DANI: Gospodine Tomicu, da li je Vase istupanje na posljednjoj sjednici drzavnog parlamenta isprovocirano raspravom koja se vodila ili je ono bilo unaprijed pripremljeno?

TOMIC: Nije bilo pripremljeno. Na nekoliko posljednjih sjednica Parlamenta tema je Vijece ministara, ne u smislu trazenja boljih rjesenja, nego doista bez argumenata: jednostavno - veliko je zaduzenje, krivo je Vijece. Zato sam iznio podatke o tome sta se desava u ekonomskom zivotu BiH. Dakle, jesam bio isprovociran jer se nije iskoristila prilika da se raspravlja zasto nam Svjetska banka nije umanjila dug, zasto nismo napravili bolji aranzman sa Medjunarodnim monetarnim fondom, i naprosto sam rasclanio te elemente i kazao da kompletan nacin zaduzivanja i ukupna ekonomska politika u BiH nije takva da Vijece ministara dadne odgovor na sve.

DANI: Zamolio bih Vas da pojedinacno objasnite dijelove svog izlaganja. Na sta ste mislili kada ste rekli da BiH nema makroekonomsku politiku?

TOMIC: Vidite, makroekonomska politika u BiH je limitirana, ona je svedena na ulogu Centralne banke. Monetarna politika, koja je definirana currency boardom, nema primarne emisije, nema tih jeftinih sredstava koji bi privremeno kreirali novu vrijednost u BiH. S druge strane, BiH ima potpisan stand by aranzman sa MMF-om, sto znaci stanoviti financijski protektorat u ekonomskom pogledu. Dakle, u tom aranzmanu stoje uvjeti koje mi moramo ispuniti: koji je nivo javne potrosnje, nema domaceg zaduzivanja, nema mogucnosti da se javna potrosnja zaduzi od domacih komercijalnih banaka. U tom kontekstu, nama ostaje jedan uski segment carinske i vanjskotrgovinske politike kao element makroekonomske politike. Taj segment mi smo donijeli na jednom izuzetno liberalnom nivou, uspjeli smo donijeti zajednicku carinsku tarifu i na taj nacin stvarati preduvjete za zajednicko trziste u BiH, ali nemamo slobodu i mogucnosti kreiranja. Dapace, kompletna poreska politika je na nivou entiteta, zakon o deviznom poslovanju je federalni i Republike Srpske, dakle mjesto kreiranja ekonomske politike je toliko razudjeno i pod takvim ogranicenjima da, sa sigurnoscu tvrdim, ne postoje mehanizmi za vodjenje ekonomske politike na nivou BiH.

DANI: Rekli ste da je iz Narodne banke BiH raznesena dokumentacija o zaduzenjima?

TOMIC: Kada se utvrdjivao vanjski dug BiH, koji je prije rata evidentiran kroz sustav Narodne banke, ispostavilo se da postoji samo dio dokumentacije. Nesto je unisteno u ratnim dejstvima, nesto u poplavama koje su nastale unistavanjem instalacija; uglavnom, dio dokumentacije ne postoji. Cak od krajnjih korisnika pa do najvecih, kao sto su Direkcija za ceste, Elektroprivreda, PTT itd. Takodjer, jedan dio dokumentacije je bio u NB Jugoslavije, dakle dokumentacija jednostavno nije na mjestu gdje bi morala biti, a ona bi bila temeljna za utvrdjivanje ukupnog duga koji pripada BiH.

DANI: Vi ste izjavili da je BiH 30. juna 1999. bila duzna 3,1 milijardu njemackih maraka, ali da to nije cjelokupni iznos duga, jer ne raspolazete informacijama o poslijeratnom zaduzenju entiteta, kantona, pa cak i opcina. Gdje BiH vodi atmosfera u kojoj se uzimanje stranih kredita u udarnim vijestima tv dnevnika slavi kao da je rijec o sklopljenom izvoznom poslu?

TOMIC: Dobro je da je ova rasprava o zaduzenju malo - po meni, nedovoljno - izazvala reakcija u javnosti: jednostavno, moramo prestati sa principom donatorstva, humanitarnog pristupa u odrzavanju zivota u BiH. Iz tog razloga se svaka donacija, svaki kredit, slavi na nacin kao sto ste rekli. Put stvaranja uvjeta za zajednicko trziste, za razvoj gospodarstva, strana ulaganja, puno je slozeniji nego potpisati ugovor o kreditu ili donaciji. Dug od 3,1 milijardu je dug za koji je BiH stavila potpis i prihvatila ga kao svoj. On ce se jos malo korigirati kada reguliramo dug sa Kuvajtom i Rusijom. Medjutim, iako postoji zabrana u stand by aranzmanu, dakle uvjet MMF-a da nema uzimanja kredita od domacih komercijalnih banaka, u pregledu koji vrsi MMF je ustanovljeno da su i entiteti i zupanije, pa cak i opcine, uzimali kredite od komercijalnih banaka, a bilo je cak i aranzmana sa nekim medjunarodnim institucijama i financijskim organizacijama.

DANI: Rekli ste takodjer da stupanj ekonomske aktivnosti u BiH nece omoguciti vracanje dugova.

TOMIC: Tacno. Mi smo jos uvijek na nivou deklaracija. Gospodarstvo za ovih pet godina nije dostiglo ono sto smo planirali zajedno sa medjunarodnom zajednicom. Znate da su projekt obnove BiH pravili zajedno Svjetska banka, MMF i vlasti u BiH, da je projekcija bila da se za ovih pet godina, u kojih cemo potrositi 5,1 milijardu dolara, ukljucujuci i ova kreditna sredstva i donacije, ostvari GDP per capita (bruto nacionalni prihod po glavi stanovnika) u iznosu od dvije tisuce dolara. Mi smo sad negdje oko iznosa od tisucu dolara, iako je, po mojoj slobodnoj procjeni, i to nategnuta brojka, jer se nalazimo ispod tisucu dolara. Od tog programa smo realizirali samo zaduzenje u stopostotnom iznosu. Tu je sad ta disproporcija. Kad pogledamo proces tranzicije, privatizacija stoji, vise je u sferi politizacije nego privatizacije, stranih ulaganja nema, domace gospodarstvo, mala i srednja privatna poduzeca, za koja ja garantiram i uvjeren sam da za naredne tri-cetiri godine su temelj gospodarstva BiH, ne mogu dalje funkcionirati jer ih rusi neorganizirano trziste, crna ekonomija, sverc, falsificirana roba itd. Dakle, kad sa tog stanovista gledamo, slika je dosta crna. Javni radovi, koji su jedan od nacina izlaska iz krize, jos nisu otvoreni, odnosno pregovori o njima se vode na raznorazne nepoznate nacine. Ako ne postoji organizirano trziste, ako ne postoji jedan sustav zastite, od one fizicke do sudske, stranih ulagaca nece biti. Tako da mi u narednu godinu prelazimo u poziciji koja je puno losija nego sto je planirano. Ovo govorim prije svega kao ekonomista, ne kao politicar, jer kao politicar bih vjerojatno neke stvari ublazio - ide predizborna godina. Medjutim, za buducnost BiH, nas i nase djece, mi se moramo otrijezniti i reci: proces tranzicije mora hitno krenuti. Vrijeme ce nas pregaziti, jugoistok Evrope se udruzuje, stvarat ce se nove zone slobodne trgovine... A sta mi mozemo tu raditi, sta mozemo prodavati susjednim zemljama kad je gospodarstvo razruseno? Hrvatska, Madjarska, Bugarska, Slovenija, Makedonija ce nama prodavati proizvode, jer nece biti barijera. Prema tome, mi se moramo organizirati i postaviti nasu ekonomsku strategiju: jesmo za slobodnu trgovinu, ali cemo sa svakom zemljom posebno praviti ugovor da vidimo sta mozemo mi ponuditi, sta cemo zastititi od domace proizvodnje; dakle stvarati odredjene pretpostavke, zatvoriti sustav zajednickog trzista, harmonizirati poreski sustav, ici korak naprijed. BiH je bogom dana za porez na dodatnu vrijednost, u uvjetima kad imamo dva entiteta, dvije poreske administracije itd. Sada drzava trci za poreskim obveznicima trazeci od njih novac, a oni varaju, kazu "prodao sam robu u Republiku Srpsku pa ne moram tebi platiti porez", a u sustavu poreza na dodatnu vrijednost poreski obveznik trci za drzavom da joj plati porez, jer kad proda, on ima pravo na vracanje dijela poreza. Dakle, tada ce igra biti aktivna, udvoje. Na ovaj nacin se odrzavaju i sve druge negativnosti: od zatvaranja lokalnih trzista, stvaranja monopolistickih polozaja za odredjene tvrtke, odredjene lobije... To stvara pretpostavku da kad dan otrjeznjenja dodje, da cemo mi izlaz za BiH traziti izvan granice, a to je pogubno za buducnost BiH. Vec sad smo svjesni kolike su migracije, odlasci mladih ljudi, nepovratka onih najkvalitetnijih i najboljih koji nam trebaju, koji su nuzdom cak i unaprijedili svoja znanja u zemljama gdje su bili, gdje su naucili jezike, gdje su pratili tehnologije koje smo mi ovdje preskocili... Dakle, s tog stajalista mislim da je ova rasprava o zaduzenju, i eventualne naredne rasprave, jedan dobar signal i ja osobno sam ocekivao i puno jacu reakciju u javnosti na to pitanje.

DANI: Kako objasnjavate cinjenicu da nema tog podatka koji moze javnost trgnuti iz letargije?

TOMIC: To je samo pokazatelj da mi nismo izgradili sustav odgovornosti, sustav javnosti. Sustav odgovornosti je zatvorio svak u svojoj strani, da tako kazem, u svojoj partiji, gdje je puno veci nego u javnosti. U tom kontekstu, vidite, premijer Bicakcic najavljuje promjenu Vlade nakon sto je glavni odbor SDA izrekao primjedbe. On bi trebao mijenjati Vladu kad Parlament kaze da Vlada dobro ne radi, ali nije vazno sta Parlament kaze, vec sta je rekao Glavni odbor. Jos uvijek, dakle, nismo napravili sustav da funkcionira tako da onaj ministar koji je neovlasteno potpisao ugovor, neovlasteno nesto platio, odgovara i da mora napustiti svoje mjesto. Zasto je to tako? Nastoji se, to sam rekao i ljudima iz Vijeca Evrope, uvijek u uskim krugovima donijeti odluka, jer je puno lakse tri clana Predsjednistva primorati da nesto potpisu, ili Vijece ministara, nego strukture Parlamenta. Medjutim, bez jasnog ukazivanja sta je problem, ko je doveo do tog problema, mi necemo ici naprijed, i zato se autizam o kome govorite nastavlja. Ako je nesto lose, bit ce marginalizirano u javnosti, u medijima koji su uglavnom pod kontrolom tih istih strana. To je razlog zasto mnoge stvari jako sporo idu, zasto se jos uvijek primjenjuju neki stari zakoni koji vise nisu na snazi, a za to niko ne odgovara.

DANI: Da li bih dobio razlicit odgovor kad bih pitao ekonomistu u Vama i politicara u Vama da li razlog za ovako crnu situaciju izmedju ostalog lezi i u prirodi aktuelne vlasti?

TOMIC: Ne bih rekao da on lezi u prirodi aktuelne vlasti, vec, po meni, u neprimjerenom pristupu organizaciji te vlasti. Mi imamo sljedecu situaciju: dese se demokratski izbori, medjunarodna zajednica kaze da su izbori odrzani regularno, postavi se nova vlada, padnu cestitanja, a samo dan kasnije medjunarodna zajednica tu vladu u sustini ne prihvata kao partnera, nego nekoga koga treba promijeniti, jer je nacionalisticka, ovakva-onakva... Mislim da treba unutar tih vlasti razvijati sustav odgovornosti i na taj nacin uklanjati one koji taj proces drze zatvorenim. Ovaj proces se vodi tako da se prakticno zbijaju redovi unutar vladajucih struktura, i oni koji bi mogli napraviti iskorak ne vide kome ce ga praviti, kad su svi protiv njih zato sto su tu. Dakle, mora se vrsiti, kako bi to rekli starim jezikom, diferencijacija unutar postojece vlasti i jednostavno reci taj covjek zna ili ne zna. Dakle, moramo razviti taj sustav koji ce kompetentnost staviti na prvo mjesto. Onda vise nije vazno je li ona hadezeovska, esdeaovska, bosnjacka, hrvatska. Ako se tom sustavu dadne podrska, onda mi mozemo ici naprijed. Sustina je pitanje kompetentnosti, pitanje neizgradjenog povjerenja koje mozemo izgraditi samo na kompetentnosti, jer samo kompetentnost, samo odgovornost moze dovesti do rezultata.

DANI: Funkcioniranje Vijeca ministara je na neki nacin paradoksalno. Javnost je svjedok cestih nesuglasja u radu Vijeca, koja, medjutim, nestaju u trenutku kad Vijece dodje pred Parlament. Jedinstveni ste u odbrani sebe pred Parlamentom, dok je utisak javnosti da, kad radite kao Vijece, nikada ne mozete doci ni do kakvog zajednickog stava. Kako objasnjavate ovakav utisak?

TOMIC: Dejtonski sporazum je ostavio jako puno nerijesenih stvari. Vijece ministara je institucija koja radi svaki tjedan, koja je najvise otvorena medijima i javnosti. Mi na sjednicama imamo predstavnike Ureda Visokog predstavnika, za razliku od drugih zajednickih institucija, ali nama je isto tako zbog te nesavrsenosti Daytona ostavljeno da rjesavamo, kroz donosenje zakona, odredjena pitanja koja su u sustini politicka. Normalno je da oko tih pitanja nemamo jednak pogled. Ali, kad dodjemo do nekog rjesenja, mi smo zadovoljni i onda cemo ga braniti. Tu nam treba malo vise pomoci drugih zajednickih institucija. Predsjednistvo je odradilo znacajan dio oko granicne sluzbe, jer je prelomilo politicku odluku. Mozda nisu trebali odraditi citav zakon, ali su trebali prelomiti politicku odluku i dati zadacu Vijecu ministara. Parlament je kroz program rada, koji je konacno donio, nama trasirao put. Nema vise dilema na Vijecu ministara da li ce se staviti na dnevni red zakon o trezoru ili nece. To sad stoji u programu. Vidite, prvi paket zakona, onaj cuveni quick start package koji je bio jos kad je gospodin Bildt bio u OHR-u, predvidio je donosenje pet-sest zakona, ali ne i Zakona o Vijecu ministara. Program rada Parlamenta i Vijeca ministara je razrijesio niz dilema. Mislim da su clanovi Vijeca ministara spremni braniti ono sto smo se dogovorili, ali smo isto tako otvoreni da kazemo da imamo razlicite poglede na niz pitanja koja, nazalost, mi moramo prelomiti. Govorim nazalost, jer politicka moc nije u Vijecu ministara.

DANI: Cesto se govori o limitima politickih rjesenja koja je Bosni donio Dayton, dok niko ne govori o ekonomskim. Moze li drzava, sa ekonomskog aspekta gledano, funkcionirati na osnovu dejtonskog modela?

TOMIC: Kruto tumaceci Dayton - ne moze. Medjutim, sa malo volje, bez ekstremnih pristupa da sve mora biti na nivou BiH, odnosno da sve mora biti totalno decentralizirano do kaosa, moze se naci rjesenje. Za to treba malo vise povjerenja. Nazalost, to povjerenje je nekim potezima poljuljano, tako da nije doseglo stupanj koji bi trebao biti normalan nakon tri-cetiri godine zajednickog rada. Medjutim, cinjenica je da neke stvari ne mogu ostati ovako. Evo jedan banalan primjer: mi smo na Vijecu ministara donijeli odluku o uspostavi ureda za veterinarstvo BiH. Veterinarstvo, zastita zivotinja, jeste nekakav zupanijski, mozda cak i opcinski nivo. Medjutim, Federalno ministarstvo poljoprivrede donese odluku o zabrani uvoza zivotinja iz Belgije zbog pojave te i te bolesti, a u RS-u to ne urade, i sad svi odu u RS i iz Belgije uvoze u RS, a onda iz RS-a, posto nema granice, sve ulazi u Federaciju. Dakle, ako razumno ljudi sjednu i razgovaraju, onda mora biti jasno da takvo sto mora biti na nivou BiH. E sad, sta je to na nivou BiH, to je sad opet bitno. Je li to drzavni zavod, ili ministarstvo, ili neka agencija? Haj'mo startati, za pocetak, sa uredom ili sa agencijom, a priroda posla ce dovesti do toga da to tijelo ojaca i zauzme poziciju koju normalna drzava ima u ekonomskom odnosu u svijetu. I da ne nabrajam primjere gdje struka moze nadjacati taj politicki pritisak i mimo da to jasno i eksplicitno pise u Daytonu. Zato mislim da je pitanje kompromisa, pitanje komunikacija, vrlo bitno. Bojim se da se otislo u jednom smjeru pogresno, da komuniciranje unutar vladajucih struktura ne postoji. Svo komuniciranje u BiH okrenuto je prema OHR-u, odnosno prema znacajnim veleposlanstvima u Sarajevu. I nastoji se svoje vidjenje objasniti kao da je to najbolje za BiH, da bi onda oni to nametnuli drugim stranama u BiH, sto je skroz pogresno i sto podgrijava poziciju medjunarodne zajednice da sve vise ide prema protektoratskoj ulozi umjesto da nas tjera da dodjemo do rjesenja. Ja sam cak svojevremeno predlagao i model: haj'mo donijeti program rada zajedno sa medjunarodnom zajednicom. Sada strucnjaci iz medjunarodne zajednice pripremaju neke zakone za koje mi ne znamo, a mi pripremamo neke bez njihove pomoci. Moramo raditi zajedno da jednim metkom ubijemo dva zeca. Haj'mo donijeti program rada, rokove za donosenje pojedinih zakona i odluka koje cemo usaglasiti sa ljudima iz medjunarodne zajednice, sa ekspertima Vijeca Evrope, Venecijanske komisije, sa Evropskom unijom, i napravit cemo dinamiku. I onda cemo reci, ekspertne skupine mogu raspravljati o nekom pitanju mjesec dana, dva mjeseca, zavisi. Nakon toga, ako se usuglase, salju to prema Vijecu ministara; ako se ne usuglase, opet salju prema Vijecu ministara. Vijece ministara raspravlja mjesec dana, ako ne uspijemo doci do rjesenja, saljemo proceduru Predsjednistvu, odnosno Parlamentu. Parlament raspravlja mjesec dana, ako ne uspije, OHR ce donijeti taj zakon. Na taj nacin bismo imali jednu formulu gdje bismo u toku tri-cetiri mjeseca mogli imati odredjeni zakon. Ovako, zbog nacina komuniciranja, to po dva-tri mjeseca stoji, jer jedna strana, ili druga strana, ili sve tri strane rade sa medjunarodnom zajednicom nastojeci prodati svoj proizvod koji bi kasnije trebao biti zajednicki. I mislim da je to pogreska koja je dovela do toga da je sad i medjunarodna zajednica postala sklonija da mnoge stvari namece, iako je gospodin Petritsch, kad je dosao, rekao da ce nastojati da institucije donose sto vise zakona. Medjutim, bojim se da je to otislo predaleko, da ce jednostavno biti prinudjen da neke stvari namece, odnosno s pritiskom odradjuje.

DANI: Kako je moguce da se u BiH glas struke uopce ne cuje? Kako ekonomisti ne vrisnu do neba na rjesenja po kojima neki ovdasnji kanton ima isti broj ministara kao Bavarska, ukljucujuci sekretarice, sofere?

TOMIC: Odgovor lezi u moci koju ti nivoi vlasti jos uvijek imaju prema postojecem gospodarstvu mimo sustavnog ponasanja. Jos se puno stvari objasnjava odredjenim nacionalnim zastitama. Ja cu vam reci jedan primjer kada smo nastojali uvjeriti medjunarodnu zajednicu da se na terenu ne desava ono sto im se na sastancima sa ministrima kaze da je u redu a sto se tice harmonizacije poreza, primjene poreskih sustava i stopa. Zamolio sam ljude iz MMF-a da prime 15 privatnika malih i srednjih poduzeca, mada to nije njihova nadleznost, samo da ih saslusaju, a moj ce uvjet biti da minimum imovine tih tvrtki bude pet miliona, da imaju najmanje 25-30 zaposlenih i da nisu, bar transparentno, u nekim relacijama sa postojecim garniturama na vlasti. Oni su prihvatili. Pozvao sam 15 tvrtki: Bijeljina, Tuzla, Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Hercegovina itd. Sastanak je trajao tri sata. Ovi su odusevljeno saslusali sta su im ti ljudi rekli. Dakle, ljudi koji imaju pet miliona i 25 do 30 zaposlenih najmanje, nisu ljudi koji ce sutra to natovariti i otici iz BiH. Oni ce ostati i to je buducnost BiH. Strana ulaganja ce doci kasnije, privatizacija nece dati velike rezultate, oni su sansa. Nijednog trenutka ni jedan od njih, Srbin, Hrvat, Bosnjak, nije rekao: dajte nam novac, mi cemo zaposliti ljude, za razliku od sastanaka organiziranih od gospodarskih komora na koje pozivaju drzavna poduzeca, bivse gigante, koji odmah kazu: dajte para, mi cemo zaposliti ljude. Oni su samo rekli: dajte nam sustav, dajte nam pravni okvir, sprijecite samovolju lokalnih vlastodrzaca, zatvaranje trzista, omogucavanje crnog trzista, zahvatanje, uvjetno receno, reketa za financiranje politickih stranaka, za financiranje opcina itd. Reakcije su za mene bile izvanredne, prvo zato sto je ta komisija prolongirala naredna dva sastanka da bi saslusala svih 17 prisutnih, iako su oni manje-vise svi imali istu pjesmu, bez prethodnih priprema, dogovora, ali svako iz svoje sredine. Rezultat toga je da je MMF strogo stao, zaista strogo, da nece biti sredstava dok u sluzbenim glasilima ne budu objavljeni zakoni koji znace harmonizaciju poreskog sustava. Uvjetno receno, na neciju zalost, a na moju satisfakciju, MMF je poslao pismo, posto jos nisu objavljeni zakoni koji harmoniziraju poreski sustav, jer je to isto igra odugovlacenja, i rekao da nema novaca 20. 12. 1999, nego ce biti 20. 06. 2000. To je novac koji BiH ocekuje i bez kojeg se ne moze proces dalje voditi. Ovo je jedan primjer koji samo ukazuje kako ce nas te kratkorocne mjere zatvaranja trzista, stvaranje monopolistickih polozaja za neke tvrtke, na dugi rok sve porusiti. Recimo, sad je citava polemika oko cijene nafte i naftnih proizvoda. Jedan od elemenata te cijene je trosak obrtnog kapitala, kamata koje placaju tvrtke uvoznici. U pravilima koja je Federacija donijela receno je da svaka tvrtka mora imati skladisne kapacitete za pet tisuca tona goriva da bi mogla dobiti dozvolu. Prvo ostaje pitanje je li to nadleznost entiteta da uvjetuje uvoz kada je u pitanju vanjskotrgovinska politika na nivou BiH, a mi smo rekli da je uvoz liberalan. Nijedna ekonomija na svijetu, osim spekulativne i osim one drzavne, ne pociva na principu zaliha. Svi rade na principu obrta. Prema tome, zasto je bitno da imam zalihe ako u tom skladistu necu imati ni litra ako dobro radim. A moram zakupiti to skladiste da bih dobio dozvolu, dakle platiti ili ga napraviti i taj proces prebaciti u cijenu proizvoda. I normalno da cu onda prije reci da ova cijena ne moze izdrzati i da treba veca. Moglo se reci, recimo: ko hoce biti uvoznik mora imati garanciju od banke koju vlade Federacije ili Republike Srpske priznaju, od milion maraka radi pokrica. Nonsens je da mozete preuzeti markice za cigarete a ne morate dati bankovnu garanciju. Dakle, uzmem milion maraka markica, osnujem firmu na mrtvu babu, kao sto se desava, uvezem jedan sleper, ne platim porez. Ta rjesenja smo mi imali. U Herceg-Bosni smo imali bankovnu garanciju i do tog iznosa mozes povuci markica, i uvijek je proracun bio zasticen, posto imas od koga naplatiti. Ne mogu nama partneri biti samo komore koje rade na starom principu, koje su zasticene drzavnim poduzecima. Ako se bavimo ozbiljnijim analizama, vidjet cemo da se preko 50 odsto naseg prometa ostvaruje u privatnim poduzecima i poduzecima koja imaju strani ulog, dakle poduzeca koja isto imaju tretman privatnih poduzeca. Bez toga jednostavno nema razvoja gospodarstva i zato moramo sto prije preci sa humanitarne i nekakvih donacija na proizvodnju, sa politiziranja na privatizaciju, izgradnju trzisnih institucija...

DANI: Rekli ste da privatizacije nece dati rezultate. Mozete li to prokomentirati?

TOMIC: Privatizacija nece dati rezultate zato sto privatizacija po ovome modelu znaci najprije pretvaranje drzavnog u svacije. Najprije nesto sto nije imalo nikakav titular sada ce kroz papire biti provedeno u titular velikog broja ljudi. Dakle, nema svjezeg novca, a bez svjezeg novca se ne mogu pokrenuti ovi drzavni kapaciteti. S druge strane, zbog stanovitih barijera taj se proces zaustavlja, a jedan od odgovora zasto taj proces ne ide je pitanje nasih izbora. Svaka privatizacija, to mora biti jasno, mora donijeti jednu novu tehnologiju, jedan novi pristup zaposljavanju. Ne vise onaj humanitarni, nego ekonomski. Ovaj Zakon o radu, to je najveca negacija naseg zakona o stranim ulaganjima. Dakle, onaj ko hoce uloziti ovdje treba platiti neku ekstra ulaznicu, a mi, ustvari, trebamo njima platiti da oni udju. Sada se u mnogim zemljama u tranziciji tvrtke koje su u velikim dugovima prodaju za jedan dolar. Normalno, dugove treba rijesiti. Ali vrijednost tvrtke je jedan dolar. A mi hocemo i veliku vrijednost tvrtke i da se vrate dugovi i jos uvodimo nove dugove. To je barijera koja je nepremostiva za stranog ulagaca. I onda strani ulagac vise nije zainteresiran za privatizaciju. On je zainteresiran da eventualno nesto napravi sam ili sa nekim iz privatnog sektora u BiH. To je isto u Hercegovini. Vidjet cete ogromne kapacitete izgradjene po citavoj Hercegovini, na skroz nekim novim mjestima, gdje se mora dovuci kompletno nova infrastruktura, voda, struja, telefon, ceste itd. Istovremeno, u njihovoj okolici, recimo u Mostaru, postoje ogromni resursi, kapaciteti, sa fenomenalnom infrastrukturom, ali ljudi su rekli: neko ce me tu sutra zaustaviti, blokirati, reci vrati, daj, i onda su krenuli od temelja i potrosili cetiri-pet miliona u beton, u asfalt, u cijevi, umjesto u novu tehnologiju. Ali su oni sad sretni jer ih niko vise ne moze uznemiravati. Privatizacija ce izazvati velike socijalne potrese, pogotovo kod nas, zbog namjere da se veliki dio proda domacim ljudima, stvorit ce se slika kome je prodato, kojoj taj stranci pripada, i onda dolazi do bojazni od privatizacije. Mi uvijek napravimo nesto u periodu do izbora, a kad udjemo u predizbornu kampanju, taj proces stane i puno se vise radi verbalno na nekoj zastiti, placama ljudi na cekanju, nekim drugim kvaziekonomskim mjerama da se stvori privid, kao sto se stvorio privid certifikatima, placama, knjizicama vojnickim itd. Zato kazem da privatizacija mora biti bez politiziranja. Prva premisa u sadasnjem postupku vodjenja privatizacije je ne dozvoliti da oni kupe nase, a oni da mi kupimo njihovo. Bojim se da cemo doci do toga da ce se vise ulagati u cementaru u Splitu ili u Nasicama, a ne u Kakanj.

DANI: Koji je Vas motiv za ovoliki angazman, kolika Vam je plata?

TOMIC: Evo tri godine sam dopredsjednik Vijeca ministara. To je funkcija bez funkcije. Bavim se svim i svacim, od trezora do telekomunikacija, pomalo se cak udaljavam i od moje struke, koja mi je preokupacija: ekonomija, financije. Pitate me o motivu, o placi. Prvo, opredjeljenje za moj dolazak u Sarajevo je bilo da pokusam, prije svega Herceg-Bosnu i ono sto smo uradili pozitivno u njoj u ovom segmentu financija, da pretocim ovdje i da to dvoje saberemo onako kako je predvidjeno. Bio mi je motiv pokazati da mi dolje koji smo radili nismo odmetnici, mi smo ljudi koji razumijemo procese. Kad sam dosao u Sarajevo, zatekao sam visok stupanj, uvjetno receno, drzavnog socijalizma. To mi je bio izazov da ga pokusamo razbiti. Trziste rusi tu piramidu. Kada je uspostavljeno Vijece ministara, tada sam smatrao da je to pozicija na kojoj se mogu stvari rjesavati. Moj motiv je nastojanje da doprinesem da se BiH sa sto vise demokratskog, ekonomskog, evropskog stiha veze i da ide prema Evropi. Sigurno je da placa nije motiv mog boravka ovdje. Znam da bi u mnogim tvrtkama, i privatnim i drugim, imao mnogo vecu placu za ono sto mogu raditi i znam raditi.

DANI: Cini se da unutar HDZ-a, izmedju predsjednika Jelavica, s jedne, i Vas i ministra Prlica, s druge strane, postoji duboki jaz. Zelio bih Vas komentar i zanima me kakve su uopce Vase politicke ambicije?

TOMIC: Moram reci da taj jaz koji pominjete ne vidim, jer mi smo gospodinu Jelavicu dali podrsku u onom trenutku kada je doslo do razmimoilazenja unutar HDZ-a, jednostavno vjerujuci u princip. Nas princip je ne napustanje HDZ-a i pravljenje neke nove stranke, nego demokratizacija unutar HDZ-a, i mogu sa zadovoljstvom konstatirati da je ovo sadasnje predsjednistvo HDZ-a napravilo znacaj iskorak u tom smislu. Gospodin Jelavic je predsjednik stranke i on kao predsjednik ima i puno vise obveza prema terenu, gdje ljudi u raznim sredinama, zbog nedostatka informacija, zbog zabluda u koje su dovedeni u jednom periodu, zbog nekih drugih stvari, jednostavno traze odgovore. Mozda u tom dijelu mi manje ucestvujemo zbog nasih obveza koje imamo ovdje i tu se jedna percepcija javlja u javnosti da mi nismo na istom fonu. Cinjenica je da, kao i svi ljudi, nemamo jedinstvene poglede na sve stvari i procese; medjutim, u onim temeljnim principima mislim da nema mimoilazenja i mislim da angazman gospodina Jelavica u Predsjednistvu u proteklom periodu, i nas angazman u Vijecu ministara pokazuje da su nasi ciljevi jedinstveni. Dakle, izgradnja BiH, normalno - uz zastitu prava Hrvata. Ja nemam posebnih politickih ambicija u smislu da sam zainteresiran da budem neka predsjednicka struktura. Moje su ambicije da, koliko mogu, ostanem u okviru svoje struke i da se sto prije vratim u privatni biznis, a da do tada pokusam doprinijeti da se stvore preduvjeti da taj privatni biznis moze funkcionirati bez toga da neko zove nekog Nevena 10 puta tjedno: mozes li vidjeti zasto ovo ne ide, zasto nas koce, zasto nam ovo rade itd.

DANI: Kako ce se odlazak predsjednika Tudjmana i, kako prognoze izborne pokazuju, poraz HDZ-a u Hrvatskoj odraziti na poziciju i politiku HDZ-a u BiH?

TOMIC: Predsjednik Tudjman je dao jedan nemjerljiv doprinos poziciji Hrvata u BiH. Mogu biti razlicita tumacenja, medjutim, mozda smo mi sudionici jedne faze povijesti sa jos friskim emocijama, o tome treba suditi kasnije. Sto se tice HDZ-a, mislim da HDZ BiH ide procesom unutarnje demokratizacije i ne bih ni jednog trenutka ostao dalje da taj proces nije na tragu onoga mog uvjeta, osobnoga za ostanak u HDZ-u, da taj proces ide. Mislim da HDZ nema problema sa buducnoscu. Dok god postoje stvari o kojima smo prije govorili, hegemonija, majorizacija, oni ce se okupljati. Trenutno je za duzi period HDZ ta stranka koja ima najbolju infrastrukturu za okupljanje, za komunikaciju, vezu sa narodom, tako da mislim da ce HDZ sigurno i bez obzira na izborne rezultate u Hrvatskoj, koje ne bih zelio komentirati u ovom trenutku, igrati znacajnu ulogu u BiH, a kod hrvatskog naroda najznacajniju.