Slucaj mjestana Kopaca, predratne industrijske zone Gorazda, upecatljiva je ilustracija apsurda i bespuca dejtonske Bosne. Prije rata je u Kopacima zivjelo oko 3.500 stanovnika, skoro sto posto Bosnjaka, a cjelokupni stambeni fond je bio u privatnom vlasnistvu. Dejtonski mir su Kopaci docekali u srpskom entitetu, a poratnim naseljavanjem sarajevskih Srba na tom podrucju je formirana opcina Srpsko Gorazde.

Zahvaljujuci OSCE-ovoj "ovjeri" etnickog ciscenja, kroz cuveni izborni obrazac P-2, lokalni celnici su uspjeli da "naberu" preko sest hiljada stanovnika, premda danas u Srpskom Gorazdu, realno zivi jedva hiljadu i po njih.

Bosnjaci, predratni zitelji Kopaca, vec godinama pokusavaju da se vrate svojim kucama, ali lokalna nacionalisticka vrhuska, uz podrsku najprije Pala, a zatim i Banje Luke, cini sve da taj povratak onemoguci. Tako su, uprkos potpisanom dogovoru sa nadleznim opcinskim organima i medjunarodnim organizacijama, srpske izbjeglice prije petnaest dana onemogucile grupu Bosnjaka da obave jesenje radove na svojim imanjima. To je prelilo casu strpljenja bosnjackih izbjeglica trenutno smjestenih u Gorazdu pa su formirali satorsko naselje na medjuentitetskoj liniji, cvrsto rijeseni da ne odstupe dok im se ne omoguci slobodan pristup njihovim kucama i imanjima.

Medjutim, ni nakon petnaest dana nema nikakvih ozbiljnih inicijativa celnika srpskog entiteta i medjunarodnih faktora da se ovaj problem rijesi, a i bosnjacki vrh tradicionalno ostaje nezainteresiran za zbivanja u "tudjem entitetu".

I dok Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch u Bruxellesu i New Yorku nadahnuto obrazlaze nove imovinske zakone, sacica nacionalista u Kopacima se najdrskije izruguje i njemu i njegovim zakonima. Stoga, ukoliko ne zeli ponavljati katastrofalne rezultate svojih prethodnika u provodjenju Aneksa 7, prvi sluzbeni put gospodina Petritscha nakon evropsko-americke turneje treba da vodi u satorsko naselje kod Kopaca.

Jedna od Sarajevu najblizih i Dodikovoj Banjoj Luci najotpornijih tvrdjava Srpske demokratske stranke odavno nisu Pale, vec njihov neposredni komsiluk - Sokolac. Tom opcinom u Republici Srpskoj, prema izvorima Dana, vladaju ne samo politicki nastrani vec i dobrano korumpirani "Srbi od velikog formata". Zahvaljujuci njihovom pokroviteljstvu, ali i sve vecem broju kriminalaca iz RS-a ali i iz Jugoslavije kojima je nova adresa stanovanja upravo Sokolac, to je mjestasce postalo centrom za dotjerivanje papira ukradenim automobilima, te bazom svercerima - najcesce teskim drogama - cije su musterije s ove, federalne strane medjuentitetske linije.

Listu imena sokolackih bosova otvara javni tuzilac Nedjo Sutanovic, poznat po tome sto je 1992. godine minirao televizijski relej na Ravnom Palezu, vrijedan dva miliona maraka. Zeljeznu konstrukciju Sutanovic je prodao vlasniku otpada u Knezini, Djoki Maksimovicu, da bi zatim opljackao nekoliko kuca bosnjackih porodica, kako bi sebi izgradio dom. U Sutanovicevoj ofanzivi, bez imovine su ostali: Fehim, Idriz i Galib Vrabac, te Omer Alibasic.

Od Sutanovica je mocniji, i sasvim sigurno bogatiji Samojko Djorda, predsjednik Opstinskog suda Sokolac. Ovaj izbjeglica iz Sarajeva vec ima stan na Sokocu i u Beogradu, a u svom novom mjestu zivljenja pravi i veliku porodicnu kucu, u cijoj ce garazi, ako se Djorda ne ponovi u medjuvremenu, biti parkiran ukradeni "pasat". Bogatstvo je Djorda, prema izvorima Dana stekao tako sto prekrsiocima zakona nikada nije odredjivao zatvorske kazne, vec iskljucivo novcane, mjerene hiljadama maraka slozenih u vlastiti dzep. Ovaj izbaceni pripadnik Srpske radikalne stranke, clan je SDS-a i u svojoj kancelariji i dalje drzi veliku i vrlo primjetnu fotografiju Radovana Karadzica.

Siva eminencija u maloj srpskoj opcini jeste predsjednik Ratnog predsjednistva Milan Tupajic. Jos pocetkom 1992. godine on se pobrinuo za vlastiti vozni park, opljackavsi pod Romanijom Sarajliju Imera Todica, kojem je oteo "audi 80". Nakon rata, ovaj provjereni vojnik stranke na slican je nacin dosao do jos dva tudja automobila. Danas se vozi ili u BMW-u 525, ili "Nisanu pajero". Tupajic, medjutim, Sokolac ne napusta cesto, vjerujuci da bi umjesto u Banjoj Luci, na primjer, mogao zavrsiti u Haagu zbog zlocina nad Bosnjacima iz sela Novoseoci.

Bitna civija ovog sistema ustrojenog na sicilijansko-milosevicevskim principima je supruga Tupajicevog brata - Vesna. Zaposlena kao javni tuzilac, ona je zaduzena za uklanjanje svih kompromitirajucih sudskih spisa kojim bi bili ugrozeni sokolacki clanovi SDS-a.

Naravno, posao bi odavno pukao da nema onih koje u Cosa nostri nazivaju vojnicima. U sokolackom slucaju taj posao obavljaju uniformirani policajci, odnosno, kako nas izvor tvrdi, barem trecina uposlenih u MUP-u. Jedan od njihovih zadataka je, sem sto obezbjedjuju dilere drogom prilikom njihova puta do ulaza u Sarajevo, oni sve cine kako nikoga ne bi, makar greskom, priveli.

Razlika izmedju vlade Milorada Dodika i vlada njegovih prethodnika je u tome sto, naprimjer, Gojko Klickovic nikada nije mnogo mario za zakone i demokratiju, dok Dodik za te stvari veoma mari, ali samo do tri sata. Poslije tri i on shvati da se Srbima ne moze vladati drugacije, pa krene Klickovicevim putem. Vec dugo Dodik trazi nacin da smijeni direktora Radio-televizije RS Andjelka Kozomaru. Kada je dosao na duznost, Kozomaru je kao kadra socijalista, za v.d. direktora imenovala Vlada. Kozomara je imao "pedigre" uspjesnog lokalnog dopisnika beogradske Ekspres politike, vojnog obavjestajca sa javnosti nepoznatim ucinkom, clana cuvenog pres-centra Prvog Krajiskog korpusa Vojske RS. Doduse, sam je volio da se pohvali kako je dva puta bio na rucku kod Slobodana Milosevica, sto je tada (davno bjese 1998.) bilo mnogo vise od preporuke. Lijepo su neko vrijeme zivjeli Dodik i Kozomara, sve dok ovaj drugi nije shvatio da novim statutom i zakonom o RTV RS njega ne moze da smijeni Vlada, nego upravni odbor (citaj: medjunarodna zajednica).

Poslije toga Kozomara se naglo oslobodio, poceo da pravi emisije o korupciji u vlasti, a sve rjedje kao udarnu vijest pusta Dodika koji mase cekovima s medjunarodnom pomoci.

Onda su u Vladi shvatli da im sa takvim Kozomarom ne vrijedi ici na lokalne izbore, i odluce da ga smijene, bez obzira sto su znali da to nece ici. Ali sta da se radi kad je bilo i takvih mangupa u medjunarodnoj zajednici koji su Dodiku rekli: "Samo ti njega rusi, ne volimo ni mi Simona Haselocka".

I smijene ga. A kako oni zamisljaju direktora televizije, ukratko objasne imenovanjem novog v.d. Slavise Sabljica. Da ta groteskna figura srpskog novinarstva umije da sluzi svakom rezimu, bilo je poznato svima. Covjek iz cijeg je vojnog pres-centra u Drvaru tokom rata izasla vijest kako su u Bihacu Bosnjaci na koceve na mostu preko Une izlozili srpske glave - bio je dokazan kadar, bas kakav treba. Naravno, kao obrazlozenje kazu da im treba bas takav, a ne Kozomara, koji je milosevicevac. (Neki ruckovi prisjednu godinama kasnije.) Tako direktoru televizije kao Milosevicevom covjeku otpise Dragan Davidovic, direktor SRNE, inace ministar u tri ratne vlade na Palama, koje, je li, nikako nisu mirisale Milosevica. I usput mu otkaze servis.

Javi se preko SRNE i ministar informacija Rajko Vasic, koji kaze da nema nista normalnije nego da Vlada smijeni direkora koji joj ne odgovara. Ali tada se javi supervizor televizije Dragan Gasic (i on je valjda jedini milosevicevac medju Austrijancima) i zakonski ospori Vladi pravo na smjenu. Gasica je podrzao i Haselock shvatajuci da je smjena Kozomare (i) stvar nerasciscenih racuna izmedju njega i Vasica, koga je nazvao "ministrom dezinformisanja".

I sve se lijepo zavrsi. Kozomara ostane na svom mjestu, a Vlada RS odigra avangardnu ulogu na Balkanu kao prva koja nije mogla da za pretplatnicke pare smijeni svakog direktora koji joj ne odgovara u predizbornoj kampanji. Ipak, i taj hapy end ima svoju tamnu stranu. Lijepo je sto se Kozomara oslobodio, pa poceo da izvjestava o korupciji u vlasti i slicnim stvarima. Bilo bi, medjutim, lijepo vidjeti ga i kako kritikuje Haselocka. Naravno, nece toga biti, jer covjek je ipak navikao na gazdu. Sreca je, naravno, sto Haselock ne izlazi na lokalne izbore i sto ce, zahvaljujuci samo toj cinjenici, RTV RS ipak biti bolja.

Nedavno je u Avazu skoro preko cijele strane objavljen vrlo neobican oglas - gospodja Eva Kessler iz Vogosce nudi besplatnu izradu sretnih brojeva sa kojima garantira uspjeh na lotu, lutriji, u ljubavi i poslu. Buduci da u oglasu od ljubitelja igara na srecu ova gospodja "ne trazi novac" vec samo povratnu informaciju koliko su im sretni brojevi zaista donijeli srecu i bogatstvo, i Dani su od ove gospodje zatrazili svoje sretne brojeve. Na postanski pretinac Eve Kessler poslali smo neophodne podatke za izradu sretnih brojeva - datum, sat i godina rodjenja. Kad smo za desetak dana dobili i povratnu informaciju od Eve Kessler, situacija je vec bila jasnija: Naravno, Eva Kessler sretne brojeve i talismane za srecu ne daje besplatno. Ali, to nije prica za oglasa, vec za pisma.

O cemu se zapravo radi? Da bi vam Kesslerova dala vase carobne brojeve za srecu i bogatstvo sastavljene u osam zlatnih tabela, vi joj u drugom pismu morate dostaviti narudzbenicu. Ali kako tabela ne moze bas najbolje funkcionirati bez dva talismana, i njih morate naruciti - to kosta 63 KM. Zbog toga Eva svim zainteresiranim napominje: "Znatizeljno sam pocela iskusavati Vase tabele. To je nevjerovatno. Pojavilo se, naime, izuzetno malo crnih kvadratica koji predstavljaju nepovoljne dane ili sate u narednih pet mjeseci. Ne dozvolite da sreca prodje mimo vas, jer bi to bila velika steta. Ako mi odgovorite u narednih deset dana, podaricu vam dva poklona, kao zahvalnost za ukazano povjerenje. A pokloni su - novac, ljubav, materijalna dobra, opis znacenja brojeva." I naravno, ko ne zeli da sreca i pokloni prodju mimo njega, Kesslerovoj urgentno salje narudzbenice.

Postoji mogucost da se tokom "procesa" sticanja bogatstva i srece pojavljuje jos neophodnih talismana. Ali se to, vjerovatno, saznaje malo kasnije: poslije prvog kruga narucivanja i uplacivanja. No, da bi sve izgledalo bezazleno, Kesslerova tim nesretnicima daje cak i pismenu garanciju uspjeha i napominje da je vidjela, "spremajuci se da zatvori njihov dosje, bljesak koji je prodro kroz njeno tijelo i koji joj je kao uzbuna ukazao da im treba pomoc" te im izricito predlaze kupovinu talismana za bogatstvo i srecu. A u post scriptumu i porucuje: "U slucaju da u igrama na srecu ne dobijete visoku sumu ili ne dozivite novu ljubav ili da u narednih pet mjeseci ne ostvarite svoje zelje (uprkos mojim pravilima i specijalno izradjenim tabelama), napisite mi pismo i ja cu vam vratiti uplaceni novac." Nema sta, dobro smisljena prevara i mozda ponajbolje govori o projektu Eve Kessler njena recenica upucena svim ljudima koji su joj pisali: "Moje vrijeme je ograniceno i mogu ga posvetiti samo ljudima kojima stvarno treba novac."

DRUGI PUT PRVACIC (Pise: Nenad Velickovic)

– Tata, zasto se ne smije jesti lijevom rukom?
– Smije, ko to kaze da se ne smije?
– Efendija.
– Na vjeronauci?
– Aha.
– Sta on kaze, zasto se ne smije?
– Kaze da kad neko jede lijevom rukom, smeta onome ko jede desnom. Jednom je on bio na hadzu, i jeo je u nekoj kuci, i tamo su jeli lijevom rukom, i on je otisao iz te kuce.
– A sta ako svi ljudi za stolom jedu lijevom rukom, a samo jedan desnom?
– Ja mislim da se to na hadzu ne moze desiti.
– Ali moze za stolom. Neki od najvecih ljudi su bili ljevaci.
– Koji?
– Michelangelo. On je napravio najljepsu i najvecu crkvu na svijetu. I Leonardo je bio ljevak. I Picasso. I Einstein. I Rafael. i Dürer. I Escher. Dzimi Hendriks. Kurt Cobein. Robert Plant. I Pele.
– Nikog ne znam…
– Znas li kojeg glumca ja najvise volim?
– Charliea Caplina!
– I on je bio ljevak. I onaj koji je glumio Budu, Keanu Reeves. I onaj ko je napisao Alisu u zemlji cuda. I Toma Sojera. I Bill Clinton je ljevak.
– Njega znam.
– Normalno. I ja sam znao svog presjednika kad sam bio prvacic. A smije li se pisati lijevom rukom?
– Smije, ali ce slova uvijek biti ruzna.
– Teta Mahira pise lijevom rukom, i ja nikad nisam vidio ljepsa slova.
– A zasto onda efendija kaze da ce biti uvijek ruzna slova?
– Zato sto on u to vjeruje.
– Moze li se vjerovati u nesto sto nije istina?
– Moze. Vise od hiljadu godina su ljudi vjerovali da se Sunce okrece oko Zemlje. I spaljivali su svakoga ko je govorio drugacije.
– Kako spaljivali?
– Fino. Naloze vatru, svezu covjeka, i zapale ga.
– Ko je to radio?
– Ljudi koji su branili vjeru od jeretika.
– Sta su to jeretici?
– To su ljudi koji misle da je vaznije imas li sta da jedes nego kojom rukom jedes.
– Ja mislim da je to ruzno.
– Koje?
– Zapaliti nekoga zato sto govori istinu.
– Ruzno je zapaliti bilo koga zbog bilo cega.
– A zasto neko vjeruje u nesto sto nije istina?
– Zato sto su ga tako naucili kad je bio mali.
– Jel' i nas sad tako uce?
– Tebe ne uce, ti sjedis u cosku i rezes papirice. I sreca je da si desnjak.
– Zasto?
– Zato sto niko ne pravi makaze za ljevake. Inace bi ti i rezanje papirica bio problem.
– Zasto niko ne pravi makaze za ljevake?
– Zato sto ljevaka ima pet puta manje od desnjaka, svega milijarda na zemlji. Ali, cim si manjina, niko te ne uzima za ozbiljno.
– Kako za ozbiljno?
– Tako. Niko, na primjer, ne pravi dzezve za ljevake. Ili sivace masine. Ili linijare. Ne znam ni ima li miseva za kompjuter za ljevake.
– Ja volim sto sam desnjak.
– A ja volim sto lijepo pises i crtas.

LICNOST U FOKUSU

Postoje ljudi koji imaju dvije biografije: jednu jucerasnju, drugu danasnju. U "jucerasnjoj" je Bakir Tanovic bio jedan od autora koji je stvarao autenticnu bosansku kinematografiju: onda kada je snimao neke od prvih filmova Dusana Makavejeva, onda kada se pojavio kao reditelj izvrsnih dokumentarnih filmova kakvi su Kesonci, Ime covjeka, Sve sto ostaje, Znamenje srednjovojekovne bosanske drzave, Muhadziri, ili kao autor jednog odlicnog igranog filma (Ovcar) i jednog lijepog (Ljubav i bijes). Imao je reditelj Tanovic jos jedan kvalitet u vrijeme kada je snimao svoje filmove; bio je jedan od rijetkih, gotovo usamljen autor koji je uvijek pokazivao senzibilitet za nacionalni stimung i kolorit u djelima koja je potpisivao. To tada, sedamdesete, nije bilo nimalo bezazleno; odobreni mu scenarij Omer-pasa Latas tadasnje komunisticke vlasti stavljaju u bunker, a sam Tanovic biva u decenijama koje slijede gotovo uskracen u svojim namjerama da radi nove filmove. To je kod njega rodilo jednu opsesivnu potrebu da bude - producent. Otad, oko njega je hiljadu problema. I onda kada je sa grupom ovdasnjih filmadzija i umjetnika osnivao novi Bosna film, i onda kada je Ademir Kenovic snimao svog Kuduza, i onda kada je iza Nikole Stojanovica ostao nedovrsen igrani film. Uvijek i samo sukobi u kojima je Bosna film ostajao da stagnira.

Ipak, vrhunac njegove producentske karijere jeste afera oko nesnimljenog filma Sarajevo. Sve sto je producent Tanovic uradio sa tim projektom bilo je naopako, od odluke da zaigra na kartu zvanu Veljko Bulajic, preko uvodjenja ovdasnjeg, filmski potpuno nepismenog politickog establismenta u posao, do izbora najblizih suradnika koji su trebali naci put da taj vec fantomski film ugleda svjetlo dana. Posebna je stavka milion i po maraka potrosenih za pripreme filma koji do dana danasnjeg nema cak ono bez cega nema filma - zavrsenog scenarija. Stete nastale Tanovicevim producentskim "majstorstvom" su za bosansku kinematografiju i kulturu nesagledive. Zapravo, skandal sa uzalud potrosenim novcem nije najgora stvar koja se dogodila sa filmom Sarajevo; sada ce trebati godine i decenije da se Izetbegovic, Bicakcic, Silajdzic, Sacirbegovic, ili neki njihovi nasljednici, odviknu od ambicije da budu najveci i jedini ovdasnji filmski autoriteti i producenti. A da su mu oni zahvalni, pokazuje i nova hedija koja treba da se uruci ovih dana Tanovicu; vlasnistvo nad Bosna filmom za nesto manje od tri hiljade konvertibilnih maraka!?! Dakle, sprema se bosnjacka filmska postava za 21. stoljece - producent: Bakir Tanovic, izvrsni producent: Muhamed Sacirbegovic, operativni producent: Edhem Bicakcic, scenarista: Haris Silajdzic, licni sekretar rezije: Bakir Jr., reditelj: Alija Izetbegovic. Zato ce producent Bakir Tanovic ostati, pored svoje jucerasnje rediteljske karijere, i kao covjek koji je kupio (ili prodao) pedesetogodisnje dostojanstvo i slavu bosanske kinematografije olicene ponajvise u imenu producentske kuce Bosna film za nesto manje od tri hiljade KM. To mu je nagrada za upravo skrhani milion i po nizasta.

RIJEC U FOKUSU

U srijedu, 9. studenoga Njemacka je pompezno proslavila desetu obljetnicu rusenja Berlinskog zida.

Da se podsjetimo: zid je podignut 13. kolovoza 1961., a bio je dugacak stotinu kilometara i napravljen od betonskih ploca visokih izmedju tri i pol i cetiri i pol, a debelih vise od jednog metra. Brisani prostor ispred zida iznosio je izmedju pedeset i sto metara i bio je prekriven bodljikavom zicom i minskim poljima. Brana je tako neprobojna da je ni muha ne moze preletjeti, hvalili su se ruski konstruktori. Pa ipak, za gotovo tridesetgodisnjeg postojanja zida tisuce ljudi pokusale su ga prijeci - kopanjem podzemnih hodnika, na balonima, ili nocnim puzanjem preko minskih polja. Neki su uspjeli. U tim individualnim bjegovima zivot su izgubile 943 osobe. Grad Berlin ovu pregradu u svome srcu nosio je kao kaznu za zlocine nacionalsocijalizma, ciji je bio epicentar.

Berlinski zid, medjutim, ostat ce kao jedan od najznacajnijih simbola dvadesetog stoljeca. On nije dijelio samo jedan grad cije su i rusevine, kako je pjevao Gottfried Benn, svjedocile o nesvakidasnjoj moci i superiornosti Zapada vec je pregradjivao sveukupno covjecanstvo. On je stajao kao granica dva svijeta, pregrada izmedju dva vuka zakrvavljenih ociju. Epohu hladnoga rata, koju su predvodili Washington i Moskva, obiljezavala su dva svjetonazora - idealisticki koji je pocivao na jasno odredjenim ekonomskim zakonitostima, i materijalisticki, koji je bio zasnovan na krilima jedne planetarne utopije. Upravo zbog ekonomskih pitanja socijalizam je pao i najveca zasluga Mihaila Gorbacova je u tome sto je ponizio inzenjere interkontinentalnih raketa, natjeravsi ih da proizvode male kucanske aparate.

Bageri i dizalice nastupili su tek kad su srusene barijere u glavama. "Zivot kaznjava one koji zakasne", rekao je u jesen 1989. Mihail Gorbacov, odlucivsi prodati tu teritorijalnu premoc Nijemcima za pedeset milijardi maraka. Tek nakon te njegove odluke milijuni demonstranata pohitali su u susret zidu, a cijela istocna Njemacka postala je tih dana, kako primjecuje novinar Der Spiegela, demontrirajuca drzava (Deutsche Demonstrierende Republik). Zid mora pasti! (Die Mauer muss fallen!), uzvikivali su ti demonstranti, svjesni da je bogati brat svoje i njihove grijehe otkupio, da je novac jedini garant ljudske slobode. Milijuni ljudi pohitali su kroz rusevine zida jedni drugima u zagrljaj, a Willy Brandt, legendarni njemacki kancelar, uzviknuo je tada ushiceno: "A sada neka sraste ono sto treba srasti."

Proslo je od tada deset godina. Njemacka je ponovno srasla, njemacki parlament vratio se u Berlin, a zid se preselio u svjetske muzeje. Ali, on je i dalje rastao u ljudskim glavama. Za samo jedno desetljece balkanski um je u tijelu jedne male drzave podigao cijeli labirint zidova, granica i minskih polja, ostavivsi buducim generacijama tesku zadacu njihova rusenja. Jedan od takvih "lidera" zahtijevao je razgranicenje koje se treba izvesti sistemom nadvoznjaka i podzemnih tunela, drugi je pak inzistirao na gradnji "predzidja", a treci na podizanju zida u ljudskoj postelji. "Ja sam Berlinac!" (Ich bin ein Berliner!), obratio se Gorbacovu na njemackome tadasnji americki predsjednik Ronald Reagan u praskozorje rusenja zida, aludirajuci na ljudsku neodrzivost te betonske straze.

Prosla je, velim, svega jedna decenija i svi mi neosjetno i mimo svoje volje postali smo Berlinci. Stanovnici podijeljenih gradova.