Vlasnik niza atraktivnih i izvanredno placenih funkcija u Tuzlanskom kantonu, covjek od najveceg Izetbegovicevog povjerenja u akciji amortiziranja srebrenickog nezadovoljstva, Adib Djozic, oprostio se od fotelja. U pateticnom istupu zalivenom suzama pred poslanicima Skupstine ovaj je predratni gorljivi socijalista udario tacku na dugogodisnju karijeru, koju su Podrinjci dozivljavali kao jos jednu nezasluzenu kaznu

DUGO JE ADIB DJOZIC, DOSKORASNJI MINISTAR
za izbjeglice u Vladi Tuzlanskog kanto na, zbijao sale na racun brojnih novinskih tekstova o njegovom fantasticnom politicko-materijalnom usponu, zasnovanom iskljucivo na visegodisnjem manipuliranju srebrenickim i drugim podrinjskim prognanicima. Ostale podrinjske politicare je cak upozoravao: "Hadzic i Dani vas nikako ne napadaju. Da sam na vasem mjestu, ozbiljno bih se zabrinuo."

Ova cinicna teza je bila duboko istinita. Sto je vise napadan u stampi, ovaj "otirac srebrenickih grijeha" bosnjackog vrha, "Alijin gubernator" za Podrinje i kako sve nije nazivan, samo je vise napredovao na partijskoj, drzavnoj i financijskoj ljestvici. Argumentirane optuzbe o njegovim politickim i drugim malverzacijama bile su Izetbegovicu i najblizim saradnicima najbolja preporuka da Djozic "valjano" obavlja svoju misiju tupljenja ostrice podrinjskog bunta protiv najuzeg bosnjackog vrha.

Kadar kojeg su voljeli
I sve se odvijalo po savrsenom scenariju: Podrinjski narod je godinama mazohisticki glasao za SDA i raseljavao se sirom zemaljske kugle, Dani su pisali o Djozicevim mahinacijama, a Djozic je neprestano obogacivao kolekciju funkcija i priznanja iz koje cemo izdvojiti sljedece: kandidat ispred SDA za predsjednika RS-a na izborima 1996. godine; ministarska funkcija u Vladi TK-a kao honorar za pomenutu predsjednicku kandidaturu; clan Regionalnog odbora SDA Srednje Podrinje, koji ce vremenom pretvoriti u svoju privatnu prciju; clan u Glavnom odoru SDA i zamalo clan Izvrsnog odbora Stranke; sef ekspertnog tima SDA za povratak u RS, iako ce ostati zapamcen kao najveci kocnicar pokreta povratka Fadila Banjanovica; profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Tuzli i Behram-begovoj medresi; clan Komisije za idejno-politicki rad sa posljednjeg kongresa SDA, a na celu komisije bio je Alija Izetbegovic; clan Upravnog odbora Televizije TK sa iznimno snaznim uticajem na uredjivacku politiku; sef UNHCR-ovog oficirskog tima za repatrijaciju i povratak u TK sa mjesecnom nadoknadom od 800,00 KM (pored ministarske place, te nadoknade koje je dobijao za rad na fakultetu, u medresi, Upravnom odboru Televizije TK-a i drugih prinadleznosti); spoljnopoliticki aktivist TK-a za Zapadnu Evropu, gdje je za tri ministarske godine boravio bar petnaest puta sa stravicnim bilansom dnevnica i ostalih troskova; obnovljena ministarska funkcija nakon izbora odrzanih 1998. godine; sef svih stabova za obiljezavanje srebrenicke tragedije, pri cemu su na teret kantonalne i federalne blagajne pravljeni stravicni racuni bez krcmara...

Zahvaljujuci svim tim pozicijama, fantasticnom budzetu Ministarstva za izbjeglice od preko 20 miliona KM te bezgranicnoj politickoj podrsci od strane Izetbegovica - Adib Djozic je postao mocna institucija na ledjima izumiruceg Podrinja, osoba kojoj se niko nije mogao suprotstaviti. Kao centralnog povjerenika za "posebne namjene" Djozica su bespogovorno prihvatili svi celnici TK-a: Izet Hadzic, Sead Jamakosmanovic, Hazim Vikalo, Tarik Arapcic...

U javnosti je optuzivan za aferu "holandske kuce", za dodjelu najunosnijih poslova preduzecu svoga brata, za kupovinu stana, fiktivne spiskove zaposlenih iz zavicajno-srebrenickog miljea (Hasan Becirovic - strucni saradnik koji boravi u Sarajevu itd.), za dodjelu novoizgradjenih izbjeglickih smjestaja svojim radnicima i miljenicima...

Pojedini aktivisti mjesnih zajednica su mu pripisivali iznudjivanja provizije prilikom dodjele financijske pomoci. Preko njega je nabavljano i distribuirano hiljade prozora i vrata koji nigdje nisu mogli biti ugradjeni, stotine kauca kao "socijalna pomoc" aktivistima SDA. Dakako, neki od ovih aranzmana su bili "tezga" Djozicevih kolega iz Vlade, a njegovo ministarstvo sa svojim famoznim financijskim stavkama, kao sto je "podrska prognanicima", sve je te transakcije moglo najbezbolnije "oprati".

Zbog mogucnosti izdasnih socijalnih davanja, Ministar za izbjeglice u Vladi TK-a je, pored pomenutog Regionalnog odbora SDA Srednje Podrinje, imao apsolutnu kontrolu i nad rukovodstvima borackih, invalidskih, sehidskih, studentskih i drugih organizacija podrinjskih opcina. Zbog toga su, kad bi neko ozbiljnije pokusao ugroziti Djozica ili u vrijeme postizborne raspodjele funkcija, Izetbegovicu, Genjcu i ostalim liderima SDA nosena pisma "dirljive" podrske "najnovijem ministru" s tucetom pecata i potpisa organizacija i udruzenja.

Kao covjek koji je povjerenje vrha SDA dobio bez obzira na cinjenicu da je pocetkom rata, kao pripadnik "gradjanske opcije" (odbornik Socijalistickog saveza), pobjegao iz Srebrenice, preko Novog Sada, da "brani" Tuzlu - Djozic je ponajprije "pomeo" srebrenicke ratne funkcionere: Fahrudina Salihovica, Osmana Saljica, Hajrudina Avdica i druge. Za "umrtvljivanje" Nasera Orica i ostalih srebrenickih komandanata pripremljena je drugacija strategija: davanje privlacnih gradjevinskih poslova i slicnih privilegija, za neko vrijeme, dok im se boracka baza ne raseli i asimilira, a pravna drzava ojaca.

Vehabija babin
Paranoicno opterecen strahom da mu povijest ne upise grijehe za sopstveni "doprinos" tragicnoj sudbini Srebrenice, Alija Izetbegovic je u Djozicu prepoznao optimalan miks ambicija, demagogije i nezajazljivosti za redizajniranje surove ratne fotografije Srebrenice i Donjeg Podrinja, odnosno brisanje svih autenticnih svjedoka i svjedocenja o katastrofalnom odnosu bosnjackog vojnog i politickog vrha prema ovoj regiji, te za podsticanje raseljavanja Srebrenicana i ostalih Podrinjaca sirom svijeta.

Svjestan svog "znacaja" i moci, Adib Djozic se ni najmanje nije zabrinuo ni kada su prije dvije godine tri hiljade Srebrenicana, predvodjeni bivsim opcinskim nacelnikom Fahrudinom Salihovicem, potpisali peticiju za njegovu smjenu.

Kada je pod zestokim pritiskom medjunarodne zajednice pripreman prvi krug smjena u Vladi TK-a, u ovdasnjim politickim strukturama su bili ubijedjeni da je konacno "otkucalo" i vjecitom ministru za izbjeglice. On se nasao na spisku ljudi koje treba skloniti, ali je iz Centrale SDA stigla "fetva": "Djozic ne smije pasti!" U javnosti se tada bilo uvrijezilo misljenje da je Djozic "nedodirljiv" i da moze otici samo poslije Alije. Medjutim, zbog nastavka istrazne "opsade" vladajucih struktura u TK-u, s jedne, te zaokupljenosti Izetbegovica odbranom "casti" svojih sarajevskih kadrova a posebno sina Bakira, s druge strane, cak ni Adib Djozic nije mogao izbjeci posljednju amputaciju polovne kantonalne vlade.

Autor ovih redova je u zadnje dvije godine posvetio mnogo tekstova Djozicu, razoblicavajuci ga kao gospodara podrinjske muke i paradigmu neciste savjesti bosnjackog vrha zbog kalkulacija oko srebrenicke tragedije. Ministar se tome dugo podsmijavao, a tek zadnjih mjeseci, kad je poceo gubiti zrak u obrucu sve ozbiljnije istrage, pokusao mi je zaprijetiti Naserom Oricem i nekim drugim srebrenickim imenima, premda ti ljudi nikad nisu ucinili ni jedan korak u tom smislu. Prije dvadesetak dana, vec vidno uznemiren, pred vise svjedoka me pokusao zaplasiti svojim sinom, koga predstavlja kao vehabiju: "Moli se Bogu sto smo ja i zena zakleli sina majcinom sisom, inace bi ti se glave nanosao."

"Jel' u novoj zcetvorci' sto mu je babo od zplate' kupio?", kratko sam uzvratio.

Prilikom oprostajnog obracanja grupe smijenjenih ministara na posljednjoj sjednici Kantonalne skupstine, samo je Adib Djozic nastupio s pateticnom ispovijescu, zalivenom rijekom gorkih suza. Bio je to logican nacin zaokruzivanja jednog karaktera i jedne karijere koju ce Podrinje, ma gdje bilo, pamtiti kao svoju veliku, nicim zasluzenu kaznu.