Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 127

 

SUDIJA VICE VUKOJEVIC
SMRDI NA ZLOCIN

Molila sam ih da me ubiju - Zlocin nad zenom Bosne i Hercegovine je knjiga nedavno objavljena u Sarajevu, u izdanju Centra za istrazivanje i dokumentaciju Saveza logorasa BiH. U knjizi je skupljen niz tekstova domacih i stranih znanstvenika, uz brojne mucne ispovijesti prezivjelih zena-zrtava iz bosanskohercegovackih konclogora, a jedan se dio odnosi na svjedocenje silovane Stocanke koja tvrdi da je pocinilac zlodjela nad njom - Vice Vukojevic koji se u hrvatskom Saboru proslavio fasistickim istupima. Da bi ironija bila kompletna pobrinuo se Franjo Tudjman osobno - promovirajuci Vukojevica u ustavnog suca. Slucaj silovane Stocanke prvi put je objelodanjen u splitskom Feral Tribuneu, te se posljedice jos uvijek cekaju...

 

Pise: Igor LASIC

Htjela sam mu reci da laze
 

 


"JA SAM KAO MLADA DJEVOJKA, STUDENTICA,
Bosnjakinja, u logoru Vojno vise puta silovana. To zlo i ponizenje cinili su mi trojica ustasa. Jedan od njih bio je zapovjednik stozera HVO Marko Radic zMaka'. Drugi je bio Mario Mihalj, a treci Vice Vukojevic, sabornik u Saboru Republike Hrvatske."
Ovo svjedocanstvo izmrcvarene Stocanke objavljeno je u knjizi pod naslovom Molila sam ih da me ubiju - Zlocin nad zenom Bosne i Hercegovine, koja je nedavno objavljena u Sarajevu, u izdanju Centra za istrazivanje i dokumentaciju Saveza logorasa BiH, pod Redakcijskim odborom u kojemu su, izmedju ostalih, Irfan Ajanovic, Muhamed Filipovic i Enes Kisevic.

Knjiga okuplja niz tekstova domacih i stranih znanstvenika, uz brojne mucne ispovijesti prezivjelih zena-zrtava iz bosanskohercegovackih konclogora, a dio koji se odnosi na ovdje spomenuti slucaj prvi put je objelodanjen u splitskom Feral Tribuneu, te se posljedice toga jos uvijek cekaju...

Visekratno silovana i pretucena djevojka iz Stoca dala je sudskim organima u Mostaru svoj sluzbeni iskaz pod zasticenom sifrom, dakako, i o njoj nam je jos poznato da je iz logora Vojno kod Mostara pustena na slobodu u proljece z94., u petom mjesecu trudnoce. Danas zivi u Svedskoj, sa djetetom i svojim roditeljima. Druzi se sa brojnim logorasima iz Bosne, kaze, i moli Boga da svakoga covjeka ili kazni ili nagradi prema njegovom zlom ili dobrom djelu, prema zasluzi.

U logoru civil, u Saboru uniformiran
No, to sto njezin slucaj za ovu priliku izdvaja iz tisucâ slicnih tragedija, zapravo je ime jednoga od trojice s kojima bi prizivani Bog itekako imao osta sablje krvaviti. Vice Vukojevic nije "samo" zastupnik u hrvatskom parlamentu i jedan od najistaknutijih hrvatskih politicara nego se iz godine u godinu kiti raznim vaznim funkcijama od kojih posljednja svakako i formalno nastoji trijumfalizirati smradnu erupciju hrvatske politicke kloake: Vice Vukojevic novoimenovani je clan Ustavnoga suda RH.

Prije negoli se vinuo tako visoko, ovaj hadezeov ogledni jastreb pomalo je kokosario po rodnom blatu u Veljacima kod Ljubuskog, onda je krajem pedesetih odlezao dvije godine u zatvoru zbog nekakvih demonstracija na kojima (prema vlastitom priznanju) nije ni prismrdio, pa su ga udbasi narednih nekoliko godina jos gnjavili zbog navodnog clanstva u ustaskoj teroristickoj organizaciji, ali je Vukojevic mraku i strahu usprkos uspio diplomirati pravo, da bi odmah potom zdimio u Bec, pa Pariz.

Tamo je prijavio doktorat iz medjunarodnog prava, ali nije dospio dalje od Renaultove proizvodne trake, cime se prehranjuje kroz nekoliko svojih pariskih godina. U Hrvatsku se vratio vec '71., taman na vrijeme da postane savjetnik direktora jedne zagrebacke gradjevinske firme, a dvadeset godina poslije kao hadezeov prvoborac zasjest ce u naslonjac pomocnika ministra policije, iz kojega ce poduzeti svoju prvu teroristicku akciju, ziherasku ali pravu pravcatu.

Naime, Vukojevicevo ime neposredno se povezuje sa onom malesnom no drcnom grupom koja je u osvit cetnickog rusenja Vukovara ispalila nekoliko projektila iz netom prosvercanog armbrusta prema Borovu Selu, da bi se zatim junacki povukla u zagrebacke gornjogradske salone. U potpuno unistenom Vukovaru pojavit ce se Vice Vukojevic ponovno s Franjom Tudjmanom 1997. godine, jasuci slavodobitno na predizbornome Vlaku mira. Rascvalu bijelu ruzu, koju je kao i ostali uzvanici dobio da veselo masuka pred Tudjmanovim nosom i TV-kamerama pod improviziranom binom ispred kolodvora na obali Dunava, Vukojevic je isti cas zladno zataknuo za kopcu remena na hlacama; sprijeda, prema dolje.

S mjesta pomocnika ministra Vice je Vukojevic poduzimao jos neke neoruzane teroristicke akcije; sa saborske govornice je prijetio mogucnoscu zatvora svima koji ne budu postivali buduci zakon o korienskom pravopisu hrvatskog jezika, a zastupnici liberala Djurdji Adlesic kratko je jednom prilikom otpovrnuo: "Manje pricaj, vise radjaj!" Da odnos Vukojevicev prema zenama nadilazi uobicajene standarde tradicionalistickog, saznat cemo, evo, tek nedavno, no da bismo se uvjerili u njegov stav prema Bosni i Bosnjacima, nije nam ipak trebalo nikakvo naknadno svjedocanstvo.

Godine 1993. Vice Vukojevic sudjelovao je tako u svim koracima ustrojavanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, ne propustajuci nijednu sansu da se na tamosnje muslimane nabaci uvredama i klevetama. Iste godine, kada se u logoru Vojno pojavio odjeven kao civil, Vukojevic se u Saboru RH pojavio u uniformi brigadira HVO-a. A kada su preda nj bojazljivo iznijeli opozicijsku peticiju za promjenu politike prema Bosni, Vukojevic je bez imalo gnjeva izrekao rijeci koje se do dan-danas ne zaboravljaju: "Napravite jos i rupu na sredini, da ga sultan moze nabit na obreznjak."

Tudjmanova rugalica
Da osim Bosnjaka-Muslimana ne moze ni nacrtane podnijeti niti one koji s njima i dalje zive u istoj sredini, ovaj brigadir HVO-a pokazat ce bas nedavno, prilikom mise zadusnice za davno ubijenog hrvatskog emigranta Brunu Busica, kada su njegovi ekshumirani zemni ostaci ispracani s pariskoga groblja Pere Lachaise na zagrebacki Mirogoj. Tamosnji hrvatski svecenici nisu mogli svojim usima i ocima vjerovati kada im je Vice Vukojevic pokusao naloziti tko od njih i zasto ima pravo sluziti liturgiju, a tko ne smije biti ni u blizini, pogotovu ako mu je blizina inace u Sarajevu.

Nista manje od uloge u raspirivanju rata izmedju Hrvata i Bosnjaka, a svakako vise od one u provociranju vec napaljenih Srba, poznat je Vukojevic po osnivanju saborske Komisije za utvrdjivanje ratnih i poratnih zrtava Drugoga svjetskog rata. Pa, ta je komisija, sastavljena u devet desetina od gologa ustase, a u onoj jednoj od Slavka Goldsteina i jos ponekog antifasista, isceprkala kako je u ratu na podrucju Hrvatske ubijeno npr. Zidova ukupno 331 (tristo trideset i jedan), a pravoslavaca cak 726 (sedamsto dvadeset i sest)...

Tesko je o Vici Vukojevicu prepricavati zgodne anegdote, u pozadini jednoga takvog jezovitog svjedocenja kakvo je ovo iz knjige Saveza logorasa BiH, osim ako je moguce ne smetnuti s uma da je svaki njegov potez za krajnju posljedicu ustvari imao ljudske zrtve, pa tako i onaj bijedni gangaski vic o sultanovu obreznjaku. Netko je u Hrvatskoj dobro primijetio da je njegovo postavljanje za ustavnog suca zapravo nista doli rugalica Tudjmanova, narodu koji pomalo sumnja u zakonitost njegove vladavine, i kao takav zasluzuje da mu potvrdu za to naposljetku izdaje bas lik poput Vukojevica.

Zato niposto ne treba pomalo sumnjati: i najnoviji ce mandat Vukojevicev rezultirati ljudskim zrtvama. Pritom samo jedna cinjenica moze sprijeciti novo zlo, ili zanemarivanje i negiranje vec pocinjenog, sto nije puno manje bitno. Osim sudbene vlasti drzave u kojoj je Vice Vukojevic upravo bahato ustolicen kao capo di tutti capi, postoji takodjer jos jedan sud, od kojega se balkanskim vukojevicima dlake po siji u pravilu posve zecje nadizu.

Prilikom zla za koje nesretna Stocanka tvrdi da joj ga je Vice Vukojevic nanio, silovatelj je bio u mogucnosti shvatiti dvije nevelike ali vrlo neugodne mudrosti. Prvo, rodjeni armbrusti se ne dijele na obrezane i neobrezane, nego na one koji pale i one koji pocivaju. Uskrsu potonjih ne pomazu nikakve prinesene ruze, pa taman bile uskracene nacionalnome Caci i posvecene od prigodno instaliranih svecenika.

I drugo, za razliku od moguceg uvjerenja koje nekvalificirani buduci sudac Ustavnog suda Vice Vukojevic nikad ranije nije imao priliku staviti na kusnju, istina je da spolna nekvalificiranost za silovatelja zakonski uopce ne iskljucuje mogucnost pripadajuceg zlodjela. Prva istina u prilog njegova nepogresivog intimnog razdiranja; druga na ravnanje najblizemu sudu kojemu on sam nije nadredjen.

 


HTJELA SAM MU RECI DA LAZE

"(...)U mraku sam prepoznala Maria Mihalja, koji me je ponovo odveo u njihovo zapovjednistvo. Tamo, u kuci Vlatka - 'Cara', zatekla sam zapovjednika Maku Radica i sa njim krupnog, celavog, crnog covjeka u civilnom odijelu. Bio je cudnovato celav, drugacije od ostalih muskaraca. Po sredini glave imao je veoma malo kose. Tom srednjovjecnom covjeku Maka se obratio govoreci mu da sam ja ta riba, a meni je rekao: 'Evo gospodina ministra, tvog spasioca, ukoliko budes pametna... On zna tvoje roditelje i samo ako ti to hoces, oslobodit ce i njih i tebe i onda idete u Ameriku.'

Rekao mi je da sa gospodinom treba da popricam nasamo i naredio mi da se dignem. Digao se, a sa njim i 'ministar' i odveli su me na sprat susjedne kuce, u onu istu sobu u kojoj sam bila ponizena. Ostavio nas je u sobi i vratio se u komandu. 'Ministar' mi je rekao da sjednem u fotelju i da ne treba nicega da se plasim, da mi je prijatelj, da mi poznaje roditelje... Dok mi je to govorio, samoj sebi sam potvrdila da je to Vice Vukojevic, poslanik u Saboru (parlamentu) Hrvatske koga sam u protekle tri godine veoma cesto vidjala na Hrvatskoj televiziji.

Nisam bila uplasena kao prije nekoliko sedmica u istoj sobi i pitala sam ga nije li on gospodin Vice Vukojevic, sabornik u hrvatskom Saboru. Odgovorio mi je da nije, vec da je stricevic Vukojevica i da radi kao ministar-savjetnik u Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske u Zagrebu. Htjela sam mu reci da laze i da mi ne moze sakriti pravi identitet, jer ga svako i po glasu i po liku moze prepoznati kao Vicu Vukojevica, clana hrvatskog Sabora, porijeklom iz Hercegovine, ali sam se suzdrzala. Potom se digao i ugasio sobno svjetlo, govoreci kako nas mogu gadjati snajperima. U mraku sobe mi je govorio kako ce vec sutra biti slobodni moji roditelji, koje su u Mostaru zatvorili zbog mene, jer nisam htjela saradjivati sa njegovim prijateljima.

(...)Pitala sam Vukojevica sta ce biti sa mnom. Odgovorio mi je da cu i ja kroz nekoliko dana vani i da ce me spojiti sa njima. 'Ako budes dobra i ako ne budes pravila probleme, sve ce se dobro zavrsiti', rekao mi je. Pitala sam ga sta znaci 'ako budem dobra', a on mi je odgovorio: 'Ako ne budes plakala i ako budes suradjivala na kaucu, sto nisi pri isljedjivanju...' Nisam mogla da ne zaplacem i da mu kroz plac ne kazem da sam i zatocena i uz to jos i nevina djevojka... Molila sam ga za milost kao katolickog vjernika, kao starijeg covjeka, no on me nije slusao. U medjuvremenu se vec bio skinuo i prisao mi da me otkopcava i skida. Bila sam sva ukocena, skamenjena, obamrla i obnazena. U magnovenju sam vidjela oca i majku iza resetaka. Otac je tada imao 54, a majka 49 godina...

Plakala sam. Nisam imala snage da se branim, da vristim... Zatocena u logoru, u kuci u kojoj je i HVO zapovjednik sa svojim bojovnicima, na katu sa visokim hrvatskim uglednikom, bespomocna, jadna, porazena, obescascena. Lezala sam gola na kaucu i bila gotovo bez daha od mlohavog tijela Vice Vukojevica koji je dahtao na meni, nada mnom, pa onda nesto sam sebi mrmljao... Nisam osjecala nikakvu bol, samo nisam mogla disati, nisam imala daha pod tezinom njegovog tijela. Bila sam kao zena nevina i nisam imala nikakvo licno seksualno iskustvo, ali sam znala sto je spolni akt. U sebi nisam nista osjetila osim dahtanja na sebi, pa onda psovke i uvrede. Sjecam se, govorio je Vice Vukojevic, dizuci se sa mene: 'Smrdis, muslimanko, na islam, pa me je tvoja smrad blokirala...' Nisam smjela nista da mu odgovorim, iako se u meni probudio otpor i zelja da mu kazem: 'Bojis se ti islama, pa ti se zato cini da ti smrdi, ti smrdis sam sebi, a i meni.' Lezala sam gola i nisam smjela ni da se pomjerim... Ne palivsi svjetlo, brzo, bez rijeci je izasao."

Objavljeno u broju 127 DANA, 5. novembar / studeni 1999.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.