KADA SE PONEKAD SJETIMO KAKVI SMO LJUDI BILI,
dodje nam da pomislimo kako to uopce nismo bili mi. Eto, recimo, one godine kada je u Beogradu neki ocajnik pucao na turskoga ambasadora, sav grad se bio ustrcao da ulovi atentatora. Covjek je bjezao, nista mu nije bilo jasno, a za njime su trcali bijesni i drustveno svjesni gradjani. Nece on usred nase zemlje tako iz cista mira ubijati ambasadora. Zapravo, nije vazno sto je u pitanju bio ambasador. Da je pucano na bilo koga, ljudi bi se isto tako stustili za revolverasem, uhvatili ga i predali narodnoj miliciji. Takvi smo mi ljudi bili sve dok se nismo malo promijenili ili dok nismo postali kao i svi drugi ljudi, iako se misli da smo postali gori od svih drugih.

Ambasador nije ubijen, ali je zato ubijen neki mladic po imenu Zeljko kojeg je atentator upucao tren prije nego sto su ga gradjani uhvatili. Taj Zeljko pao je na braniku jednog nepostojeceg svijeta, onog svijeta koji vodi racuna o tome da ne postoje slucajni prolaznici, jer kada netko puca u jednog od njih, kao da je pucao u sve nas. Price o tom svijetu za koji je pao Zeljko danas zvuce banalno i vjerujemo da su lazne. Je li onda laz i to da je jedan covjek ubijen samo zato sto je htio uloviti atentatora ili je mozda ubijen jer je obavljao posao za koji nije bio kvalificiran.

Sasvim je svejedno sta je Zeljku doslo glave, ali zar ne bi bilo zanimljivo kada bi on uskrsnuo u ovaj nas svijet i u vrijeme nase druge povijesti? Koliko bi mu vremena trebalo da se snadje, da promijeni navike i obicaje, da pocne trcati samo iz cista mira i da stekne vise razumijevanja za atentatore, a manje za ambasadore? Na ovakva pitanja mozemo samo zamisljati odgovore, iako postoji nesto u nasem iskustvu i zivotu sto bi moglo s velikom pouzdanoscu potvrditi da bi se Zeljko promijenio jako brzo. Pa i mi smo se brzo promijenili. Tako brzo da to nismo ni primijetili i da uopce i ne znamo kada se to dogodilo. Bilo bi strasno vazno saznati kada smo iz jednoga presli u drugi svijet i kada nam je nasa proslost postala prosloscu nekih tudjih, nepoznatih i nestvarnih ljudi.

Je li to bila 1977. ili 1979. kada se dogodio onaj veliki potres u Bukurestu? Potres se osjetio i u Sarajevu; ljuljali su se zidovi, iz casa u kupaonama ispadale su cetkice za zube, ljuljali su se lusteri. Bas smo se bili uplasili. Ali gore je bilo kada je iste noci na kasnim televizijskim vijestima javljeno da je u Rumuniji pod rusevinama ostalo na stotine ljudi, da medju njima mozda nema prezivjelih, i da je u nekom knjizevnickom domu poginula grupa vaznih i dobrih rumunjskih pjesnika. Narednih mjeseci knjizevni listovi i casopisi objavljivali su pjesme nasih pjesnika koje su bile posvecene mrtvim bukurestanskim pjesnicima. Te pjesme su bile lose i lazne. Govorile su o izgubljenoj mladosti, ranjenim muzama i mrtvim Orfejima i bile su ispunjene genitivnim metaforama, onim metaforama koje sluze samo tome da sasvim obicne rijeci postanu slicne goblenima i da nam se svidjaju na jednak nacin kao gobleni.

Potres u Bukurestu osjetili smo kao ne sto svoje, nesto sto nas se tice i sto je vrijedno iskrene ljudske zalosti. Samo sto o toj zalosti nismo mogli reci nista suvislo. Mozda smo se zbog te nesuvislosti kasnije tako lako i brzo promijenili, nesvjesni svojih malih i velikih zrtava za neki svijet i neki zivot od kojega smo odustali.

Bilo je to posljednje vrijeme poezije. Dobre ili lose, svejedno je. Ali bilo je to vrijeme kada je poezija jos uvijek mogla biti vazna. Bila je vazna iz slicnih razloga iz kojih je neki Zeljko trcao za atentatorom. Bio je to kraj godina u kojima su bili moguci cak i poetski maratoni. Tako je, recimo, krajem sezdesetih u dvorani Radnickoga univerziteta Djuro Djakovic netko recitirao od jutra do mraka, pa sve do sljedecega jutra i sve vrijeme bilo je onih koji su ga slusali. Zgodno bi bilo znati sta je recitirao, ali bez obzira na to koji su i kakvi bili njegovi stihovi cinjenica je da bismo im se danas smijali. Smijesne su rijeci od kojih su nekada mladim studenticama navirale suze dok su ih njihovi momci stiskali za ruku i grizli se za usnu da i njima ne dodje suza izdajica i iz muskarca pretvori ih u patuljke. Smijesno je i pomisliti na te stihove, kao sto je smijesno pomisliti na sebe s kojim nemas vise nista, sebe koji je slican crno-bijelim zurnalima koji su se pustali u kinu pred pocetak filma. Smijesan je i Zeljko, smijesni su i mrtvi rumunjski pjesnici. A u tom smijehu nema nikakve zlobe, osim mozda zlobe prema samome sebi. Iluzije mozda jesu lazne, pa od zivota znaju naciniti laz, ali iluzije su vrijedne nakon sto se izgube.