Mostar Sevdah Reunion, World Connection, 1999.

Mostar Sevdah Reunion je nedvojbeno namijenjena inozemnom trzistu, sto se itekako odrazilo na nacin prezentacije sevdalinke prilagodjen ukusu prosjecnog evropskog konzumenta globalne muzike. Mi lokalci cemo u njemu nazrijeti nijanse "restoranskih" interpretacija, pod golemim utjecajem starogradskih romansi i komercijalizirane ciganske muzike. To dokazuje i koristeni instrumentarij: harmonika, klarinet, violina, dvije gitare, dvije bas-prim tambure, berde-bas i bubnjevi. Potencijalni hit sa ove ploce je Moj Dilbere, u kojoj je vodeca uloga pripala Esmi Redzepovoj. Prva dama makedonske ciganske pjesme svojom nas je strasnom interpretacijom vratila u davna vremena Sofke Nikolic, a ritam shote (sa hand-clappingom, cak!) udaljava nas od sevdaha intimnog i tihog, kakvim ga neki jedino i uvazavaju.

Etnomuzikoloski cistunci nasli bi ovoj ploci mnogu primjedbu: osim na izbor pjesama koji podrazumijeva sevdalinku u sirem smislu (dakle i one pjesme sa autorskim tekstovima), one se mogu odnositi prije svega na pomenuti salonski stil u kojem su predstavljene pjesme, ali i na romski nacin vokalne interpretacije sevdaha - promukao i naglaseno ekspresivan, kao u slucaju Ilijaza Delica. Medjutim, primjedbe ne uzimajmo zdravo za gotovo. World Connection je, naime, edicija koja promovira savremenu svjetsku muziku, sto ne podrazumijeva i izvornu tradicionalnu. Upravo taj epitet savremenosti daje prostor muzickim urednicima i producentima za one zahvate koji ce pojedini tradicionalni element svesti pod zajednicki globalni nazivnik. Napomenimo i to da postoje edicije (poput La Musique du Monde francuske kuce Budha Records) cije se poslanstvo ogranicava na iskljucivo tradicionalni zvuk, u kojem bi mjesta mogle naci izvedbe sevdalinki uz saz.

Stoga se radije prepustimo producentskim zamislima Faruka Kajtaza i Dragog Sestica, koji su od ekipe Mostaraca, sakupljnih ponovo nakon sedam godina lutanja po dijaspori (Reunion), izvukli muzicki maksimum. Gitarski virtuoz Miso Petrovic podarit ce nam nezaboravna sola, poput onog u stilu Djanga Reinhardta u pjesmi Lijepi li su mostarski ducani. Violinska legenda Branko Petkovic svojim instrumentom doslovno place, a tamburaske "kontre" furiozno hitaju tvoreci plodno tlo za "poravnu" Mujo kuje. Elegantna U Stambolu na Bosforu nudi nam gotovo swingersku liniju na klarinetu. Pjesma sa najvise derta definitivno je Djul Zulejha. Njoj je vokalnu interpretaciju poklonio Mustafa Santic, najvece blago ove ploce, klarinetista, harmonikas, a ovom pjesmom dokazano - kvalitetan interpretator pravog sevdaha. Njegova ornamentika, kako vokalna, tako i instrumentalna, od sest stihova pjesme ucinila je sagu koja traje 9 minuta i 12 sekundi sevdalijskog savrsenstva. Zadrzimo se jos malo kod Santica: ovaj diplomirani student Muzicke akademije svoju muzicku osobenost ima zahvaliti optimalnoj ravnotezi tri backgrounda koji ga mogu uciniti najautoritativnijim bh. predstavnikom na planu world music - osim sto posjeduje temeljnu klasicnu muzicku izobrazbu, nesumnjiv je njegov istancani osjecaj i ljubav za sevdalinku, ali i sposobnost snalazenja u savremenom muzickom trenutku. Rezultat nabrojenog se moze opisati jednom rijecju - urbanost, kojom odise svaka njegova fraza.

Sta su Mostarci dobili time sto su snimili plocu za stranog producenta? Normalne uvjete za rad, profesionalnu promociju, povjerenje za nastavak projekta i siroke mogucnosti diskografsko/industrijske grane world music (koja jos uvijek nije toliko zaglibila u komercijalizam da bi izgubila ekskluzivnu finocu). Pozivi na ovosezonske festivale i jazz-faire vec su na stolu, a ekipa koja je svojedobno izjavila "Kada rat zavrsi, cijeli svijet ce znati za sevdah" na pola je puta da obistini prognozu.