekog vremena neprijatelj se pojavio i s druge strane. Drugi mladici koje je bilo nemoguce razlikovati od onih prvih poceli su skandirati u trenucima kada bi na sceni nastupali glavni negativci u operi, dakle Turci, sto je prve mladice strasno razjarilo, pa bi oni, cim je na scenu opet izlazio Zrinski, jos glasnije vikali, pljeskali, zapomagali i bacali se u transu s balkona. Trajalo je to valjda nekoliko izvedbi, a onda je opera za neko vrijeme skinuta s repertoara.

Komiteti su ispravno zakljucili da neprijatelj nikada ne spava, ali ne samo sto ne spava nego i slijeva i zdesna odlazi u pozoriste i tamo podbunjuje seljake, radnike i postenu inteligenciju. Sluzbena povijest vjerojatno ce zabiljeziti kako su se u vrijeme prikazivanja opere Nikola Subic Zrinski dogodili prvi manji medjunacionalni nemiri u Sarajevu ili ce - ako pameti da za volju - ustvrditi kako je prica o turskim okupatorima, koja nam je pricana od kolijevke pa do groba, naskodila bratstvu i jedinstvu katolika i muslimana.

Ali iz nase perspektive i iz gledista nase povijesti ni u jednom, ni u drugom slucaju sluzbena povijest nece biti u pravu. Naime, puno je vjerojatnije da su stare Sarajlije uzivale da jedni drugima pljuju u pekmez i da pod svaku cijenu navijaju za protivnicku ekipu. Kakav bi to bio boj i kakva bi to bila utakmica na koju bi dosli samo jedni navijaci i kakvi bismo mi to bili ljudi kada bismo dopustili da netko samo tako navija za Zrinskog, a da Turci sa scene odlaze kao popisani. Sarajevo nikada nije podnosilo jednu istinu i uvijek je bilo spremno protiv nje se boriti drugom istinom, premda ni u jednu, ni u drugu nikada nije iskreno vjerovalo, pa je zato danas tesko prihvatiti da je ikome bilo stalo i do Zrinskog i do Turaka.

Tek kasnije ljudi ce sami sebe uvjeriti da im je bas jako stalo, ali cim se uvjere, oni ce izaci iz nase price i uci u neku drugu pricu koja vise nece imati veze sa Sarajevom, ali ce, nazalost, odlucivati o njegovoj sudbini. Netko bi sad rekao da bi nam mozda bolje bilo da su stare Sarajlije gledale neke druge opere i balete, ali ni to nije istina. Uvijek se odnekud pojavljuju navijaci, pa ako vec ne mogu navijati za Zrinskog i za Turke, oni navijaju za pcelicu i za bubamaru. A onda im milicija svima zajedno trazi licne karte.