OPSERVATORIJ

Ko voli jazz u bilo kom obliku na Trecem jazz festivalu mogao je naci nesto za sebe. Raznovrsnost festivalskog sadrzaja je rezultirala vrlo zanimljivim jednohefticnim ugodjajem koji ce se po pojedinim koncertima pamtiti i do sijede brade

Vec prvi koncert u "Slozi" je naslutio propuste organizacijske prirode koji su se od koncerta do koncerta vise-manje osjecali. Naime, romanski swing japanskog Gipsy Swing Projecta naprosto nije bio za slusanje s nogu. Upaljena svjetla, otvoreni sank i pripadajuca mu atmosfera isli su na zivce raji. Hisao Fukushima i njegov kvintet su profesionalno uradili ono zbog cega su prevalili toliki put i nisu se dali zbuniti. Istina, ritualni ples sa udaraljkama koji je izveo Kei Masude vise je licio na uvod u kakav kung-fu mec nego na originalan jazz performance, a za to kriv je iskljucivo neodgovarajuce adaptiran prostor.

Ni Sephardic Tinge, koji su nastupili isto vece na istom mjestu iz slicnih razloga nisu bili u stanju uciniti mnogo vise. Publika je, gotovo ubijena u pojam, neosjetno presla preko Snijeg pade i Sehidskog rastanka, koje su se prepoznavale u par prvih numera cije osnove cine tradicionalne sefardske kompozicije. Istina je i to, da poslije solistickog koncerta Bojana Zulfikarpasica nista vise sto ima ikakve veze sa sevdahom u jazzu, barem kad je ovaj festival u pitanju, ne moze biti tako dojmljivo.

Ono najdojmljivije desilo se naredne veceri: svirao je Joe Zawinul. Sezdeset sedmogodisnjeg Joea, oca Weather Reporta i jazz fuzije , kako i dolikuje, cekala je puna "Sloga". Sa Garyjem Poulsonom na gitari, Alzircem Karimom Zaidom na bubnjevima, Manolo Badrenom na bongosima i basistom Victorom Baileyem - za koga Joe, sav sretan, kaze da se nakon sest godina rada sa Madonnom "napokon, bogu hvala, vratio muzici" - Zawinul i dan-danas pravi muziku kosmickih razmjera. The Zawinul Syndicate nam je na samom pocetku dao do znanja da imamo jedinstvenu priliku da se, za cenera, druzimo sa najboljim muzicarima danasnjice. Koncert, iz dva dijela po 45 minuta bez biseva, pokazao nam je i koliko smo zapravo nespremni, nenavikli na koncerte istinskih velicina. Od Zawinula, koji u Hrvatskoj samo za deset mijeseci gostuje cetiri puta, nismo se ni mogli nadati nicemu drugom nego da nam odrzi lekciju. Kompozitor, koji vise tesko da ima kad slusati muziku, sa svojom internacionalnom ekipom svako dva dana mijenja mjesto boravka, osluskujuci ljude i gradove. Kao plod njihove trosatne setnje gradom je jos isto vece nastala jedna originalna numera posvecena Sarajevu, koju je publici glasom mujezina poklonio lucidni Manolo Badrena. Jedno je sigurno, poslije Zawinula u zraku je ostalo toliko pozitivne energije da Sarajevo vise ne dise istu havu.

Cetvrto festivalsko vece su otvorili Bodan Arsovski & Egzija Orchestra. Iako bivsi basista grupe Leb i sol danas stvara muziku baziranu na elementima makedonskog folklora, ona je atmosferom blize grupi Anastasija nego Vlatku Stefanovskom. Tesko je bilo oteti se utisku da se svojom poetikom Arsovski nije puno udaljio od Leb i sola, iako djeluje dosta autokefalno, naravno uz podrsku profesionalaca iz Egzije. Britanski sastav J-Life dolazi iz tradicionalnog jazza, i mada bi se zbog njihove mladosti moglo pogresno zakljuciti da se radi o bendu koji se rado sluzi elektronikom, oni su ipak iz generacije koja cijeni akustiku i kombinira jazz sa savremenim muzickim pravcima, hip-hopom i raggaeom. Za pjevacicu grupe, Julie Dexster, tek ce se cuti.

U naredne dvije veceri nastupili su jos Christy Doran's New Baga (njihov vokalista Bruno Amstad, inace predavac u jazz skoli u Luzernu, u stanju je otpjevati sve sto lideru Christy Doranu padne na pamet da komponuje. Brunovo ping-pong pjevanje se, na odusevljenje publike, odvijalo na liniji Peter Hammill - Frank Zappa, i obratno) i Django Bates' Quiet Nights.

Zavrsne veceri, atmosfera na koncertu zagrebackog hot latin jazz & salsa benda Cubismo u "Slozi", nakrcanoj mladim narastajima, licila je onoj na terasi nekog hotela na Makarskoj rivijeri u najbolja vremena. Neka. Jos samo kad bi jazz festival prestao biti dozivljavan kao eksperiment entuzijazma organizatora i pri tom sacuvao svu ozbiljnost pristupa eksperimentalnosti, te raznovrsnost i svjezinu koja je prirodjena jazzu. (N. Dzanko)

Jos jednom se, odmah nakon MESS-a, pokazalo da gonici kulturnog napretka drzave i unapredjivaci estetskog kriterija javnosti nisu jos prije rata ustoliceni "autoriteti", vec mladi, obrazovani, uporni i energije puni individualci koji doslovno svojim rukama biju bitku za svaku KM projekta. Jedan od takvih je i Edin Zupcevic, najzasluznija osoba za organizaciju 3. jazz festivala.

No, ni najbolji izbor gostiju, niti savrsena organizacija nisu mogli ublaziti neprijatnost atmosfere kojom su odisala dva subotnja koncerta: onaj Dhafera Youssefa i Markusa Stockhausena u Domu Armije, te onaj Djanga Batesa u "Slozi". Razlog tome iskljucivo lezi u neadekvatnom koncertnom ambijentu koji nije bio u stanju odgovoriti specificnim zahtjevima prosjecnog jazz konzumenta. Intimnu, urbano- misaonu, ponekad zahtjevno kompliciranu, a ponekad jednostavno - smirujucu muziku i jednog i drugog koncerta nemoguce je slusati u skripavim koznim stolicama Doma Armije, ukrasenog zelenim svjetlima i plasticnim cvjetnim aranzmanima, ili pak, stojeci u polupraznoj, zapusenoj "Slozi", sa kaputom pod rukom i zvucnim backgroundom desavanja za sankom. Upravo ova dva primjera odnose se na onaj jazz koji od slusaoca iziskuje potpunu predanost i opustenost, sto je moguce postici jedino udobnoscu slusanja. U sarajevskom slucaju, zahtjevnom komforu lakse bi odgovarala svaka iole ozvucena kino-dvorana nego pomenuti prostori.

Markus Stockhausen, trubas i klinicar, sin je Karlheinza Stockhausena, oca eksperimentalne elektronske muzike. Markus je, pretpostavljamo, naslijedio zivu sklonost ka zvucnom eksperimentu, koji, kada je truba u pitanju, ima prilicno usko podrucje. Ipak, koristenje raznih denfera, te elektronskog procesora koji ce zvuk instrumenta multiplicirati, cineci ga tako harmonijskim elementom, dali su pretencioznu pretpostavku za odgovor tradicije. A taj je uslijedio u liku Dhafera Youssefa, koji nam je svojim glasom i arapskom lutnjom oud donio dasak pustinjskog vjetra. Hladnoca, urbanost, ciste linije i elektronska podrska metala trube, nasuprot plemenitom izrezbarenom drvetu sa razapetim crijevnim zicama, onako kako je to bilo jos u doba Zyriaba - jedinstvena ravnoteza ovih elemenata tvori autorsku muziku koja jeste cisti free. I mada smo oud i ranije slusali u svojstvu instrumenta za jazz improvizaciju (Rabih Abou Khalil), spoj trube, glasa i ouda kojim smo bili podvrgnuti u Domu Armije jedno je od vrlo ugodnih iskustava ovogodisnjeg festivala.

Django Bates se sarajevskoj publici predstavio samo u jednom od svojih likova: kroz vodju kvinteta Quiet Nights - sto nije umanjilo znacaj njegovog skladateljskog i izvodjackog identiteta. Boravak na sceni za Dj. B. je duhovita igra koju treba znati slijediti. Cetvero suigraca predvodjeni visokom svedskom brinetom barsunastog glasa Josefinom Cronholm, u dizajniranoj dugoj, prozirnoj haljini i crnom donjem rublju, rade u njegovu korist: hrabro nam pruzaju izazov - uzmi ili ostavi! Mnogi standardi (od Judy Garland do Kurta Weila) u tretmanu ove skupine gube svoju prvobitnu formu, revijalni sarm i opcenarodnu pjevljivost. Zasto i kako - odgovor se krije u Batesovoj najavi za pjesmu New York, New York: "And now: the lovely, lovely, lovely, lovely old song, in the awful, new way... that's what the jazz is!(V. A. Zaimovic)

Nakon cetiri godine pauze, jedan od kultnih bendova devedesetih vratio se na scenu albumom Californication (WEA), koji je kritika docekala odusevljeno i proglasila ga ponajboljim do sada. Tri miliona prodatih nosaca u Sjedinjenim Drzavama sasvim su dovoljna garancija za veliki uspjeh u Evropi.

Sestog novembra stigli su na londonsku Wembley Arenu. Bila je to svirka "iz stomaka" i, poslije svega sto im se desilo, izgleda da su se na scenu vratili jos bolji. Droga je prvi put uzdrmala bend jos 1988, a kad je prvi gitarist Hilel Slovak umro od nje, bilo je jasno da nece biti lako rijesiti narkoticki slucaj Peppers. Mladi gitarist John Frusciante, koji je nakon albumâ Mother's Milk i Blood Sugar Sex Magic napustio bend 1992, bio je ovisnik koji je lebdio izmedju zivota i smrti. S kosom koja je opadala, prstima koji su se lomili i bili krvavi, dao je sablasnu izjavu: "Bas me briga hocu li zivjeti ili umrijeti, nije me strah smrti." Njegovi prijatelji su ga smatrali mrtvim a u opstanak benda niko nije vjerovao. Koncerti su bili odgadjani, redali su se problemi, saobracajne nesrece, a basist Michael Flea Balzary izjavio je da je "tada digao ruke od benda, ali kad se Frusciante konacno vratio, sve se promijenilo".

Pjevac Anthony Kiedis je 1997. na MTV-u najavio povratak i izjavio: "Kad koristim drogu, moj zivot nista ne vrijedi." Njegove tvrdnje da je "sada cist i da mu je zivot odlican", nije moguce provjeriti, ali njih cetvorica - uz Kiedisa tu su jos bubnjar Chad Smith, basist Flea Balzary i gitarist Frusciante - zvuce gotovo savrseno i imaju onu snagu s kojom su bljesnuli na muzickom trzistu i postali stadionska atrakcija. Kiedis je i pozdravio pun Wembley rijecima: "Ja jos uvijek volim sav ovaj show, nikada necu zaboraviti ovaj osjecaj srece sto smo ponovo zajedno."

(N. Roncevic)

Na kraju, svako vrijeme od zaborava biva spaseno nekolicinom stvari koje uostalom i sluze za to da bi ga nadzivjele. Knjiga Semezdina Mehmedinovica Sarajevo Blues spada bas u onu vrstu tekstova koji i u nastajanju i u kasnijem zivotu zive svoj zivot, neovisno od autora ili aktera u njoj zapisanih. Nastala u vrijeme u kojem je literatura, u najboljem slucaju, mogla biti tek krhko sredstvo borbe da se ostane fizicki i duhovno citavim, ta je knjiga odavno nadrasla situacijski kontekst prezivljavanja i postala nekom vrstom relikvije literarnih sladokusaca. Nakon uspjeha prijevoda ove knjige u Sjedinjenim Drzavama gdje su se o njoj pozitivno izrazili izdavacki giganti poput "New York Timesa" ili "The Washington Posta", ili autori poput Paula Austera, Blues se pojavio i na njemackom. Prijevod i pogovor izdanju kuce "Hainholz" iz Göttingena, potpisao je Haris Dzajic, slavist bosanskog porijekla, dok je cover i za ovaj ukus (a i za duh teksta, reklo bi se) odvec koloriranu omotnicu uradio Thomas Klawunn. I tako ce pojmovnik opsjednutog grada, koji je sebe u ogledalu ugledao bas u Danima, i u njemackom jeziku ostati nekom vrstom hiperteksta, samoj sebi dovoljne povijesti koja, pisuci se u onom vremenu, ostaje jedan od sigurnih svjedoka da se nesto zaista dogodilo. Pjevanje o tome necemu dalo je Blues, koji cemo od sada citati i na njemackom. (B. Lizde)