Ko je Janusz Korczak, covjek kojeg svrstavaju, uz Gandhija, u moralne titane ovog vijeka? Najbolji dostupan odgovor na ovo pitanje pruza knjiga prije dva mjeseca objavljena u Sarajevu - Janusz Korczak, dobri duh covjecanstva

Djeca, "polovina covjecanstva", kako ih Korczak zove, trpe ne samo od gladi, ili bolesti, ili nedostatka lijekova, u nekim dalekim zemljama o kojima brine UNICEF, nego i od manjka razumijevanja i ljubavi, u nasim vlastitim domovima. Sta Ti, koji sada citas ove redove, znas o svom djetetu? Koliko razmisljas o njemu? Kada si posljednji put iskreno pokusao shvatiti njegove postupke?

Puna su nam usta djece: u zakletvama, u obecanjima, u politickim govorima, u svijetlim vizijama buducnosti, ali uistinu se prema njima odnosimo kao prema stvorenjima nize vrste: ona su glupa, neodgovorna, opasna, dosadna, plasljiva, tvrdoglava, pokvarena. Sve sto radimo, radimo da bi postala ista kao mi, a koliko nas je zadovoljno sobom! Okreni se oko sebe: grobovi na igralistima, automobili na trotoarima, egoisti na polozajima. Za takav svijet i takve odgojili su nas roditelji i skola, i takvu djecu za takvu buducnost odgajamo i mi danas. Dijete koje place nad mrtvim leptirom sa radoscu naucimo da kolje zivotinje i ljude.

Opasne, jereticke misli, poput one da je Zemlja okrugla i da se vrti oko Sunca.

Mi smo sebicni, i to, a ne ljubav, odredjuje nas odnos prema djeci. Ogranicavamo i njihovu slobodu da bismo sacuvali nasu. Oni su nasa isprika za svaki zivotni promasaj. Potkupljujemo ih, lazemo, varamo, ignorisemo. Spremni smo dati za njih zivot, i to nas opravdava da ne moramo davati ono sto im zaista treba. Kako jednostavno pitanje, i kako lagan odgovor: sta ih cini sretnim? Sve ono za sta mi nemamo snage, vremena i zivaca. Trosimo sebe daleko od njih, da bismo im mogli kupiti zamjenu za nas same. Mi i nasa vlastita djeca se ne poznajemo. Iskrenije se vesele Teletabisima nego nama.

Za razliku od kucnih ljubimaca, manje se linjaju.

Ucimo ih sta su skupovi, ali ih ne ucimo kako da se ne plase gusjenice. Krive kicme nad zadacama u ime buducnosti kakva je nama izmakla, a sadasnjost u kojoj odrastaju bez nas prolazi neumoljivo kao sto opada lisce sa drveca. Jedva cekamo da odrastu, i da im umjesto uspavanki zapjevamo himnu. Saljemo ih u skolu, i punimo glave smecem, da sto prije pocnu liciti na nas. Male rodilje i mali vojnici uce mnozenje i dijeljenje.

Djeca su najvaznija. To je mit kojim hranimo sopstvenu nemoc. Vazniji su nam amortizeri na kolima, inace bi svaka skola bila okruzena lezecim policajcima. Vazniji nam je fudbal, jednog fudbalskog trenera placamo koliko i deset ucitelja. Zato sto su nam djeca najvaznija, zgrade vrtica pretvaramo u ambasade. Zato sto su nam djeca najvaznija, gradimo crkve i dzamije umjesto bazena i opservatorija. Prebrojte: koliko kvadratnih metara ovog grada pripada automobilima, a koliko djeci.

Ovo je opasna knjiga. Nemojte je citati. Izmaknuce vam tlo pod nogama, a odavno ste zaboravili letjeti. (N. Velickovic)