U kojoj su mjeri i po cijem nalogu vojnici Armije BiH vrsili ratne zlocine, pitanje je za pravnike, ovdasnje ili haske. Nesumnjivo je da ce, ko god se time bavio, knjiga Dossier: Zlocini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994, promovirana cetvrtog oktobra u Mostaru, biti, ne jedino, ali svakako obavezno stivo. Bez obzira na sve manjkavosti, poneku konstrukciju ili, recimo, nedostatak dokumenata kojima bi sve tvrdnje bile potkrijepljene, ova knjiga trazi odgovor. Iznesene optuzbe su preozbiljne, a imena prezvucna da bi sve proslo mimo sudnica. Neko mora biti tuzen. Ili prozvani u Dossieru za zlocine ili njegovi autori za klevetu

SVE JE BILO UCINJENO NE BI LI SE TE NOCI ZBIO VELIKI
dogadjaj kojim bi akteri price o najgorim, losim i najmanje krivim zamijenili uloge. Pet policajaca obezbjedjivalo je prilaze Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosaca na Trgu hrvatskih velikana u (zapadnom) Mostaru, preusmjeravajuci luksuzne automobile ka dva, vec puna parkinga. Iznad ulaza u Dom, uokvirenog grbovima, kako to vec pise, herceg Stjepana Kosace, utemeljitelja Mostara, i "Hrvatske Republike Herceg-Bosne", vijorile su se dvije zastave s istim znamenjem, prekrivajuci display na kojem je, valjda cijeli dan, ispisivano: "Centar za istrazivanje i dokumentaciju Mostar. Promocija knjige Dossier: Zlocini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. Ponedjeljak 04. listopada 1999. Hrvatski dom hercega Stjepana Kosace".

"To ti je, bolan, zbog Tute. Njima ti je Tuta bog, kakav Tudjman, on je za njih izdajnik, svez'o ih je s muslimanima. Znas sta znaci Tutino izrucenje? To ti je k'o da je Tito '76. izrucen Haagu", objasnjavao je, nekih tri sata prije nego ce Dossier biti promoviran, jedan Mostarac s istocne obale, iz dijela grada u kojem se, barem medju zvanicnicima, i nastanak knjige i njena promocija dovode iskljucivo u kontekst koji ima veze s politikom, nerasciscenim ratnim i kasnijim (vasingtonsko-dejtonskim) racunima, a nikako s pravdom i trazenjem apsolutne istine o svim ubijenim i njihovim ubicama tokom bosanskohercegovackog rata.

Da sama promocija ovog, kako je to i kazao njen voditelj, grandioznog izdavackog projekta zaista znaci vise od "obicnog" predstavljanja knjige, bilo je jasno vec i po listi gostiju u Domu Stjepana Kosace. U 18:40 dosetali su jedan od ratnih ministara odbrane BiH i svojevremeni HDZ-ov prvak Bozo Rajic, te takodjer bivsi prvi policajac Hercegovacko-neretvanskog kantona Valentin Coric.

Prije nego su se pojavili, najpoznatiji lik u Domu bio je Smiljko Sagolj. No, za njima, polako i bez pratnje, pojavili su se i ministar odbrane Federacije Miroslav Prce, pa lokalni hadezeovci, od ratnog gradonacelnika Jadranka Topica (ciji brat Marin prica da je u Haagu toliko Hrvata da mogu dobiti svoju opcinu) do sadasnjeg predsjednika HDZ-a Zeljka Djidica. Na kraju, stigao je i onaj za kog je bila rezervirana jedna od stolica iz prvog reda - ministar vanjskih poslova BiH Jadranko Prlic.

Virtuelni Dossier
No, dok su gosti stizali, domacini su shvatili da niti jednog predstavnika bilo koje medjunarodne institucije nema. "Sta cemo, Maka, nece bit' stranaca? Pa, mozda da ne idemo s prijevodom na engleski", obavijesten je jedan od promotora i, po svemu sudeci, organizatora promocije, mostarski advokat Marinko Skobic. "Neka, sad treba sve odradit' po scenariju. Ici cemo i s engleskim", nervozno je odgovorio Skobic, dok su se iza njegovih ledja posjetioci raspitivali za cijenu knjige. "Pedeset maraka", kratko je i uz osmijeh odgovarala plavokosa djevojka, ne osjecajuci potrebu da sve one odbijene cijenom informira kako je Dossier u knjizarama jos skuplji.

U pet do sedam, sala u Hrvatskom domu je bila vec skoro puna. Poneko bi se, prije nego ce potraziti mjesto, jos zadrzao uz kompjuter na kojem je predstavljano Internet izdanje ove knjige - na dva jezika (hrvatski i engleski), propraceno kazalom imena i nekim od fotografija zlocina nad Hrvatima. "Nismo jos slike potpisali, zbog zurbe, ali i to ce biti. O svakoj se slici podaci mogu dobiti tu u Centru. Znas, vec ima prica kako su na slikama neki drugi ljudi, ovaj zlocini", objasnjavao je susretljivi mladic zaduzen za upucivanje u elektronsko izdanje Zlocina muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH, dijeleci usput vizitkarte s Internet adresom: www.ceidom.org.

Kako je, medjutim, pocela promocija knjige ciji se sadrzaj ni u kom slucaju ne smije ignorirati ili na prvu proglasavati apsolutnim falsifikatom bliske proslosti - jer, zaboga, i nad Hrvatima su u ovom ratu cinjeni zlocini, sto moze negirati samo neko ili zlonamjeran ili nedopustivo neinformiran - sve je bilo jasnije da je smrt (zlo)upotrijebljena i zarad lose dnevne politike, bespotrebnog i opasnog pothranjivanja paranoje i na kraju kao uvod u pricu u kojoj ce, nikada jasnije, barem ne u slicnom hercegbosanskom okruzenju, biti izgovoreno: "...Hrvati u BiH i pored vlastitih stradanja zele svijetu kazati kako je BiH njihova domovina, u kojoj ce zivjeti ravnopravno s druga dva naroda."

Put kroz vrijeme
"Kada smo krenuli u ovaj projekt, znali smo da nas ceka tezak zadatak. Kada imate pred sobom ovakve cifre, izlazete se riziku zamke neobjektivnosti. Koristili smo samo cinjenice koje se mogu provjeriti. Nije nam cilj nametanje krivice bilo kome ili osudjivanje. Sigurno je da ce brojni zlocini opterecivati savjest buducih generacija. Nasa je deviza da se rane ne lijece sutnjom koja vodi projekciji kolektivne krivnje, sto je pogubno. Zlocin je individualni cin", kazao je Marinko Skobic, objasnivsi i znacenje sintagme "pravna odgovornost" koja se u knjizi koristi: "Ona ne sugerira krivicu, jer se krivica utvrdjuje samo pred sudovima."

Zavrsavajuci svoje obracanje iza govornice u cijoj su pozadini bile dvije hercegbosanske i jedna drzavna zastava, prvi promotor nije propustio kazati kako Medjunarodni tribunal u Haagu nije uspostavio ravnotezu u kaznjavanju zlocinaca, cime se "u pitanje dovode temeljna nacela ove institucije". Dodao je jos Skobic kako je sve ono sto je objavljeno u Dossieru "blagovremeno ustupljeno Haagu", odakle odgovora nema. Ili ga barem nema za javnost, jer izvori Dana tvrde kako je na adresu Tribunala stigao paket s pecatom "Hrvatske Republike Herceg-Bosne", ali je vracen zbog nevjerodostojnosti!

"Koje je to vrijeme u kojemu se ovo moglo dogoditi", upitao je drugi promotor, Josip Muselimovic, takodjer advokat i predsjednik Centra za istrazivanje i dokumentaciju, organizacije koja je i izdala Dossier. Odgovarajuci na vlastito pitanje, Muselimovic je napravio slalom kroz historiju, dodavsi kako "medjunarodne cimbenike ne pravda nerazumijevanje". Vjesto zaobisavsi i pokoji fakat, drugi je promotor podsjetio na Stjepana Radica i teoriju prema kojoj se narodi ne mjere po brojnosti, vec po kulturi i "gospodarskim dostignucima". "Ako je to tako, Hrvati su najvazniji faktor ovdje."

Najzanimljivi dio, ne samo Muselimovicevog istupa vec vjerovatno i promocije, bilo je markiranje uzroka hrvatskog stradanja. Doveo je Muselimovic u istu ravan Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, nosenje mosti kneza Lazara, govor Slobodana Milosevica na Gazimestanu 1989. godine ("Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo.") i Izetbegovicevu Islamsku deklaraciju. "Islamski poredak moze se ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani predstavljaju vecinu stanovnistva. Bez ove vecine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi element - islamsko drustvo) i moze se pretvoriti u nasilje. Islamski poredak ne moze zapoceti bez vjerske, ali se ne moze uspjesno nastaviti i dovrsiti bez politicke revolucije."

Pravda ili povijest
Ustvari, i Muselimovicevo i, kasnije, obracanje profesora Ljube Zovke predstavljaju samo prepricavanje, istina obogaceno ponekim novim podatkom, onoga sto je u Dossieru objavljeno na prvih dvadesetak strana pod naslovom "Geneza sukoba izmedju Muslimana i Hrvata u BiH". U tom slalomu od 12. vijeka, kada su "Hrvati izgubili svoje kraljevstvo", preko progona za vrijeme Osmanske imperije ili "slabe ideje o bosnjackoj naciji s tri vjere", pa do pocetka z90-ih i rata, koji je "bio atipican i tesko bismo ga mogli objasniti pomocu bilo koje klasicne, pa i moderne definicije", niz je podataka propracenih, blago receno, cudnim opservacijama cija je utemeljenost prelako oboriva.

"Uspostava Nezavisne Drzave Hrvatske 1941. godine oznacila je varijantu rjesavanja hrvatskog pitanja koja se temeljila na negaciji Jugoslavije. Uvodeci ekstremni totalitaristicki sustav vladanja, u uvjetima rata, ustaski je pokret primijenio balkanske politicke metode prvi put u hrvatskoj politici. Treba naglasiti da je radikalna ustaska politika bila odgovor na velikosrpsku hegemonisticku politiku potpunog negiranja postojanja svake hrvatske drzave." (str.6)

E, upravo je ovaj pasus izostavljen u obracanjima tokom promocije. Pomenuti su, medjutim, Bleiburg i Krizni put, partizansko smaknuce 103 svecenika na podrucju Hercegovine i Dubrovnika, ali i komunisticki procesi koji istinski svjedoce postojanje tamne strane propalog rezima, kakva je smrtna presuda na koju je 1948. godine osudjen vojnik Tomislav Sutalo iz Capljine jer je dopustio "smrzavanje vode u bloku motora", u cemu je, kojeg li apsurda, prepoznata mogucnost da Sutalo predstavlja drustvenu opasnost.

Pored primjera, ali i sumnjivih teorija, i Muselimovic i Zovko su akcentirali antihrvatstvo Haskog tribunala, te upitali zasto se ne sudi za komunisticke zlocine, kao i za one u Jasenovcu?! "Na nas su krenuli oni koje je Winston Churchill proglasio najprljavijom vojskom u Drugom svjetskom ratu i oni koji ce po nasim enklavama obredno ubijati", kazao je pred kraj svog obracanja Muselimovic. Zovko je, medjutim, zavrsio odasiljuci viseznacnu politicku poruku, kratko kazavsi: "Nuzne su ustavne promjene koje ce prihvatiti sva tri naroda."

Koktel na jednoj i argument na drugoj obali
Izmedju advokata i povjesnicara, umjesto najavljenog dr. Ante Markotica, govorio je nadbiskup mostarsko-duvanjski, monsinjor Ratko Peric. U svom, pateticnim frazama okicenom istupu, nakon sto je kazao kako se, listajuci knjigu, osjeca kao na goloj ledini prekrivenoj silovanim, poklanim, pobijenim, a onda i kao ucesnik pogrebne povorke kroz 22 opcine obradjene u Dossieru, Peric je postavio i pitanja s one strane zdravog razuma: "Hoces li ocekivati pravednu presudu od onih koji su u tri vala bombardiranja sravnili Dresden? Ili pravorijek od onih koji su bacili atomsku bombu na Hirosimu?" Peric je, ipak, zavrsio u nadasve pomirljivom tonu, kazavsi kako je "mrznja zuljavi teret koji srce pokapa u jamu". "Ko njeguje u srcu mrznju, taj ima u oku tamu. Krscanin ne zivi od naivna i suplja pacifizma. Krscanin mora biti toliko jak da ga oni koji ga krenu zatrti zavole. Nasa je obaveza i da na oprost zamolimo one kojima je s krscanske strane ucinjeno zlo", dodao je na kraju.

Smijenio ga je za govornicom posljednji promotor, dugogodisnji novinar izdanja splitske Slobodne Dalmacije Ivica Milivoncic, govoreci o, kako je kazao, tragovima zlocina. Pomenuo je Milivoncic skrnavljenje i rusenje katolickih crkava, ali i poruke koje su ostale na rusevinama. Kao jedan od primjera naveo je Crkvu sv. Leopolda u Celebicima kod Konjica, gdje je naslikanom Isusu docrtan penis te napisano: "Isus za SDA". U desnom gornjem uglu iste slike nepoznati je promotor Stranke zalijepio i plakat: "SDA za cjelovitu BiH". "Mudzahedini su uveli ritualno ubijanje u Bosni, kakvo je bilo u Mileticima, gdje su zrtve prvo vezali lancima, da bi im zatim vadili oci. U Crkvi Jovana krstitelja su pucnjevima srusili oltar, da bi zatim nad njim klanjali. Ovaj Dossier razbija mit o Armiji BiH, o islamskoj tradiciji koja nalaze postivanje svetista i obicaja drugih vjera i mit o tome da je Armija BiH jedina branila i narod i drzavu tokom rata", rekao je Milivoncic.

Bas pred kraj njegovog obracanja, u sali Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosaca poceli su zvoniti mobiteli. Od njihove buke, ali i zamora prisutnih, jedva da se u zadnjim redovima cuo gudacki kvartet mostarskog simfonijskog orkestra, cija su dva izlaska vecini prisutnih prije bila signal da se sa susjedom upuste u saputanje nego nacin da barem malo misli skrenu s prica o smrti. Mobiteli kao da su i odsvirali kraj promocije knjige Dossier: Zlocini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. Zvanice su promijenile salu, prihvativsi poziv na koktel, bogatije za jos jednu informaciju objavljenu na kraju veceri: Dossier bi trebao biti predstavljen i na najvecoj svjetskoj knjiskoj smotri - Medjunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu.

Ni prije, a ni poslije promocije ove knjige, na drugoj, istocnoj obali Neretve nije se bas puno znacaja pridavalo Dossieru. Tamo je, naime, mnogo zanimljivijom shvacena informacija objavljena u proslom, 150. broju sarajevske Slobodne Bosne, prema cijim izvorima hrvatska strana planira Haagu predati tuzbu protiv dogradonacelnika Mostara Safeta Orucevica, zatim bivseg komandanta 44. brigade Cetvrtog korpusa Armije BiH Semira Drljevica Lovca, sadasnjeg doministra unutrasnjih poslova HNK-a Sefkije Dzihe, sefa AID-a u Mostaru Esada Hume te Zije Orucevica. Jedan od elemenata navodne optuznice jeste i "zatvaranje, odnosno zlostavljanje hrvatskih civila i vojnika" u podrumima zgrade SDK-a i Robne kuce "Razvitak".

Na bosnjackoj strani, medjutim, nakon sto naglase kako je cijela prica apsolutno neutemeljena, isticu zbog cega bi upravo ova dva improvizirana zatvora prije, uslovno receno, pomogla Bosnjacima negoli Hrvatima. Tamo su, naime, prema izvorima Dana, bili ratni zarobljenici, ali ne oni iz HVO-a, vec iz Hrvatske vojske, najvjerovatnije njene 114. brigade, cije su vojne knjizice odavno proslijedjene Tribunalu i, smatraju u Mostaru, predstavljaju ocit dokaz agresije Republike Hrvatske.

Pogled u Haag
"Radi se, jednostavno, o odgovoru na cinjenicu da je Tribunal optuznicu protiv sadasnjeg predsjednika HDZ-a u Mostaru Zeljka Djidica vratio nasim sudovima i ovlastio ih za vodjenje procesa. Dakle, bude li zaista u Mostaru podignuta optuznica protiv njega, Hrvati ce odgovoriti tuzbom protiv Safeta Orucevica", tvrdi jedan od nasih sagovornika, blizak bosnjackom rukovodstvu s istocne obale.

Ako je u nekoj mjeri ovakva reakcija i razumljiva, jer se Orucevic, na kraju krajeva, i ne spominje ni na jednoj od 220 strana luksuzno opremljene knjige stampane u Grudama, bosnjacki establisment, armijski vrh i posebno neki od prozvanih u samoj knjizi ne bi smjeli odgovarati nicim drugim do kontraargumentima. Jasno je, naime, da ni najbrojniji bosanski narod iz rata nije izasao nevin. U kojoj su mjeri, medjutim, i po cijem nalogu vrseni zlocini, pitanje je za pravnike. Nesumnjivo je da ce knjiga Zlocini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH takvima biti, ne jedino, ali obavezno stivo, bez obzira na sve njene manjkavosti, poneku konstrukciju ili, recimo, nedostatak dokumenata kojima bi tvrdnje bile potkrijepljene.

Nije ovaj Dossier oslobodjen ni od ocitog doziranja cinjenica, recimo u poglavlju o Mostaru, koje ima "samo" 12 strana, za razliku od dijela "Opcina Bugojno", razvucenog na 27 strana. Sve je to, medjutim, nebitno kada se zna da su neki od armijskih oficira (Nihad Bojadzic Blek, sadasnji komandant kasarne Vojske Federacije u Pazaricu) ili bosnjackih duznosnika (dr. Safet Cibo, predsjednik ratnih predsjednistava opcina Konjic, Prozor i Jablanica) direktno optuzeni za silovanja, strijeljanja ili uzimanje krvi od zarobljenika.

Tako ozbiljne optuzbe zaintrigirale bi svaki sud u svakoj zemlji svijeta i pred njim bi ili za zlocine odgovarali pocinitelji ili za klevetu autori kojima je trebalo pet (?!) dugih godina za ovaj Dossier. Tek takvim procesima, u kojima bi i Bosnjaci morali progutati ne veliku, ali jako gorku knedlu, a Hrvati svoje tuzbe vratili u domen realnosti, bilo bi jasno i ko je i za sto kriv, sto bi s liste, pravljene po principu "nek' je vise vojske", skinulo mnoga imena ali i potvrdilo "mit" o Armiji BiH kao najcasnijoj vojnoj formaciji u bosanskom ratu. Neka bi se, medjutim, nasla i na haskim listama, koje ipak treba drzati za najrelevantnije.

Uostalom, u telefonskom intervjuu Danima, Zulfikar Zuka Alispago, ratni komandant Operativne grupe Sjever-2, kojeg autori knjige Zlocini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH, kao jednog od "pravno odgovornih" armijskih oficira, pominju pet puta, kaze: "Knjigu nisam procitao i ne zanima me sta u njoj pise. Medjutim, i ja i oni koji me poznaju znamo da sam tokom rata cinio sve sto sam mogao kako bi se u mojoj zoni odgovornosti postivala sva ljudska prava te prava ratnih zarobljenika. Uostalom, jedinica kojom sam komandovao jedno se vrijeme zvala Jedinica za zastitu narodnih i prirodnih prava. I to su kodeksi koje sam postovao prije, tokom rata, a postujem ih i danas, smatrajuci ih jedinim ispravnim. Zbog toga, vjerujem da me je moguce samo neargumentirano optuzivati. Uostalom, postoji Medjunarodni sud za ratne zlocine, koji ce putem neposrednih svjedoka ratnih zbivanja morati utvrditi cinjenice, koje ce potvrditi da je ovo sto govorim istina."