Izjava Dine Merlina da vise nece pjevati niti nastupati na koncertima u znak protesta zbog katastrofalne situacije na bh. estradi, samo je iznova pokrenula vec pomalo izlizano pitanje autorskog djela i njegove zastite. Jer, za ovakve stvari gotovo svugdje u svijetu odavno postoje zakoni. U BiH jos uvijek ne postoji cak ni zajednicki stav

"OVO JE PROTEST I GESTA OCAJNIKA, COVJEKA
koji je svjestan da zivi u jedinoj zemlji u Evropi koja nema agenciju za zastitu autorskih prava", rekao je Dino Merlin, odbio da primi Nagradu Vecernjih novina za estradnu licnost godine i javno obznanio da vise nece pjevati niti nastupati na koncertima. Sve dok se ne rijesi katastrofalna situacija na bh. estradi, zaustavi piratstvo i nelegalna proizvodnja i distribucija nosaca zvuka, odnosno sve dok se na domacoj muzickoj sceni, konacno, ne zavede red.

No, ovakav potez jednog od najpopularnijih rock muzicara na ovim prostorima samo je iznova pokrenuo vec pomalo izlizano pitanje autorskih prava i njihove zastite. Jer, to vise nije problem samo estrade vec i filma, i knjizevnosti, i umjetnosti uopce. U svijetu, dakako, za svako autorsko djelo odavno postoje zakoni, kazne i odredbe kojima se ono stiti. I kod nas, doduse, postoji zakon, ali se na njega jos malo ko poziva.

Umjetnici u zabludi
Medjutim: "Taj stari zakon, koji je donesen jos sedamdesetih godina i koji je vazio za teritorij bivse Jugoslavije, moze se i sad primjenjivati i on nije prepreka ovdasnjim umjetnicima, pa tako ni estradnim djelatnicima, da se sami organizuju i oforme agenciju koja bi stitila njihova autorska prava", kaze Slavica Krneta, profesorica na Pravnom fakultetu u Sarajevu i clan radnih grupa koje rade na izradi novog zakona o industrijskom vlasnistvu, odnosno Nacrta zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Ona jos naglasava i sljedece: "Nasi umjetnici su u zabludi ako misle da ce to za njih uraditi drzava. Ona to nigdje u svijetu ne radi ukoliko inicijativa ne potekne od samih autora, i meni je drago sto je, konacno, bar neko reagovao. U susjednim zemljama, Hrvatskoj i Sloveniji, naravno, postoje autorske agencije, ali su se i one oformile uz veliki angazman tamosnjih umjetnika. Druga je stvar sto nama trebaju novi, moderni zakoni o intelektualnom vlasnistvu i autorskom pravu, koji moraju biti uskladjeni sa svjetskim standardima."

Sem toga, prema njenim rijecima, pristup BiH u WTO (Svjetsku trgovinsku zajednicu) zahtijeva, kao jedan od osnovnih uvjeta, citav niz radikalnih zahvata u postojece zakonodavstvo u ovoj oblasti i to je, pored potrebe za njegovom modernizacijom, dodatni razlog izrade novih zakona. No, doda li se ovome cinjenica da drzava balansira izmedju dva entiteta, koja tesko i rijetko uskladjuju cak i ona pitanja koja su od njenog vitalnog interesa, postaje jasno da ce njihovo donosenje biti dug, mucan i neizvjestan proces.

"Jer, na citavoj zemaljskoj kugli, ovakvi se zakoni moraju donositi za teritorij cijele zemlje, a ne za neki njen dio, ma koliku autonomiju on imao. To je ono sto umjetnici ne razumiju", podvlaci gospodja Krneta i zakljucuje: "Dakle, nisu estradni radnici svojim buntom iznijeli u javnost nista novo. O ovim problemima ja sam jos prije dvije godine pisala u uglednom njemackom casopisu Grur, koji se bavi upravo ovom problematikom, gdje sam upozoravala da prava autora u BiH postoje samo na papiru, te da ne funkcionise nijedna specijalizovana organizacija za njihovu zastitu."

U cemu je problem, zapravo
Naime, nekada je u bivsoj zajednickoj zemlji postojao Savez kompozitora Jugoslavije, poznatiji kao SOKOJ, koji je stitio autorska prava u muzici i koji je imao svoje samostalne autorske agencije po republikama. Iz njih su u susjednim zemljama iznikla nova udruzenja za zastitu autorskog djela, dok su u BiH, udjelom rata, ona cak i fizicki nestala. Tako se danas na mjestu nekadasnjeg ZAMP-a (Zavoda za zastitu muzicke produkcije) nalazi hotel "Dardanija", a u prostorijama bivse autorske agencije za BiH smjesteni su Fond sehida i firma Seh-in export-import. Prijeratni radnici ove agencije, kako sami tvrde, pokusali su se vratiti u svoje prostorije, ali nisu u tome uspjeli cak ni uz asistenciju sudskih organa. Tako je i cjelokupna dokumentacija kojom je nekad raspolagala ova agencija ostala zarobljena kod novih "stanara" i, kao takva, vise nicemu ne sluzi.

I sada se loptice prebacuju od jednih do drugih: estradni radnici pozivaju se na nadleznosti Ministarstva za kulturu i ocekuju da se neko pobrine o njima; ministri, pak, sve prepustaju Zavodu za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente, od koga je i potekla ideja za donosenje novih zakona, i pravnim strucnjacima kojim, opet, nikako nije jasno cemu tolika buka oko necega sto se moze jednostavno rijesiti - vecim angazmanom samih muzicara i postojecim Zakonom o autorskim pravima.

Zakon nista ne rjesava
U medjuvremenu, iz zemlje se odlivaju milioni maraka. Bar tako stoji u dopisu koji su '98. godine zdruzene diskografske kuce u BiH odaslale na adresu Federalnog ministarstva kulture: "Mnostvo objektivnih i subjektivnih faktora doveli su do toga da jedna od vodecih industrijskih grana u svijetu potpuno predje u domen zcrnog marketa', a sto sustinski znaci da nekoliko miliona maraka prometa ide van kontrole drzavnih finansijskih institucija... Analizom koju je uradilo nekoliko izdavackih kuca dosli smo do frapantnih zakljucaka da samo 10 posto ukupne prodaje nosaca zvuka otpada na legalnu trgovinu, a sve ostalo se odvija u okviru zcrnog marketa' (na pijacama, ulicnim standovima i sl.)". Kao sto je poznato, ovakvi i slicni apeli nisu napravili nikakvog pomaka nabolje i danas je ovdasnje trziste prosto zaguseno piratskom robom. Koliki su stvarni gubici drzave, koja ne naplacuje carine, te poreze na promet i legalno zaposlenu radnu snagu, i produkcijskih kuca, koje ne uspijevaju prodati svoje proizvode i tako bar "poravnati" troskove, moze se samo nagadjati. Ipak, u jednoj od ovdasnjih diskografskih kuca tvrde da, uz ovakve uslove poslovanja, godisnji gubici mogu narasti i do nekoliko stotina hiljada maraka.

"Svaki regularan rad podrazumijeva placanje poreza, carina i zaposlenih ljudi, ali da bi to jedna produkcija mogla izdrzati, neophodno je da njeni proizvodi zakonski budu zasticeni", kaze Barbara Spahic, direktorica produkcije Embex, i navodi za primjer cijene piratske i originalne robe: "Maloprodajna cijena jedne kasete u prodavnici je 7 KM, a na pijaci 3 KM, sto za nas automatski znaci upola manju zaradu od predvidjene i moguce."

Ovakva tvrdnja potkrijepljena je iskustvom pomenute kuce koja je nakon dvadesetak godina uspjesnog poslovanja u Njemackoj, gdje sva briga oko autorskih prava i njihove zastite potpada pod asocijaciju G.E.M.A. i gdje se vrlo dobro zna sta se smije a sta ne smije, zapocela i ovdje sa radom; pirati su naprosto pozderali prvobitnu zaradu, a Embex je naucio da je borba s gubicima ovdje posve normalna stvar. "Zato ne mislim da Zakon o autorskim pravima moze zastititi nas proizvod sve dok se ne regulisu i neke druge stvari u drzavi, kao sto je, recimo, pitanje granica. Jer, kopirana roba u Federaciju dolazi iz Republike Srpske, zapadne Hercegovine, Hrvatske i Jugoslavije", pesimisticno zakljucuje gospodja Spahic.

Ovakvo misljenje, u neku ruku, dijeli i odnedavni vlasnik Sarajevodiska Muradif Brkic, koji tvrdi da je Sarajevo centar piraterije na Balkanu, a da su piratski proizvodi tako vjesto i efikasno uradjeni da je ponekad gotovo nemoguce uvidjeti razliku izmedju kopije i originala. "Sramotno je da ja u prodavnici, udaljenoj svega 100 metara od Sarajevodiska, nalazim svoje proizvode. Time sto policija zadje po pijacama i pokupi kasete sa standova, ne postize se nista. Za onoga ko nelegalno proizvodi nosace zvuka to je samo trenutni gubitak i on se lako nadoknadi. Zato piratstvo treba sasjeci u korijenu", ogorcen je Brkic.

Neki misle i drugacije
Muzicka produkcija Intakt osnovana je '93. godine u Münchenu, a nakon rata dio firme preselio je u Sarajevo. U ovoj se kuci nikad nisu previse oslanjali na pijacne racije i pomoc policije pri zastiti svoje robe, vec su stvar, s vremena na vrijeme, uzimali u svoje ruke. Medju domacim pjevacima kruze price da je Intakt za ovakve poslove imao "svoje momke" koji su se veoma energicno obracunavali sa preprodavcima kopija, na kojima je bio utisnut zastitni znak ove kuce. "Ne znam otkud takve price. Ja sam, doduse, imao zaposlene ljude cija je obaveza bila da obilaze pijace i pokusaju sacuvati nase kasete od nelegalne prodaje. Medjutim, vrlo brzo smo uvidjeli da se moramo zavaditi sa pola Bosne i odustali smo od toga", objasnjava Nevzat Jukic, jedan od brace i vlasnika Intakta, i dodaje: "I znate sta se obicno dogadjalo? Dodje policajac i mene legitimise, ko sam, sta sam, a ne onoga sto prodaje moje kasete!"

Medjutim, u Intaktu vjeruju da se zakonom sve moze regulisati i da je problem jedino u njegovom nepostojanju. "Ja, da ne vjerujem u ovu drzavu, ne bih ni dolazio ovdje da radim", tvrdi Jukic. "Licno podrzavam Dinu Merlina, jer ovdje ima muzicara koji su vec toliko toga uradili da do kraja zivota ne bi morali nista vise da rade, vec da zive od procenata dobijenih na ime autorskih prava. Jedan od takvih je i Dino. Zato se Intakt sa svojim pjevacima pridruzuje ovom ocajnickom pokusaju da se haos na estradi dovede u red."

I u firmi Halix se pouzdaju u drzavni zakon kao jedino rjesenje trenutnog haosa na estradi. Njen vlasnik i popularni izvodjac novokomponovane narodne muzike Halid Muslimovic istice: "Mi ne mozemo bez drzave, a ona ne moze bez nas. Pravila ponasanja moraju postojati, a drzava je ta koja ih donosi. Ja jako dobro poznajem diskografiju i jedva cekam da se bar nesto zakonski regulise. Jer, u ovakvoj situaciji, svaka kuca koja zeli da ocuva svoj rejting ceka neke bolje dane i snalazi se kako umije: pokusava biti brza od pirata i poraziti ih kvalitetom."

Dino Merlin, iako ima precutnu podrsku nezadovoljnih kolega, ostao je, bar za sada, usamljen u svom muklom protestu. On svoj gest, pak, dozivljava kao zov savjesti, jer smatra da bh. estrada prakticno izumire: "Kada covjek strajkuje, on to ne radi da bi umro od gladi, vec da bi skrenuo pozornost javnosti na nesto sto nije u redu. Moje strpljenje i moj strajk, nazovimo ga tako, vjerovatno ce imati svoj rok trajanja, pa, ili ce se nesto kvalitetno dogoditi ili ce bh. muzicka scena odumrijeti. Ja sam pozvao i ostale estradne licnosti da se pridruze mom protestu, pa da vidimo moze li ova zemlja bez pjesme i muzike. Jer, nakon fudbala, to je ipak druga sporedna stvar na svijetu. I najprofitabilnija."