NAKON STO JE U SEPTEMBRU CHICAGO TRIBUNE U
svom nedjeljnom magazinu objavio cla nak o meni i mojoj propupaloj spisateljskoj karijeri, prije par sedmica sam bio pozvan da posjetim jednu cikasku srednju skolu. Ta srednja skola je javna (public), za razliku od privatnih srednjih skola, i zove se Amundsen, po cuvenom svedskom polarnom istrazivacu. Skola se zove Amundsen zato sto je usluzivala dio grada (Andersonville, Edgewater i Uptown) u kojem je nekad bilo vrlo prisutno svedsko imigrantsko stanovnistvo. Stvari su se, medjutim, promijenile. U Amundsenu danas, dvije trecine djece su novopridosli imigranti, a 97 posto ucenika dolaze iz porodica ciji je prihod ispod zvanicne granice siromastva - ispod $15,000 za cetvoroclanu porodicu. Skola ima dva puta vise ucenika nego sto bi trebalo, na ulazima su detektori za metal, ali je zato srednjoskolski prvak Chicaga u fudbalu.

U Amundsen sam otisao u svojstvu pisca imigranta, po pozivu nastavnice Rachel, koja predaje engleski jezik imigrantskoj djeci. Rachel je blijeda, plavooka, delikatna mlada zena, koja jos nije potrosila depozite mladalackog idealizma, te se bori da u zlom sistemu cikaskih javnih skola ucini nesto dobro za svoje ucenike i za svoju dusu. Ona je svoje ucenike pripremila za moju posjetu: procitali su clanak iz Chicago Tribunea i moju pricu The Accordion (Harmonika) i onda su pripremili pitanja za mene. Sastav njenih razreda (ona ima dva) je vjerna slika krajeva grada znanih kao Uptown i Edgewater (gdje zivim ja, kao i vecina bosanske dijaspore): Meksiko, Peru, Honduras, Gvatemala, Taiwan, Kina, Albanija, Jugoslavija, Irak, Hrvatska, Brazil, Ukrajina i, naravno, Bosna i Hercegovina. Vecina djece su ovdje tek nekoliko godina, ili tek nekoliko mjeseci. U jednom trenutku, u razred je usao lijepo pocesljan i uredno obucen djecak, koji je bez rijeci predao ceduljicu nastavnici - zvao se Jose, iz Meksika, u Chicagu tek sedmicu dana. Na licu mu se mogao vidjeti strah, ne samo njegov nego i njegove porodice - strah od buducnosti u novom svijetu.

Imigrantsko iskustvo je poprilicno traumaticno za odrasle, a kamoli za djecu u pubertetu. Sva pubertetska nesigurnost, zbunjenost i otudjenje samo su pojacani imigrantskom nesigurnoscu, zbunjenoscu i otudjenjem. Za mnoge od njih, pretpubertetsko doba sigurnosti i jednostavnosti usko je povezano sa sjecanjima na izgubljenu domovinu - nostalgija za svojom zemljom zapravo je nostalgija za vremenom kad su bili voljeni od strane roditelja, kad im se tijela nisu mijenjala, kad nisu strcali u nepoznatom svijetu.

To ne znaci, medjutim, da sva djeca jednako reaguju. U razredu u kojem mi se - u momentu tisine - ucinilo da cujem zujanje hormona koji, kao slobodni elektroni, letaju po pubertetskim tijelima, nacini reagovanja djece su bili raznovrsni koliko i njihovi etnicki identiteti (ali bez ikakve veze s njima): Latino djecak sa osisanom glavom i tokama od laznog zlata na prsima u prvom minutu odlazi na spavanje; djevojka sa Taiwana nesigurno dize ruku, ali onda postavlja vrlo pametno pitanje; bosanski djecak, koji je odlucio da je u svadji sa nastavnicom, stalno dobacuje, govori nastavnici (na bosanskom) da je dosadna i socno psuje svoje ahbabe, vjerovatno u namjeri da me fascinira; djevojka po imenu Brenda nije u skoli, posto je suspendovana na pet dana zbog tuce; djecak koji sjedi sa lauferski rasirenim nogama i glavom prezirno zabacenom pita me sta cu ja ovdje - "Mislis, u Chicagu, ili Americi?", pitam ja - ne, sta cu ja ovdje u njihovom razredu; djevojka iz Perua, lica rumenog od bubuljica, bojazljivo pita zasto pisem i ja iz njenog pitanja shvatam da ona vjerovatno ima sveske pune poezije, ali ne smije nikome da ih pokaze; djecak koji je naglasio da je iz "bivse Jugoslavije", sto vjerovatno znaci da je dijete iz "mijesanog braka", ne prestaje da me gleda sa prezirom, vjerovatno zato sto misli da sam se prelako prilagodio, sto njemu bolno ne uspijeva; albanski djecak me pita da li cu se vratiti u Bosnu; bosanska djevojka velikih pametnih ociju punih svijetle buducnosti pita me da li mi je bilo tesko nauciti engleski - jeste, kazem ja, ali moze se, samo moras biti uporna i nikad ne odustati.

Prije nekoliko godina, jednog vrlo hladnog cikaskog februara, usred jedne od tada ces tih ratno-imigrantskih depresija dotumarao sam do obale jezera Michigan. Jezero je bilo smrznuto vec neko vrijeme, posto je i januar bio vrlo hladan. Sante leda koje su dolazile sa pucine pritiskale su deblje sante leda blizu obale, ali ove nisu imale kuda ici pa su se desetak metara od zaledjene obale uzdizale u ledeni zid, koji je izgledao kao maketa planinskog lanca - istrazivac Amundsen je mozda vidjao takve stvari na svojim polarnim tumaranjima. U trenutku sam shvatio da je stvaranje tog ledenog planinskog lanca potpuno ponavljalo proces stvaranja planinskih lanaca prije mnogo miliona godina, kada su ploce od ocvrsle magme, plutajuci na uzarenoj magmi, udarale jedna u drugu - gledao sam reprizu stvaranja svijeta i vrlo sam se uplasio, jer sam shvatio kako sam malen i beznacajan.

Slicno sam se se osjecao u Amundsenu, u razredu punom djece sa komplikovanim identitetima, djece koja moraju da deveraju sa stvarima sa kojima odrasli - njihovi roditelji, njihovi ucitelji - ne znaju da deveraju, a jedino orudje im je prosta zelja za zivotom, jedina - i nedovoljna - pomoc dobra volja ljudi kao sto je njihova nastavnica. U Amundsenu sam vidio generaciju koja jedva da ima presedana, generaciju djece koja nece potpuno biti ni Bosanci (ili Peruanci, ili Albanci) niti Amerikanci, nego nesto trece, nesto sto raste pred mojim ocima kao planinski lanac, nesto sto ce promijeniti mapu svijeta kakvim ga znamo.