Bosanski barometar 1999

Bosanske putnike na svim aerodromima u Njemackoj posljednjih mjesec dana vec na izlazu iz aviona docekuju policijske patrole naoruzane koltovima i smajserima. Ovaj jedinstveni porazavajuci tretman zasluzili smo jer je nasa vlast dala pasose licima koja s nasom drzavom nikakve veze nemaju, ali su zato poredana na medjunarodnim policijskim potjernicama. Nijemci tako pomno zagledaju lice svakog Bosanca, potom njegov pasos, ne bi li u njemu prepoznali Mehreza Audounija ili Bin Ladena. Kad Bogic Bogicevic, clan federalnog parlamenta, zatrazi objasnjenje zbog cega su izdavani nasi pasosi medjunarodnim teroristima i vjerskim fanaticima, kopredsjedavajuci Vijeca ministara dr. Haris Silajdzic odgovara mu, vjerovali ili ne, protupitanjem tipa: Bogicevicu, pustite vi pasose, izjasnite se vi o Karadzicu!, svrstavajuci tako ovog velikog bosanskog patriotu uz bok najcrnjeg bosanskog dusmanina. Tako se, valjda, nastavlja zacrtana politika prema Srbima i Hrvatima koji su ostali na braniku Bosne: Marko Vesovic je "vlah", Gavrilo Grahovac "hajduk", a Bogic potajni "karadzicevac"! Kad ministar koji se neprestano zalaze za cjelovitu i suverenu Bosnu i Hercegovinu ne moze s Bogicevicem, kako li ce tek moci s malo "tvrdjim" Srbima u toj "cjelovitosti", pitanje je tek retorickog tipa. Jer njegova politika pokazala je svih ovih godina da moze sa Jadrankom i Veliborom, ali nikako s Bogicem, predstavljajuci se tako tek kao puko licemjerje.

Jos uvijek se ne zna nista o Komisiji za pomirenje koju je zamjenik Visokog predstavnika Ralph Johnson formirao tokom svoje posljednje posjete Srebrenici. Ne zna se ni ko cini tu komisiju, niti koji su uslovi za clanstvo, niti koga ce ta komisija miriti i, jos vaznije, u cije ime. Osnivanje je utoliko spornije sto dolazi u vrijeme kada srebrenicki Srbi, u Potocarima, tik do sehidskog groblja, na mjestu gdje se uvijek odrzavala bajramska proslava, grade crkvu. Drugo je pitanje politicke upotrebe i vrijednosti ove komisije, koja, po rijecima glasnogovornika OHR-a, Jamesa Fergusona, treba "gradjanima dati priliku da govore". Kakvu ce ulogu ovo tijelo imati u politickom koloritu Srebrenice: poslanici KCD nakon napada na Hasanovica ne provode ni ona dva dana sedmicno u gradu; srpske stranke se bas i nisu nasekirale zbog toga; i jedni i drugi su vise nego sretni takvim stanjem stvari. Najspornija je pak moralna strana osnivanja nekog miriteljskog tijela u gradu kojeg je obiljezio najveci masakr u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata. Za pretpostaviti je da Srebrenicani nekom moraju dati mandat da se u njihovo ime pomiri. U njihovom gradu nije uhapsen nijedan pocinitelj zlocina iz jula 1995. A za zivote deset hiljada ljudi logikom brojeva ne moze biti odgovoran samo jedan bataljon ili jedna brigada specijalnih snaga iz Srbije. Na kraju, ko ce to za isti sto posjesti majku trojice nestalih sinova i covjeka koji potencijalno moze biti odgovoran za njihov nestanak?! A onda je natjerati da mu pruzi ruku.

Ukazanu sansu na TV BiH, koja je uprilicila duel predstavnika sindikata sa vrhom bh. Vlade, Sulejman Hrle i njegovi pratioci nisu iskoristili na dobar nacin. Drzavna TV je odabrala udarno vrijeme i aktualni trenutak za razoblicavanje arogantne politike federalnih vlasti prema socijalnim problemima te je sucelila premijera Bicakcica i Vladinog blagajnika i zamjenika premijera Covica sa sindikalcima, kojima je u usima jos odzvanjao eho sirotinjskog nezadovoljstva sa mitinga ispred Skupstine BiH i zvizduci negodovanja prema premijeru Bicakcicu. Prisutni federalni vrh predstavljao je i reprezentaciju dva federalna konstitutivna naroda, odnosno dvije suprotstavljene i cesto zakrvljene nacionalne opcije, cije vladajuce partnerstvo onemogucava zazivljavanje federalnih institucija i pravne drzave, sto je uvjet za bilo kakvu pricu o ozivljavanju privrede i priliv stranog kapitala, odnosno za rjesavanje nagomilanih socijalnih problema. Umjesto da razoblice tu dvojicu reprezentanata vlasti koji opstruiraju jedan drugog u vrsenju tzv. federalne vlasti, cija moc ne prelazi domet TV Hayata i koji perfidno fingiraju slogu i zauzimaju odbrambeni gard cim im zaprijeti opasnost od nekog treceg, u ovom slucaju od sirotinje cije interese pokusava da artikulira sindikat, Hrle i njegovi asistenti se hvataju marginalnog problema "Aluminija" i "Sokola", sto njihovi drzavni partneri zdusno prihvatise. Zbog sljepila i ogranicenosti sindikalaca koji od drveca ne vide sumu, bolje reci vladajucu dzunglu u kojoj se bosnjacka strana ne mijesa u hercegbosansku i obrnuto, a premijer u poslove svog zamjenika i ministri u poslove doministara, propustena je sansa za razoblicavanje jednog koncepta vlasti koji ce nas sve pretvoriti u sirotinju.

Bilo bi idealno da je Mirza Hajric otvoreno pismo Alexandri Stiglmayer uputio tek nakon pisma Simonu Haselocku, koji za njegovog poslodavca onomad rece da "govori gluposti". Stiglmayerova je ionako puno bezazlenija pojava na koju se srucio sav gnjev Izetbegovicevog savjetnika za sve, a Haselock onda kada je trebalo nije dobio nista od onog sto ga pripada. Jos ponesto nije u redu s Hajricevim pismom: stil u kojem je pisano je odvise djilkoski za kabinet clana predsjednistva Mjesne zajednice, a kamoli drzavnog Predsjednistva. Nejasna je i njegova potreba da razlaze svoje gastarbajterske motive za odlazak u bijeli svijet, kao i izlaganje privatnog odnosa prema familiji ili razloga iz kojih je u svojoj petnaestoj godini napustio kucu. Ili jos gore, da tumaci patriotske pobude povratka u BiH usred rata. Iako je ovom ispoljavanju mahalskog odnosa prema politici falilo mjere i uzdrzanosti, u Hajricevom potezu ima i neceg dobrog: konacno je neko iz bosnjackog politickog vrha pokazao nekakav stav. Rezon je dosad bio ovakav: Dodik pomocnika Visokog predstavnika proglasi personom non grata i dobije nekoliko miliona maraka u budzet, Izetbegovic zavapi da ljude ne izbacuju na ulicu i taj isti pomocnik ga implicite nazove budalom. Bilo je krajnje vrijeme da se neko prema zvanicnicima medjunarodne zajednice pocne ponasati kao sto se oni ponasaju od trenutka kad su sletjeli u BiH.

Federalni ministar nauke, kulture i sporta je svim osnovnim skolama, odnosno onim u kantonima sa bosnjackom vecinom, poslao naredbu da svi ucenici moraju gledati film Tunel, koji se ovih dana prikazuje u rijetkim kinosalama sirom FBiH. Kao u dobra stara realsocijalisticka vremena, kada su ucenici morali pod paskom ucitelja i nastavnika, u koloni "po dvoje", drzeci se za ruke, kretati put kinodvorana da bi gledali, recimo, Valter brani Sarajevo ili Bitku na Neretvi, Sutjesci i jos nekim bosanskim toponimima. Mozda je ministra malo "prenijelo", a mozda i ne vidi razliku izmedju sebe i nekih od svojih "crvenih" predaka. Pa, evo je: ono je bio (tako kazu) totalitarni, jednopartijski, represivni rezim, a kolektivni odlasci u kina su imali ulogu ideoloskog drila; ova je vlast demokratska (sic!), i prisegla je na postovanje demokratskih vrijednosti kakvi su izbor, sloboda misljenja, postovanje razlicitosti itd. E, i ta djeca ciji roditelji daju dvije marke za ulaznice imaju pravo da ih potrose na Tarzana, ako tako pozele, a ne na Tunel. Jedan prosvjetni radnik iz unutrasnjosti je Danima rekao kako su njegovi ucenici (peti razred osnovne skole) pod prijetnjom kazne isli na projekciju, ali je vec u pola filma dvorana bila poluprazna. Ali, pare su ostale na kasi. Pomnozite broj bosnjacke djece u osnovnim skolama u Federaciji sa dva i dobit cete najveci dio prihoda koji ce taj film ostvariti. Podrska jednom od dva filma poslijeratne bosanske kinematografije je doista potrebna, ali Rizvanbegovic je o tome mogao razmisljati dok je krsio stotine hiljada maraka u rupu bez dna poznatu kao projekt "Sarajevo". Pa nece valjda jadna djecica pokrivati i njegov "dug prema Aliji Izetbegovicu".

Novi sef UN-a za BiH nije izgubio nista od osornosti koja ga je krasila u doba kada je Slavoniju vracao u politicki poredak Republike Hrvatske, ili dok je kao prvi zamjenik Visokog predstavnika preko velike cigare bez okolisanja drzao lekcije bosanskim i hercegovackim politicarima. Ali, ovaj put je pretjerao: u intervjuu Vecernjim novinama penzionirani americki general, a sada diplomata od kalibra, kazao je kako se "srpsko-hrvatski jezik kojim se govorilo u svim republikama bivse Jugoslavije mijenja u Bosni prema pogresnom misljenju da morate imati jezik da biste bili narod". Ovakvo povrsno prenosenje Kleinovih, americkih iskustava u BiH ne samo da nije na mjestu nego moze biti pogubno, a ovog puta je cak i uvredljivo. Posto on nije duzan da poznaje stariju ili skoriju historiju BiH, ilustrujmo znacenje jezika jednom skoro zaboravljenom povijesnom epizodom. Naime, na dan kada je Republika Bosna i Hercegovina postala punopravni i priznati clan medjunarodne zajednice, u Sarajevu je sasvim slucajno promovisan i Rjecnik karakteristicne leksike u bosanskom jeziku, autora rahmetli Alije Isakovica. Ta bi koincidencija ostala neupamcena da nije bilo Dnevnika beogradske televizije, koji je tu noc posvetio citavih sedam minuta rjecniku, dok je medjunarodno priznanje BiH tretirao kao i svaku drugu vijest. Druga je stvar to sto svako ima pravo da sebe i svoj jezik zove onako kako hoce. Bosnjaci svoj jezik zovu bosanskim i to njihovo pravo treba postovati, kao sto treba postovati i Kleinovo pravo da ono sto on govori sa teskim i neizljecivim juznjackim akcentom zove, pazi sad, engleskim.

Sokolov, Bareev, Topalov, Piket, Kurajica i Kozul: novi prvaci Evrope u klupskom sahu. Prije tacno pet godina SK "Bosna" se u Lyonu, pod nemogucim uslovima, prvi put uspela na vrh Evrope. U finalu 15. Kupa evropskih prvaka koje je odrzano u Bugojnu sarajevski studenti su jos jednom potvrdili svoju dominaciju. Njihov podvig dobija na velicini kad se zna da nisu primijenili novo pravilo FIDA-e i nastupili sa sest stranaca, vec su u ovo takmicenje usli sa provjerenim igracima. Posebnu draz cijelom prvenstvu je dao finalni mec, u kojem je "Bosna" porazila favorizovani zemunski "Agrouniverzal". Nekako u isto vrijeme dosao je i drugi sportski medjunarodni uspjeh: bronzanu medalju sa Evropskog prvenstva odrzanog u Sofiji je donijela karate reprezentacija BiH: pod vodstvom Suada Cupine nasa je reprezentacija savladala Estoniju, dotad neporazenu Francusku i Spaniju, da bi poklekla protiv Italije i u borbi za medalje zauzela trece mjesto. Medalje u pojedinacnoj konkurenciji osvojili su Arnel Kalusic (zlatnu) i Adnan Hadzic (bronzanu). Vratimo li se nekoliko mjeseci unatrag, sjetit cemo se da se Cupinino ime u javnosti spominjalo kad je bio prinudjen braniti se od Ismeta Bajramovica Cele i njegovog prateceg benda. Novine u Sarajevu su tada donosile sture vijesti o "obracunu sportasa", dok danas slave Cupinu koji se kao u kakvom trileru popeo na krov Evrope. A sahovska reprezentacija BiH, koju uglavnom cine sahisti "Bosne", najvjerovatnije nece imati novaca da otputuje na Evropsko prvenstvo u Gruziji. Zato se i jednoj i drugoj tituli treba radovati kao da su posljednje. Ne samo u ovom vijeku.

Da je nacelnik Banje Luke odobrio izgradnju nove Ferhadije, ostao bi i dalje anonimna licnost eventualno poznata u gradu na Vrbasu i njegovoj ruralnoj okolini. Ali, zbog odbijanja da dozvoli tu izgradnju, postaje medijska licnost kojoj elektronski mediji daju prostor da bi obrazlozio svoj nacionalfasizam. Jos jedan dokaz da se do medija najlakse dolazi propagiranjem pecinske ksenofobije i neolitskog mraka. Ako on svojim intelektualnim i etickim habitusom dostojno reprezentira stanovnika Banje Luke, onda to svjedoci o intelektualnoj i duhovnoj regresiji toga grada kao i o posvemasnjem moralnom osiromasenju. S druge strane, cinjenica da njegovi medijski sagovornici nisu uspjeli razbiti njegovu opskurnu, destruktivnu i nehumanu logiku govori o tome da nase TV kuce imaju "kljucne" novinare sa oskudnim fondom znanja, bez petlje da bi parirali mracnim tipovima á la Umicevic. Kamen-temeljac odbrane ovog opskurnog tipa je njegov stav da sve sto ima bilo kakve veze sa turskom okupacijom treba unistiti, tj. prebrisati sa historijske ploce, bilo da se radi o materijalnim artefaktima, duhovnoj kulturi ili bioloskoj tj. ljudskoj supstanci. Historija uvedena na scenu kao vrhovni arbitar, a zatiranje drugog kao druga runda Kosovskog boja. I dok se Spanci dice arapskom Alhambrom i kordovskim dzamijama, Estonci kulturnom zaostavstinom ruskog okupatora, bradati srpski osvetnik koji je bio, kako rece, na ratistu kad je Ferhadija poravnata, sanja o cistom srpstvu u Bosni sa jednim konstitutivnim narodom koji bi, u svojoj pravoslavnoj milosti, dozvolio poneku moseju ili dzamiju.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	HARIS SILAJDZIC
	OHR
	SAVEZ SINDIKATA BiH
	MIRZA HAJRIC
	FAHRUDIN RIZVANBEGOVIC
	JACQUES PAUL KLEIN
	SK "BOSNA" I KARATE REPREZENTACIJA BiH
	DJORDJE UMICEVIC