Sve ovo sa cime se danas na tako tragican nacin suocavamo, nema nikakve supstancijalne veze sa smislom nase borbe za nasu zemlju, a time, i samo time, i borbe za islam u nas, onakav kakav su nam ostavili nasi preci. Tuzna je to bila floskula, koja se mogla cuti od nekih, kako smo mi bili popustili u islamu i kako treba da se reislamiziramo. Te nesretne ideje su otvorile vrata onom sto se danas zbiva u Bosni. Moraju reagirati drzavne institucije, ali i SDA, koja snosi najveci dio krivice. Ako je ljudima iz te stranke u jednom momentu moglo izgledati da se legalizacijom djelovanja stranih ideja i organizacija na nasem tlu pomaze nasa borba, ipak je odavna sasvim jasno da to vise nije slucaj, ako je ikada i bio

U DANIMA SAM (BROJ OD PROTEKLE SEDMICE)
procitao potresnu ispovijed jedne majke koja misli da joj je islam unistio zivot, zapravo unistio joj obitelj, koju ona sa pravom smatra temeljem svog i svakog moguceg zivota i ljudske srece. Do tog zakljucka dosla je sagledavajuci posljedice postupaka sina, a zatim i reakcije muza na te postupke, koji su motivirani navodnim islamskim osjecanjem i svijescu. Ova me je ispovijed potresla u dva smisla. Prvo i najvise, potresla me je kao ljudska sudbina i dogadjanje, koje je zapravo jos jedna od veoma teskih posljedica rata kojeg smo prezivjeli, a koja se odvija tu pred nama, dok smo mi sami nemocni da u takvim teskim momentima, kada se rusi sve ono sto smo godinama stvarali, kada nestaje ono sto je bitna sadrzina naseg zivota, bilo sta suvislo ucinimo i pomognemo jedni drugima. U drugom smislu, taj me se slucaj snazno dojmio zbog toga sto doticna osoba misli da je glavni uzrok njene obiteljske i ljudske tragedije islam, a u nekom smislu to i jeste slucaj.

Ako bi to bilo istina, onda je u ovom slucaju nesto mnogo vise u pitanju za nas sve, onda bi njena osobna tragedija imala kosmicke, ali i povijesne dimenzije, bez obzira sto sve ono sto se ljudima dogadja ima i mora imati opceljudske dimenzije i kozmicko znacenje. To mora imati jednostavno po cinjenici da je svako ljudsko bice emanacija najvise kozmicke snage koja postoji. Zapravo, pravi uzrok nije sam islam, nego jedno shvatanje i jedna interpretacija islama, koja u nasoj zemlji, u nasoj duhovnoj i vjerskoj tradiciji gradjenoj sest stoljeca, u onom shvatanju vjere koje su nam kao amanet ostavili nasi preci, nema nikakvog uporista. Naime, jedna od fascinacija nase povijesti, ono sto me je svagda nanovo inspiriralo i ukazivalo mi da moram istrajavati u obrani nase zemlje i principa na kojima ona pociva, jeste mir i snaga uvjerenja kojom su nasi preci stoljecima branili svoju zemlju i svoju vjeru, te ukupnu duhovnu i kulturnu tradiciju, nikada je ne svodeci na bilo kakvu jednoznacnost postojanja, te nam tako ostavljajuci zemlju cijelu i jedinstvenu u njenim tri stoljeca nepromijenjenim granicama i unutarnjem ustrojstvu cjelovite multikulturne zemlje, a da nikada nisu u tu borbu upregli ni jednu jedinu ideju osim one o obrani svoje zemlje i domovine Bosne.

Nesto je trulo
Mi, koji smo u jednom teskom vremenu i dogadjanjima pokusali da pojacamo efekte nase obrambene sposobnosti uvodjenjem u nju ideja vjerskog rata, nismo uspjeli da svoju domovinu u cjelini obranimo i da joj osiguramo nesmetani razvoj u buducnosti. Taj moment govori mi da nesto ima trulo, nesto pogresno u ukupnoj interpretaciji, zapravo novijoj reinterpretaciji nase tradicije, te da tu eventualno lezi i jedan od bitnih uzroka i onoga sto je dozivjela osoba koja je izvrsila svoju majcinsku i ljudsku, pa i patriotsku i vjersku duznost, kad je problem ucinila javnim i odlucila se da sve nas suoci sa njim.

Nevolja je sto u ljudskim stvarima nije moguce nista ciniti nazor cistom voljom i snagom htijenja, odnosno bilo kojom vrstom ljudske moci. Jedino sredstvo kojim se mozemo suprotstavljati takvim ekstremnim egzistencijalnim situacijama jeste sredstvo njihovog sto potpunijeg razumijevanja i eventualnog prevazilazenja. Niko, naime, ne moze mijenjati covjeka do on sam sebe, a i to veoma malo. Ljudi mogu biti i padati pod uticaje drugih, ali je u tome presudna njihova sopstvena volja i ucesce, a cesto je to samo razvijanje vec ranije prisutnih potencija koje posjeduju. Bez toga nema nikakve mogucnosti da se ljudsko bice mijenja. Svaka namjera da se svijet mijenja time sto ce se ljudi mijenjati nasilu i nabrzinu, kao da su puki predmeti, a ne ziva bica, mora propasti i svagda zavrsava u nasilju. Stoga i u ovom slucaju, koji niposto nije individualan, nego ima u nasoj zemlji vec prilicne dimenzije i prijeti da se prosiri, jedini nacin suprotstavljanja onome sto sa pravom smatramo nesrecom jeste razumijevanje samog slucaja, smisla dogadjanja koje ima tako tragicne posljedice. U tom smislu vazno je uociti o cemu se zapravo tu radi. Kada se ovaj slucaj uzme sam za sebe, odmah i na prvi pogled je jasno da se tu radi o jakoj indoktrinaciji jednom za nase prilike neodgovarajucom ideoloskom interpretacijom islama, kao nase tradicionalne vjere i osnova nase kulture. Drugo, ovaj slucaj znaci interpretaciju zivota i relacija u njemu sa stajalista jednog nama u biti tudjeg nacina misljenja, misljenja u kojemu se svijet vidi samo kao suprotstavljeno dvojstvo, kao sukob vjecnih oprecnosti, kao vjecni rat, a ne kao harmonicna skladna mnogostrukost, u kojoj se ispunjava ono sto je iskonski dato kao Bozija volja, a to je da svijet jeste raznolik, bogat i mnogostruk, a da je Bog samo jedan.

Pitanje je da li se taj nacin misljenja, koji svijet vidi kao plosnu izravnatost datog i kao savladavanje svega u ujednacavanju, moze ujedno identificirati sa islamom. Jedno je sasvim sigurno, meni se cini, da on protivurjeci nasoj vjerskoj tradiciji, nasem shvatanju i razumijevanju islama i njegovog ukupnog ucenja, naseg shvatanja prirode ljudskog postojanja i, konsekventno tome, nasih duznosti unutar tog postojanja, pa bi onda sama ta tradicija i nasa interpretacija islama, nasa vjera, bila pogresna ako bi ova druga bila tacna. Sta se zapravo tu dogadja i kakva je uloga islama i drugih faktora koji su prisutni, a koje osoba koja se povjerila vasem listu pominje u svojoj prici.

Kako smo nasjeli
Ko ima malo dulje pamcenje, sjetit ce se i znat ce da je ideoloska i politicka priprema rata protiv Bosne zapocela upravo jednom sasvim nakaradnom interpretacijom islama i stigmatizacijom nas muslimana koji kao da predstavljamo opasnost po Zapad, jer smo, smislom i znacenjem nase vjere, nosioci nasilja i svega onoga sto znaci shvatanje zivota i postojanja kao vjecite borbe izmedju islama i svih ostalih vjera. Samuel Huntington nije bio autor svoje teze o smislu povijesti kao sukobu svjetova, prije svega vjerskokulturnih i civilizacijskih tradicija, nju su zastupali i drugi i to prije njega. Glavni pojam te interpretacije i te optuzbe bio je upravo pojam dzihada.

Ko pamti malo dulje, sjetit ce se cuvenog po zlu Miroljuba Jevtica i njegovih plitkih antiislamskih i antimuslimanskih pamfleta, u kojima je dzihad upravo igrao glavnu ulogu. Mnogi su smatrali da je Jevtic glupi i jeftini ideolog zla, a on je bio zapravo vjesnik buducnosti, koji je jasno pokazivao sta nam se sprema, mada je to nama izgledalo nemoguce. Pa, bilo je tako glupo. Kao da glupost ne postoji i da je nemoguca samim time sto je glupost. Zaboravili smo da je glupost jedna, kako rece Krleza, od najvecih sila na ovom nasem svijetu. Pojam dzihada interpretiran je tu iskljucivo kao rat, kao nacelo i nalog vjecne borbe protiv nevjernika, a to znaci svih koji nisu muslimani. Mi smo, tada nas je ipak bilo koji su smjeli govoriti za islam i njegovo pravo postojanja, raskrinkali cijelu tu antiislamsku, zapravo antimuslimansku zavjeru, koja je pocivala na zloupotrebi pojma dzihada, tj. koja je borbu na Bozijem putu izlucivala iz njenog pravog konteksta, a to je borba za osobno usavrsavanje u vjeri i ljudskosti, koja je nalozena muslimanima, svodila samo na rat za islam i to kao golu oruzanu borbu.

Paradoksalno je da smo upravo mi muslimani, odnosno, da kazemo istinu, neki od nas, a, nazalost, medju njima i neki koji su imali uticaj i moc, u momentu kada su se u svom pravom svjetlu jasno pokazale upravo te skrivene namjere kampanje protiv muslimana i islama, tj. kada se izrazila namjera da se i islam i muslimani uniste na ovom prostoru, nasjeli upravo toj propagandi i sami postali skloni da jedan bijedni politicki i nacionalni cilj, tj. stvaranje velike Srbije ili velike Hrvatske na racun nase zemlje i nas samih, shvate kao vjerski rat, a ne kao puku agresiju jedne drzave i jedne politicke moci, jednog politickog interesa skrivenog iza vjerskih fraza, na nasu zemlju. Neki od nas su nasjeli na Karadzicevu floskulu da se ovdje radilo o vjerskom ratu, a ne o politickom ratu za interese Srbije i Hrvatske, koji niti su, niti se mogu opravdati i obrazlagati vjerskim interesima i razlozima, te su upravo izasli u susret onima koji su takvu interpretaciju rata upravo prizeljkivali.

Pristajanje na tu laz o vjerskom ratu, bez obzira sto je vjera bila zloupotrijebljena u politicke svrhe od strane agresora, nas je mnogo kostalo. Ono nas je navelo da izmijenimo sustinu rata, da legaliziramo tezu o vjerskom i konsekvento cak i jednoj nizoj vrsti gradjanskog rata. Tako smo, umjesto opceg domovinskog rata, dobili rat koji se polako ali sigurno, i to prema planovima nasih unutarnjih i spoljasnjih neprijatelja, pretvarao u vjerski. Doslo je do suzavanja prvobitne vjersko-nacionalne osnove nase obrambene sile. Ono nas je navelo da sami suzimo sirinu, filozofsku, idejnu i politicku osnovu naseg obrambenog rata, da umjesto rata za obranu zemlje dobijemo neku, na svu srecu nikada potpunu, sliku rata za vjeru. Tome su doprinijeli nerazumna upotreba vjerskih simbola, vjerskih institucija i obicaja u ratu, pa i samog pojma dzihada i stvaranja odreda mudzahedina.

Sve nas je kostalo
Svi se mi sjecamo onih poteza koji su isli u tom pravcu i koji su nas, kada trezveno promislimo, kostali veoma mnogo. Takve ideje i politika su otvorili vrata nase zemlje djelovanju grupa i ideja koje nisu imale nikakvu vezu sa nama, sa nasom tradicijom, nasim pravim povijesnim i ljudskim interesima, ali koje su silom prilika i svoje uloge u nasoj zemlji legalizirale pravo djelovanja u njoj, a to djelovanje evo ima danas posljedice sa kojima se suocila i osoba koja je svoju nevolju saopcila vasem listu.

Dakle, sve ovo sa cime se danas na tako tragican nacin suocavamo nema nikakve supstancijalne veze sa smislom nase borbe za nasu zemlju, a time, i samo time, i borbe za islam u nas, onakav kakav su nam ostavili nasi preci. Tuzna je to bila floskula, koja se mogla cuti od nekih, kako smo mi bili popustili u islamu i kako treba da se reislamiziramo. Te nesretne ideje su otvorile vrata ovom zbivanju. One su u punoj suprotnosti sa istinom o nama. Koji bi to muslimani u svijetu izdrzali gotovo dvije stotine godina stalnih napada, konstantnog genocida, pritisaka za akulturaciju na sve i svasta a ostali muslimani i to u punom smislu te rijeci, o cemu svjedoci otpor naseg naroda agresiji. Da nisu bili pravi muslimani, da nisu bili duboko odani nasoj tradiciji, ne bi ni nasi preci, a ni mi, ostali na ovoj zemlji, koja je nama sve. Islam je u nas duboko vezan za nasu zemlju i njenu specificnu tradiciju i takav treba i da ostane.

A sto se tice ocite upletenosti u sve ovo nekih specificnih stranih organizacija, sila i interesa i posebno svima nama poznate ponizavajuce prakse placanja vjerskih uvjerenja i kupovanja ljudi, o tome treba da se pobrinu nase institucije kojima smo povjerili brigu o nasoj zemlji i nasim interesima. Na sve ovo mora da reagiraju i drzavne institucije, jer se radi o neovlastenoj djelatnosti stranaca na tlu nase zemlje, a te institucije su duzne da takvu djelatnost kontroliraju i onemogucavaju. Treba da reagira i Islamska zajednica, jer se radi o narusavanju nase islamske tradicije i unosenju razdora medju muslimane koji moze da proprimi tragicne oblike i dimenzije.

Mora da reagira i stranka SDA. Ona snosi najveci dio krivice za politiku koja je omogucila ovakve tragicne stvari. Ako je ljudima iz te stranke u jednom momentu moglo izgledati da se na takav nacin, tj. legalizacijom djelovanja stranih ideja i organizacija na nasem tlu pomaze nasa borba, ipak je odavna sasvim jasno da to vise nije slucaj, ako je ikada i bio. Na taj nacin se jedan individualni slucaj javlja kao motiv za jedno opce nastojanje da se stvari rasciste. A ljudi ce shvatiti na koncu gdje je istina i pravo.

Sto se tice, pak, sina vase sugovornice, ocito je da on ima plemenita osjecanja za patnje drugih. Nazalost, nacin na koji on reagira na te patnje i stradanja, samo ih uvecava.