U JEDNOJ POEMI BRANKO COPIC PJEVAO JE O TOME
kako je ucio skolu stanoviti Desnica Brane. Radilo se o jezivo losem uceniku koji ni s jednim jedinim skolskim predmetom nije dobro stajao, ali je bas najgori bio u geografiji. A onda je dosao rat, Brane je bio plemenita srca, pa je obukao partizansku uniformu i otisao da brani rodnu geografiju o kojoj nista nije znao. Isao je tako od jednog do drugog mjesta, od jedne do druge velike bitke i naucio imena rijeka, sela, gradova i planina. Desnica Brane je na kraju, naravno, morao poginuti i ostalo je samo njegovo urezano ime u skolskoj klupi i saznanje da je u smrtnom casu geografiju znao bolje od svakog strebera.

Copiceva poema bila je silno tuzna, a tuzna je i danas cim je se covjek sjeti. Jednako tuzna je i geografija koju s godinama zaboravljamo i o kojoj djeca rodjena poslije nas vec nista ne znaju. Toronto i Melbourne danas su puno poznatiji od Mrakovice i Ljubina groba jer u Torontu i Melbourneu mozda zive daidza i amidza, a na Mrakovici i Ljubinom grobu zivi samo jedna funeralna i grobaljska geografija, geografija Copicevih poema i sjecanja nekih, u principu jako zaboravnih generacija.

U trecem razredu osnovne skole ucili smo, recimo, i o mjestu koje se zove Matic Poljana. Tamo se neke ratne zime smrznula ceta proletera, pa je na Matic Poljani dvadesetak godina kasnije sagradjen spomenik, zapravo zabodeni su u zemlju grubo tesani kamenovi, rasporedjeni u kolonu ljudi, od kojih svaki simbolizira jednog smrznutog partizana. Eto, i to smo ucili u skoli, a pravo je cudo da je lekcija ostala upamcena i nakon cetvrt stoljeca, bez obzira na sav onaj zivot i sve stvarne dogadjaje koji su iz glave trebali izbrisati virtualnu geografiju revolucije i narodnooslobodilackog rata.

Puno poznatija mjesta bila su Sutjeska, Neretva, Lijevce Polje, Prozor i Konjuh planina uz koju ide ceta proletera i nosi mrtvog proletera, husinskog rudara. No, najveci nas problem s geografijom bio je taj sto stvarne rijeke i planine uopce nisu slicile rijekama i planinama koje su u povijesti nasih zivota nosile njihova imena. Pa smo tako zapravo imali dvije Neretve. Preko jedne je bio nadvijen most spasa kojeg je srusio Tito da bi doskocio okupatorima i domacim izdajnicima, a duz druge Neretve isao je voz prema moru i mi smo virili kroz prozore svojih kupea i pokusavali nagovoriti oci da u toj stvarnoj rijeci vide Tita i partizane, da vide lude tifusare i bitku sto na jednoga, ali oci nista od toga nisu mogle vidjeti. Bila je to za njih obicna, duboka zelena voda, bila je to obicna rijeka koja ce puno kasnije, onda kada Toronto i Melbourne postanu mjesta nase emotivne geografije, biti rijekom nasih zivota, biti posljednjom rijekom prema moru, biti vecom i nevjerojatnijom od one Neretve o kojoj smo na tragu Desnice Brane ucili u skoli.

Ili Husino, mitsko selo nase generacije koje zapravo i nije bilo selo, nego je bilo mitsko prebivaliste rudara sa crno-bijelih slika koji su nam donijeli slobodu, a prije njih i onog Jure Kerosevica, koji je pred kraljevskim jugoslavenskim sudom bio osudjen na smrt i uopce se nije plasio umrijeti jer je razmisljao samo o slobodi i idejama radnicke klase, a ne o zivotu. Cinilo nam se da takvo selo ne moze biti na karti naseg svijeta, a ako i jest na njoj, tada je ono lijepo i tuzno bas onoliko koliko je lijepa i tuzna pjesma o Konjuh planini. Ali cim nas je prvi puta povelo u Tuzlu i cim nam je nastavnica prstom pokazala mjesto stvarnoga zivota husinskih rudara, nas sok je bio toliko velik da smo si odmah u glavi zamislili dva posve odvojena svijeta, jedan koji gledamo svojim ocima i na kojem postoji jedno ruzno i siroto selo, te drugi koji je u nama i u kojem postoji mjesto po mjeri pjesme s mrtvim rudarom.

Poema o Desnici Brani danas ne postoji jer ju djeca vise ne citaju i jer se vise nitko ne rasplace nad sudbinom loseg ucenika i dobrog partizana. Ona, kao i geografija o kojoj pjeva, postoji u sjecanju i izmijenjena je u onoj mjeri u kojoj smo izmijenjeni kao ljudi. Uzaludno je zato svako podsjecanje i uzaludno je listanje starih knjiga i novina, kao i pjevanje pjesama o rijekama, partizanima, planinama i rudarima. Sve sto se o tome moze i smije reci vec je u sjecanju i tamo ga treba i sacuvati, onakvog kakvo je ostalo jer je samo tako istinito i jer samo tako nista nije glupo i banalno.