Direktor 35. Internacionalnog teatarskog festivala MESS '99 i ove je godine za Dane ispisao biljeske sa jednog od najznacajnijih kulturnih dogadjaja u BiH

Gledajuci Nekrosiusovog Ha mleta na otvaranju Festiva la MESS '99, sjetio sam se price sa kongresa sekspirologa u Stoney Brookeu decembra 1979. godine. Dugo najavljivani gost bio je Jorge Luis Borges, koji je bio pozvan da odrzi predavanje. Sala je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, sa velikim nestrpljenjem su se ocekivale rijeci ovog velikog pisca. Borges je prisao mikrofonu i izgovorio samo jednu rijec. Ona se, kao sum mora, neprestano vracala - Shakespeare, Shakespeare, Shakespeare... Borgesovo predavanje imalo je naslov Shakespeareova zagonetka. On je uspio rijesiti zagonetku: Shakespeare, Shakespeare, Shakespeare.

Za mene teatar nikada nece biti isti poslije Nekrosiusovog Hamleta. To je djelo pozorisnog cudaka, u cijoj predstavi sve sile i elementi - voda, vatra, zemlja, led i metal - uzrokuju ljudsku patnju. Svijet koji se raspao ne srasta u njegovoj predstavi, isto kao sto ne srasta ni kod Shakespearea. Ljudska tijela ponovo nalaze svoju covjecnost, ali to oznacava samo nedostatak slaganja sa patnjom, mucenjem i smrcu. Nedostatak slaganja sa apsurdnoscu svijeta u kome se zivi da bi se ubijalo i umiralo. Zato krikovi na kraju predstave, kada duh Hamletovog oca vuce les svog sina na janjecoj kozi od jednog mjesta do drugog, to je sav nas svijet sa cjelokupnom njegovom surovoscu. To je Hamlet koji zna sve o sebi i svijetu, pokriven crnim rikvandom kao tackom ponora nasih uspomena na svijet koji je postojao. Pozorisno remek-djelo se ne objasnjava, ono se dozivljava. Jos uvijek cujem krikove iz predstave, to je eho ljudskog vapaja na kraju XX stoljeca bez ikakvog odjeka.

Brecht i kulinarsko pozoriste Brecht je svjesno i dosljedno "prozor", iluziju realnosti, unistavao pokazivanjem "teatra", realnosti iluzija. Znacajno je za nasu teatarsku sredinu bilo vidjeti dva Brechta, u izvodjenju Drame Slovenskog narodnog gledalisca Baal u reziji Eduarda Milera i Covjek je covjek Schaubühne teatra iz Berlina u reziji Thomasa Ostermeiera. Obje predstave spadaju u sam vrh ovogodisnjeg Festivala, jer su to promisljeni rediteljski koncepti koji su uspjesno realizirani i precizno odigrani. I ne samo to, tematski Baal je predstava o raspadanju, praznini, duhovnoj bijedi i stalnom obracanju nasilju kao nasem krajnjem osjecanju svijeta u kojem zivimo.

Covjek je covjek je prica o covjeku koji gubi svoj individualitet - postaje, kako kaze Brecht, "ljudska borbena masina". Za nas tako aktuelne predstave, zive i bolne. Za nasu teatarsku sredinu suocavanje sa Brechtom, koji je kritikovao kulinarsko pozoriste u kome gledalac ne misli, ne osjeca, ne zivi aktivno, vec pasivno konzumira kulinarske artikle koje nudi bezopasni i besmisleni teatar sterilne klasike i jos sterilnije gradjanske melodrame. Brechtova pitanja i kritike pozorista kao da su pisana iz sadasnje bosanskohercegovacke teatarske perspektive.

Istrazivacki tim Pippa Delbona Odavno nisam vidio na sceni da je neko tako duboko i tako potpuno istrazio prirodu glume, njenog fenomena, njenog znacenja, otisao tako daleko u znanju o duhovnom, fizickom i emocionalnom procesu igre na sceni kao sto je to ucinio Pippo Delbono. Pokupio je drustvene marginalce, s njima uspostavio posebnu vezu i poeziju, kombinirao njihova iskustva sa Beckettom i Fellinijem, tragao za esencijalnim u teatru, pretvarajuci umjetnost igre kao jedini razlog zivljenja koji vam daje identitet, dakle zivot. To je pravi antropoloski teatar, to je teatar laboratorije i istrazivanja. Bila je to predstava u kojoj je teatar prozor koji sam sebe gleda. "Postoji u pozoristu, kao u kugi, kao cudno sunce", pisao je Artaud, "svjetlost neobicne snage, koja cini da ono sto je tesko i cak nemoguce, odjednom postaje najobicniji element." Sve je kod Skitnica tako obicno i jednostavno. Na povrsinu se iznosi uspavana svijest o tome da i ti ljudi zive pored nas i sa nama. Svi oni: Armando, Bobo, Sergio su "autsajderi" koji su nas odveli u unutrasnji prostor svijeta gdje "cvijece ne raste iz dijamanata vec iz djubreta". To je zasigurno.

Post mortem Predstava kao Requiem za Srebrenicu vraca nam nadu da teatar moze biti koristan, cak i potreban. Dokumentacijska gradja kroz price prezivjelih ljekara, novinara, kroz licemjerni moral politicara, surovi rjecnik vojnika i distanciran, racionalno hladan rjecnik historicara su materijal koji je posluzio dvojici umjetnika Philippeu Gilbertu i Olivieru Puyu da naprave tesku i potresnu predstavu o nasoj bliskoj proslosti. Kao fon predstave slusao sam zene Srebrenice koje su sjedile jedan red ispred mene. Bio je to tihi plac, ali bez suza, s mnogo dostojanstva i uzvisenosti. Sa scene je dolazio govor fakata, apsolutne, konkretne intonacije, koji je vracao govoru moc stvarnog razdiranja ili otkrivanja stvari... Tu je zlocin ogoljen, historija je reducirana do svoje najprostije forme - ubijanja.

U cjelokupnoj postmodernistickoj umjetnosti, u poeziji, u muzici, u slikarstvu, samoanaliza i samoodraz izgledaju kao neodoljiva iskusenja. Zaista ne znam da li poslije ove predstave sam termin postmoderna moze opstati ili se zamijeniti terminom Jana Kotta - post mortem.

Ritualno pozoriste Ako je pozoriste umjetnost pretvaranja, preobrazavanja jednog bica u drugo, onda je noc kada nam je Centar za teatarske izvedbe "Gardzienice" inscenirao svoju predstavu jedan od najvaznijih datuma u historiji MESS-a. Bila je to magijska predstava sva u mijenjanju i pokretu i to na vise razlicitih teatarskih nivoa. Neprekidno treperenje glasova i igra tijela je ukomponovana u pravu teatarsku simfoniju koja brani sebe od eksplikacija, metafora i opisa. U toj predstavi se dostizu svi nivoi rituala, kako unutarnje psihicke identifikacije i transformacije (ekstaze) tako i spoljasnje, dinamicke promjene. U ovoj predstavi pozoriste je prekoracilo granicu i zavrsilo u onom neizrecivom teatarskom "istinskom zivotu".