Zvuci nebulozno, naravno, no, zamislite da se neko nastani u Svrzinoj kuci u Sarajevu?! E, takav kulturni skandal uskoro ce se desiti u Konjicu kada do kraja bude obnovljen rodni dom velikog Zulfikara Zuke Dzumhura, a onda se u njemu nastani njegov daleki rodjak Sadik Dzumhur. Taj Zukin prezimenjak, umjesto svoje u ratu devastirane kuce, opredijelio se da obnovi Zukinu i debelim hrastovim vratima zaprijeci do nje put Zukinim postovaocima. Kljuc od tih vrata u ulici Zuke Dzumhura ima samo on, gospodin s nadimkom Diksa. Na osnovu cega i otkad?

O ZUKINOJ KUCI I NJENOJ SUDBINI MOZE SE
razgovarati samo sa Konjicanima koji za ovo "znanje" ne primaju platu. Od opcinskih sluzbenika, predvodjenih nacelnikom opcine Konjic Emirom Bubalom, bilo kakav odgovor je nemoguce dobiti. U Komisiji za izlaganje nekretnina na javni uvid i utvrdjivanja prava na nekretnine u Konjicu pronasli smo da je "parcela 1/591 od 175 kvadratnih metara", koja obuhvata "kuciste i dvoriste" a ciji je prvi vlasnik Mula Osman Dzumhur upisan daleke 1892. godine, u ulici koja sada nosi ime Zuke Dzumhura, "na osnovu Ugovora o kupnji" postala vlasnistvo Opcine Konjic 28. juna 1985. godine". Nakon smrti Zukinog oca Abduselama 1933. godine vlasnistvo je preslo na Zukinu majku Vasviju i njeno dvoje malodobne djece, Zulfikara i Dzemala. Sve je dovde legalno i legitimno kao i ugovor o kupoprodaji u kome stoji da su vlasnici Zuko Dzumhur, Muhamed Hadzic, Ekrem, Fatima i Halid Alikadic i Halida Sirbegovic za simbolicnu sumu od dva miliona dinara Opcini prodali "kucu i kuciste" uz nacelan dogovor da se tu uredi skromno prenociste za Zuku, a da sve ostalo bude galerija i neka vrsta kulturnog prostora, pa je tako Opcini ustupljeno i Zukino pokucstvo.

Slegni ramenima i bjezi
I bilo se krenulo u realizaciju ovoga projekta. Arhitektonsko rjesenje za ovu kucu prekoputa tekijske dzamije uradila je Jelica Raseta, a radove, za koje, po svemu sudeci, nikada nije isplaceno, obavilo je preduzece "Gradnja". Zuko je 1989. godine umro. Nakon dzenaze kakva se u Konjicu, kazu, ne pamti, nista se nije desavalo. A onda je poceo rat. Zukina, kao i mnoge druge kuce, u vise navrata je direktno pogodjena. U medjuvremenu se, k'o sto obicno biva, zaboravilo na obecanje dato Zuki da se tu izgradi prostor za njegovu bracu po nesanici. I na ovom mjestu prica ponire u klasicni provincijalizam.

Nakon rata neko se dosjetio da bi na ovog plemenitog covjeka i velikog Bosanca trebalo da budemo ponosni. Od 1996. godine poceli su se u Konjicu odrzavati "Dani Kasima Prohica", a onda je ovoj manifestaciji pridruzen i spomen na Zuku Dzumhura.

Kulturna manifestacija posvecena Prohicu i Dzumhuru odrzat ce se i ove godine od 26. novembra do 2. decembra i samo jedan covjek iz Organizacionog odbora, na sastanku neposredno uoci dolaska ekipe Dana u Konjic, pitao je: "A sta ako nas neko od gostiju na zDanima Zuke Dzumhura' upita sta mu je s kucom? Sta ako neko od njegovih prijatelja pozeli da je vidi?" Izvori Dana tvrde da opcinski sekretar za drustvene djelatnosti Vahid Alibegovic nista nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima, a onda otisao na sluzbeni put u Mostar. Ni njegovi saradnici u Sekretarijatu za drustvene djelatnosti nisu nam znali odgovoriti, niti su znali objasniti po kom je osnovu Sadiku Dzumhuru data Zukina kuca. "Mi o tome ne znamo nista. Znamo da je Zuko htio da to bude pretvoreno u muzej. Sve ostalo morate pitati nacelnika Bubala", uputio nas je zamjenik sekretara Ismet Smajlovic.

Ko prvi kuci - njegova je
Da bi Zukinu kucu, kad vec Opcina nece, mogao "spasiti od propadanja" prvi se dosjetio ratni sef civilne zastite u Konjicu i mirnodopski direktor konjickog obdanista gospodin Diksa. Na osnovu nekog fantomskog ugovora izmedju njega i Opcine, koji nam niko u Konjicu nije htio ili nije smio pokazati, Diksa je poceo obnavljati kucu i evo je pri kraju. Uskoro se useljava! Umjesto da obnovi svoju, odlucio se radije za Zukinu. "Zasto bas on?", pita se jedan Konjicanin takodjer prezimenom Dzumhur, "pa i ja sam Zuki rodjak, blizak taman koliko i Diksa, ali mi na pamet nije pao takav bezobrazluk." Samo nezvanicno se cuje da je bas Diksa dosao do rjesenja zahvaljujuci milosti svog prijatelja, uzgred i nacelnika opcine Emira Bubala. Kakve su klauzule toga ugovora, pitali smo u Bubalovom kabinetu. Nakon sto je izasla iz njegove kancelarije, glumeci lezernost, nekako nasilu ljubazna sekretarica nas je obavijestila da nacelnik, naravno, ima sastanak i da nas ne moze primiti, a da ce nam ugovor i sve ostalo pokazati sekretar Opcinskog vijeca Mirsada Soro. Utom se pojavila spomenuta gospodja i egzaltirano nas ubjedjivala kako ona ugovor nema, iako bi to "po sluzbenoj duznosti" morala imati. Dok nas je upucivala da ugovor zatrazimo od Sadika Dzumhura licno, diktirajuci iz rukava njegov broj telefona i isareteci na zgradu prekoputa Opcine gdje je obdaniste, ciji je Diksa direktor, nacelnik Bubalo se necujno izvukao iz svoje kancelarije.

Nakon dugog insistiranja da ugovor vidimo "iz ruke" nekog od zvanicnika, jer "insan sebi svakakav papir sam moze napisati, pa pokazivati", gospodja Soro nas je konacno "otkacila" saljuci nas u Sekretarijat za urbanizam koji to "mora imati". Mozda i mora, ali sekretar ovog sekretarijata Mirza Kevric ga nije imao ili ga nije smio pokazati! On nas je uputio na Sekretarijat za stambene poslove koji bi takodjer "morao imati ugovor". Mozda je i on morao, ali nije! Prilicno ukocene sluzbenice u ovom Sekretarijatu rekle su nam da "ne smiju davati nikakave informacije bez odobrenja nacelnika" i uputile nas svome sefu Nerminu Niksicu. "Bogami ga nemam ni ja, a morala bi ga imati sekretarica Vijeca Mirsada Soro, trazite od nje", vratio nas je Niksic tako na pocetak ovog konjickog, birokratskog, nemustog i smijesnog labirinta, dakle opet na onu egzaltiranu sekretaricu Vijeca. Probijanje kroz ovaj administrativni diletantizam i kosmar kakav se valjda sanja kad covjek ima nocne more, zavrsili smo posjetom opcinskom pravobraniocu Senadi Brkan, koja, pa naravno, nije imala ugovor. Ni nakon ubjedjivanja da bi, ako ni zbog cega drugog, a onda zbog zvanja ispisanog na vratima kancelarije u kojoj sjedi, trebalo da bere brigu o nacinu upravljanja opcinskom imovinom, nije popustila: "Ugovor nemam, a znam da je Diksi kuca data na privremeno koristenje i znam da kopiju tog ugovora on ima."

Prijetnje direktora obdanista
Gospodin Diksa je ujedno i jedini koji je priznao da ugovor ima, ali i da nam ga nece pokazati!? "Ne, necu vam pokazati ugovor, niti cu s vama pricati za novine", bio je decidiran. I dok je nemusto objasnjavao i podastirao svoje argumente, koji bi vjerojatno bili smijesni i onim malodobnicima koje smo mimoisli u obdanistu ciji je Diksa direktor, mucninu i neki sasvim specifican, u svakom slucaju odvratan, osjecaj izazivale su Zukine privatne fotografije koje je Diksa sebi uzdurisao na sto za goste i na kancelarijski zid. Obuzdavati taj odvratni osjecaj bilo je jos teze kada je poceo pricati o svojim ratnim zaslugama, svojim ulaganjima u Zukinu kucu, koju hoce "da spasi od propadanja". Savladjivati spomenuti osjecaj bilo je najteze kad se pohvalio kako je, na ime rahmetli Zuke dakako, isposlovao i neke donacije za obnovu kuce u koju ce se uskoro useliti. Pricao je i to kako je u ratu mogao birati stan, a nije, kako je mogao zaraditi na stotine hiljada maraka jer je "potpisivao vrijedne ugovore za nabavku oruzja", a nije. Opasku da ce njegova prica zvucati smijesno i neubjedljivo kratko je prokometarisao: "Pa, ovo i nije bilo za novine, nego za vas. Osim toga, mozete vi mene spomenuti u negativnom kontekstu ali imajte u vidu da se i vama moze desiti nesto negativno." Tako, nakon svega, direktor obdanista pokazuje da se usudjuje i prijetiti.

Tuzna i besprizorna prica plete se oko zaostavstine covjeka tako rijetkog aristokratskog duha, oko Zuke koji je za svoga zivota od sicardzijskog i otimackog mentaliteta bio miljama daleko. Bio je, istina, prilicno daleko i od Konjica, u koji se tek pred kraj zivota htio preseliti iz Herceg-Novog. Ovo potvrdjuje i njegov dugogodisnji prijatelj, ugledni advokat i potomak u Konjicu poznate begovske porodice gospodin Senadin Begtasevic. On potvrdjuje da se Opcina "prije rata obavezala da obnovi oronulu kucu i tu uredi mjesto odrzavanja pjesnickih veceri u prizemlju i u avliji, pod Zukinom smokvom, gdje bi se okupljali ljudi od duha".

"Rahmetli Zuko je bio duhom beskrajno bogat, a materijalno izuzetno skroman covjek. Malo mu je trebalo da bude sretan. To je covjek koji je ostavio petosoban stan u Beogradu i bio podstanar u Herceg-Novom, u malom stanu s krevetom, stolom i drvenim stolcem iznad kog je stajala ikona svete Paraskeve", prica gospodin Begtasevic, koji je isto ovo ispricao i prosle godine prilikom obiljezavanja godisnjice Zukine smrti. Ovo je tada cuo i federalni ministar obrazovanja Fahrudin Rizvanbegovic i nije mu se dopao dio s Paraskevom. "Sta to pricate, Zuko je bio prije svega musliman i Bosnjak", reagovao je tada Rizvanbegovic, svodeci tako velikog Zuku i njegov bogati habitus na samo jednu, kod nas sve vazniju dimenziju. "Ko zna Zuku, zna i to da mu je, onakvom kakav je bio, i Evropa bila tijesna. Nazalost, svjedoci smo parcelisanja svega i svacega, pa i svodjenja ljudi na onu dimenziju koja se samo nekima svidja. Uopce uzev, ovo nije Zukino doba, niti je ovo Bosna po njegovoj mjeri", veli advokat Begtasevic. I ovaj detalj, vjerojatno, ima osnova kada se traze razlozi za postratni tretman velikog putopisca i njegove zaostavstine jer se, avaj, samo rodio u Konjicu, i, avaj, odrastao na beogradskom Dorcolu, istina u blizini Bajrakli dzamije, ali je, avaj, da stvar bude kompletno strasna, ime ispisivao latinicom, a prezime cirilicom, a katkad i obrnuto.

Zbog dominantnog drzavotvornog ideoloskog koda, koji Zuku nikad nece spojiti s Paraskevom, ne bi se trebalo zaprepastiti i ako neko na "Danima Zuke Dzumhura" predlozi da se paralelno s prevodjenjem knjiga Mese Selimovica na bosanski, pocne i akcija "Zamjene toponima u djelu Zuke Dzumhura" i tako iz njegovih "figura" izbace poredjenja dijelova Siraza sa Bulbulderom, brezuljaka Teherena s onim topciderskim i sl. Presutkivanje hektolitara alkohola koje je za zivota popio da ne spominjemo.

Parcelisanje biografije
Ne bi se trebalo zacuditi ni ako se pokusa isparcelisati i Zuko i njegova biografija jer je kao dijete otisao u Beograd, gdje mu je otac Abduselam sluzbovao kao muftija vojni, jos za vakta kraljevine Jugoslavije. Bilo bi, mozda, pozeljno zamijeniti i to sto je osnovnu i bezmalo srednju skolu zavrsio u Beogradu, jednako kao i Likovnu akademiju. Higijenicarima nase pameti i pamcenja vjerojatno se ne svidja ni fakat da je Zuku u beogradsku Politiku na velika vrata uveo cuveni Pjer Krizanic, kao ni podatak da je odrastao gledajuci kako njegova mati Vasvija u njihovom beogradskom domu gosti Ivu Andrica, Milosa Crnjanskog i njima ravne i slicne.

"Zbog citavog njegovog zivota i stvaralastva jos je tuznije ovo sto se desava. Mozda je, Boze, oprosti mi, i bolje sto ovo nije dozivio", veli beg Begtasevic, koji tvrdi da pouzdano zna da bi Zuko volio da u njegovu kucu dolaze ljudi da tu piju kahvu s lokumom ako je ikako moguce, i da tu govore stihove. I to, vjerojatno, one "o ljudskoj sreci koja se javi kad ti neko tudje ozeblo dijete pritrci i zagrli te", stihove Crnjanskog koje je Zuko toliko volio. Higijenicari nasega duha, koji proizvode ideolosku matricu za izvodjace radova po opcinskim budzacima, nikada nece prihvatiti da je Zuko volio gledati Milicine konake jednako kao i Alifakovac, da se divio Kabulu, iako je "vidio i ljepsih gradova po bijelom svijetu ali da nikada nije bio u nekoj prijestonici propetoj na visinu vecu od Lovcena". Njima, valjda, nikada i nece biti jasno da ima ljudi poput Zuke, ciju su dusu hranili i Crnjanski i Muhamed Nerkesi Es Sarai i Ivo Andric i Mula Mustafa Baseskija - zajedno. Sta je rezultat hohsapleraja oko Zukine nesudjene zaduzbine najbolje ce, opet, objasniti Andric, jer "svi umru samo jednom, a veliki ljudi dva puta - jednom kad ih nestane sa zemlje, a drugi put kad propadne njihova zaduzbina".