Postoji li u samoj Stranci demokratske akcije iko za podanike dovoljno karizmatican da preuzme Izetbegovicevu ulogu, ili barem dio njegove moci? Odavno takvog nema, jer su potencijalni kandidati brizljivo pometeni. Ima li, medjutim, ikog dovoljno bezobraznog da vjeruje kako moze pomaci vodju? Bio je jedan. Hasan Cengic, bivsi zagrebacki imam, lako bi mogao postati zrtvom Izetbegovicevog prikrivenog pokusaja da dodatno suzi krug saradnika sa kojim ga vezu zatvorski dani i proces iz 1983. Gdje su, uostalom, perjanice te skupine Latic i Behmen? Tamo gdje bi se mogao naci Hasan Cengic, od cijeg se celicnog pogleda vise ne trese cak ni Halid Genjac

I NAJZESCE PRISTALICE I NAJVECI PROTIVNICI ALIJI
Izetbegovicu priznaju vanredno umijece u eliminiranju politickih suparnika: tako su iz SDA ispraceni svi veci individualisti: Adil Zulfikarpasic, Muhamed Filipovic, Fikret Abdic, Rusmir Mahmutcehajic, Haris Silajdzic. Da li je Hasan Cengic sljedeci, pitanje je koje odavno visi u Stranackom zraku, a materijalizirano je posljednjim potezom Wolfganga Petritscha, odnosno njegovom odlukom o ukinucu iz politike 22 kocnicara Daytona, medju kojima je, barem kada je o SDA rijec, najznacajnije ono dijagonalno na liniji Bihac - Gorazde. Doda li se ovome nimalo nebitan podatak da je Izetbegovic, zajedno sa kolegama Jelavicem i Radisicem, aminovao (neki cak tvrde i ucestvovao u kreiranju za) izbor 22, sa spiska dvostruko duzeg, onda postaje jasno zasto smaknuce s vlasti Mirsada Veladzica i Elvedina Hrelje, jednog od najblizih suradnika Rijada Rascica, analiticari ovdasnje politicke scene promatraju kao izravni atak na Hasana Cengica.

Naravno, nije u pitanju obicni nepotizam koji ni samom Izetbegovicu nije stran (treba li napominjati da mu je kcerka Sabina tokom rata bila sef kabineta, a sin Bakir, iako obnasa duznost direktora Kantonalnog zavoda za izgradnju - Babin je licni sekretar) i koji on u principu ne samo da ne sankcionira vec podrzava kao osnovni kriterij vladanja Bosnom, sto mu protivnici prigovaraju kao izravno uvodjenje u begovat. No, Mirsad Veladzic, sem sto je zet Cengica i sem sto je na prostoru Unsko-sanskog kantona kao iskljucivi kriterij u odabiru suradnika primijenio upravo Izetbegovicev (stepen odanosti), daleko je blizi Cengicevim poimanjima politike i nije se libio da ih promovira. Jednostavnije receno: kolicina uticaja, moci i vlasti koju je Veladzic priskrbio i na koju je Izetbegovic jos uoci proslih izbora reagirao probnim balonom u liku Atifa Dudakovica, postala je dovoljno velika da zasluzi sankcioniranje. A Petritscheva pomoc je u ovom slucaju vise no dobro dosla: jednim udarcem ubijene su dvije muhe (figurativno, Hrelja to uistinu i jeste: sve sto radi u Gorazdu, radi pod iskljucivim nadzorom i instrukcijama Rijada Rascica, jos jednog od Cengicevih blizih rodjaka), a postignut je daleko krupniji cilj - reducirane su mogucnosti Hasana Cengica.

Zakon da, pare - hvala, ne treba
Da je Izetbegovic u najnovijoj epizodi jacanja Stranke u odnosu na pojedinca, kako sam najcesce objasnjava svoje kadrovske cistke, potvrdila je i netom odrzana sjednica Glavnog odbora SDA: sve sto je za govornicom rekao upravo Hasan Cengic, o clanstvo se odbijalo kao da stoji pred ogledalom. Naravno, Cengic je govorio bas kako se od njega ocekivalo - zagovarajuci tezu da ne treba ad hoc prihvatati odluke medjunarodne zajednice - i tako zapravo navukao novi sloj argumenata protiv sebe a za Izetbegovica, uvijek fleksibilnog, spremnog na kompromis, za suradnju... Da bi sve bilo u duhu i slovu vanredne manipulacije tipa Izetbegovic, potrudio se on sam, blago i javno protestirajuci protiv smjene upravo Veladzica i Jusufa Zahiragica (ciji se, usput receno, odstrel sa funkcije cekao jos od uklanjanja Bakira Alispahica). Dnevni avaz, najmjerodavniji puls Alijinih zelja, apostrofirajuci Izetbegovicevo pitanje koje su posljedice nepostivanja volje medjunarodne zajednice, kao najvazniju cinjenicu tretira opet Izetbegovicevu izjavu kako nece primiti onih 50.000 njemackih maraka koje bi mu pripale ukoliko se usvoji Behmenov zakon?!

Izetbegovic, dakle, jeste za bezobrazni prijedlog zakona po kome se njegova tjelesna i dusevna bol vrednuju sa 50.000 njemackih maraka, ali on ih nece jer je, zaboga, skroman i prvenstvena mu je briga narod. Sto, naravno, ne znaci da ce on osobno, recimo, predloziti zakon po kojem ce tom istom narodu biti isplacena nadoknada za tjelesnu i dusevnu bol koju im je svojim losim potezima prouzrokovala SDA i njeni predstavnici na vlasti, ili sto takodjer ne znaci da ce jednom bitnom dijelu tog naroda - penzionerskoj populaciji naprimjer - konacno biti isplaceni dugovi od cetiri penzije i njihova mjesecna crkavica poceti na vrijeme da stize, ili... To samo znaci da je on, dakle Izetbegovic, iznad tako opskurnih stvari kakve predlaze njegov zatvorski drug Omer Behmen, koji je, sto nije nimalo nevazno barem za ovu pricu, takodjer vrlo blizak Hasanu Cengicu.

Jos jedan detalj sa sjednice Glavnog odbora, ma kako se cinio nebitan, predstavlja znacajan scenski rekvizit. Kada je Muhamed Cengic (onaj Muhamed Cengic koji je jos davnih devedesetih najavio pravnu drzavu od ponedjeljka) zatrazio da ponovno stane za svoju omiljenu SDA govornicu, Hadzija (tako Behmena medju sobom zovu kadrovici iz prvog safa) glasno je protestirao. I gle cuda: Halid Genjac, kojem koliko jucer ne bi palo na pamet da ostane sjediti kad Behmen govori, umjesto da poslusa starijeg, kako je i red u sistemu i minder hijerarhiji Stranke, ignorira Behmena. Sto ne govori u prilog demokratizacije SDA, naravno, vec ilustrira prije svega Izetbegovicevu intenciju da pokaze ko je ko u Bosnjaka.

Covjek koji vjeruje u svoju predodredjenost
Behmenov demonstrativni izlazak iz sale, u casu kada je Cengic stao za govornicu, ostavio je prostora tek za zlobne komentare, jer Hadzija je zapravo sa scene sisao zajedno sa Dzemaludinom Laticem i propalim bosnjackim televizijskim pothvatom, odnosno s raskolom u Ljiljanu. Kada je o Hasanu Cengicu rijec, pitanje je da li je shvatio: tretiranje Behmena od strane Genjca jos je jedan red u prici u kojoj je Izetbegovic odlucio ostati glavni lik. Njegovo dugogodisnje preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, iz cega je proizislo i kontinuirano lose odabiranje kadrova i izrazena kolebljivost prilikom donosenja velikih odluka, postalo je kontraproduktivno za njega samog. Prepoznajuci tu cinjenicu i na krilima ideje da je nasljednik samo jedan, Izetbegovic ocito krece u novu seriju rokada. Manirom sahovskog velemajstora, kada je o dvorskim manipulacijama rijec, povlaci male poteze. Sah-mat je ionako uvijek i samo rezultat dobro i nadasve precizno odigrane partije.

Onu sa Bicakcicem zapoceo je ravno prije godinu dana: na svojoj novogodisnjoj konferenciji za stampu, javnim lovorikama koje su premijeru dale krila na kojima je posljednjih dvanaest mjeseci radio sve sto se od njega ocekivalo. Od angaziranja advokata za privatne tuzbe na racun Vladinog budzeta, preko angaziranja Fabrike duhana za nabavku, najblaze receno, cudesnog oruzja, do izbacivanja u grotlo stambene razmjene, u kojem se nesretnik nasao zajedno sa entitetskim kolegom Dodikom, do... Ipak, Bicakcicevo vrijeme jos nije isteklo. Ne upucuje na to podatak da je premijer takodjer, kako pise Dnevni avaz, rekao da nece uzeti pripadajucu naknadu za dusevnu bol i patnju, vec jednostavna logika Izetbegovicevog dosadasnjeg ponasanja u slicnim situacijama. Jedan po jedan.

Zato: samo su se naivni ponadali da je kritika Vlade najava Bicakciceve smjene.

On je u ovom casu zvanicni drugi u Stranackoj hijerarhiji Bosnjaka sa pripadajucom vlascu i moci. I to ce i ostati sve dok Izetbegovic ne odluci drugacije, a kritike Vladi nisu nista drugo vec redovna packa koja treba da posluzi u vaspitne svrhe. Jasno je Izetbegovicu koliko vlast ponese i ova posljednja cuska ima za cilj tek da premijera vrati u okvire u kojima je bio negdje proslog ramazana. Samo tako, sudi Izetbegovic, Stranka demokratske akcije ostat ce dovoljno jak kolektiv sa jednim i jedinim pojedincem na celu. Onim cija je vlast i dalje neogranicena i neupitna na prostoru koji kontroliraju Bosnjaci i cija se kolicina vec odavno ne mjeri: Alija Izetbegovic ima apsolutnu kontrolu u stranackoj, vojnoj, policijskoj, vjerskoj, diplomatskoj i svakoj drugoj sferi. I on samo zeli da tako i ostane. Ususkan na prijestolju vodje i duboko uvjeren da je sudbinski predodredjen za tu poziciju, da on najbolje zna sta i kako Bosnjacima treba i zasto im to treba. Oni se ionako ne pitaju mnogo. Kako je sam ne tako davno rekao: "Nema losih naroda, ima samo losih vodja."