O proslavi neostvarivanja Daytona

KADA CITATELJ-NAMJERNIK IMADNE OVAJ BROJ U
rukama, vec ce biti poznati sastavi delegacija koje ce odletjeti u Ameriku, u daytonsku kasarnu na proslavu cetvrte godisnjice utanacivanja Holbrookeovog sporazuma, koji nam je spasio zivot, i otada ga nije prestao zagorcavati. No, vec sad je jasno da od glavnih potpisnika tamo moze biti samo jedan. Tudjman se u zagrebackoj vojnoj bolnici hrve s konacno priznatom bolescu, i s vlastitim uzasom od pomisli sto ce biti s Hrvatskom kad ju mora ostaviti sve samim politickim diletantima. Milosevic sjedi u Beogradu s etiketom ratnoga zlocinca kao u misolovci, koju je sam zapeo.

Ostaje samo onaj s kojim se "ne moze ljudski ni pice popiti", kako su se dvojica gorespomenutih jedan drugomu vise puta vajkali i opanjkavali ga: Alija Izetbegovic. Taman kao da se groteskno-humornom kombinacijom odredjenih elemenata sudbine i trivijalnih slucajnosti izvrsava neka "visa pravda". Barem na planu protokola. Nije ni to malo, daj sto das, jer "cjelovita i demokratska" Bosna u fantaziji svojih drzavnika ionako zivi i postoji virtualno - od ceremonijalnih privida i kurtoaznih fraza. Sjeca li se tko vatrometa lijepih rijeci s ljetosnjega summita Pakta o stabilnosti!

O svim mogucim vidovima neostvarivanja Daytona sve je vec poznato. Velika nada zapadnjaka - da ce organizacijom izbora i njihovom ucestaloscu "barsunastim" nacinom prevesti Bosnu iz rigidne trostruke etnokrature u demokraciju, pokazala se velikom iluzijom. Kao sto ce se iluzornim u tom smislu posve vjerojatno pokazati i novi, stalni izborni zakon. Zemlja "s dva multietnicka entiteta i tri konstitutivna naroda", kako je propisana daytonskim ustavom i amandmanom s ministarskog sastanka u Sintri, sve vise je trodijelna do besmisla: tri vlasti, tri vojske, tri jezika, tri skole...

Kada Franjo Tudjman napravi lapsus pa, govoreci o Bosni, spomene "tri entiteta", to nije ni cudno, niti je cisti lapsus; to njemu, jednostavno, izleti ono sto misli. No, vec je otuzna i providna dreka koja se na takve rijeci svaki put nadigne od medija i glasnogovornika SDA, kada je svakomu, tko hoce da vidi, jasno da je i "cjelovita i demokratska" SDA odmakla daleko na alternativnom putu stvaranja zasebnog administrativnog i teritorijalnog "entiteta". U onom dijelu Bosne i Hercegovine "koji pripada bosnjackom korpusu" - kako se nedavno sasvim hadezeovski izrazi jedan od visokih neformalnih aktivista "cjelovite i demokratske" stranke.

Svoju duboku nevjericu u mogucnosti gradjanske civilizacije Tudjman je uvijek naglasavao. Ucinio je to i ljetos u Zetri, oci u oci s politickom elitom Zapada, a kao neka vrst idejnoga testamenta to su mu bile i posljednje rijeci nedavno, prije odlaska na iznenadnu operaciju. Po Tudjmanu, dakle, ovdje nema nikakve mogucnosti da se izgradi beskonfliktno multikulturno drustvo, a razlog tomu je pet stoljeca "kulturnih razlika i civilizacijskih suprotnosti izmedju istocnog i zapadnog krscanstva i zatim islamske komponente".

A kako stoji s vladajucom esdeaovskom ideologijom, je li ona od ove Tudjmanove odbojne i vulgarno simplificirane, stabne verzije huntingtonizma bas na potpuno suprotnoj vrednosnoj strani, kako se voli isticati?

Meritorniji obrazac ne moze se naci od iskaza neospornoga politickoga lidera i idejnoga gurua Alije Izetbegovica. Mnogo puta u posljednjih godinu-dvije Izetbegovic je u svojim javnim istupima, obojenim jasnom pedagosko-propedeutickom namjerom, varirao leit-motiv Bosne: "kakva je ona", "kakvu je mi hocemo", "kakva je moguca"... Tako, u svojemu najnovijem Avazovom cetvrtku, on pise: "Bosna je drzava tri naroda, tri religije, pa i tri kulture. Da bi se neka vazna odluka donijela potreban je konsenzus, sto uglavnom nigdje na svijetu nema. Ali nema ni zemlje kao sto je Bosna. Teskoce najvecim dijelom proisticu iz prirode projekta koji je vrlo specifican i koji se zove Bosna.(...) Tada isplivaju na vidjelo sve nase razlike koje nisu prvenstveno stranacke ni ideoloske, nego su u samim temeljima Bosne koja je takva kakva jest." U jednoj ranijoj prilici Izetbegovic to formulira ovako: "Pokusavamo stvoriti drzavu od tri naroda, projekat koji je uzvisen, eksperiment koji ce uci u historiju. BiH je rijedak primjer u svijetu gdje se nastoji stvoriti drzava od tri naroda, tri religije i tri kulture. Teskoce koje imamo i sa kojima se suocavamo, djelomicno poticu iz prirode toga projekta."

Prvo, sto covjek ne moze da ne primijeti, i to bas zbog ocevidno neslucajnoga opetovanja, inzistiranja, jest ton i poruka doziranoga defetizma: mi pokusavamo, ali to je eksperiment, toga nigdje nema, teskoce su u samome "projektu", drugim rijecima, ne bi trebalo nikoga kriviti ako ne uspije... A to sto je u "samome projektu", i sto cak i mimo stranackih i ideoloskih razlika predstavlja teskocu i smetnju, to su "tri naroda, tri religije, tri kulture".

I, eto nas kod Tudjmana i digestiranog Huntingtona! Frapantno: kriva je Bosna sto je "takva kakva jest", a ni na kraj pameti nam ne bi palo da su mozda krivi nasi politicki koncepti? To nije nista drugo do banalno lukavstvo bijega u determinizam i defetizam, da se ne bi ni slucajno, makar za salu, otvorila mogucnost kritickoga pretresa vlastitoga politickoga koncepta. Uostalom, Izetbegovic ce mnogo puta ponoviti da SDA (sto je u nasoj politickoj gramatici uvijek i prvo lice mnozine i prvo lice jednine: i mi, i Ja) od pocetka nije nacinila ni jednu krupnu pogresku.

Na isti nacin na koji su mitskomu razbojniku Prokrustu bili krivi putnici koji se nisu "uklapali" u njegovu postelju, Bosna mora, "takva kakva jest", biti kriva svima koji je ne znaju drukcije dozivljavati i politicki formulirati do kao "nacionalno trokomponentnu", a nacionalnu stvar valorizirati i proklamirati kao vrhovni politicki kriterij i interes. U tom pogledu ni Izetbegovic se principijelno ni po cemu ne razlikuje od svih postkomunistickih politicara nacionalisticke inspiracije. "Razlika" koju on pravi izmedju "nacionalnog" i "nacionalistickog", te idilicna pretpostavka o "spustanju nacionalistickih tenzija na podnosljivu mjeru", pa potom o "pretvaranju sadasnjih nacionalistickih u nacionalne", a ovih u "umjereno nacionalne" stranke - lisene su teorijske odrzivosti i empirijsko--povijesne vjerodostojnosti.

Bosna shvacena kao eksperiment (jezik je opasna, izdajnicka masina: ona zna sve!) u rukama danasnjih vladajucih eksperimentatora jednu za drugom, sve brze i brze gubi sve svoje bolje sanse.