Raznosenje svoje i nase bruke pod velom probudjenog "kulturnog" nacional-romantizma traje po najvecim svjetskim manifestacijama i nikom ne smeta. Na Frankfurtskom sajmu knjiga je u izdanju PrintCom d.o.o. Graficki inzinjering Tuzla predstavljena i knjiga Hasanaginica - drama & libreto autora Nijaza Alispahica. Najveci hit ove luksuzne izradjevine obiteljske manufakture Alispahic (na naslovnici ove luksuzne afise/knjige je pisceva kcerka, glumica Selma, dok je urednik izdanja njezin brat "publicist" Fatmir) jeste svakako pogovor direktora Centrale SDA Timura Numica. Inzinjer hemije koji vazi za glavnog kulturtregera ove vlasti izgovorio je pozdravnu rijec iz koje donosimo "udarne" misli: "Evo odgovora zasto se pozoriste zove narodno pozoriste. Ova predstava Hasanaginica to najbolje potvrdjuje. Kada je g. Alispahic predao tekst libreta za operu Hasanaginica dru. Fahrudin Rizvanbegovicu na recenziju, dobio je kratak odgovor: Ovo je mozda i najbolji tekst za dramu Hasanaginica... (...) A baletska numera na kraju predstave najavljuje, sad sam u to siguran, i balet Hasanaginica, a to znaci imat cemo TRILOGIJU, koja ce biti stalni teatarski izazov u svakom narodnom pozoristu."

Kad ministar kulture u jednoj zemlji ne zna prepoznati plagijat dramatizacije najpoznatije narodne pjesme, onda se valja zapitati nesto o njegovoj kompetenciji. A Timur? Trilogija predstavlja tri romana ili tri dramska djela jednog pisca, povezana jedinstvom opce zamisli (B.Klaic, Rjecnik stranih rijeci, str. 1.375), a ne tri tekstualna predloska za razlicite zanrove u teatru. Ali, nema veze: on je vec ispunio svoj zadatak omogucivsi svom narodu (koji, bezbeli, ide u narodno pozoriste) jos jednu ublehu.

Nakon odgovora stranim novinarima da je zdrav i ne izostaje s posla, hrvatski sef drzave otisao je u Vatikan, ali se "zbog iscrpljenosti" prijevremeno vratio u Zagreb, gdje je domacoj novinarki porucio da bude normalna i Hrvat, umjesto da ga pita za zdravlje: "Valjda imam pravo biti malo umoran i nahladjen."

Izmedju nedjelje i ponedjeljka bio je Halloween. Nakon te US-razbibrige (Noc vjestica) svanuo je katolicki praznik Svih svetih - Dan mrtvih. Kasno uvecer, mediji su prenijeli saopcenje Tudjmanovog konzilija da je on, kratko posto je vidjen s vijencem kod Oltara domovine, "zbog bola u trbuhu primljen u KB Dubrava". "Pretrage su postavile indikaciju za hitnu operaciju, tijekom koje je nadjena i uspjesno bez komplikacija kirurski zbrinuta perforacija divertikla debelog crijeva." Potpis: savjetnik za zdravstvo dr. Branimir Jaksic.

U utorak ujutro, kao obicno, pojavio se novi broj tjednika Nacional, s temom da kemoterapija vise ne sprecava metastaze Tudjmanovog karcinoma, da je operacija prethodne noci trajala dva i pol sata, za koje vrijeme je Prvi gardijski zbor okupirao bolnicu (bivsi objekt JNA, ciji bivsi general Tudjman je najavio izbore za 22.12, bivsi Dan JNA). Nacional jos upozorava da Ivic Pasalic uzurpira ovlasti i preuzima upravljanje drzavom.

Tog utorka ostao je nijem Tudjmanov ured, nisu se oglasili ni ini pozvani - iznenada na putu, zauzeti, privremeno odsutni, na sluzbenom sastanku. HDZ je umjesto popodne sastancio ujutro, ali je Vladimir Seks nervozno rekao na novinarski upit da je sve o zdravlju Predsjednika vec receno u priopcenju nadleznih.

Odlazeci predsjednik Ustavnog suda Jadranko Crnic pojasnio je da cl. 97 Ustava odredjuje da predsjednik Sabora (sada Vlatko Pavletic, ako ni on ne moze, prvi potpredsjednik: sada V. Seks) privremeno zamjenjuje (maksimalno 60 dana do izbora novog sefa drzave) predsjednika Republike u tri slucaja: smrt, ostavka ili trajna srijecenost - ovo posljednje nastupa kada to odluci Ustavni sud na prijedlog vlade, a po zakljucku posebne lijecnicke komisije koju taj sud imenuje.

Kada je pritom raspusten Sabor (to se ocekuje ovaj mjesec), njegov predsjedavajuci jos uvijek zadrzava tu obavezu i pravo, navodi Crnic. Ipak, ostaje dojam da neizvjesnost zivota osobe s najvecom koncentracijom moci, istodobni kraj mandata jednog i ocekivani nastup novog Ustavnog suda (vrhovnog tijela u zemlji), te zadnje zasjedanje parlamenta prije raspustanja i izbora za novi saziv, sve to otvara razne mogucnosti. Zato vjerovatno nije samo pristojnost i eticnost razlog sto vodja SDP-a i oporbe Ivica Racan izrice nadu u brzo poboljsanje Tudjmanovog stanja i njegovu sposobnost obavljanja svojih poslova, te SDP "zasad ne razmislja o vlastitom predsjednickom kandidatu, jer nije red, nego zalimo zbog ovoga i zelimo brzo ozdravljenje", iako ce se "kao ozbiljna stranka znati postaviti u novim okolnostima ako one nastupe, a rjesenje je zapisano u Ustavu".

"Washington vise nije tako tvrd", porucio je Zoran Djindjic, jedan od lidera srpske opozicije, koji je sa jos sestoricom lidera pocetkom nedjelje otputovao u petodnevnu posjetu americkoj prijestonici. Nije mu to bilo dovoljno, pa je jos rekao: "Predstavnici americke administracije poceli su da mijenjaju stav prikljucujuci se Evropskoj zajednici kad je rijec o pruzanju humanitarne pomoci i slanju energenata u SRJ." Ni to nije dovoljno. Jos: "Ni njihov stav da bi sankcije na aviosaobracaj ka Beogradu trebalo zadrza-ti, vise nije tako tvrd. Blizu smo da nadjemo zajednicki stav o ukidanju sankcija i raspisivanju vanrednih izbora na svim nivoima. Nema ni traga njihovom tvrdom stavu koji su imali prije naseg dolaska ovdje, rekao je Djindjic iz Washingtona.

Tako je cudna i brojna druzina koja sebe naziva srpskom opozicijom vise zavrsila za dva dana u Washingtonu nego za 10 godina u Beogradu. Umjesto da obore Milosevica, to drustvo odlucilo se za malo laksi posao - da promijene stav americke administracije prema Srbima.

Djindjic je, naravno, debelo slagao, i to vise puta. Niti je on razmeksao administraciju niti se u Washingtonu nasao tim poslom. Drugo, Amerikanci nisu obecali da ce slati energente u SRJ, vec da ce ih slati onim gradovima gdje na vlasti nisu Milosevicevi socijalisti, i to samo ako procijene da to ne koristi Milosevicu (koji, uzgred, jos uvijek kontrolira granicu). Trece, slagao je i da americki stav o slijetanju aviona zapadnih kompanija u Beograd nije tvrd. Tvrd je da tvrdji ne moze biti. Cetvrto, Djindjic kaze da su blizu da dogovore sa Amerima skidanje sankcija, a tamo je otisao sa prijedlogom da one budu ukinute onog momenta kad se raspisu izbori, makar na njima pobijedio i Milosevic. Peto, Djindjic kaze da je u Washingtonu dogovorio sve oko vanrednih izbora. Pa to valjda treba da dogovori u Beogradu sa Milosevicem.

Istina je, ustvari, drugacija: Amerikanci, koji na srpske opozicionare gledaju kao nekad na osmoclano predsjednistvo SFRJ (kako da se s njima dogovoris, kad ne znas ni ko je glavni), rekli su Djindjicu i drugovima da prestanu da kukaju, prvo jedni na druge, potom na Milosevica, i da na kraju prestanu da kukaju Amerikancima na Amerikance. Umjesto toga, da pocnu nesto raditi. Za pocetak da uz pomoc svijeta pocnu da uspostavljaju paralelne sisteme vlasti i da Milosevicu otkidaju dio po dio funkcija. I da neko drmne onog matorog - Dragoslav Avramovic (80) - koji je u pola sastanka sa Jamesom Dobinsom - zaspao.

"A vi niste culi za policiju u Tesnju?" Ovim rijecima je jedan tesanjski policajac "objasnio" navijacu NK "Zeljeznicar" razloge brutalnog pendrecenja simpatizera sarajevskog fudbalskog kluba na utakmici Premier lige protiv tesanjskog TOSK-a u proslu subotu. MUP Ze-Do kantona, odnosno dopisnik Dnevnog avaza sa slobodnih tesanjskih prostora desavanja na tribinama stadiona u Tesnju pokusao je, naravno, podvesti pod frazu "neredi medju navijacima oba tima".

Po Avazovom dopisniku, doslo je i do tuce medju navijacima dva tima, a "prijetila je opasnost da se tuca pretvori u masovni obracun". Pa je onda, dakako, "intervenisala policija", a "zbog agresivnog otpora policiji u PU Tesanj privedeni su Emir Krajina, Fuad Klancevic, Nail Kundo, Anes Muratovic i Mehmed Djulbic".

Nail Kundo je za Dane ispricao svoju verziju dogadjaja: "Kada su oni dali gol, pocele su da lete kamenice, flase, case... Dok sam bio na stadionu, do 20 minute utakmice, to je bilo isto Heysel. Momak koji je bio sa nama na tribini pogodjen je u oko, nastala je prava panika i poceli smo da bjezimo. U tom momentu, Aldina su povukli prema dolje i ja sam krenuo da ga izvucem i da idemo napolje. Njih cetiri-pet se zaletilo, uhvatili su me, odvukli i poceli me udarati nogama, rukama, palicama po tijelu i u glavu. Onda su me odveli u stanicu sa jos cetvoricom. Usput, na putu do stanice, maltretirali su me, bili su me i u marici. Kad smo dosli u stanicu, nisu me tukli, samo me jedan preko ruke udario u usta i rasjekao mi usnu. U stanici su nas drzali tri sata, dali smo im podatke, onda su nesto kucali, ja ne znam sta, i donijeli su na kraju nekakva dva papira. Policajac mi je rekao da potpisem, a kada sam ga upitao mogu li da vidim sta tu pise, rekao mi je: zNije tvoje da gledas, samo potpisi.' Kad sam mu rekao da necu potpisati dok ne procitam, odgovorio mi je: zE onda cemo te ostaviti ovdje tri dana i neces ici kuci dok ne potpises.' Rekao sam mu, kada sam potpisao, da ce ovo doci na sud, a on mi je odgovorio da ga nije briga za to i da samo potpisem. Na nas zahtjev su nas odveli kod ljekara jer je jednom momku, kojem su bili slomljeni prsti, ruka poplavila i pocela oticati. Kada su nas pregledali, trazili smo ljekarska uvjerenja, ali nam ih nisu htjeli dati, nego su rekli da ce to poslati u Sarajevo. Kada smo kasnije svratili u Maglaj, culi smo verziju da je razlog svega bilo to sto je sa nama na tribinama bilo navijaca zZelje' iz dijela Tesnja gdje zive Hrvati i da je bilo sve namjesteno zbog njih. Dokaz da je sve smisljeno ranije jeste i to sto je taj komandir stanice koji je naredio da nas tuku rekao trojici-cetvorici policajaca prije nego sto ce nas napasti da skinu akreditacije. Da je bilo nekih nereda, oni ne bi imali vremena da skidaju akreditacije."

Katastrofalna organizacija utakmice i spontana brutalnost ili unaprijed pripremljena akcija, kako to tvrde ogorceni navijaci "Zelje", gotovo da i nije vazno. Bitne su posljedice: polomljene kosti i osjecaj da je sasvim dovoljno biti ljubitelj fudbala ili prosto biti iz Sarajeva pa da na vasim ledjima i glavi svoju pravovjernost pendrecima treniraju kontrolirani cuvari reda i poretka. Ostaje i pitanje da li ce tesanjski cuvari isukati palice i sutra, kada im u sklopu jedinstvene fudbalske lige u jedinstvenoj BiH (za koju se, jel', svi zalazemo) na utakmicu dodju ljubitelji fudbala, recimo, iz Doboja?

DRUGI PUT PRVACIC (Pise: Nenad Velickovic)

– Tata, zasto neko govori Tita mi?
– Zato sto je to njihova zakletva.
– Je li to isto kao Allaha mi?
– Isto je i kao Boga mi. Puno ljudi je prije nego sto je pocelo vjerovati u Boga vjerovalo u Tita.
– Je li i Tito bio bog?
– Nije, on je bio bog i batina.
– Kako batina?
– Salim se. On je bio covjek, ali su ga voljeli i bojali ga se kao da je Bog.
– Ko ga je volio?
– Komunisti.
– Ko su komunisti?
– To su ljudi koji nisu vjerovali u Boga prije nego sto su promijenili vjeru.
– Kako se promijeni vjera?
– Lako. Samo pocnes da se drugacije pozdravljas. Hoces li da vidis Titovu sliku?
– Hocu.
– Evo, ovo je drug Tito.
– Koji od ove trojice?
– Ovaj u sredini. U bijelom odijelu.
– A zasto ti kazes drug Tito?
– Zato sto se tako govorilo kad je on bio predsjednik. U skoli se govorilo drugarice uciteljice.
– Pa jesu li vas ruzili?
– Zasto bi nas ruzili?
– Zato sto uciteljica nije drugarica.
– Nego sta je?
– Pa uciteljica.
– Onda je bila uvreda kad ti neko kaze gospodine.
– Zasto?
– Zato sto je onda bilo sramota biti bogat. Drug Tito je, kad je bio mladji, otimao od bogatih i dijelio siromasnima.
– A poslije?
– Poslije se i on obogatio, pa je prestao. Postao je kao i svaka druga vlast, poceo je da otima od siromasnih i dijeli bogatima.
– A je li danas sramota biti siromasan?
– Danas nista nije sramota.
– Je li ova teta neka kraljica?
– Nije, to je drugarica Jovanka. To je bila zena druga Tita.
– A zasto onda nosi krunu?
– To je dijadema. Ona je i danas ziva.
– A Tito nije?
– Nije. Kad je on umro, svi su plakali. Na njegovu sahranu su dosli svi predsjednici i kraljevi i carevi na svijetu. Od tada je to postalo moderno.
– Zasto su svi plakali?
– Zato sto su ostali sirocici.
– Kako sirocici?
– Fino. Znas onu pricu u kojoj su djeca ostala bez mame i tate, i onda su ih seljaci podijelili izmedju sebe.
– Znam.
– E tako.
– Kao koza i sedam jarica?
– I tri vuka.
– Jesi li ti plakao?
– Pa nisam, ali mi nije bas bilo svejedno. Najvise mi je bilo frka kad su donijeli stafetu i stavili je na njegov sanduk.
– Sta je to stafeta?
– To je jedna cijev u kojoj je cestitka za rodjendan. Tu cijev su djeca i omladina nosili po cijeloj zemlji, iz ruke u ruku, i onda su mu je davali kao poklon za rodjendan.
– Ima li danas stafete?
– Mislis, u Bosni?
– Aha.
– Nema.
– Zasto?
– Nema vise dovoljno omladine da je nosi.
– Kako nema?
– Fino. Neki su poginuli u ratu, a neki su otisli u Ameriku.
– Ali ima dovoljno djece.
– Opet ne bi bilo isto. Sad mi imamo predsjednistvo. Morala bi stafeta da bude kao svijecnjak za tri svijece. Za svakog predsjednika ista poruka na drugom jeziku.

LICNOST U FOKUSU

Odluka Hrvatskog novinarskog drustva da novinarom godine proglasi Jelenu Lovric nije neocekivana, mada je bolno karakteristicna za svijet u kome zivimo. Novinarstvo, kao profesija ciji plodovi traju samo jedan dan, bolno je obiljezilo decenije nasih zivota, ako ne i zivote u cijelosti. Jer, novinarstvo na Balkanu sluzilo je uglavnom svemu, osim jednoj stvari kojoj ono uopce smije sluziti - istini. Sluzilo je ideologiji, naciji, licnim diktaturama i diktatorima, proizvodilo je mrznju, i tako inspiriralo stradanja milijuna nevinih ljudi.

U vremenu raspada Jugoslavije, kad je zanimanje novinar postalo ratna profesija, kako bi to rekao Karl Kraus, Jelena Lovric nije pristala da sudjeluje u tom besramnom huskanju, vec je stalno pozivala na razlog i razum. Ova mudra Bosanka (rodj. u Lukavcu pored Tuzle) svoju karijeru zapocela je u zagrebackom Vjesniku, da bi je do punog sjaja dovela u tjedniku Danas, koji je u danima propasti Jugoslavije predstavljao vrhunac nase profesije i domet kakav jos dugo nece doseci ni jedne postkomunisticke novine. Tekstovi Jelene Lovric bili su glavno obiljezje tog Danasa, koji se snagom briljantne analize i argumentirane kritike suprotstavljao u prvom redu Milosevicu i njegovom narastajucem sovinistickom pokretu, sluteci pocetak kraja. Jelena Lovric uputila je tad "Otvoreno pismo srpskom narodu", pokusavajuci u ovoj bizarnoj formi objasniti da je onaj koji je dosao na celo tog naroda obican kriminalac i hulja.

Dolaskom Tudjmana na vlast Danas biva ugasen, jer principijelno pisanje protiv srpskog sovinizma nije ostavljalo mjesta ni hrvatskom. Vjerujuci da pravo novinarstvo ne smije pokleknuti ni u najgorim trenucima, Jelena Lovric pokusava sa dijelom stare redakcije osnovati Novi danas, koji biva ugusen birokratskim manipulacijama nove nacionalisticke vlasti. Nakon sto je ostala na cesti, ali i dosljedna svojim principima, najuglednija hrvatska novinarka postaje predmetom zastrasujuce kampanje od strane svojih dojucerasnjih kolega. Slaven Letica, s kojim je godinama u istoj redakciji potpisivala tekstove i kolumne, u novoosnovanom Globusu proglasava je "vjesticom" i srpskom nevjestom, a anonimni kolumnist iz Slobodnog tjednika ljubavnicom Radovana Karadzica! Jelena Lovric tad nakratko pise u Feralu, da bi se situirala kao kolumnistica rijeckog Novog lista, vjerojatno i danas jedinog nezavisnog dnevnika u Hrvatskoj. Razboritom analizom dosljedno kritizira Tudjmanovu politiku, posebice njegov tribalisticki odnos prema Bosni i njegovo pridruzivanje srpskom zlocinu u njoj.

Dok su mnogi znacajni hrvatski intelektualci poklekli ili otisli u inozemstvo, Jelena Lovric je ostala. Ovogodisnja titula novinara godine koje joj je dodijelilo njeno cehovsko udruzenje ipak pokazuje da se novinarski zlocin ne isplati i da, kako rece Filip David u razgovoru za Dane, i jedna sitna svijeca moze razbiti i najcrnju tminu. Jelena Lovric nije pristala na ulogu zrtve, svjesna da su njeni progonitelji samo oni sitni gmizavci sto ce se zavuci u najskrovitije rupe prvim dolaskom svjetlosti.

RIJEC U FOKUSU

Nostalgija (grc. nostos - povratak + algos - bol) 1. velika ceznja za zavicajem, za domom; 2. uopce ceznja za necim poznatim gdje smo ili s kim smo vec zivjeli. Grcki oblik zadrzao se u gotovo svim indoevropskim jezicima i spada u najznacajnije pojmove umjetnosti i zivota. Nijemci imaju i sinonim Heimweh, koji se u hrvatskoj knjizevnosti povremeno rabi u obliku dosta uspjeloga kalka - domotuzje.

Najveci nostalgicar je Odisej. Njegovo izbivanje iz doma, praceno svakovrsnim izazovima i kusnjama, Scilama i Haribdama, sretno zavrsava povratkom, jer je obiljezeno pecatom obostrane vjernosti. Smisao ovog simbola u suvremenosti ponesto je iznevjeren, jer Penelopa najcesce odlazi s prvim zenikom, a i Odisej se sve rjedje vraca. Ali, nostalgija ostaje. Pojam se niposto ne moze izjednacavati s kategorijom domoljublja, jer se odredjuje sjetom i porazom, nikako euforijom i pobjedom.

Grmece simfonije nostalgije srecemo u starozavjetnim tuzaljkama, gdje jedan prognani narod sanja o povratku i pjeva: "Neka se desnica moja osusi, ako te zaboravim, Jeruzaleme..." U Aziju otjerani pjesnik Ovidije svojim zâlom za Rimom i zudnjom za povratkom anticipirat ce cijelu poetiku moderne knjizevnosti i utemeljiti njeno glavno psiholosko odredjenje: egzil, progonstvo.

Umjetnosti dvadesetog stoljeca najsnazniji pecat dati ce upravo egzilanti, ljudi iskorijenjeni iz jezika. Jezik ovaj put poprima heideggerovski smisao kuce, a nostalgija se uspostavlja vise kao vremenska nego kao prostorna kategorija: ne pati se za dalekim, nego za proslim, za onim sto je bilo pa nestalo, istopilo se bez traga. Povratka, zapravo, i nema. "Bilo je lakse voljeti te iz daljine", kaze pjesnik Boris Maruna, a ruski redatelj Andrej Tarkovski u filmu Nostalgija pojam predocava kao pokusaj da se zaustavi, okameni jedan trenutak historije tijela, da se vrati u utrobu stare majke, jer jos jedino onamo je toplo.

Ratni vihor na podrucju bivse Jugoslavije stavio je u pokret nekoliko milijuna ljudi. Svi su oni, na ovaj ili na onaj nacin, ostali bez doma, tako da ce nostalgija u ovim krajevima za jos barem jednu generaciju biti oblikom kolektivnog psihickog sindroma. Slike proslosti na zaslonu duse iskrsavaju uvijek u blagim tonovima, ruzno se zaboravlja, i bas to predstavlja veliki problem suvremenim ideolozima. Jer, ni omrazeni "jugonostalgicari" ne zale ni za kakvim politickim sustavom niti pisljivom drzavom, oni se samo sjecaju vremena kad su imali dom, mir, namjestenje, kakvu-takvu socijalnu sigurnost, kad je rat bio apstraktna imenica, a rijec "susjed" nije znacila "neprijatelj".

Pustite, zato, nostalgicare svih boja nek idu s milim bogom! Oni i tako sjede u uglovima gostionica i u osami ispijaju svoje vino. Zivot je tek zbroj upamcenih slika, zavicaj je pramen dima: tamo jos Penelopa ceka, plete i para svoju predju, odbijajuci, jednog po jednog, zanosne prosce. Jest bajka, ali puno prihvatljivija od ovog kosmara oko nas, kroz koji sporo vucemo svoje umorne kosti, sami i malo komu potrebni. Nostalgija je jedino osjecanje u kome dozivljavamo puninu sebe.