O antimodelu kulture kakav je zavladao nakon 1990.

HISTORJISKI GLEDANO, SADA JE VEC EVIDENTNO DA
je u Bosni i Hercegovini (jednako kao i u siremu jednojezicnom prostoru, da se posluzim kulturnim a ne politickim odredjenjem) nakon 1990, to jest, u okolnostima pobjede specificnoga tipa balkanske etnicke pseudodemokracije, kultura jos jedanput izgubila prostor svoje autonomije, potpunije i beznadnije nego ikada prije.

Unutarnja, stvarna sloboda i otvorenost, politicka i duhovno–intelektualna gipkost jednoga drustva zapravo se nicim drugim i ne mjeri kao stupnjem autonomije kulture, odnosno stupnjem razvijenosti sustava imanentnih vrijednosti unutar nje. Zbog toga moderna historija Evrope, a i nasih krajeva, kao svoje velike datume i pamti velike bitke za emancipaciju kulture od svih oblika i adresa sluzenja: religiji, domovini, naciji, partiji, ideologiji, bilo kojemu eksterno nametnutom cilju i sustavu vrijednosti.

Fleksibilizacija tvrdoga komunistickoga rezima u Jugoslaviji pedesetih godina, naprimjer, jest pocela politickim raskolom s Moskvom, ali od nje ne bi bilo nista da u isto vrijeme nije otpoceo strukturalni proces oslobadjanja u kulturi. On nije nikad okoncan, jer u prirodi toga procesa i nije da bude okoncan, nailazio je i kasnije na mnoge ideoloske prepreke pa i retardacije, ali ono sto nas je presudno bilo pocelo povezivati i ciniti dijelom sirokoga konteksta suvremenih ideja i kretanja u svijetu bila je upravo ta zadobijena, usvojena svijest o vaznosti autonomnoga prostora kulture. I o vaznosti borbe za tu autonomiju.

Dubina nasega pada nakon 1990. i nakon rata mjerljiva je bas time – ne toliko ni samim gubitkom autonomije kulture, iako je katastrofalan, koliko potpunim gubitkom svijesti o njezinoj vrijednosti. Marazam pamcenja je apsolutan, mi smo naprosto zaboravili sve sto je kultura koje smo bili dionici, makar i teskom mukom, makar i nepotpuno, bila osvojila.

Imanentni sustav vrijednosti raspao se potpuno, kriterija za vrednovanje nema, sto istovremeno znaci da nema ni kriticko–receptivnoga konteksta, onoga "akustickoga ambijenta" doziva i odziva, bez kojega kulturni zivot ne moze postojati. Mogu postojati samo njegovi surogati, o cemu nasa ponizavajuca svakodnevnica stalno i obilato svjedoci.

Rat jest krivac za premnoge nase nevolje i faktor mnogih oblika destrukcije. No, ne smije se ne reci da je antimodel kulture, o kojemu govorim, sustinski postavljen prije rata; njegovi su temelji polozeni vec u samim temeljima nove politicke konstrukcije Bosne i Hercegovine, u kojoj je za novo politicko bozanstvo, na mjesto nekadasnje klase, postavljen kumir pripadanja etniji, povezan s pripadanjem religiji.

Kao mjehur od sapunice raspalo se i ono malo svijesti o kulturi kao sistemu vrijednosti po sebi, i gotovo ushiceno i plebiscitarno pristalo se na njezino vulgarno instrumentaliziranje u sluzbi Njezina Velicanstva Etnije.

Promptno reanimiranje tzv. nacionalnih kulturnih drustava, koja ce preko noci pokriti gotovo sav prostor organiziranoga zivota kulture, samo je vanjski odraz toga regresivnoga procesa. To je, onda, sasvim zakonito za sobom povuklo i drugu posljedicu – preformuliranje cijeloga modela kulture iskljucivo u ceremonijalni, simbolicko–reprezentacijski. A u takvom mumificiranom tipu kulture i kulturnoga zivota vrijednosti se ne provjeravaju, kriteriji se ne izostravaju, sve se mjeri kolicinama i kurtoaznim komplimentima. Tako se kultura iz dinamicnog prostora stvaranja, nastajanja novih oblika i odnosa, pretvara u staticni prostor mrtvih sjena i sledjenih maski.

Provincija u pozadini – nista preciznije od te davne sjajne Kikiceve tautologije ne govori o nama danasnjima.

Ovo stanje moze biti konkretno potkrijepljeno s mnogo razlicitih primjera i iz svih relevantnih oblasti kulturne proizvodnje, od knjizevnosti do slikarstva, od izdavastva do kinematografije, o supkulturi da se i ne govori, uvijek s jednako poraznim zakljuckom o potpuno destruiranom kontekstu, o nepostojanju makar i naznaka suvisle politike kao izraza drustvene i drzavne zainteresiranosti...

Vazno naglasiti dva nacelna aspekta takvoga stanja.

Jedan se tice kulture kao elementa nasega zajednickog identiteta. To je pitanje dozivljaja ukupnosti nasega naslijedja, oblika nase svijesti o njemu. To, kao sto nas nasa svakodnevnica iz casa u cas veoma alarmantno upozorava, nije nikakvo muzealno, sporedno pitanje. Vladajuci troetnicki politicki koncept, s nepodnosljivom etnokonfesionalnom partikularizacijom svega i svacega, od toga je napravio pravu kvadraturu kruga, gordijski cvor, pa je danas gotovo bogohulno zastupati u biti obicnu, i sa svjetskim iskustvom odavno korespondentnu tezu o nasemu pluralisticnom kulturnom identitetu, to jest o modelu u kojemu je sve nase naslijedje sviju nas. Ne moram posebno naglasavati kako bi primjena takvoga modela, naravno, uz detaljne ekspertne razrade, oslobadjajuce djelovala na cijeli kompleks danas nerjesivih programsko–organizacijskih mrtvouzica (obrazovni sustav, kodificiranje jezika, koncept nacionalne historije, knjizevnosti, kulture, itd...).

Drugi aspekt tice se kulture kao tipa dominantnog javnog diskursa. U tom pogledu mora se reci da se apsolutno nista nije promijenilo u odnosu na dominantni diskurs iz prosloga rezima, socijalistickog, i prosle drzave, jugoslavenske. Naime, i u jednom i u drugom slucaju, i onda, i danas, taj diskurs moze se opisati istim atributima. On je apologetski i autoritarni, a ne kriticko–analiticki. U nacinu na koji danas o svojoj naciji, o svojoj vjeri, o svojoj partiji, o svojim vodjama (nacionalnim, vjerskim, partijskim, kulturnim) govore politicari, pripadajuci mediji, sluzbeni glasnogovornici, vjerski dostojanstvenici, kolektivnosvjesni pojedinci ni po cemu se ne razlikuje od analognoga govora u samoupravnom socijalizmu. To je onaj dobro nam poznati neupitni, monoloski, apologetski ton i nacin vlasnika i zatocnika Pune i Jedine Istine, Konacnih i Bespogovornih Vrijednosti, Zauvijek Zadanih Datosti. Ako je ovaj nalaz tocan, to onda znaci da su se promijenile samo obrazine, a da se strukture promijenile nisu. Da to, pak, ukazuje na mogucnost da zivimo, i pristajemo zivjeti, u sveopcoj lazi, u svijetu vladavine laznih i naopakih vrijednosti, u dobrovoljnoj mentalnoj porobljenosti – suvisno je naglasavati.

Diskurs metodoloske sumnjicavosti, kriticke analiticnosti, nepristajanja na bilo kakav, najmanje ideoloski zadan apriorizam, u nas je danas marginaliziran i redovito se s najvisih politickih instancija zigose kao nacionalno izdajnistvo i moralna defektnost. A to je, treba li uopce podsjecati, onaj dijaloski diskurs, koji je u osnovi svakoga kretanja, provjeravanja i svakoga stvaranja. U osnovi same kulture.