Nema pravog islama bez svjetske zajednice, bez "panislamizma". Balkanski muslimani ocajnicki trebaju tu solidarnost sve dok je islam njihova vjera, a ne tradicija ili "nacionalnost". Antisekularni i antizapadni bliskoistocni misionarski duh nema sanse u reislamiziranju istocnih Evropljana. Vjerovatno je nema niko, suvise je kasno. Samo Bosnjaci imaju dovoljno obrazovanih strucnjaka za taj plemeniti zadatak. Ostaje da se vidi kako ce islam postati privatna stvar savjesti pojedinca u sekularnim evropskim drzavama. Agnosticki Albanci izgleda da su nasli jedno od rjesenja. Zapadna Evropa i njeni imigranti gastarbajteri tesko da su poucna referenca u ovom pogledu - zakljucuje dr. Gyorgy Lederer u zavrsnom nastavku feljtona, kojeg je napisao za Dane nakon izvjestaja za NATO

U SOCIJALISTICKOJ BUGARSKOJ ISLAMSKA VJERSKA
pouka jednostavno nije postojala. Osim islamske srednje skole kao sto je ona u Shumenu, sada u Sofiji postoji Visi islamski institut (Visshij Isljamskij Institut) pod upravom Ibrahima Jalamova, ali je tek nekolicina ljudi dosad maturirala. Strana pomoc tom institutu je odlucujuca. To u prvom redu podrazumijeva Tursku, koja poziva studente na vjerske i druge studije, obezbjedjuje knjige, nastavni program, nastavnike i finansijska sredstva. Pomoc Republike Turske razlikuje se od pomoci turskih islamskih institucija kao sto su naksibendijski i kadirijski redovi, Fondacija Zeman, koja objavljuje ugledne novine i u Bugarskoj, ili Muslimani turskog porijekla "Milli Gorusa", kako se zovu u Njemackoj. Po balkanskim standardima, oni su bogati, protive se sekularizmu i posveceni su islamskom preporodu medju njihovom "etnickom bracom". Utrosili su i znacajne sume na izgradnju dzamija.

Arapske donacije - glavni izvor preporoda
Kao i u drugim istocnoevropskim zemljama, donacije iz arapskih drzava i organizacija glavni su finansijski izvor "procesa preporoda". Domaca, neprijateljska stampa je prisustvo Arapa (misionara i drugih) u Bugarskoj smatrala "fundamentalizmom" pa se cak i MRF morala distancirati od njih. Arapi su jos uvijek prisutni, ali vjerovatno nisu aktivni kao prije nekoliko godina. Iranska fondacija "Tauhit" podrzava pripadnike siitske manjine koji se zovu Aliani ili Kizilbash zbog njihovog tradicionalnog poveza na glavi sa 12 crvenih traka. Ovi Turci predstavljaju sedam posto ukupne nominalno muslimanske populacije: 93 posto su hanefijski sunniti.

Prema procjenama na bazi popisa iz 1992, 75 posto bugarskih muslimana su Turci, 13 posto Pomaci (muslimani bugarskog maternjeg jezika), 11 posto Cigani i nesto Tatara i Albanaca. Ove brojke nisu pouzdane posto su se i Pomaci i Cigani mogli deklarirati kao Turci. Trecina od petsto do osamsto hiljada pretpostavljenog broja Cigana bi mogli biti muslimani: Horohane Romi koji se deklariraju u pogledu vjere. To bi znacilo jako malo po bliskoistocnim mjerilima. Na njih se gleda s visine i svi ostali smatraju ih "prljavim i lijenim lopovima", pa i Turci, koji ne pokazuju vise postovanja ni prema Pomacima. Porijeklo i okolnosti islamizacije Pomaka prije vise stoljeca predmet su siroke debate.

Vecina bugarskih publikacija koje se odnose na muslimane u zemlji pobrojana je u knjizi Alija Eminova Turska i druge muslimanske manjine u Bugarskoj (London, Hurst, 1997), sto je i glavni izvor za ovu temu. Po njegovom misljenju takodjer, "musliman" se odnosi prije svega na sve ljude koji na izvjestan nacin pripadaju gore navedenim grupama islamske tradicije (Turci, Pomaci, Cigani...), ne samo vjerskim opredjeljenjem. O duhovnim vodjama on kaze: "Vecina vjerskih vodja stavljaju licne ambicije ispred duhovnih potreba muslimana. Umjesto da svojim ponasanjem budu primjer obicnim muslimanima, oni su postali simboli sitnosopstvenistva i pohlepe. Takvo ponasanje neizbjezno dovodi do nedostatka povjerenja u vjerske autoritete. Nedostatak povjerenja u vjerske lidere odbija ljude od vjere, ugrozavajuci potencijal za istinski preporod islama u Bugarskoj." Ekonomski polozaj bugarskog stanovnistva nije ohrabrujuci i ono se snalazi kako zna i umije, ukljucujuci i vjerske sluzbenike.

Kao sto sam pokusao opisati u mojoj studiji objavljenoj u Central Asian Surveyu aprila 1996, turske i tatarske nacionalne manjinske organizacije igraju odlucujucu ulogu medju rumunskim (nominalnim) muslimanima. Turke trenutno vodi Ruhan Balgi, Tatare predsjednik Osman Fedbi i generalni sekretar Yasar Memedamin. Aktivnosti ovih organizacija mogu se pratiti preko tatarskog casopisa Karadeniz i turskog Haksesa. Osim toga, i Zeman se pojavio u Rumuniji. Obje organizacije podrzava maticna zemlja Turska. Ova pomoc je kao i u Bugarskoj, ali u mnogo manjem obimu, posto ukupan broj rumunskih Tatara i Turaka skupa moze biti oko 50.000, plus 10.000 "muslimanskih Cigana". Oni su asimilirani i sekularizirani u velikoj mjeri. Otvaranje medrese "Kemal Atatürk" u gradu Medgidiji u aprilu 1996. bio je znacajan dogadjaj u ovom smislu. Naziv "Atatürk" otkriva uticaj sekularne Turske na vjerska pitanja.

Muftija Osman Necat jos uvijek je duhovni vodja muslimana u zemlji. Njegovo sjediste je u Konstanci. Constantinescuova vlada imenovala je profesora Tahsina Gemila, koji je bio vodja Tatara i njihov predstavnik u parlamentu, za ambasadora u Azerbejdzanu. Sto se tice Rumunije, vec sam ukazivao u gore navedenoj studiji na prisustvo znacajnog broja stranaca, muslimana uglavnom, ali ne iskljucivo arapskih studenata. Oni su otvorili mesdzide u nekoliko gradova (Temisvar, Cluj, Lasi…) nezavisno od Turaka i Tatara koji zive i imaju svoje dzamije u Dobrogei i Bukurestu. Kontakti izmedju ove dvije grupe su ograniceni.

Propali sarajevski pokusaj objedinjavanja
Domace muslimanske zajednice u Madjarskoj i Ceskoj Republici su marginalne, o Slovackoj da i ne govorimo. One se sastoje u najboljem slucaju od po nekoliko stotina pripadnika (mada one cesto tvrde da ih je vise), ukljucujuci mnoge - bivse i sadasnje - supruge stranih muslimana. Znacaj 3.000 poljskih Tatara i njihove dzamije u Bohoniki, Kruszyniany (obje u istocnoj Poljskoj), Gdanjsku i Warszawi veoma su dobro dokumentirani. Litvanski Tatari, njih 5.000, zasluzuju paznju jer su izgradili cetiri dzamije pocetkom z90-ih, a 1997, zajedno sa svojom bracom iz Poljske i Bjelorusije, proslavili 600. godisnjicu naseljavanja njihovih predaka u Velikom vojvodstvu Litvanije. Ova spektakularna postignuca desila su se vise zahvaljujuci entuzijazmu profesora Jonasa Ridzvanavichiusa iz Kaunasa, koji je sakupio potrebna sredstva za dzamije, nego prilicno slaboj islamskoj ili etnickoj svijesti njegovih sunarodnika Tatara koji govore litvanskim, ruskim ili poljskim dijalektom. Romualdas Krinickis nedavno je postao muftija Vilniusa.

Finansiranje je glavno pitanje za ove zajednice koje su (re)organizirane pocetkom postsocijalistickog perioda. (Poljski Tatari mogli su slobodno prakticirati svoju vjeru pod komunistickom vladavinom.) Malo se pomoci moze ocekivati od vlada njihovih zemalja mada je Opcina Budimpesta dala prilog za muslimanski mesdzid otvoren 1997. u tom gradu. Vecina pomoci stize od arapskih organizacija, iranskih ambasada i "Milli Goruse" iz Kölna.

Slican je slucaj sa dzamijom u Brnu otvorenom 1998. Ceski muslimani predvodjeni su profesorom Muhammedom Alijem (Premysl) Silhaviyem iz Trebica i Jirijem Pelikanom iz Praga, koji izdaje casopis Hlas, dok je Zoltan Bolek poglavar madjarske zajednice od 1996. Izgradnja dzamije nije na dnevnom redu u Slovackoj mada je Nidal Saleh iz Dunajske Luzne kod Bratislave nekoliko puta pokretao ovo pitanje. Jan Sobolevski iz Bialystoka predsjednik je Muslimanskog vjerskog saveza Poljske. Varsavskim islamskim centrom upravlja Ali Kozakiewicz. Nijedan od ove gospode ne igra nikakvu ulogu u javnom zivotu svoje zemlje. Cesto ih pozivaju na sastanke i simpozije arapskih i turskih organizacija. Pokusaj da se 1991. u sarajevskom Holiday Innu stvori Istocnoevropsko islamsko vijece propao je. Zapadnoevropske muslimanske inicijative nisu bile puno uspjesnije, osim mozda "Konferencije ka islamskom jedinstvu u Evropi" iz augusta 1993. u Davosu u organizaciji "Milli Gorusa" i uz prisustvo vecine istocnoevropskih lidera. Dobro propagirana vasingtonska "Medjunarodna konferencija o islamskom jedinstvu" iz augusta 1998. bila je pomena vrijedan protokolarni dogadjaj na koji gore navedeni "lideri malih zajednica" nisu pozvani. Naime, pozvani su samo oni veliki poput Cerica iz Sarajeva, Kocija iz Tirane, Rexhepija iz Skoplja, Boje iz Pristine i Zukorlica iz Novog Pazara, uz njihove kolege iz bivseg Sovjetskog saveza. Zbog njihovog ogranicenog znanja o (post)socijalizmu, islamska postojbina i njene misionarske ili "reislamizirajuce"agencije ne prave veliku razliku izmedju (nominalnih) muslimana na Balkanu i onih u bivsem Sovjetskom savezu, mada historijska pozadina, njihove perspektive, brojnost ovih zajednica i njihov udio u ukupnom stanovnistvu uopce nisu isti. Nema islama bez te bliskoistocne postojbine. Ako je tako, onda bi covjek trebalo da slijedi, barem u izvjesnoj mjeri, njeno rezoniranje ako zeli proucavati "islam" na periferiji, a ne etnicke manjine i njihova ljudska prava koja ne treba mijesati sa islamom.

Federacija islamskih organizacija u Evropi sa sjedistem u Engleskoj jedva da obuhvata istocni dio kontinenta. Izuzev bosanskohercegovackog ogranka u Tuzli, lista njenog clanstva ukljucuje skoro samo arapske asocijacije ili fondacije koje borave u ovim zemljama: Asocijacija Asselam iz Chisinaua, Asocijacija Kiba'a, koja djeluje u nekoliko madjarskih gradova, Asocijacija muslimanskih studenata u Rumuniji iz Temisvara, Asocijacija en-Nur iz Sofije, Savez muslimanskih studenata iz Ceske Republike i Muslimansko kulturno drustvo iz Bialystoka povezano sa Savezom muslimanskih studenata u Poljskoj. Ovaj posljednji ima takodjer nekoliko poljskih clanova i izdaje kvalitetan bilten na arapskom Al-Hadara o svojim aktivnostima. Druge navedene organizacije rade uglavnom odvojeno od malih (osim u Bugarskoj) grupa domicilnih muslimana i cesto se sa njima natjecu u dobivanju pomoci od bliskoistocnih finansijera, sto ponekad dovodi do tenzija. U nekim slucajevima Arapi koji zive u istocnoj Evropi koriste ove fondove, ili dio njih, za pomoc svojoj domacoj braci po vjeri. Tako je i u slucaj Fondacije Arrahma iz Budimpeste, koja upravlja vlastitim mesdzidom nezavisno i od Kiba'e i Madjarske islamske zajednice iz Boleka.

Arapi lakse prodiru u istocnoj Evropi
Velicina ovih arapskih zajednica varira u zavisnosti od zemlje. Oni premasuju po broju domace muslimane, osim na Balkanu, mada je u Rumuniji mozda vec vise Arapa i drugih muslimana sa Istoka nego Dobrogea, Tatara i Turaka. Stranci su studenti, profesionalci, muzevi domacih zena, sa legalnim ili manje legalnim boravkom. Mnogo ih je manje nego na Zapadu, ali se ideoloski mogu porediti sa svojim kolegama na Zapadu. Mnogi pokusavaju siriti islam, sto je sveta duznost.

Bliskoistocne misionarske i humanitarne organizacije potpomazu jedan dio njih, izmedju ostalog i zato sto govore arapski i nisu podlozni sekularnim i prozapadnim idejama kao domicilni muslimani. Ogranicene informacije o ovim imigrantima mogu se dobiti iz njihovih biltena kakav je Al-Hadara, tamo gdje se mogu dobiti, i putem neposrednih licnih kontakata. To je neizbjezno za nekoga ko se bavi savremenim islamom u istocnoj Evropi, gdje je zivot jeftin i Arapi lakse prodiru tamo nego na Zapad. Pisanje stampe o Arapima je rijetkost, a kad se desi, pristrano je, da ne kazem rasisticko, i cesto sa etiketom opasnosti od "fundamentalizma".

Istocnoevropska policija i imigracione vlasti ksenofobicne su isto kao i njihovo drustveno okruzenje. Nedostaje im iskustvo, zakonski okvir i garancije ljudskih prava koje postoje na Zapadu. Mnogi su uznemireni primjetnim prisustvom nekontroliranih stranaca, ali niko se ne boji malobrojnih domacih muslimana u centralnoj Evropi. Njihovi lideri, za razliku od vecine Arapa, naglasavaju da su zapadnjacki orijentirani, umjereni, tolerantni, da "nisu fundamentalisti", da postuju zakon i da su poslusni gradjani svojih zemalja okrenutih ka Evropi. Medjutim, donacije, ukljucujuci one libijske, uvijek su dobrodosle. (Libijska Gam'iyya ad-Da'wa al'Islamiyya dala je prilog za izgradnju jednog broja dzamija kao sto je ona u Gdanjsku, te poziva istocnoevropske muslimanske lidere da posjete Libiju i mlade na odlazak na studije u njenim skolama u Tripoliju i Al-Beidi.) Islamski radikalizam, izuzev u propagandi, rijetko se pominje u novinskim izvjestajima u istocnoj Evropi, osim mozda u slucaju preddejtonskog "teroristickog kampa za obuku" u Dusini kod Fojnice, u Bosni, i navoda o slicnim aktivnostima u Albaniji do ljeta 1998.

Ne treba ocekivati skoro nikakvu toleranciju prema islamskom antisekularizmu u centralnoj i istocnoj Evropi. Oni koji dolaze iz postojbine islama vjerovatno imaju pravo govoriti periferiji sta je to autenticni islam, jer oni znaju bolje. Mozda je sistem vrijednosti ovih potonjih elastican, ali se tesko moze reducirati na privatni domen u sekularnoj drzavi, sto religija treba da bude u demokratskoj zemlji i kako je prakticki svi domaci istocnoevropski muslimanski lideri prihvacaju. Oni takodjer shvataju kontraproduktivnost antizapadnjackih i antiizraelskih stavova koje je, izgleda, pojacala trenutna iracka kriza i mjere koje je Zapad mjerama u proteklih nekoliko godina preduzimao protiv muslimanskih radikala.

Termin "islamski fundamentalizam" na odgovarajuci nacin upotrijebio je 1985. Bernard Lewis. Otada je postao refren, da ne kazem kletva, na usnama zapadnjaka koji, ustvari, nikada nisu proucavali islam. Oni time zele naznaciti nesto "lose", "radikalno", netolerantno ili eventualno nasilno. On je preveden na arapski (kao usulijja) i potakao je debatu u muslimanskom svijetu sokiranom zlonamjernim neugladjenim izjavama kao sto je ona bivseg generalnog sekretara NATO-a Willyja Claesa. ("Islamski fundamentalizam je opasan barem u mjeri u kojoj je to bio komunizam… Molim da ga ne potcjenjujete.") Islam, koji se uglavnom drzi svojih "fundamenata" vise nego ostale vjere, treba proucavati sa skromnoscu i razumijevati, a ne shvatati kao prijetnju.

Postoje "dobri", "nefundamentalisticki" muslimani s kojima Zapad moze razgovarati cak i o demokraciji, dok se drugima ne moze vjerovati. Pazljiv odabir sagovornika moze "pokazati" da "fundamentalisti" ne predstavljaju islam. "Najbolji put" je dijalog sa vesterniziranim intelektualcima muslimanskog porijekla ili prozapadnjackom i korumpiranom politickom elitom nekih muslimanskih zemalja, koja je rijetko polozaj dobila na izborima. Izvan je opsega ove studije do cega takav dijalog - kad ga vode zapadni eksperti za ljudska prava, svecenici, politicki analiticari, a ne islamski ucenjaci - moze dovesti.

Ja samo zelim naglasiti da je istocna Evropa mjesto gdje je islam onakav kakvog bi Zapad pozelio na svakom mjestu: sekularan, "nefundamentalisticki", lojalan vlastima, zapadno orijentiran… Neki sumnjaju da je to jos uvijek autenticni islam po bliskoistocnim standardima. Ovo takodjer vazi i za nekoliko autoritarnih lidera SDA koji su relativno bezopasni, u potpunosti svjesni svoje ranjivosti i nesposobnosti islamskog svijeta da ih zastiti. Prica o "muslimanima" (sljedbenicima islama) kao nacionalnim ili etnickim manjinama u ovom dijelu svijeta moze voditi na pogresan trag, a o "fundamentalizmu" jos i vise.

Razlike izmedju Balkana i Bliskog istoka
Balkanski muslimani imaju vise razloga da budu proamericki nego bilo ko u istocnoj Evropi. Stanovnici bliskoistocnih zemalja cesto se razlikuju, ali daleko od toga da predstavljaju prijetnju bilo kome. U najgorem slucaju, neki od njih mogu imati veze sa njihovim kolegama radikalnim zapadnim "gastarbajterima" koje je sredina bolje prihvatila nego one na Istoku uprkos relativnoj diskriminaciji i rasizmu na Zapadu. Glavni razlog za to je nedostatak demokratske tradicije i tolerancije za drugacije na postsocijalistickom Istoku.

Neizvjesno je da li se islam moze ponovo pojaviti u istocnoj Evropi kao stub identiteta. On je ocigledno u defanzivi u ovom stoljecu. On sada nema drugog izbora nego da se osloni na bliskoistocnu ideolosku, materijalnu i drugu podrsku: izgradnja dzamija, halal-mesnica, obrazovanje, publikacije, stipendije za studiranje u muslimanskim zemljama, slanje vise-manje inteligentnih misionara. U suprotnom, bit ce reduciran na puki folklor nakon sljedecih jednu ili dvije generacije. U izvjesnom smislu ovo se odnosi i na muslimane bivse Jugoslavije koji imaju visoko obrazovane specijaliste za prenosenje autenticne (bliskoistocne) islamske poruke, dok ih druge zemlje nemaju.

Bosna je srce balkanskog islama zbog svoje proslosti i renomiranih muslimanskih institucija, ali je takodjer i simbol neuspjeha islamskog svijeta da zastiti one koje smatra svojom bracom. Nakon Daytona oni su konacno spaseni, "opremljeni i uvjezbani" od americke armije, koju mnogi muslimani sirom svijeta smatraju neprijateljem broj jedan. Ovaj paradoks jos je teze probaviti u svjetlu donekle slicnog rata na Kosovu, kojeg oni takodjer smatraju civilizacijskim muslimansko-krscanskim konfliktom, "krstaskim ratom" da se dokine stvaranje "mostobrana", druge "muslimanske republike" u Evropi... Pretpostavke, makar i pogresne, mogu utjecati na stvarnost. Kosovo je pokazalo sav anakronizam ovog antiamerickog stava. U proljece 1999. u bliskoistocnoj stampi se sa dosta ogorcenja pisalo o "supremaciji NATO-a nad UN-om", "svjetskom policajcu", tadasnjim tvrdnjama o neefikasnosti bombardiranja bez slanja kopnenih trupa, takozvanim strateskim motivima americke intervencije. Samo su Libija i Irak (i odredjeni stratezi Likuda) otvoreno osudili oruzanu akciju protiv Srbije optuzujuci SAD da "igra na kartu kosovskih muslimana" da neutralizira arapsko i muslimansko protivljenje napadima NATO-a na jednu nezavisnu i suverenu drzavu. Ovo su bili izuzeci. Medjutim, deklarativna solidarnost zvanicnog islamskog svijeta, ukljucujuci Islamsku Republiku Iran, nije zvucala onako srcano kako je to bilo u slucaju Bosne 1992-1995. Uprkos (dosada skromnoj) arapskoj i iranskoj humanitarnoj pomoci, cini se da sada Zapad cini puno vise za Kosovare, cak i bez ikakvog "balkanskog Marshallovog plana", koji su neki predvidjali u ljeto 1999.

Stavovi i solidarnost zvanicnih predstavnika islamskog svijeta u pogledu muslimana na Balkanu jos uvijek su relevantni makar se prestiz i kredibilitet tih zvanicnika nije povecao od Daytona. Naravno, Allahova rijec ne moze se devalvirati niti diskreditirati, ali to mogu nesposobni Arapi koji ga toboze predstavljaju i sire. Ksenofobicna istocna Evropa uglavnom odbacuje njih i njihovu poruku. Sagradjene dzamije ili one koje treba obnoviti bliskoistocnim novcem bit ce koristene pod zastitom americkog oruzja, ako uopce budu koristene. Mali dio (nominalnih) balkanskih muslimana protivi se ovom rjesenju koje je ocigledno jedina perspektivna garancija njihove sigurnosti i garancija protiv opce regionalne destabilizacije. Oni se sjecaju sta su UN (Boutros Ghali, Akashi, McKenzie, itd.) i Evropa uradili u i za Bosnu izmedju 1992. i 1995. jednako se ophodeci sa zrtvama i zlocincima, ako ne i otvoreno ohrabrujuci Srbe. Muslimani nemaju razloga da se protive odredjenoj americkoj kontroli nad UN-om u balkanskim pitanjima, gdje jedino srpski rezim i njegovi saveznici imaju nesto protiv toga. "Nepristrane" UN artikuliraju stavove Rusije (koja je slala "dobrovoljce" na Kosovo u proljece 1999. i masakrirala muslimane na Kavkazu), Kine i drugih koji podrzavaju nedodirljivost drzavnog suvereniteta i ljevicarskog autoritarizma, koji prijeti svim istocnoevropskim (a indirektno i drugim) manjinama i demokratijama, ne samo (nominalno muslimanskim) zrtvama srpskog genocida.

Ovi potonji smatraju americku (zapadnu) hegemoniju kao njihov strateski interes, sto je vazna, ali ne i jedina razlika izmedju istocnoevropskih muslimana i islamskog svijeta. Oni ne trebaju prilagodjavati (sekularizirati, vesternizirati, "modernizirati", relativizirati…) svoj islam jer se to vec davno desilo. Teoloska objasnjenja lahko je, i uvijek ce biti lahko, pronaci.

U vrijeme Zalivskog rata, konferencija muslimanskih pravnika i ucenjaka pozvana je u Emirate da opravda odbranu prozapadnih arapskih rezima (kuvajtski, saudijski, itd.) od strane "nevjernika" (americke armije) protiv drugog muslimana (Sadama). Jedan od analognih argumenata (qiyas) bio je da musliman ima pravo koristiti dresiranog psa ("kalb mudarrab") da bi zastitio svoju imovinu od lopova, cak ako je on takodjer musliman. Slucaj Balkana jednostavniji je samo u pogledu islamske jurisprudencije.

Prijevod: Zijad Imamovic (Kraj)