Postoji jedna ezotericna bosanska medijsko-statisticka disciplina koja bi se mogla nazvati uporedjivanje trenutnog sa prijeratnim stanjem. Sama disciplina poznaje mnogobrojne kategorije: uvoz, izvoz, broj zaposlenih, natalitet, mortalitet, prirodni prirastaj, bruto nacionalni dohodak te jos mnostvo drugih. No diskrepance koje razotkriva ova disciplina i koje nesumnjivo postoje (uglavnom na stetu sadasnjeg stanja) kvantitativne su prirode. Ipak neke razlike u prijeratnoj i danasnjoj situaciji imaju neku vrstu simbolicne kvalitativnosti. Takve se razlike ne mogu otkriti prostim statistickim usporedbama. Moguce je, recimo, primijetiti da je stanje sa kvalitetom i kilometrazom puteva u Bosni i Hercegovini danas manje-vise jednako onom prijeratnom, no takav ce zakljucak zanemariti jedan, naoko povrsan, element koji su morali opaziti svi prijeratni i poslijeratni putnici bosanskim drumovima. Naime, nekad su rubove bosanskih cesta krasili jedino saobracajni znakovi. Danas su tu i reklame; reklame pored puta. Na ogromnim tablama (mnogo vecim od onih za prometne znakove) lica i slova, osmijesi i imena firmi. Svrha saobracajnih znakova jednaka je, u sustini, svrhi andricevskih znakova pored puta: da se covek ne izgubi i snadje. No sta je svrha reklama? Mnogi ce nadobudni priuceni ekonomista ovdje zabrundati o neosporno uspjesnim efektima reklama i marketinga; ipak svako iole pametan svjestan je da je to tek glupa prica. Reklama pored puta cisti je ekonomski larpurlartizam. Agencijske vijesti mnogo su puta potvrdili onu ideju tako dragu svakojakim karikaturistima: vozac koji skrece pogled s puta cesto ce izazvati udes. Ipak, iznenadna pojava reklama kraj nasih drumova (ne samo nasih; isto je i u Hrvatskoj, a valjda i drugdje u istocnoj Evropi) ima svoje objasnjenje. Ono je manje ekonomsko nego kulturolosko. U decembru 1991. godine Semezdin Mehmedinovic je na naslovnoj stranici vlastitog casopisa Fantom slobode (nazivom casopisa priznao je dug Luisu Buñuelu, sto su na slican nacin uradili i Johnny Stulic i Branko Cegec) objavio reprodukciju slike Leonida Lamma naslovljene Bez naziva. Na ovoj slici Madonna kao Amerika pod rajskim drvetom Gorbacovu pruza jabuku. Reprodukcija sa naslovnice bila je inspiracija Mehmedinovicevog uvodnika. Uvodnik, koji se donekle bavi esejisticnom analizom slike, zavrsava ovako: kada bi na cijelom Balkanu, na bocnim stranama fasada, i drugdje-- postavili dzinovske reklamne panoe Coca-Cole ili Benettona: sve bi krenulo nabolje. Ovaj se wishful thinking obistinio. Reklame su i na bocnim stranama puta i drugdje (recimo pored puteva). Da li je krenulo nabolje? Jedna se stvar u svakom slucaju promijenila: kulturna paradigma. Bosna je danas, u izvjesnom smislu, amerikanizirana. Prije rata amerikanizacija bila je kulturoloska ceznja urbanih mladih generacija odgojenih na zasadima filma i rock and rolla, moderne filozofije i knjizevnosti. Amerika je bila neka vrsta Utopije, sublimacija mladalackog zanosa i umjetnickih dozivljaja. U sustini, na kraju stoljeca, Evropljani idealiziraju Ameriku kao sto su na njenom pocetku Amerikanci idealizirali Evropu. Jean Baudrillard u svojoj knjizi o Americi, Italo Calvino u Americkim predavanjima, Bono i U2 u svojim americkim pjesmama, Milosz i Brodski u svojoj emigrantskoj esejistici slikaju evropsku viziju Amerike kakva se danas na povrsan nacin pokusava plagirati u Bosni i drugdje na Balkanu. Simbol toga mogu biti i reklame pored puta. Zasto? U jednoj od najljepsih evropskih vizija Amerike, u Wendersovom filmu Paris, Texas, Walter (zvani Walt) Henderson, brat Travisov, ima pravu americku profesiju: izgradjuje panoe sto se postavljaju uz autostrade, pravi reklame pored puta. (M. Bazdulj)

Moze zvucati nevjerovatno, ali jos jedan bh. reditelj snima film! Ne, nije rijec o naglo ozivjeloj bh. produkciji ili doprinosu domacoj kinematografiji jos jednog nepomirljivog filmskog entuzijaste, vec o uspjesnom angazmanu mladog i vec potvrdjenog reditelja sa ovih prostora Danisa Tanovica, koji je ove jeseni sklopio ugovor sa francuskom kucom Noe Production oko produciranja svog prvog igranog filma. Pomenuta kompanija se vec okusala u saradnji sa rediteljima iz ex-Jugoslavije, producirajuci prije nekoliko godina film Milca Mancevskog Prije kise. Prema rijecima Danisa Tanovica, koji se ovdje potpisuje i kao scenarista i kao reditelj, za ovaj projekt vec je dobijen novac, a snimanje bi trebalo da zapocne s proljeca naredne godine:

"Vjerovatno ce se sve obaviti u Sloveniji, jer ona geografski najvise podsjeca na Bosnu. Ja ovdje nemam ni vremena ni zivaca da trosim na obracanja raznim ministarstvima i institucijama s molbom da mi dozvole snimanja na odredjenim lokacijama ili da mi pruze neku drugu vrstu potrebne pomoci. Ne znam cak ni ko je nadlezan za takve stvari, da li Kantonalno ili Federalno ministarstvo, ili mozda neko treci. Skoro 90 odsto scenografije u filmu cine eksterijeri, posto je radnja smjestena izmedju dvije linije fronta i sve se odvija u jednom danu, na jednom mjestu, sa veoma malo likova. Prica je krajnje jednostavna i ne zahtijeva velike finansijske uloge, sto je neophodan uslov da scenarij uopste bude prihvacen."

Tanovic jos naglasava i da ce nastojati da u filmu angazuje prvenstveno bh. glumce, medju kojim je, za sada, siguran Branko Djuric Djuro, koji je prihvatio ulogu jednog od tri glavna lika. Posao na scenografiji pripao je Borisu Cindricu, ovdasnjem arhitekti koji, takodjer, trenutno zivi u Parizu, a muzicku podlogu cinit ce sevdalinka, kao autenticna bosanska pjesma, prilagodjena zahtjevima filmske muzike. Radni naslov filma je No Mannzs Land (Nicija zemlja) i svoju premijeru ocekuje u septembru 2000. godine.

Danis Tanovic zavrsio je studij rezije u Belgiji, u poznatoj evropskoj skoli filma INSAS. "Svi koji zele ozbiljno da se bave filmom dolaze u ovu skolu", tvrdi Tanovic, koji je tokom boravka u ovoj zemlji snimio kratki dokumentarni film Sabah i dobio za njega nekoliko prestiznih evropskih nagrada: Grand Prix '96. na festivalu u Freiburgu, nagrada Evropske unije u Dublinu iste godine, te Grand Prix u Auxerreu (Francuska). Prosle godine uradio je dokumentarnu pricu o povratku ljudi u Bosnu, pod nazivom Budjenje, a ziri festivala "Cinema du Reel" u Parizu dodijelio mu je za ovaj film nagradu Joris Ivens za mladog rezisera. Trenutno zivi i radi u Parizu. (A. Albijanic)

U sklopu manifestacije "Dani evropskog naslijedja", u prostoru Umjetnicke galerije BiH - Svicarska galerija, krajem proslog mjeseca odrzana je modna revija sa izlozbom mlade bh. modne kreatorke Emine Husedzinovic pod nazivom "Bosanska bastina i moda - Susret Istoka i Zapada". Emine i njenih kreacija se sjecamo sa posljednjeg rimskog bijenala mladih umjetnika Mediterana i Evrope, gdje se, kao jedina predstavnica nase zemlje, sferi modnog dizajna u jakoj konkurenciji uspjesno predstavila svojim originalnim modelima odgovorivsi na zadatu temu "Dolazak novog milenija: Izmedju buducnosti i nostalgije". Sa svojom posljednjom kolekcijom kreatorka je zeljela pokazati svoje vidjenje povijesnog razvoja kaput-haljine od renesanse do danas i utjecaje anterije na njen moguci izgled. Plod tog istrazivanja koje rezultira spojem dva razlicita (a slicna) odjevna predmeta nastala u razlicito vrijeme na razlicitim mjestima je zanimljiva kolekcija radjena u dvije boje: crnoj, koja simbolise Zapad, i bijeloj - Istok. Tako su Eminine kreacije sastavljene od kaput-haljina koje su jednostavne sa jako malo detalja, izduzene, zenstvene i senzibilne forme ispod kojih se slute donji odjevni predmeti, kratke haljinice ukrasene kujundzijski obradjenim aluminijem, zicom, perlama, sljokicama. Nakit koji ide uz modele su metalne naramenice, ogrlice, maske, narukvice, dok se na pojedinim modelima kao njihov integralni dio pojavljuju metalni korzet i stitovi sa izrezbarenim, stiliziranim dekoracijama sa stecaka. Zanimanje publike za ovu modnu reviju je jos jedan pokazatelj da je Emina Husedzinovic vec zreo kreator na dobrom putu ka afirmaciji sirih razmjera. (N.DZ.)