Rusi kazu da se u Groznom bore protiv "medjunarodnog terorizma". Ceceni - "za slobodu u ime Allaha". I jedni i drugi, plus Amerikanci i bliskoistocni kraljevi petrodolara, tamo se, prije svega, bore za - naftu

Od prvih dana prosloavgustovskih borbi u Dagestanu, sjeverno od Cecenije, ruski zvanicnici ponavljaju svijetu kako su primorani da "guju islamskog terorizma u svojoj zoni utjecaja zatuku u Groznom", jer je, po njima, ocigledno u pitanju "fundamentalizam finansiran od pojedinih autoriteta na Bliskom istoku". Najcesce pominjano ime velikog predvodnika "terorista" je vec cuveni Osama bin Laden, sto nedvojbeno ostavlja utisak da je tamo sve skupa rijec iskljucivo o uroti radikalnih tajnih islamskih organizacija protiv "pravoslavne Rusije" i njenog unitarizma.

Sve, dakle, na prvi pogled izgleda logicno: ekstremisti sa Bliskog istoka pomazu svojoj braci u sjevernom Kavkazu. U toj shemi, naravno, nije tesko dokuciti odakle dolaze silni novci neophodni za zavidne vojne operacije koje se odvijaju vec cetvrti mjesec u ovom podrucju, gdje prilicno marginalne islamisticke organizacije zagorcavaju zivot jos uvijek respektabilnoj ruskoj armiji. Bin Laden je, kao sto je poznato, sin velikog saudijskog bogatasa, a njegovo licno bogatstvo se i bez oceve potpore procjenjuje na 300 miliona dolara. Naravno, nije malo ali - budimo realni. Da li je samo Bin Laden, uprkos svom bogatstvu, dovoljan izvor podrske i finansijski osnov za tako siroku i skupu logistiku zbivanjima u sirokoj zoni Kavkaza.

Amerika i arapsko carstvo Pouzdani bliskoistocni obavjestajni izvori u vezi sa svim tamosnjim zbivanjima otkrivaju jednu pricu koja izgleda bitno kompleksnije, a na neki drugi nacin i mnogo jednostavnije od puke teze o "pomoci kavkaskoj muslimanskoj braci". Prema tim izvorima, samo cijena "emira" Hattaba, Jordanca koji uz Samila Basajeva komanduje cecenskim islamistima, kostala bi Bin Ladena koliko "njegove vlastite oci". Poznavaoci tamnosnjih prilika kazu da je, recimo, poznata operacija "Botlik", koju su islamisti izveli sredinom avgusta u Dagestanu, kostala ni manje ni vise nego 25 miliona dolara preseljenih u dzepove i bisage dagestanskih mudzahedina. Niko tu jos nije izracunao koliko dodatno kostaju vec godinama postojeci kampovi za obuku boraca, koliko instruktori, oruzje itd. U zoni sjevernog Kavkaza, ocigledno, nije Bin Laden taj koji smislja tamosnji haos, finansira vehabije i njima sam diriguje. Postoje, sasvim izvjesno, mnoge druge snage, mocnije i bogatije koje vuku kavkaske konce, a kojima ni na kraj pameti nije zavodjenje islamskog zakonodavstva po planinskim selima ovog dijela planete. Uostalom, ni Rusi ne bi samo zbog toga potegli svoju armiju.

Dagestan i njegova okolina, ukljucujuci i Ceceniju, osudjeni su na rat jos mnogo ranije, kada su svjetske sile tamo usle u krvavu bitku za prevlast nad naftom, a prije svega nad prebogatim izvorima u Azerbejdzanu. Kavkaz je postao njihovo bojno polje. Upuceni bliskoistocni obavjestajni izvori kazu danas da je kompletan scenario, zapravo, radikaliziran u avgustu 1997. godine, tokom jednog tajnog sastanka organizovanog u sjedistu CIA-e, a izmedju americkog drzavnog sekretara Madeleine Albright i clanova drzavnog departmana za pitanja nafte. Samo nekoliko dana kasnije u zvanicnu posjetu Washingtonu stigao je predsjednik Azerbejdzana Haidar Aliev. Tokom njegovog sastanka iza zatvorenih vrata sa americkim specijalistima za "drzavnu naftnu strategiju" saslusan je i izvjestaj obavjestajnih eksperata za naftu koji su prethodno obisli i pazljivo "snimili" cijeli region Kavkaza, konkretnije, juzni dio Rusije, Azerbejdzan, Kazahstan, Gruziju, Ceceniju i Turkmenistan. Uzeti u svoje ruke buducnost tog regiona - bio je zakljucak sastanka - "postaje jedan od najvaznijih ciljeva" za americke politicke, ekonomske pa znaci i vojne stratege.

Klupko je pocelo ubrzano da se odmotava. Sedmicu poslije pomenutog sastanka, Bill Clinton je svojim prisustvom uvelicao ceremoniju potpisivanja naftnog sporazuma izmedju azerbejdzanskog predsjednika i sefova multinacionalne i, naravno, izvorno americke naftne kompanije AMOCO. On je tom prilikom obecao Alievu da ce Amerika dici sve dotadasnje sankcije Azerbejdzanu. Tako je i bilo. Aliev je zaplovio sa svojom zemljom na oblacima obecanja, dok je Kavkaz postao za Amerikance zona od strateskog interesa. Na sto su se tada odmah iznijele mape sa trasiranim, postojecim ili tek planiranim naftovodima koji bi kavkasku naftu doveli do Crnog mora, ili do Mediterana, odakle bi se ona dalje transportovala prema Evropi i Americi. U oba slucaja, trebalo je Ruse ostaviti kratkih rukava. Jedan je pravac, poznat kao "juzni", isao od Bakua na obali Kaspijskog mora, preko Tbilisija u Gruziji do crnomorske luke Soupsa, dok bi se juzni krak trebao u perspektivi odvojiti poslije Tbilisija kroz Tursku do mediteranske luke Ceyhan. Ovaj dalekovod Turci sanjaju vec godinama. "Sjeverni", vec postojeci pravac vodio je od Bakua, preko Groznog u Ceceniji, do ruske crnomorske luke Novorosijsk. Ovaj se pravac u proslosti tretirao kao logicniji, medjutim, Amerikanci su u novonastaloj situaciji prioritet dali "juznoj" varijanti koja je bila cak i ekonomski "dubioznija". Strucnjaci su, naime, odavno utvrdili da krak kroz Tursku moze da se isplati jedino uz vecu cijenu nafte i protok od minimum 60 miliona tona godisnje. U danasnje vrijeme, medjutim, tesko je bilo garantovati protok veci od 35 do 40 miliona tona. Zasto su se Amerikanci, ipak, opredijeli i za varijantu od Gruzije prema luci Ceyhan, u Turskoj? Jednostavno zato sto su htjeli da izbjegnu Ruse, ali i potpunu ovisnost od okolokavkaskih zemalja nastanjenih mahom muslimanima na koje bi, kako su ispravno procijenili, mocne arapske petro-oligarhije mogle u nekom kriticnom momentu da izvrse utjecaj. Amerikanci, naime, nikada nisu zaboravili sedamdesete godine ovoga vijeka kada su arapske zemlje, ujedinjene u OPEC-u, pokazale spremnost i sposobnost da zagorcaju Zapadu zivot koristeci naftu kao svoje oruzje. A desilo se, zapravo, bas to.

Cijela ova prica sa otvaranjem kaspijske nafte prema Americi nije se nimalo svidjela arapskim petro-gigantima, a prije svega Saudijskoj Arabiji, kao sto se nije svidjela ni Rusima. Izvjesni arapski krugovi zakljucili su da treba zaustaviti izgradnju turskog kraka u "juznoj varijanti", te onemoguciti normalan protok nafte i "sjevernom varijantom", kroz Gruziju, Ceceniju i jos sjevernije, trasom kroz Dagestan, kojom su Rusi pokusali da zaobidju Grozni kada je tamo postalo prevruce. "Kontranapad arapskog carstva" izveden je prvo na planirani naftovod u Turskoj. Samo dva mjeseca nakon trijumfalne posjete Alieva Washingtonu, u novembru 1997. godine, sastali su se mocnici OPEC-a. Na prijedlog Saudijske Arabije odobreno je neuobicajeno povecanje proizvodnje nafte za deset posto sto je, naravno, odmah oborilo cijenu "tecnog zlata" na svjetskim berzama i tako dovelo pod veliki znak pitanja ionako dubiozni predracun turskog naftovoda. "British Petroleum" je prvi izasao iz ovog posla, a potom i mnogi drugi znacajni investitori. Cijela prica je odgodjena za 2010. godinu.

Milionski ratni profit Stvoren je, tako, prostor da se sa napadom krene i na "sjeverni naftovod". U decembru iste godine, 1997, iz Jordana se na tim prostorima stvorio "emir" Hattab koji je pokrenuo grupu mudzahedina i operacijom u Bouinaksku, u Dagestanu, poceo je "izvoz islamske revolucije". Samo dva mjeseca kasnije, jedna grupa gruzijskih ekstremista predvodjena Salmanom Radouievom organizovala je atentat na predsjednika Gruzije Edouarda Sevardnadzea. Istovremeno cecenski "borci" poceli su sa planiranjem napada na oba naftovoda, i "juzni" i "sjeverni". Region Kavkaza vec je bio potpuno destabiliziran.

Prica je nastavljena, uz pokusaj da se dovede do solucije koja bi eventualno svima odgovarala, u proljece naredne, 1998. godine. Na jednom samitu u Groznom, cecenski predsjednik Aslan Mashadov predlozio je liderima Sjevernog Kavkaza i Transkavkaza zajednicki projekt Gruzije i Cecenije, prethodno vec prostudiran u zainteresiranom Londonu: "Zajednicko trziste Kavkaza" koje bi favorizovalo "sjeverni naftovod" (Baku -Grozni - Novorosijsk), a ostatak nafte isao bi preko Tbilisija do crnomorske luke Soupsa. Ova varijanta zadovoljavala je sve osim, naravno, arapskih kraljeva petrola. "Kraljevi" su, naravno, ponovo napali. Uz pomoc novih mocnika Dagestana, brace Hacilaev i Mahackala te tajne gruzijske "Bijele legije", otvoren je rat na granici izmedju Gruzije i Abhazije, sto i nije bilo tako tesko jer Gruzijci nikada nisu mogli da prezale "sto su Rusi pomogli Abhaziji da se odvoji od njih". Ovi sukobi su automatski stvorili potpunu neizvjesnost i nesigurnost na prostranstvima oko naftovoda. U takvoj atmosferi propali su i pregovori izmedju Moskve i Groznog, a Jeljcinov specijalni pregovarac Valentin Vlasov jednostavno je povucen bez ikakvog objasnjenja. Kada su, uza sve ovo, fundamentalisti koje je predvodio Cecenac Arbi Baraev odrubili glave cetvorici zarobljenih britanskih inzenjera, sva vrata zatvorila su se i izmedju Groznog i Londona, inace uvijek diskretno diplomatski zainteresiranog za ove prostore. Projekt, u to vrijeme relativno umjerenog i na pregovore spremnog cecenskog predsjednika Mashadova, bivseg ruskog pukovnika, definitivno je bio sahranjen.

Naravno, i americki plan je bio ugrozen. U oktobru 1998. godine predstavnici americkih naftnih kompanija su iskazali svoj revolt pred Clintonovim savjetnikom za nacionalnu bezbjednost Samuelom Bergerom: odbili su da ucestvuju u daljoj realizaciji projekta "juzni naftovod" jer je cijena nafte stalno padala. U medjuvremenu, pravac Baku - Soupsa kroz Gruziju je otvoren. Ceceni su u tom momentu jednostranom odlukom zatvorili sjeverni krak koji je vodio kroz njihov glavni grad Grozni, uz formalno obrazlozenje da Rusi nece da im plate sto miliona rubalja za taj prolaz. Namjera je nauditi Rusima. OPEC odmah donosi odluku da smanji proizvodnju jer je cilj postignut: ogromne kolicine kavkaske nafte namijenjene Evropi i Americi su opstruirane. Rusi su, doduse, pokusali 7. jula da otvore iz Bakua zeljeznicom put nafte kroz Dagestan prema svojoj crnomorskoj luci Novorosijsk, zaobilazeci tako Ceceniju. Ovu prugu, medjutim, odmah je napao Hattab sa svojim vehabijama.

Kako su izracunali strucnjaci, uz munjevito povecane cijene nafte za bezmalo sto posto, ova kompletna igra onima sto su vukli konce iz pozadine donijela je na terenu Kavkaza, u samo posljednja cetiri mjeseca, nekoliko desetina miliona dolara. Kakve veze sa tim istinski ima Allah, tesko je prosuditi. Ili nije?