Da li zrtva za istinu, za spremnost da se ona izgovori bez obzira na cijenu koja se mora platiti, ima ikakvog smisla, jer se istinom ne moze nista promijeniti? Veliki bosanski pisac kaze: "U cutanju je sigurnost". Cini se da je tom recenicom sabrano vjekovno bosansko iskustvo, i da je ona maksima bosanskog drustvenog bica. I nekad i sad

"ALI, ZASTO TI", KAZE MI PRIJATELJ, "NESUMNJIVO
iskusan covjek, zasto moras bas o tome pisati, zasto prvi, zasto u tim novinama?" U trenu shvatam da uopce nije bitno sta sam to pisao, niti kako sam pisao. Shvatam da se u njegovim pitanjima krije zabrinutost, cak strah, da meni, budali, oni nesto ne ucine, da me ne sprijece u necemu, da mi ne oduzmu pravo na nesto, da mi se ne dogodi isto ono sto je prezivio Ahmed Sabo poslije sijela kod Duhotine u Mesinoj Tvrdjavi. Nakon sto su ga hrtovi mocnika prebili i namazali govnima, nakon sto su mu oduzeli posao, nakon sto je pogazio svoju maksimu da pecajuci ribu zaboravi na drustveno zlo, nepravdu, marifetluke vlasti, laz na kojoj ona postoji, je li Sabo ljudskiji, jaci, moralniji u svojoj zrtvi? Da li mjera prezivljenog ponizenja postaje mjerom njegove ljudskosti? Da li zrtva za istinu, za spremnost da se ona izgovori bez obzira na cijenu koja se mora platiti, ima ikakvog smisla, jer se istinom ne moze nista promijeniti? Samo silom. Uprkos tome, Sabo pokusava ostati vedar i moralno cist, cak i u stradanju kroz koje prolazi.

Citanje opasnosti
Ali, ne mijenja Sabo stvarnost tiranije, nego Osman Vuk, kojem iza ledja stoji uticajni, dobri Sehaga Soco, iz osvete otrovan u Venediku. Ne, rijecima se nista ne moze promijeniti, nego zavrtanjem ruke iza ledja i policijskom palicom po rebrima. To su djelatna sredstva mocnika. I novac, gomile novca stecenog marifetlukom, hohstaplerajem, lopovlukom kojem smo svjedoci. Moj prijatelj ne cita, dakle, tekst, nego opasnost koji on nosi stoga sto dodiruje, nacinje zabranjenu temu i sto je objavljen u nepocudnom magazinu o kojem vodja misli to sto govori: da taj magazin laze, da je opasan po nas, da u njemu rade strani placenici, da su to sve sama anacionalna soroscad. Trebalo bi, onda, cutati, ne govoriti i pred najblizima, nek' umre sve sto je ljudsko u nama za racun sigurnosti, pred strahom od sile i palice.

Veliki bosanski pisac kaze: "U cutanju je sigurnost". Cini se da je tom recenicom sabrano vjekovno bosansko iskustvo, i da je ona maksima bosanskog drustvenog bica. Trpjeti i slusati, ali znati istinu i cutati o njoj - izgleda li tako princip na kojem opstaje kroz krvavu historiju bosansko drustveno bice. Je li taj princip polozen u nasu drustvenu kulturu od bogumilskog, patarenskog zacetka preko milenijskog ropstva, do danasnje slobode. Je li, dakle, u onoj cuvenoj recenici bosanskog velikog, najveceg pisca sadrzano iskustvo uskracene mogucnosti, nemoci i sigurnog saznanja da je uzaludno govoriti u sveopcem mraku, kad istine nista ne vrijede, samo sila, novac i moc?

Paradoksalno, ali vaze li ista pravila, isti savjeti u porodici za ocevom sinijom i u fakultetskom holu? "Cijenim tvoju hrabrost," rece mi bosanski akademik, "cijenim to sto izlazes opasnosti svoju kozu." Identificiraju li se, onda, moj prijatelj, nesumnjivo iskusan covjek, i gospodin akademik sa istom recenicom velikog bosanskog pisca: U cutanju je sigurnost. Ili se, mozda, radi o tome da obojica znaju kako svoj posao radi serdar Avdaga u Mesinoj Tvrdjavi. Na Sabino pitanje Osmanu Neretljaku, zasto se ovaj boji serdar Avdage i da li ga je on tukao ranije, stize odgovor: "Serdar Avdaga nikog ne tuce." "Nego sta radi," pita dalje Sabo. "Ubija", kaze Osman.

Nije li, onda, strah omogucio sili da se izdaje za legalan nacin upravljanja drustvom, i nije li iznevjerena ljudskost dala za pravo sili da zamijeni zakonitost. Nije li, u konacnom, taj strah omogucio obogotvorenje vlasti. Je li covjek, uplasen bezumljem vlasti, prepustio vlastodrscu svoje pravo na govor?

Od neposrednog angazmana, bosanski intelektualac se brani interesom za toboznje, vjecne, nadvremene sustine. On je platonist, jer ga zanima samo svijet ideja, neukaljan drustvenom praksom. Usancen u samim esencijama, bosanski intelektualac smatra da je cin hrabrosti jednak cinu govora, zamjenjujuci time karakternu osobinu i zakonsko pravo. Ali, tesko drustvu u kojem, da bi se govorilo, treba biti hrabar, tesko drustvu kojem su potrebni heroji. Pogotovo sto svaki oblik govora danas djeluje kao pokusaj cuvene poljske konjice da isukanim sabljama zaustavi njemacke tenkove tokom II svjetskog rata. Medjutim, govor nije postao metaforom gluposti, kao sto je to bio nesumnjivo hrabri i patriotski cin poljske konjice. Svjedoci to i primjer nekolicine novinara nepocudnih magazina koji svojim pisanjem spasavaju obraz (nepostojece) bosanske javnosti.

Mrvice sa stola mocnika
U Bosni je, dakle, moguce reci sve, ali doslovce sve sto se misli, pa ipak intelektualci cute. Neki zato sto su se prodali vlasti, ili su postali cimbenici vlasti, korumpirani kao sto je, najvecim dijelom, i ona sama, a neki zbog mrvica sa stola mocnika, neki iz nemoci i straha, kalkulantskog odnosa, zelje da se prosvercuju u prvi saf usluznika korumpiranom politicaru. Nemoc intelektualca pred otvorenom i nemaskiranom bezocnoscu mocnika moze se djelomice tumaciti naslijedjem koje ovdje, barem na nivou stvaralackog obrasca, nije donijelo valjane modele djelovanja, a jednim dijelom i prezirom intelektualca prema neposrednom angazmanu i drustvenoj stvarnosti, ali u vecini to je, ipak, rezultat pristajanja na puki konformizam, na bijedu svakodnevnice iz koje zacahureni um sa izbrisanim identitetom ne uspijeva pronaci valjan izlaz.

Najbezocniji oblik intelektualnog djelovanja ipak je onaj koji je licni interes, ono nesto novca sto kane sa trpeze hedonistickog mocnika, maskirao identitetom kolektiva, njene svetosti nacije. On naciju korumpira neprestanim obnavljanjem nagonskih reakcija, ne dozvoljavajuci mogucnost racionalizacije postulata kolektivnog postojanja. Tom anahronistickom umu dovoljno je da na sijelima ili skupcinskim govornicama prozbori nekoliko otrcanih frazetina o "nacionalnoj ugrozenosti i nacionalnom interesu", o "velicini nacionalne tradicije", da odstanca nekoliko bezvrijednih knjizuljaka sa ciljem sirenja gluposti. Ko drukcije kaze, klevece i laze, otpadnik je najgore vrste, u njemu nije "otvrdla nacionalna arhitektura".

Nepripadanje bilo kojoj vrsti kolektivnog identiteta sadrzano je u prirodi intelektualnog djelovanja. Iznevjeravanje te prirode podrazumijeva gubitak identiteta, rasulo licnog integriteta, potpuno potiranje vlastite ljudskosti. Otud je cijena otpadnistva jednako proporcionalna izgradnji identiteta, ili njegovom obnavljanju, a otpadnistvo tek nuzna zastita integriteta licnosti. U protivnom, obnavljat ce se obrazac sto ga Andric uocava kao neku vrstu historijske mudrosti: "Nicija nije do zore dogorjela." To znaci i da se pasivno ceka dok neko sa strane, neki bog iz masine, ne dodje da sredi situaciju, ili, jos gore: da se stvari same sobom razvijaju, bez intelektualnog ucinka, i da nas umjesto Kurte zajase Murta. A prebaciti svu odgovornost sa ljudskog na bozanski plan, zakloniti covjeka iza vjecnih nacela, znaci amnestirati ga od svake odgovornosti, pretvori u sraf zahuktale, bezumne masine koja ce raditi sve dok se sama od sebe ne pokvari. Ne zivimo li u vremenu koje znaci njene zadnje trzaje pred konacan defekt?