FOKUS

Sta su u sali Doma Armije u Sarajevu, u istom danu (utorak, 7. 12.) i u isto vrijeme (13:00) radili Hanka Paldum, hafiz Burhan Saban, omiljeni tajkun i sinov drug Senad Sahinpasic Saja, general Atif Dudakovic, bosnjacki rock & roll star Dino Dervishalidovic, Halida, Sabina i Bakir Izetbegovic? Nista drugo do, kako je to sam autor knjige Moj bijeg u slobodu kazao, svojim prisustvom uvelicavali promociju novog djela predsjednika SDA, clana Predsjednistva BiH i PEN Centra Kraljevine Svedske, Alije Izetbegovica.

Novo Izetbegovicevo djelo, ciji je izdavac IP "Svjetlost", tiraz 3.000 primjeraka, a cijena – barem promotivna – 38 maraka, zbir je, ustvari, njegovih zatvorskih zapisa iz KPD Foca nastalih u periodu od 1983. do 1988. godine. Kako su kazali promotori knjige, akademici Muhamed Filipovic i Tvrtko Kulenovic, knjizevnik Nedzad Ibrisimovic i profesor i predsjednik Sabora Islamske zajednice BiH Hilmo Neimarlija – Moj bijeg u slobodu pokazuje Izetbegovicevu upucenost u filozofsko–vjerska pitanja, ali i njegovo razumijevanje moderne umjetnosti, te sklonosti ka poeziji. Iza zatvorskih zidina focanskog doma Izetbegovic je tako stvarao svoj vlastiti svijet slobode u kojem su "opasne rijeci kakve su demokratija, islam, sloboda ili komunizam" bivale zamjenjivane drugim, cije je znacenje znao samo pisac. Sem, dakle, njegovih opservacija na razlicite teme, u knjizi su objavljeni i dijelovi pisama koje su ocu u zatvor slala njegova djeca Bakir i Sabina, te pisma koja je on pisao njima ali ih nije mogao poslati.

Promotori nisu stedjeli pohvale na racun Izetbegovicevog spisateljskog talenta, razumijevanja moderne umjetnosti i istovremene politicke izgradjenosti, predstavivsi autora kao, skoro, jednog od najznacajnijih zivih bosanskih mislilaca, koji je u zatvorskim danima, ophrvan samocom, uspijevao fizicku slobodu nadomjestiti duhovnom. No, bez obzira na sav njihov trud, najzanimljiviji dio promocije bilo je upravo Izetbegovicevo obracanje prisutnim. On je procitao nesto kracu verziju uvoda u vlastitu knjigu, gdje iskreno priznaje kako bi, da je imao priliku birati, prije izabrao fizicki nego ovaj, literarni bijeg iz zatvora. Opisao je Izetbegovic zanimljiv nacin skrivanja rukopisa od budnog oka zatvorskih cuvara, u cemu je nailazio na pomoc ubica i falsifikatora kojima je bio okruzen te dodao zanimljivu, i u odnosu na ustroj drzave pod njegovim vodstvom, izuzetno indikativnu recenicu, prema kojoj kriminalci u drustvu uzivaju odredjeno postovanje zbog svoje hrabrosti i odanosti!?

Besmisleno je, bez pomnog iscitavanja, govoriti o knjizi koja, prema rijecima naseg izvora iz najblizeg autorova okruzenja, na najbolji nacin govori o profilu Izetbegoviceve licnosti. Koliko god da je, medjutim, Moj bijeg u slobodu zanimljivo djelo, cinjenica da je ovo bila jedna od najposjecenijih promocija knjige u posljednjih ko zna koliko godina vise govori o poziciji knjizevnosti i samih pisaca nego o bilo cemu drugom. Naime, sala Doma Armije bila je dupke puna, prolazi zakrceni stativima s televizijskim kamerama, hodnici zauzeti onima koji su mislili da ce biti dovoljno stici na vrijeme. Toliko ljudi nije, iskreno, bilo na zadnjih barem 10 promocija odrzanih u Sarajevu, na kojima je, primjera radi, predstavljena Mama Leone Miljenka Jergovica ili izdanja biblioteke Feral Tribunea u Splitu, medju kojima su knjige Basare, Kisa, Kristofove, Carvera, Derogemonta... Pa o cemu se tu radi? Ni o cemu drugom sem o cinjenici da je ovo jos jedan politicko–marketinski potez covjeka okruzenog sa dovoljno udvaraca koji s prijateljima nece razgovarati o jos jednoj procitanoj knjizi, vec o tome kako su kupili jos jedno Alijino djelo ili pak kako im se na knjigu potpisao Bakir Izetbegovic dok su se u hodniku gurali s generalima, ulemom i estradnim umjetnicima dokazane nacionalne opijenosti.

Ambasador Bosne i Hercegovine u Ljubljani Branko Petric, o cijem su otvorenom antialbanstvu Dani pisali u proslom broju, nasao je odlican nacin iskoristavanja vlastite pozicije i nacije, sve s ciljem laganog bogacenja. Prema izvorima naseg magazina iz slovenske prijestolnice, Petric svojim sunarodnicima – bosanskim Srbima, umjesto 200 maraka, koliko inace kosta pasos izdat u inostranstvu, naplacuje 100 maraka, a onda o trosku Ministarstva vanjskih poslova sa parama i zahtjevima putuje u rodnu Derventu. Tamo, uz pomoc nekog u lokalnom MUP–u, izradjuje pasose koji, posto su izdati u BiH, vrijede 40 KM. Ostatak, je li, ide Petricu i nekom od njegovih asistenata. Srbi, koji na ovaj nacin dodju do duplo jeftinijih pasosa, naravno, i ne pitaju zasto im je u plavoj knjizici umjesto Ljubljana, u rubrici rezerviranoj za mjesto izdavanja upisana Derventa.

Tesko je reci koliko je na ovaj nacin pasosa izdato do sada. Zna se samo da je Petric mjesto ambasadora zauzeo jos 21. maja prosle godine i od tada, kako tvrde zaposleni u bh. ambasadi u Sloveniji, uglavnom radi bez ikakve kontrole i imalo osjecaja odgovornosti. Sigurno je, medjutim, da Petric diplomatsku sluzbu nece pustiti lako. Jer sem sto ima jako dobru platu (prvi sekretar ambasade, dakle, Petricev podredjeni, sem placenih troskova ima 2.000 KM mjesecno), covjek ima i sjajne dodatne prihode.

Povodom 70 godina zivota i 50 godina naucnog rada akademika Muhameda Filipovica, Akademija nauka i umjetnosti BiH, uz jos nekoliko institucija organiziraju, za 15. decembar ove godine, simpozij na temu: Misao i djelo akademika Muhameda Filipovica. Simpozij ce biti odrzan u amfiteatru Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

No, kako Tunjo nikada drugima nije dopustao da se na bilo koji nacin bave njegovim zivotom, sjeo je i ispisao knjigu o svojih prvih 70 godina. Djelo vitalnog sesirdzije nosi naziv Pokusaj jedne duhovne biografije. S obzirom da opet o sebi na najbolji i najiskreniji moguci nacin moze govoriti jedino profesor Filipovic, Dani ce od narednog broja feljtonizirati pricu o njegovih skoro tri frtalja stoljeca, koja, sto valjda zna svako ko je barem jednom sreo visprenog Krajisnika, obiluju zanimljivostima vezanim kako za profesore logicke bravure, tako i za ono sto prozivljavaju "obicni smrtnici", pa i Tunjo licno. Naravno, na kraju: Sretan rodjendan, profesore.

Kada je proslog mjeseca Vlada RS–a bezuspjesno pokusala da smijeni direktora RTV Republike Srpske Andjelka Kozomaru, najvecu podrsku nasla je u agenciji SRNA. Ne samo da je u duhu tradicije, kao nekad Veliboru Ostojicu, ustupila neogranicen prostor ministru informacija Rajku Vasicu da se obracuna s mrskim neprijateljem nego je lojalno odmah Televiziji otkazala servis. (Sve je to djelovalo toliko spontano da je Simon Haselock dobio neodoljivu potrebu da Vasica zamoli da u svom malom propagandnom ratu ne koristi vise SRNU i prestane da je dalje uvaljuje.)

Najmanje se, izgleda, nasekirao Kozomara, koji SRNU nije mnogo ni koristio. Bez informacija te agencije i dalje je pravio informativni program a da niko nije primijetio da tu nesto fali. Shvativsi da je ispao smijesan, v.d. direktora SRNE Dragan Davidovic odlucuje da vrati servis Kozomari. Usput je htio i da malo opere obraz pa je nesmijenjenom kolegi poslao pismo u kome objasnjava reteriranje.

"Proteklo vrijeme pokazalo je da je to (prekid emitovanja servisa, op. pr.) bila krupna greska sa teskim posljedicama. Morali smo znati da 600 zaposlenih u RTRS–u i vijesti drugih agencija, ciji glavni predmet interesovanja nije RS, nisu dovoljni da se istinito i pravovremeno informise javnost. Konacna potvrda takvog stava dosla je u dnevniku Televizije RS 4. decembra, kada je citirana vijest agencije BETA da je na okruglom stolu u Budvi prisutan i premijer RS Milorad Dodik", kaze se u Davidovicevom pismu. Kvaka je bila u tome sto Dodik nije bio tamo, a to, prema rijecima njenog direktora, niko nije znao osim SRNE.

E sad, problem je nastupio kad se pokazalo da ni Kozomara nije naivan igrac. Posto je saznao da je Vrhovni sud RS osporio proslogodisnje Davidovicevo postavljanje za v.d. direktora SRNE, napisao je odgovor u kome stoji da on servis i dalje nece koristiti jer je SRNA "kuca koja ne postuje legalitet i legitimitet". "Javnosti je poznato da je Vrhovni sud RS presudio konacno i bez prava na zalbu da je gospodin Dragan Davidovic nelegalno i nelegitimno imenovan za vrsioca duznosti direktora SRNE. Prema tome, on je neovlasteno lice za bilo kakav razgovor", kaze Kozomara.

A onda je data uzbuna u Vladi, koja je ispostovala proceduru i Davidovica ponovo imenovala. Korekciju je, gle slucaja, objavio Rajko Vasic, valjda mu SRNA za nesto treba.

Ocekuje se novo Kozomarino nadgornjavanje. Nece valjda dozvoliti da Vasic bude duhovitiji od njega.

Welcome to my home page!!!! I kiss you!!!! I like music, I have many many, musicinstrumans my home I can play I like sport swiming, basketball, tennis, volayball, walk... I like sex I like travel I go 3– 4 country every year I went Germany, Nederland, Belgium, Austria, Denmark, Sweden, Hungary, Moldovia, Ukraina, Bulgaria, Romania, Macedonia, Azerbaijan, Georrgia, Iran. My profession jurnalist, music and sport teacher, I makepsycolojy doctora I like to take foto – camera (amimals, towns, nice nude models andpeoples). My tall 1.84 (6.2 feet) My weight 78 kg. My eyes green.. I live alone!!!!!!! I have home – car I like to be friendship from different country.. I live in TURKEY – town IZMIR .. (4 million peoples – near the sea – old history)... Who is want to come TURKEY I can invitate ...... She can stay my home...... I speake turkish, english, rusian, I want to learn otherlanguage!

Ako ste, postovani citaoci, slucajno pomislili da je lektor preskocio ovaj odlomak na jeziku koji je najlakse okarakterizirati kao broken tarzan english, varate se. Nikada u povijesti Interneta jedan "obican" covjek nije se proslavio za krace vrijeme. Tridesetsedmogodisnji Turcin Mahir Cagri je do prije nekoliko dana bio novinar iz Izmira koji je na web–site odlucio postaviti nekoliko svojih fotografija i obavijestiti siru javnost da voli sport, seks i putovanja. Mahir, koji, ukratko receno, voli sve sto vole mladi, ni u snu se nije mogao nadati da ce postati zvijezda, pravi doajen Interneta i covjek ciji je site posjetilo vise od 1,5 miliona posjetilaca. Njegov lik veselog brke koji malo pliva, malo stoji zagledan u daljinu, malo svira harmoniku, malo vozi automobil i malo siri ruke vec je dobio ponudu od CNN–a za intervju vrijednu 50.000 dolara. O Mahiru ce se snimiti i igrani film, a londonski Guardian je objavio pricu u kojoj Mahir, koji ne moze da se odbrani od bracnih i seksualnih ponuda svake vrste, zeli da rijesi probleme gladi u svijetu, te da bi zelio da Guardian iskoristi njegovu slavu za promociju mira u svijetu i zastitu djece. Web–siteovi posveceni Mahiru u kojem ga hackeri postavljaju u kontekst najvecih dogadjaja u povijesti – Mahir vodi Francusku revoluciju, potpisuje Jaltu, svira u Beatlesima, boksuje s Muhammedom Alijem, potpisuje mir uz Jasera Arafata i Yitzaka Rabina – vec su dostigli dvocifren broj, a Mahir na svom "aj lav ju" engleskom komentarise: "IfI go to America, life will change". Internet je, dakle, dobio svog Forresta Gumpa, a zajebanciji skloni surferi junaka cije se fotografije salju s jednog e–maila na drugi s neskrivenim odusevljenjem. Zivio, Mahire!

Jesen je obiljezila evropska turneja Sarajevske filharmonije. I preko velike bare su u Daytonu slavili cetiri godine necega. U oktobru je Emir Nuhanovic, gudac a sada i direktor i dirigent Filharmonije (koju je vodio i Zubin Mehta), izrazio zelju gostovati u dvorani Lisinski u Zagrebu 9. ili 10. ili 11. decembra. Slicni nastupi dogovaraju se prije, pa su termini KD popunjeni. Nezgodno je propustiti izvedbu koju slusaju i vece metropole, te je ponudjen Hrvatski glazbeni zavod. To je premali prostor, pa se obratilo Hrvatskom narodnom kazalistu: ravnatelj Georgije Paro nije nasao prazno mjesto, ali nije zelio propustiti priliku, te je otkazao predvidjeni program, oslobadjajuci petak 10. 12. za Sarajlije.

Ministarstvo kulture RH je uobicajeno trazilo program, koji je dostavljen (troje dirigenata: jedna dama i dva muska maestra, medju njima dubrovacki trubadur Djelo Jusic; kompozicije klasicnih imena i domacih autora; vokali Amile Baksic i Ivice Sarica). Ministarstvo je usmjerilo novac Koncertnoj direkciji Zagreb u korist gostiju, a ministar Biskupic rezervirao mjesto u publici.

Kada je trazeno da se zbog stampanja najava posalje konacni program, doslo je nesto posve novo: repriza Ramazanskog koncerta (Sarajevo, 8.12.), s oktet–refrenom "Selam, Selam", hafizima kao solistima i uz pokoju sevdalinku. Nesluzbeno se saznalo da je to zahtjev komesara za kulturu Centrale SDA, koji je zatim usutio, te od svega nije bilo nista.

"Zasluzni" se zacijelo osjecaju trijumfalno. Mozda su htjeli zagorcati kraj zivota najpoznatijem pacijentu u Hrvata, parirati bozicnim koncertima (opijati se bezalkoholnim pivom), ostvariti davni san fantasta o spajanju svega u jedno: drzave i kulture i praznika i rada i diplomacije i vjere. Stogod im bilo naum, samo su pokazali da se petljaju bez stila, ne zato sto instrumentalna glazba ima veze s crkvom a nema s dzamijom, ni stoga sto i islam i muziku banaliziraju, niti sto su i Aznavour i Bernstein i njujorska filharmonija znali dijeliti posao s notama od privatne veze sa sinagogom (ili ovih dana aktualnom hanukom), nego zato sto nije visak pameti nego manjak pristojnosti do zadnjeg trena davati lazne programe, uzdajuci se u svrsen cin. Valjda tjeraju inat onima za koje ne shvacaju da im se ovo samo moze svidjeti, jer naizgled potvrdjuje teze o umjetnoj naciji, nepravoj drzavi i zakasnjelom narodu, gdje je sve samo veliki buckuris, neukusan za razliku od kulinarskog pandana – bosanskog lonca.

– Jesi li ti ostavila ovu stolicu nasred sobe?
– Nije to stolica. Ne diraj je.
– A sta je ako nije stolica?
– To je auto.
– Onda sam ja pauk.
– Taataaa!
– Dosta mi je sto po gradu ne mogu da hodam normalno, sad jos i u kuci treba da preskacem...
– Molim te.
– Dobro. Sreca tvoja da nema ovdje znaka da je zabranjeno parkiranje.
– Je li to onaj plavo–crveni?
– Jeste.
– A sta je crveni sa zutim minusom?
– Zabranjen prolaz.
– Je li onda sad zabranjen prolaz u nasu ulicu?
– Jeste, kad dolazimo iz grada. Kad dolazimo sa Faletica, nije.
– A kada mi dolazimo sa Faletica?
– Nikad.
– Ko je postavio taj znak?
– Sigurno neko sa Faletica.
– Zasto?
– Da policija zaradi malo para.
– Kako?
– Fino. Prodjes kroz zabranu i platis dvadeset maraka.
– A ako ne prodjes?
– Onda potrosis dvadeset maraka na gorivo dok zaobidjes okolo.
– Ne kontam.
– Ni ja. Vidis da je cijeli grad pun novih znakova. Valjda je neko dobio donaciju.
– Sta je to donacija?
– To je poklon.
– Kakav poklon?
– Onaj koji ti bas ne treba, ali ti je zao da ga ne uzmes. Iza Mahirove pekare ima jedno malo raskrsce, sa pet znakova, a ne prodju tri auta dnevno tuda. A ispred Dunjine skole nema uopste znaka da je skola u blizini.
– Je li znak za skolu onaj trokut sa djecom?
– Jeste.
– Tog znaka nema ni tamo gdje ja idem u skolu.
– Nema. Ali bolje bi bilo umjesto znaka da naprave lezece policajce.
– Zasto ne naprave?
– Zato sto ljudi u Sarajevu vise cuvaju amortizere nego djecu.
– Kako se prave lezeci policajci?
– Napravi se pjesacki prelaz, a ispred njega ispupcenje na putu, da vozac mora da uspori.
– Je li kao ispred neke rupe na putu?
– Jeste. Samo to se onda zove lezeca policajka.
– A zasto vozac ne mora da uspori kad vidi znak za skolu?
– Zato sto to nije dovoljno. Vozac uspori tek kad vidi i znak i policajca.
– Lezeceg?
– Nije, stojeceg i pisuceg.
– Kakav je taj?
– Sakriven.
– Zasto je sakriven?
– Zato sto policajci vole da se igraju.
– Zmire?
– Prepadive.
– Sta je to?
– To je ono kad se ti sakrijes u ormar pa me prepadnes.
– Kad bi iza svakog znaka bio sakriven jedan policajac, onda bi svi vozili sporo?
– Valjda bi. Ali kad se ne bi pravili auti koji idu brzo, onda bi svi isli sporo. Prave se auti koji idu tristo kilometara na sat, a u skoro cijeloj Evropi je dozvoljeno najvise 120.
– Zasto 120?
– Zato sto je sve preko 120 jako opasno?
– Ne kontam, zasto se pravi nesto sto je opasno?
– Zato da se bolje prodaje. Kad bi voz bio brzi, niko ne bi kupovao aute. Ljudi vole opasnost i brzinu.
– A ti?
– Ne volim tamo gdje ima djece. Meni se svidja ta tvoja ideja da se ispred svake skole policajci igraju prepadive.
– A zasto se ne igraju?
– Imaju vaznijeg posla.
– Kojeg?
– Zaustavljaju saobracaj kad dodje neka delegacija i prave guzvu kad se pokvare semafori.

Svojevremeno je nezaboravni potpredsjednik prve "demokratske" vlade Bosne i Hercegovine Muhamed Cengic nezadovoljne strajkace pred zgradom parlamenta na Marijin–Dvoru umirivao rijecima: "Ako znate za nekog boljeg od mene, dovedite ga odmah. Uzet cu ga za mog zamjenika." E, rekonstrukcija Federalne vlade koju je najavio federalni premijer Edhem Bicakcic ove sedmice podsjetila je na Cengicevu spremnost za jacanje tadasnje vlade.

Naime, poput macke koja pokusava uhvatiti balon privezan za rep i Bicakcic se vrti oko sebe trazeci krivca za lose rezultate vlade na cijem se celu nalazi. Njegova nespremnost da krivca potrazi pred ogledalom proistice iz njegove (samo)uvjerenosti u svoju visoku poziciju na hijerarhijskoj ljestvici Stranke demokratske akcije. Sva otuznost karikaturalne uloge Federalnog parlamenta demonstrirana je Bicakcicevom najavom rekonstrukcije Vlade. Kakav parlament i kakvi bakraci! Tek kad mu je u Stranci pokazan zuti karton, Bicakcic se bez traga prepotencije i bahatosti koju koristi u komunikaciji sa parlamentom obecao popraviti. Na stranu to sto o temeljnoj rekonstrukciji o kojoj govori ne moze biti rijeci i to iz dva razloga. Prvo, za nju je potreban prije svega njegov odlazak, dok je mogucnost da utice na smjenu "hrvatskih kadrova" ravna mogucnosti generala Delica da njegovu naredbu poslusa bilo koji kaplar Hrvatskog vijeca obrane.

Prije tocno stotinu i pedeset godina umro je Frederic Francois (polj. Fryderyk Franciszek) Chopin, najveci pjesnik klavira u povijesti klasicne glazbe. Ovaj njezni i tankocutni Poljak (rodj. 1810. u jednom malom mjestu u blizini Warszawe) zivio je svega trideset devet godina i u tom kratkom vijeku prosao trnovit put od ambicioznog djecaka iz provincije do laureata na najprominentnijim scenama Beca, Pariza i Londona. Zelja za svjetskim uspjehom odvukla ga je iz blagosti roditeljskog doma u surovost svjetske arene, gdje se morao dokazivati iz pocetka – improvizirajuci na zadane teme, cesto iz losih beckih opera.

Dane i noci povodio je uz glasovir i taj mucni rad intenzivirao je njegovu bolest (bolovase od grudobolje), tako da su tipke njegova instrumenta jutrima bile crvene od iskasljane krvi. Otkrio je novi klavirski kljuc, a njegove kompozicije prihvacane su s divljenjem i ovacijama. "Ovo i vise nije muzika!", uzviknuo je ocarani Robert Schumann, nakon jednog njegova beckog koncerta.

Iz Beca Chopin seli u Pariz, gdje mu se otvaraju vrata slave i novca. Tu upoznaje Liszta, Berlioza, Hugoa, Mendelsona, Heinea... Poloneze, mazurke i valceri u njegovoj obradi dobijahu potpuno novi zvuk i znacenja, na osnovi kojih je Eugene Delacroix razvijao svoje romanticarske teorije. Chopin sam na to je samo odmahivao rukom, ne mogavsi obrazloziti nokturna. Tokom vatrene i nesretne ljubavi s knjizevnicom Aurore Dupin, poznatijom kao George Sandova, s kojom je imao i kcerku, na njenom ljetnikovcu u Nohantu pise dvije Balade, Barcarolu, Fantaziju, zadnji Scherzo, Poloneze u as–duru i fis–molu, te posljednja svoja Nokturna. Nakon toga odlazi u London. Jedan suvremenik opisuje tu impresivnu sliku – za jednim covjekom–sjenkom radnici ukrcavaju na brod tri ogromna koncertna klavira (Pleyel, Erard, Broadword), ne mogavsi sebi predociti kako se iz tog krhkog i bolesnog tijela izvijala tako mocna i besmrtna muzika.

Nakon nezaboravnih nastupa u Strafford Houseu, skrhan osjeca blizinu smrti i vraca se kuci na Square d' Orleans. Po povratku posljednjim snagama odrzava svoj oprostajni koncert u pariskoj dvorani Pleyel. Njegovo tadasnje dusevno stanje najjace odslikava Sonata u b–molu, krvava balada u kojoj sentiment potpuno ustupa mjesto tragediji, pise jedan kriticar. Franz Liszt tim povodom izjavljuje da nikad nesto slicno nije cuo. Nakon toga Chopin vise ne moze svirati i spaljuje sve svoje skice, rukopise, notice, rekavsi: "Moji pokusaji izvrseni su u onoj mjeri u kojoj mi to bijase moguce ispuniti." Umro je u jednoj pariskoj sobi, u prisustvu svoje prve ljubavi Potocke, kcerke Solange, te svoga vjernog prijatelja Delacroixa. U svojim posljednjim casovima pozalio je sto je ikad napustio Warszawu. Pokopan je, po vlastitoj zelji, uz zvuke Mozartova Requiema.

"Tko je ikad cuo pojedine njegove preludije, bilo u ljetnikovcu, nekom brdskom predjelu, ili kroz otvorena vrata terase, naprimjer iz kakva sanatorija, tesko ce ih moci zaboraviti", pise Gottfried Benn u jednoj ingenioznoj pjesmi Chopinu u cast, i nastavlja: "Nikada nije skladao operu, nikad simfoniju. Samo te tragicne progresije iz umjetnickih uvjerenja, i malom rukom."