Ako su komunisti gradili politicke tvornice, danasnji vladaoci grade politicke bogomolje

JE LI RAT U BOSNI BIO IZMEDJU OSTALOGA I VJERSKI,
ili nije - oko toga postoje razlicita misljenja, a posto su sva manje ili vise politicki obojena (sto prakticno znaci da su - aprioristicka!), vjerojatno se nikada nece sloziti ni oko cega, jer nece moci biti prevedena u racionalan diskurs. No, ostavimo na trenutak prosli rat i njegov karakter (iako ne mislim da je nevazno odrediti ga, naprotiv). Pogledajmo kako su se danas, kao posljedica toga rata, vjere "postrojile", i kakve su polozaje zauzele.

Ima nekih vaznih momenata, na osnovi kojih se kod glavnih bosanskih religija i njihovih institucija moze ustanoviti istovjetan obrazac ponasanja.

Vecinski kriterij. Tamo gdje odredjena vjerska zajednica djeluje u uvjetima vjerske/nacionalne vecine i, sljedstveno tomu, "svoje" vlasti, njezino drzanje je glasno, nerijetko ofenzivno i prozelitsko, s naglasenim nacionalnim/nacionalistickim akcentima, te uz snazno naslanjanje na "pripadajucu" politicku strukturu, partiju. Obratno, tamo, gdje djeluje u uvjetima manjinskim, njezin diskurs je stisan i mnogo vise duhovne naravi, uz naglasavanje univerzalnih, opceljudskih, a ne partikularnih, etnickih vrijednosti.

Dovoljno je usporediti stil i nacin srpskopravoslavne crkve u bilo kojoj sredini Republike Srpske, i, naprimjer, onaj u Sarajevu; stil i nacin katolicke crkve u zapadnom Mostaru ili na Siroku Brijegu, i onaj u Banjoj Luci ili u Sarajevu; konacno, ton i nacin islamske zajednice u Sarajevu ili Zenici, i onaj, naprimjer, u Banjoj Luci ili u Jajcu... Dobija se utisak, u svatri slucaja analogan, kao da nije rijec o istim institucijama ni o istim obicajima!

Zestoki ton religijskoga ekskluzivizma i etnicke samodovoljnosti u javnim istupima mostarskoga biskupa ili hercegovackoga provincijala na jednoj strani, i pitomi a postojani univerzalizam banjaluckoga biskupa, domovinska odanost bosanskoga provincijala, pa i konacno pronadjeni i temperirani ton nadbiskupa sarajevskoga na drugoj strani - kao da, prakticno gledajuci, pripadaju dvjema razlicitim, katkad ama bas suprotstavljenim crkvama!

Vrlo visoko pozicionirani duhovnik islamske zajednice iz Sarajeva na medijski dobro pracenim istupima redovito govori o izuzetnosti islama i moralnoj superiornosti muslimana i Bosnjaka nad svima drugim ljudima ("jedini narod u Evropi sa cistim obrazom", "gdje se cuje ezan, tu nije bilo ratnoga zlocina", itd), ne osjecajuci da takvim protucinjenicnim egzaltacijama diskreditira vlastitu vjerodostojnost. Da ne govorim o tome kakvu odioznost, a bogme i strah i strepnju, proizvodi kod svih vrsta drugih.

Zalazi on i u sasvim politicke, predizborne probleme; u dijelu Bosne i Hercegovine "koji pripada bosnjackom korpusu" (sic!) mnogo se stranaka, kaze, prijavilo za izbore. "Pokusajte zabiti racvast kolac u zemlju"! - slikovito on svojim slusateljima ugoni strah od pluralizma.

S druge strane, prisustvujuci bajramskoj molitvi na mezarluku u Gradskoj pokraj Ljubuskoga, medju ljudima koji se od Sarajeva osjecaju napustenim i izdanim, i dalekim kao i od bilo koje bescutne svjetske metropole, dozivio sam i sam kako islam i ispovijedanje islama najedanput stjece silnu duhovnu snagu i ljepotu, onkraj svake propagande i politike, suoceno s dramom elementarnog opstanka.

Obiljezavanje prostora. Jos je jedno zajednicko pravilo ponasanja u svetri bosanske vjere/vjerske zajednice: novim bogomoljama i drugim vrstama vjerskih simbola sto vise i sto markantnije obiljeziti prostor, svoj prostor. Izlazem se riziku da budem optuzen za blasfemiju, no doista, znajuci u kakvu stanju opce bijede zivi ogroman dio bosanskohercegovackoga stanovnistva (treba li reci: svih triju vjera), kada covjek diljem ove zemlje vidi sve nove dzamije i crkve, kada vidi sve to mnostvo krizeva kojima su crkvene i politicke vlasti "Herceg-Bosne" obiljezile svako brdo (pa i famoznu kulu pociteljsku), ne moze da ne pomisli kako taj "poduzetnicki duh" nije toliko na sluzbu covjeku i njegovim duhovnim potrebama, koliko u svrhu nekakvoga gotovo parodijskoga huntingtonovskoga obiljezavanja i razgranicavanja prostora. Ovo je nase, ovo je njihovo...

Da, uz nesto malo, nadam se, dopustene ironije, moglo bi se reci: ako su komunisti gradili politicke tvornice, danasnji vladaoci grade politicke bogomolje. A taksist (poznata ti je, dragi stioce, siguran sam, ta posebna vrsta mudrosti - taksisticka!), koji me neki dan vozi, kaze: "Nisam ja, pasa moj dobri, protiv dzamija, boze sacuvaj! Ali, sto oni ne zamole kralja Fahda: de, napravi ti nama od tih para pet fabrika, a ja ti garantujem - evo, pisi telefon, broj tablica - svaka ce fabrika napraviti pet dzamija! Svaka, garant!"

Vjera - institucija. Teolozi i vjeroucitelji ubit ce se dokazujuci vam kako izmedju vjere i institucije, izmedju vjerovanja i rituala vlada tijesan odnos uzajamnosti i nemogucnosti postojanja jednoga bez drugoga. Nije nam se mijesati u to, jos manje, ne daj boze, pobijati! Laicki sasvim, i u najboljoj vjeri, primijetiti je, tek, kako veoma cesto, tragicno cesto, u nas institucija posve zakloni i usutka vjeru, do te mjere da se pocne ponasati trivijalno politicki, i do te mjere da se ozbiljni, predani vjernici rezignirano povlace u molitvenu osamu...

Poznavao sam nekada davno jednoga svecenika, kvalificiranog teologa. Bio je veoma socijalan tip, druzio se sa svojim kolegama pravoslavcima i muslimanima, vazio kao izrazit ekumenist. Kako bi mi dao do znanja da ekumenizam nije los, ali mora imati razumne granice, nekoliko mi je puta ispricao, s vidnim uzitkom, anegdotu u kojoj on razgovara s islamskim prijateljima. "Jest, priznam, islam je dobar, sve sto navodite tocno je - povladjujem ja njima, a njima drago, rastapaju se. Ali, ima samo jednu manu? - ? - Mana mu je sto - nije istinit!"

Mozda bi tesko bilo naci precizniju kvalifikaciju danasnjega latentnoga odnosa medju svim bosanskohercegovackim religijama/konfesijama od ove anegdote moga nekadasnjega cinicnog znanca. Socijalni i politicki kontekst, pak, ide naruku produbljavanju, a ne pozitivnom mijenjanju takvoga odnosa.

Neka me buducnost nemilosrdno demantira, to bi bilo najbolje od svega sto nam se moze dogoditi, ali kako sada stvari stoje, kada bi sutra u Bosni izbio novi rat, on sasvim sigurno ne bi mogao da ne bude - vjerski.