Kada su, prosle godine, prvi Bosnjaci u uniformama dobrovoljaca krenuli na Kosovo, Bosna se susrela sa cinjenicom da je njen odbrambeni rat iznjedrio muslimane koji su u ime vjere i Allaha dz.s. spremni borbom braniti ne samo svoje vec i napadnute kuce drugih muslimana na planeti. Ovo saznanje (inicirano ispovijescu jedne ocajne majke koja se ne miri sa cinjenicom da joj je sin isao na Kosovo spreman poginuti u ime islama, objavljenom u proslom broju Dana) sokantno je djelovalo: i na bh. javnost, koja ga je primila sa nevjericom; i na bosnjacku Stranku demokratske akcije, koja se trudi biti javno sto distanciranija od fenomena zbog mogucih optuzbi i nerazumijevanja medjunarodne javnosti; i na drzavne organe, koji zbunjeni cekaju odgovor na pitanje da li je dobrovoljni odlazak bh. gradjana u neki rat protivzakonito, krivicno djelo. U ovom casu malo ko razmislja sta ce se dogoditi kada vise ne bude autoriteta Alije Izetbegovica i kada se sastane inicijativni odbor bosnjacke verzije zabranjene turske Refah partije da osnuje stranku koja ce politicki artikulirati i predstavljati upravo novu islamsku osjecajnost

POSLJEDNJIH DANA MEDJU NEKADASNJIM BORCIMA
jedinice "El mudzahid" u Sarajevu i Zenici prostrujala je tuzna vijest: na ratistu u Ceceniji kao dobrovoljac cecenske vojske poginuo je prvi Bosnjak, njihov prijatelj i saborac iz ratne jedinice Armije Bosne i Hercegovine. Pouzdanih podataka o izvoru informacije, nacinu na koji je dosla do Bosne, vremenu i okolnostima pod kojima je njihov "brat" poginuo, jos uvijek nema. Unatoc naporima, Dani nisu uspjeli da stupe u kontakt sa roditeljima mladog bosnjackog dobrovoljca. Kako ni njegovi prijatelji nisu znali da li su roditelji mladog ratnika primili informaciju o pogibiji svog sina, te usljed nemogucnosti provjere informacije, Dani su odlucili da ne navode ime mladica o kojem je stigla vijest iz Cecenije.

Bosanskohercegovacki zvanicnici su se prvi put sa informacijom o odlasku bosanskih mladica kao dobrovoljaca u odbrani cecenskog naroda susreli prilikom proslomjesecne zvanicne posjete ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Jadranka Prlica Moskvi. Prema izjavama ministra Prlica datim sarajevskim medijima po povratku, ruski zvanicnici su saopcili da imaju saznanja o organiziranom dolasku u Ceceniju boraca iz Bosne, a da ce eventualno kasnije kompletnu informaciju proslijediti Vijecu ministara BiH.

Klupko o dijelu Prlicevog razgovora sa ruskim zvanicnicima u Moskvi u javnosti se pocelo odmotavati nakon istupa za govornicom Parlamenta BiH poslanika iz Banje Luke Nikole Spirica na pretposljednjem zasjedanju. U svom, sada vec prepoznatljivom nacionalistickom maniru, uz upotrebu seseljevske retorike, Spiric je odrzao tiradu o islamskom terorizmu, dzihadu i bosanskim kampovima za obuku terorista, koji se organizovano salju u Ceceniju. Za svoju tvrdnju, osim uvredljivog povezivanja islama sa terorizmom, on nije ponudio nijednog dokaza.

Iako se u krugovima nekadasnjih pripadnika jedinice "El mudzahid" vec dugo znalo za odlazak "brace" (kako se u duhu islama oni medjusobno oslovljavaju) u Ceceniju, mali broj drugih osoba je o ovome upoznat tek sa dolaskom informacije o pogibiji prvog od vise bosnjackih dobrovoljaca u Ceceniji. Koliko je bosnjackih momaka vec otislo u Ceceniju, za sada je tesko utvrditi, jer se iz sigurnosnih razloga u dobro upucenim krugovima o tome ne govori. Prema dobro informiranim izvorima, svi dobrovoljci su ili bivsi pripadnici odreda "El mudzahid" ili su muslimanski vjernici koje javnost, najcesce pogresno, prepoznaje kao vehabije.

Sto se tice ozbiljnosti Spiriceve dnevnonacionalisticke paskvile o "islamskom terorizmu", tekst bi mogao biti prekinut vec ovdje. No, vijest o pogibiji prvog bosnjackog dobrovoljca u Ceceniji silovito u prvi plan izbacuje vjerovatno najznacajniji poslijeratni bosansko-bosnjacko-muslimanski fenomen: radjanje spremnosti bosanskih muslimana za samozrtvovanjem van granica Bosne i Hercegovine, u ime vlastitog osjecaja i razumijevanja islamskih obaveza, naloga, uputa ili preporuka.

Fenomen bosnjackog ratovanja van granica Bosne nije nepoznat historiji. Pocelo je jos za vrijeme Otomanske imperije, kada su Bosnjaci svoje kosti ostavljali za racun sultana sirom frontova turskih osvajackih pohoda. Kasnije se to nastavilo i za racun Beca, tokom vremena kada je Bosna bila u sastavu Austro-Ugarske imperije. Sve do prvih proslogodisnjih odlazaka na Kosovo, zar proleterskog internacionalizma koji je vodio Bosnjake u odbranu spanske republike od 1936. do 1939. bio je prvi dobrovoljni i posljednji historijski zabiljezen slucaj bosnjackog ratnog angazmana van povijesnih granica Bosne.

No, sa prvim proslogodisnjim dobrovoljnim organizovanim odlascima mladih Bosnjaka na Kosovo, Bosna se susrela sa cinjenicom da je bosnjacki odbrambeni rat iznjedrio muslimane koji su u ime vjere i Allaha dz.s. spremni borbom braniti ne samo svoje vec i napadnute kuce drugih muslimana na planeti. Ovo saznanje (inicirano ispovijescu jedne ocajne majke koja se ne miri sa cinjenicom da joj je sin isao na Kosovo spreman poginuti u ime islama, objavljenom u proslom broju Dana) sokantno je djelovalo: i na bh. javnost, koja ga je primila sa nevjericom; i na bosnjacku Stranku demokratske akcije, koja se trudi biti javno sto distanciranija od fenomena zbog mogucih optuzbi i nerazumijevanja medjunarodne javnosti; i na drzavne organe, koji zbunjeni cekaju odgovor na pitanje da li je dobrovoljni odlazak bh. gradjana u neki rat protivzakonito, krivicno djelo. Prva je, ali sa ogromnim zakasnjenjem, reagirala Islamska zajednica. Prosli broj naseg magazina sa ispovijescu ojadjene majke islamskog dobrovoljca, povratnika sa Kosova, i razboritih rijeci u intervjuu Mehmedalije Hadzica, serijatskog savjetnika reisul-uleme, pojavio se u prodaji u Sarajevu u cetvrtak poslijepodne. Vec narednog dana, na mnogim dzamijskim hutbama nakon dzume, pojedini imami po prvi put nisu govorili o nekom tekstu iz naseg magazina kvalificirajuci Dane rjecnikom Dzemaludina Latica.

I dok je srpska i hrvatska javnost u Bosni i Hercegovini jos uvijek uglavnom nesposobna da o islamu i muslimanima uopce razgovara van klisea nametnutih od njihovih ksenofobicnih politickih i vjerskih lidera, dotle u "sekularnom" dijelu bosnjacke javnosti vlada duboki muk prezira, nevjerice i straha. Predrasude o "islamskom terorizmu" su i kod ovog dijela Bosnjaka jos uvijek toliko jake da odbijaju cak i samu (pr)ocjenu merituma konkretnog cina - odlaska u odbranu cecenskog naroda - bez apriorne osude islamskog porijekla motiviranosti samopozrtvovanja. Da se, kojim slucajem, Zdravko Grebo iz istih pobuda iz kojih je sa svojim studentima u rovu branio sarajevsko naselje Dobrinju 1992. godine odlucio na odlazak u Ceceniju, od istih ovih koji preziru bosnjacke "momke sa dugim bradama i pantalonama mladjeg brata" bio bi slavljen, a bezmudi humanisti bi se divili njegovoj hrabrosti i plemenitosti.

Sta god vise (ne) uradila Stranka demokratske akcije, ili preciznije, Alija Izetbegovic, Bosna i Bosnjaci ce ga se dugo sjecati: jedni velicati, a drugi proklinjati. Nema vise nikakve sumnje da se radi o historijskoj licnosti koja je, slicno kao drugi veliki vodja sa ovih prostora, kreirala sistem koji moze funkcionirati samo za njegova zivota, osiguravajuci mu uz to dozivotnu lidersku poziciju. Naime, ocito je da sve snazniji bosnjacki pokret nove islamske osjecajnosti koji unatoc stotinama ozbiljnih prepreka svoja uvjerenja uz zivotni rizik uspijeva akcijom manifestirati jucer na Kosovu, danas u Ceceniji, to jos ne cini u Bosni samo zahvaljujuci autoritetu Alije Izetbegovica. Dan nakon njegovog odlaska, inicijativni odbor bosnjacke verzije zabranjene turske Refah partije raspravljat ce o datumu osnivanja stranke koja ce politicki artikulirati i predstavljati upravo novu islamsku osjecajnost. Kada ubrzo nakon toga pocnu i sukobi ciji ce akteri biti clanovi i pristalice partije te nove islamske osjecajnosti, jedni ce Bosnjaci blagosiljati Izetbegovica, a drugi ga proklinjati. No, svi iz istog razloga: sto za sobom nije ostavio institucionalnog cuvara bosanske tradicije islama, poput turske armije, koja je ustavni cuvar sekularizma kao ugaonog kamena kemalistickog naslijedja.

Islamska zajednica Bosne i Hercegovine to zasigurno nije, niti ce to biti, prije svega zahvaljujuci aktuelnom reisul-ulemi. Pristavsi da bude imenovan od politickih (SDA), a ne struktura Islamske zajednice, Mustafa Ceric je morao pristati i na delegirani autoritet medju bosanskim muslimanima, to jest na onaj dio koji mu dodijeli Izetbegovic. Opravdane kritike i dobronamjerna upozorenja javnosti da je dugorocno po Islamsku zajednicu stetno njeno pretvaranje tek u dio infrastrukture vladajuce stranke, Ceric je s prezirom zablude o nasljedstvu Izetbegovicevog autoriteta odbijao. Bit ce zanimljivo gledati ga sutra zbunjenog, kada mu se u lice budu smijali mladici s kojima ce pokusati razgovarati sa pozicije onoga koji je na priredbama sjedio prvi do Alije. Bit ce to momci cija braca danas ginu u Ceceniji, koji su islam ucili u rovovima po bosanskim planinama, od Arapa koji su dosli da vlastitom zrtvom svjedoce islam.