GAVRILO GRAHOVAC, IZDAVAC

IME GAVRILA GRAHOVCA SINONIM JE bosan skohercegovackog izdavastva u zadnje dvije decenije. Pocetkom osamdesetih preuzeo je mjesto direktora izdavacke djelatnosti socijalistickog mastodonta "Svjetlost" i u svega nekoliko godina od njeg uspio napraviti jednog od najznacajnijih izdavaca na Balkanu. Pocetkom rata, suocen s cinjenicom opceg urusavanja zemlje, pa tako i "Svjetlosti", Grahovac je s grupom ljudi osnovao novu izdavacku kucu "Bosanska knjiga", koja je u nemogucim uvjetima producirala vrijedne knjige, cije su poruke bile gotovo jedini glasnici bosanske tragedije u svijetu u prvoj polovici devedesetih. Tadasnji izdavacki napor "Bosanske knjige" bio je primjer svijetlog angazmana, zabiljezen i u nasem listu. Grahovac se danas pomalo ljuti na Dane, govoreci: "Dani su '92. napravili i objavili popis onih koji su ostali, i ja sam tu imao svoje mjesto. Negdje '95. na '96. godinu bio sam medju 10 licnosti godine za vas list, ali sam prosle godine dozivio da budem Juda, samo zato sto sam jedan od clanova Stranke za Bosnu i Hercegovinu." Pitamo ga osjeca li se on u toj velikoj koaliciji ipak pomalo izmanipuliranim?

GRAHOVAC: Ne osjecam se izmanipuliran, evo zasto. Imali ste samo dvije mogucnosti pred protekle izbore. Mogli smo kao Stranka za BiH da idemo samostalno na izbore i realno smo mogli ocekivati od 10 do 15 posto participacije u vlasti, sto znaci da bismo bili jedna od mnogih opozicionih partija u vlasti i mogli bismo uraditi ono sto mogu sve te opozicione partije i danas, to znaci - nista. Mi smo se opredijelili da udjemo u koaliciju sa strankom koja ce jasno dobiti izbore, da udjemo u Parlament i izvrsnu vlast i da tu pokusamo, igrajuci utakmicu na terenu, nesto doprinijeti da bude bolje. I ja mislim da smo mi kao stranka u tome uspjeli.

DANI: Pitamo zato sto ste jedan od onih intelektualaca srpskog nacionalnog porijekla koji su ostali braniti ideju zajednicke BiH. Stranka u kojoj djelujete uglavnom je bosnjacka?

GRAHOVAC: Pazite, ta stranka je pretezno bosnjacka, ali to isto mozete reci i za SDP i za bilo koju drugu stranku u Federaciji, jer danas imamo takvu cinjenicu da je u Federaciji 90 posto zivlja bosnjackog. Ja se ne osjecam nikakvom ikebanom, na kraju krajeva, ja nisam ikebana, ja ozbiljno radim kao clan stranke, kao poslanik u Kantonalnoj skupstini, kao poslanik u Domu naroda. Naravno, drugo je pitanje da li se ja osjecam prevarenim u odnosu na platformu Predsjednistva koju smo '92. godine pozdravili, podrzali i, recimo, na kojoj smo krenuli, svak' na svoj nacin, u odbranu Bosne kao drzave, suverene, samostalne, nase.

DANI: Sta je ostalo od te ideje Bosne danas?

GRAHOVAC: Nazalost, u tom smislu se mogu osjecati malo prevarenim, ni od koga, ili mozda prevaren od svih. Bez obzira koliko htjeli, danas smo tek u situaciji da se ponovo borimo za Bosnu, za zajednicku drzavu, borimo se da uopste dodjemo do drzave, mi je jos uvijek nemamo. Imamo podijeljenu drzavu na dva entiteta, i ja ne mogu nikada prihvatiti da je to dobar okvir za neku zajednicku drzavu. Imamo i unutar Federacije podijeljene teritorije, kantoni sa hrvatskom vecinom cine jednu zajednicu, kantoni sa bosnjackom vecinom drugu. Nesporazumi na nivou Federacije i nemogucnosti da se rijese bitna pitanja su evidentni, vidite kako to ide u parlamentarnoj raspravi, Domu naroda pogotovo. Dakle, u tom smislu, naravno da sam prevaren, kao i mnogi.

DANI: Vratimo se pocetnom pitanju, izdavastvu. Vasu kritiku izdavackog monopola od strane Federalnog ministarstva kulture, aktualni ministar Rizvanbegovic komentirao je zestoko, najavljujuci Vam otkaz s mjesta savjetnika u tom ministarstvu?

GRAHOVAC: Meni je zao sto je ministar pretvorio jednu ozbiljnu raspravu u nekakav personalni odnos, makar kad sam u pitanju ja. U intervju koji sam dao jednom sedmicnom magazinu prije desetak dana, nijednom nisam pomenuo gospodina ministra, nego sam govorio o pogubnosti cinjenice da Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta bude i izdavac udzbenika, rekao sam da tu praksu zakonom treba zabraniti. Meni je na takvu argumentaciju ministar odgovorio personalno, trazeci moju ostavku, i nazivajuci to "hajduckom zavjerom". Jasno je sasvim da ministar nije slucajno upotrijebio sintagmu hajducka zavjera, svjesno asocirajuci na to da sam ja srpskog etnickog porijekla i da nama pripadaju te hajducke metode. Na takvu vrstu podvala i smjestanja najpametnije je ne odgovarati, ali covjek ne moze da ne odgovori. Ja sam u jednom pismu ministru rekao da mene njegove bisage u tom smislu ne interesiraju, jer ako sam ja hajducka zavjera, onda je vjerovatno on pretpostavio da pripada nekom turskom karavanu. Mene stvarno bisage u tom njegovom karavanu ne zanimaju jer to su preopterecene bisage. Mene samo zanima cinjenica da je ministar Rizvanbegovic najodgovorniji za sve ono sto je ministarstvo uradilo lose. A uradilo je citav niz ozbiljno losih poteza. Kad govorimo o izdavastvu, nedopustivo je da ministarstvo preuzme funkcije izdavaca. Pogotovu sto su udzbenici jedini posao gdje bi izdavaci mogli da ostvare neku dobit i nekakav prihod, na temelju cega bi mogli razvijati druge svoje izdavacke funkcije. Lektira i udzbenici su jedino iz cega izdavaci mogu graditi nekakvu materijalnu dobit, te tako izvuci koji dinar i za vrsenje svoje kulturne misije i funkcije kad je rijec o kulturnom naslijedju i tekucoj knjizevnosti. Danas nijedna izdavacka kuca u BiH ne objavljuje tekucu knjizevnu produkciju. Evo, "Bosanska knjiga" ce ove godine, zajedno sa Knjizarskim preduzecem "Sahinpasic", objaviti sedam naslova tekuce knjizevne produkcije. Je li to sve sto danas mi u BiH mozemo ponuditi svijetu?

DANI: Izjava o hajduckoj zavjeri doista moze imati rasisticki prizvuk, ali sudbina ministra Rizvanbegovica je i to da je bio zatocenik dreteljskog logora. Prijeci li mozda njega sama ta cinjenica u obavljanju ministarske funkcije u ovako koncipiranoj vlasti?

GRAHOVAC: Ja moram da odbijem da odgovaram na jedno tako formulirano pitanje, ali ne bi bilo korektno s moje strane da ne kazem svoje misljenje o tome. Buduci da je Rizvanbegovic moj principijelni razgovor o jednoj ozbiljnoj temi sveo na personalni, dopusteno je i meni da ga ja na takav nacin komentiram. Nema nikakve dileme da je on jedno vrlo nesretno kadrovsko rjesenje Stranke demokratske akcije, nesretno rjesenje za nasu Federaciju. Ja o njemu, doduse, mogu govoriti samo na temelju onoga sto sam procitao u knjizi Sudjeni Stolac gospodina Dizdara, ili sto sam mogao saznati od drugih Stocana. Nije to samo pitanje njegovog suzanjstva u Dretelju, mada o tome ima dosta razlicitih i kontradiktornih vidjenja. Cinjenica je, prije svega, da je gospodin Rizvanbegovic bio pripadnik Hrvatskog vijeca obrane. On je bio pripadnik tog vijeca u vrijeme kad je vec uveliko Armija BiH postojala i vodila odbrambeni rat. Bio je pozivan da se pridruzi Armiji BiH, on to nije uradio. Stozer HVO-a u Stocu bio je u njegovoj Begovini, da bi na kraju, naravno, zavrsio kako je zavrsio kada je doslo do raskida u odnosima izmedju HVO-a i Armije BiH. Dakle, to je jedno vrlo slozeno psiholosko stanje iz koga tesko da Rizvanbegovic danas moze uspostaviti jedan normalan odnos sa federalnim partnerom. Evo, za vrijeme koliko je Rizvanbegovic ministar, vec treci zamjenik ministra iz hrvatskog dijela Federacije ne moze s njim uspostaviti dobre ni produktivne odnose. Pazite, nijedan problem na nivou obaveza koje ima ovo ministarstvo nije kako treba rijesen sa federalnim partnerom. Dok je bio zamjenik ministra Bozo Markota, odnosi su bili neprihvatljivi. Nista nije bilo bolje ni kad je bio gospodin Zvonko Pehar, nista ni danas kada je gospodin Simun Musa. Nisam siguran da je uvijek krivnja samo na strani hrvatskih predstavnika. Smatram da nije unutar ministarstva stvorena atmosfera za konstruktivan rad. Najudaljenije pozicije bosnjackog i hrvatskog naroda su upravo na terenu zadataka koje ima Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta. Pazite, mi jos uvijek, cetiri godine poslije rata, nismo uspjeli ni da objedinimo nasa sportska takmicenja, ono najbezazlenije. Kako mozemo ocekivati da to uradimo u obrazovanju, da stvorimo nekakvu zajednicku jezgru, nekakav valjan odnos... Uvijek se mora imati na umu ravnopravan odnos bosnjackog i hrvatskog naroda, bez obzira da li se gospodinu Rizvanbegovicu to svidjalo ili ne.

DANI: Nije li onda malo neobicno da ste Vi u funkciji savjetnika u takvom ministarstvu?

GRAHOVAC: Ja sam dosao u ministarstvo pocetkom '94. godine na poziv dr. Enesa Durakovica, koji je tad bio ministar. Tada je jos bila republicka vlada, premijer je bio gospodin Silajdzic. Pozvao me je zbog toga sto je u ratnim uvjetima valjalo iznijeti prvu produkciju udzbenika u nezavisnoj drzavi BiH. Mi smo tada bili medjunarodno priznata drzava i normalno je bilo da smo neke udzbenike, pogotovo nacionalne grupe predmeta, morali praviti iznova. Pozvao me da radim taj posao, i taj posao sam radio. Poslije toga smo taj posao nastavili kad je ministar bio dr. Enes Karic. Medjutim, od dolaska Rizvanbegovica, ja sam jednostavno sklonjen od svih poslova u ministarstvu, tako da sam tamo postojao, funkcionirao kao pomocnik ministra, ali nikakvih ni radnih zadataka nisam imao, niti zahtjeva da bilo sta radim. Zasto sam ostajao tu? Ne znam, mozda i iz inata. Ja sam zelio da vidim dokle to moze stajati sto se tice ministra, dokle on moze, recimo, trpjeti da ja u ministarstvu postojim a da ne radim apsolutno nista. Izgleda da bi to moglo trajati cijeli njegov mandat da ja nisam progovorio o nekim problemima principijelno.

DANI: Daje li Federalno ministarstvo obrazovanja ikakvu podrsku izdavacima?

GRAHOVAC: Ne. "Bosanskoj knjizi" ne, a ni drugim izdavacima. Buduci da sam otklonjen od svih poslova u ministarstvu, ne moze mi biti mnogo toga poznato. Ministarstvo je svojevremeno davalo podrsku nekim izdavacima. Nekada su te podrske bile zapravo najvece kazne. Izdavaci udzbenika, recimo "Svjetlost", "Ljiljan", "Sarajevo Publishing" i ne znam da li jos koja kuca, ugovorili su sa ministarstvom u periodu '97. veliki broj udzbenika, tiraze, produkcije, i tu su propali. Danas su ti udzbenici jos uvijek na skladistima, na zalihama izdavaca, to su balasti, iako ministarstvo govori: nismo mi izdavaci, mi smo to dali izdavacima da oni rade. Pa sta ce ministarstvo davati nekome da radi udzbenike, a u ministarstvu se tim poslom bavi jedan polupismen covjek.

DANI: Koji je to covjek?

GRAHOVAC: Ismet Krnic, jedan polupismen covjek koji o tom poslu nema nikakvog pojma, koji je napravio niz gresaka, ali mene on ne zanima, jer je odgovoran ministar, on ga je tu postavio, zaduzio da radi te poslove, on ga drzi. Izdavaci su mnogo osposobljeniji za taj posao nego ministarstvo. Koliko ja znam, ministarstvo je jedino stvarno i korisno pomagalo izdavacku kucu "Alef" Enesa Durakovica, koja je objavila dosta znacajnih projekata.

DANI: Kad smo vec kod politickih pitanja, kao intelektualac srpskog etnickog porijekla, jedan od mnogih koji su ostali vjerni ideji BiH, mozete li reci kakva je danas pozicija srpske kulturne komponente u Sarajevu?

GRAHOVAC: Mi, prije svega, imamo nesrecu sto smo se opredijelili za jedinstvenu BiH, govorim u ime Srba koji su ostali u Federaciji i koji su bili pripadnici Armije BiH. U pocetku je njih bilo veoma mnogo. Nije nikakva nepoznanica da je u pocetku bilo i 30 posto boraca srpskog porijekla, barem u Sarajevu, gdje poznajem prilike. Naravno, to se vremenom poslije smanjivalo iz mnogih razloga, ne bih sad o njima. Ali, danas imamo dejtonski ustav, po kome u Federaciji dva naroda odlucuju o svim pitanjima, a to su hrvatski i bosnjacki. Dakle, vec po ustavnoj kategoriji, Srbi, zajedno sa Jevrejima, Romima i drugim manjinskim narodima, cine manjinski narod u svojoj maticnoj drzavi BiH, Federaciji, i samim tim vec normalno je ocekivati da je njihov polozaj nesto nepovoljniji nego sto je to pozicija hrvatskog i bosnjackog naroda. Taj vid neravnopravnosti, nazalost, nikako ne mozemo da promijenimo, da se i Srbi u BiH, na cijeloj teritoriji BiH, izjednace u svim pravima. Mi ne mozemo postici jednakopravnost u Federaciji, niti mozemo za Bosnjake i Hrvate u Republici Srpskoj. Vec ta cinjenica govori o podijeljenosti Bosne. Mi smo, nazalost, ipak podijeljena drzava. Da li cemo uspjeti da to promijenimo, ne znam, ali sto se tice dalje pozicije, kad govorimo o kulturi, logicno, ona je sukladna tome. Ovdje je veliki problem za povratnike Srbe, koji, htjeli - ne htjeli, moraju uciti skole u mjestima u koja se vracaju gdje se uci hrvatski ili bosanski jezik, hrvatska povijest, ili povijest Bosne na nacin kako je interpretiraju i utvrdjuju autori Bosnjaci. Naravno, to ne moraju biti veliki problemi, ali u ozbiljnom svijetu oni se smatraju ozbiljnim problemima i ljudi to mozda cesto i ne izgovaraju u onoj mjeri u kojoj to osjecaju. Ono sto mislim da nije moralo da se dogodi, bar ovdje u Sarajevu, jeste to da Srpsko kulturno drustvo "Prosvjeta", kao jedan od najbogatijih vlasnika velikog broja vrijednih objekata u gradu, danas nema svoje prostorije. Nikome u gradu ne pada na pamet da jednostavno uvede "Prosvjetu" u svoj objekat dok ne dodje zakon o restituciji. Ili se ceka da drustvo sa Pala na celu sa Vojom Maksimovicem umarsira u te "Prosvjetine" objekte?