Agencija za pomoc muslimanima treceg svijeta (TWRA) i njena aktivnost tokom ratnih godina bile su meta interesiranja ovdasnje javnosti. Sturi i najcesce kontradiktorni podaci stizali su na kasicice: na jednoj strani se Hasan Cengic zahvaljivao na humanitarnom angazmanu Elfatiha Hassaneina, na drugoj su austrijske vlasti poslale antiteroristicki tim u njihove humanitarne prostore, spocitavajuci im vezu sa najradikalnijim islamskim teroristima. Jedno je bilo izvjesno: kroz ovu humanitarnu agenciju prolazile su ogromne kolicine novca: od 1992. do 1995. godine cak 350 miliona dolara, tvrde predstavnici becke banke, od kojih polovina za oruzje i municiju Armije BiH?! Dani su u posjedu ekskluzivnog obavjestajnog materijala koji ce posve sigurno ponuditi odgovore na mnoga pitanja: originalni tajni podaci, aktivnosti u americkom Kongresu, analize americkih medija, objedinjeni su na stranicama koje slijede i na kojima cemo u ovom i nekoliko narednih nastavaka prezentirati ulogu koju je tokom rata TWRA imala u BiH i islamskom svijetu

U NOVEMBRU 1996. GODINE ODBOR AMERICKOG
Senata za obavjestajni rad zavrsio je dugo i iscrpljujuce ispitivanje kako, kada i ko je naoruzavao Armiju Bosne i Hercegovine tokom rata u nasoj zemlji? Americki je Senat posebno zanimalo kakve su bile americke i iranske uloge u cijelom tom procesu? Senatorima nije bilo jasno kako je moguce da na primjeru Bosne i Hercegovine najveci neprijatelji, Iran i SAD, suradjuju? Presutno, ali efikasno? Kako je do toga doslo, zasto Kongres i Senat nisu nista znali, zbog cega je CIA bila zbunjena i zasto je Haris Silajdzic u oktobru 1994. godine dolazio kod Richarda Holbrookea? Sta je morao odluciti Franjo Tudjman i zasto je stvorena cudna veza i formalno nepostojeca izmedju Teherana – Sarajeva – Zagreba i Washingtona? Koji su dogadjaji prethodili donosenju odluke o naoruzavanju bosanske vojske?

Rat u Bosni i Hercegovini 1994–1995
Cetvrtog februara 1994. godine na sarajevskoj trznici dogodio se masakr u kojem su srpski topovi ubili 68 osoba i preko 200 ranili. NATO savez je uputio ultimatum Srbima da se povuku na najmanje 20 kilometara od grada.

– U ljeto 1994. godine Peti korpus Armije BiH poduzima uspjesne akcije protiv srpskih agresora oslobadjajuci dijelove teritorija oko Bihaca.

– Jesen 1994. godine. Srbi iz Hrvatske pomazu bosanskim Srbima u ofanzivi oko Bihaca, preuzimaju dijelove teritorija. Bihac je pod stalnim udarom granata i bombi. Istodobno, Srbi uzimaju kao taoce 300 pripadnika snaga Ujedinjenih naroda kako bi sprijecili zracne udare NATO saveza.

– Septembar 1994. godine. U prostorijama hrvatske ambasade u Washingtonu americka tvrtka MPRI, uz saglasnost State Departmenta, potpisuje s Hrvatskom ugovor o programu za obuku vojske Republike Hrvatske.

– Decembar 1994. godine. Bivsi americki predsjednik Jimmy Carter dolazi u Sarajevo, ali pravi razlog njegovog dolaska je posjeta Palama i razgovor s Radovanom Karadzicem. Pregovara o primirju koje ne postuju Srbi iz Hrvatske, koji i dalje napadaju Bihac.

– 28. januar 1995. godine. Hiljaditi dan opsade Sarajeva.

– Februar 1995. godine. Srbi krse primirje, Milosevic stavlja bosanske Srbe pod interni embargo, Franjo Tudjman trazi povlacenje UN snaga iz Krajine.

– 13. februar 1995. godine. Ujedinjeni narodi, odnosno njihov Medjunarodni sud za ratne zlocine u Den Haagu podize optuznicu protiv dvadeset i jednog zapovjednika srpske vojske u BiH za genocid i za djela pocinjena protiv covjecnosti.

– Deveti mart 1995. godine. New York Times objavljuje da je Centralna americka obavjestajna sluzba (CIA) prikupila podatke da je 90 posto etnickog ciscenja u BiH pocinjeno od strane Srba, te da su vodeci srpski politicari igrali glavnu ulogu u tom zlocinu. Americka administracija je vrlo uznemirena, zeli kazniti Srbe, a pomoci, prije svega, Bosnjacima, a onda i Hrvatima. Bijela kuca se plasi pada Sarajeva, Bihaca, Srebrenice, Gorazda...

– Petog aprila 1995. godine americki dnevnik Los Angeles Times pise: "Predsjednik Clinton tajno je dao zeleno svjetlo za naoruzavanje Armije BiH. Oruzje je pocelo u vecim kolicinama stizati iz Irana 1994. godine usprkos embargu na uvoz oruzja uvedenom od strane Ujedinjenih naroda i usprkos tome sto Sjedinjene Drzave izoliraju Teheran i proglasavaju ga najvecim sponzorom terorizma na svijetu!"

Senatski Odbor za obavjestajni rad zapoceo je istragu o ovim navodima 7. aprila 1996. godine. Kroz brojna saslusanja, javna i tajna, prosao je sam vrh americke administracije – civilne, vojne i obavjestajne. Svjedoci su bili direktori CIA–e John Deutsch i R. James Woolsey, zamjenik americkog drzavnog sekretara Strobe Talbot, negdasnji pomocnik drzavnog sekretara i sadasnji ambasador u UN–u Richard Holbrooke, bivsi ambasador u Njemackoj Charles Redman, inace u to doba posebni izaslanik za pitanja Balkana, Peter Galbraith, tadasnji americki ambasador u Hrvatskoj, zatim tadasnji ministar odbrane William Perry, vrhovni zapovjednik Zajednickog staba americkih oruzanih snaga general John Shalikashvili, savjetnik americkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Anthony Lake, te brojni nizi duznosnici, operativci, oficiri, politicari... Sve se diglo na noge – CIA, NSA (Nacionalna agencija za sigurnost), State Department, Bijela kuca, Pentagon, Senat... Istraga je trajala punih pet mjeseci, mnogi su se pitali: "Kako to da nista nismo znali, kako je moguce da uz nase znanje Iran naoruzava Bosnu?"

Kako je sve pocelo?
Amerikanci su vec 1992. godine imali podatke da je Iran otvorio krijumcarski put prema Bosni i Hercegovini i to uz pomoc Turske. Dakle, to se desavalo dvije godine prije kontroverzne odluke predsjednika Clintona kojom je Hrvatskoj dao diplomatsko "zeleno svjetlo" za isporuku naoruzanja koje je dolazilo pretezno iz Irana, ali i drugih islamskih zamalja. Naime, jos 1993. godine prikupljeni su podaci o tome ko daje novac i oruzje za Armiju BiH. Ustanovljeno je da preko Turske oruzje i novac salju Saudijska Arabija, Malezija, Bruneji i Pakistan, ali i da je oruzje dopremano iz Argentine i Madjarske, sto je radjeno preko hrvatskih veza. Americka administracija je jos u septembru 1992. godine (u vrijeme predsjednika Georga Busha) vrlo ostro reagirala kada je satelitskim snimkom utvrdjeno da je jedan iranski avion doletio u zagrebacku zracnu luku. U njemu je bilo 4.000 komada automatskog naoruzanja, a hrvatskoj je vladi iz Washingtona stigla sugestija da taj tovar zaplijene. Postoje i podaci o tome kako je u jesen 1992. godine uspostavljena krijumcarska veza. Naime, tokom boravka tadasnjeg predsjednika Predsjednistva BiH Alije Izetbegovica u Teheranu, 30. i 31. oktobra, napravljen je sporazum da se naoruzanje za Armiju BiH doprema preko Hrvatske. Republika Hrvatska je normalizirala odnose s Iranom 18. aprila 1992. godine, kada je za ambasadora u Teheran poslat hrvatski musliman Osman Muftic. Upravo je on, prema podacima obavjestajnih sluzbi, bio taj koji je ugovarao detalje oko dopreme naoruzanja. S njim je najblize suradjivao Omer Behmen, bosanski ambasador u Iranu u to doba, kao i Hasan Cengic, koji se u obavjestajnim krugovima Zapada naziva "bosanskomuslimanskim trgovcem oruzjem". Medjutim, prema rijecima predstavnika bosanskih muslimana, biljeze americki obavjestajci, u tom je procesu suradnja s hrvatskom vladom bila "sarena" od samog starta. I jos se jedan covjek pominje kao kljucna figura u pregovorima oko naoruzanja – Haris Silajdzic!

Iran i americka uloga
U aprilu 1996. godine Los Angeles Times pise: "Predsjednik Clinton tajno je dao zeleno svjetlo za dopremu iranskog naoruznja za Bosnu tokom 1994. godine usprkos embargu na naoruzanje koje je izglasalo Vijece sigurnosti Ujedinjenih naroda i usprkos tome sto americka administracija javno proklamira da Teheran treba globalno izolirati kao najveceg svjetskog sponzora brojnih teroristickih skupina i akcija. Prema instrukcijama iz Bijele kuce i State Departmenta, dvojica americkih diplomata kazali su hrvatskom predsjedniku Franji Tudjmanu u aprilu 1994. godine da Sjedinjene Drzave nece prigovarati ukoliko se zapocne s isporukom oruzja preko Hrvatske za Bosnu i Hercegovinu. Cijela operacija je nastavljena do januara 1996. godine, pa cak i nakon sto je 20 hiljada americkih vojnika pocelo pristizati, kao dio mirovnih snaga, u Bosnu i Hercegovinu..."

Operacija dopreme naoruzanja bila je planirana tako da mjesecno osam aviona dovezu na tone oruzja i municije iz Irana ili da se to oruzje kupi u drugoj zemlji, ali da posiljka stigne s iranskim oznakama. S iranskim oruzjem dosli su i iranski instruktori koji su trenirali bosnjacke vojnike i borili se zajedno s njima. Americka administracija procjenjuje da je u tom dvogodisnjem procesu u BiH iz Irana stiglo oko tri do cetiri hiljade pripadnika Revolucionarne garde, a da ih je u Bosni ostalo najvise 400. Onda su svijet pocele obilaziti vijesti kako su pripadnici IFOR–a, medjunarodnih mirovnih snaga u BiH, pronasli dokaze o iranskoj prisutnosti. Petnaestog februara 1996. godine francuski su komandosi izolirali jedan teroristicki trening–centar prepun snajpera, raketa, raznih vrsta eksploziva, koji je pronadjen cak i u djecijim igrackama. Krajem mjeseca IFOR hapsi trojicu Iranaca koji su predvodili taj kamp. Treceg marta 1996. godine New York Times objavljuje kako postoje dokazi da Armija BiH salje svoje vojnike u Iran, a u tom clanku zapadnoevropski zvanicnici isticu kako se plase ideoloske indoktrinacije na bosanske vojnike vise nego sto se plase tehnickog znanja koje ce oni dobiti u Iranu, pod cim se mislilo na teroristicku obuku.

Dvadeset sestog aprila 1996. godine republikanci u americkom Kongresu optuzuju predsjednika Clintona da je omogucio Iranu da preko BiH stvori bazu u srcu Evrope uz naglasavanje da Iran za svog najveceg neprijatelja smatra upravo Sjedinjene Drzave. Republikanci napominju kako Iran sponzorira radikalne skupine i teroriste diljem svijeta. Nabrajaju se Hamas, palestinski Islamski dzihad na Zapadnoj obali, zatim Hezbollah u Libanonu, Rafah stranka u Turskoj, kao i fundamentalisticke stranke i gerilske skupine u Alziru i Egiptu. Predsjednik Clinton je 1995. godine u dva navrata potpisao izvrsna naredjenja kojima se, prakticno, zabranjuju bilo kakve ekonomske relacije izmedju Sjedinjenih Drzava i Irana. A, samo godinu dana ranije – napominju republikanci u Kongresu – "Clintonova administracija pomaze uvodjenju Irana u Bosnu, kao da ta ratom zahvacena zemlja nije i bez toga imala dovoljno neprilika!" Predsjedavajuci senatskog Odbora za obavjestajna pitanja Arlen Specter izjavljuje: "Za mene nije bila tajna je li oruzje dopremano iz Irana ili ne. Tajna je – kakva je americka uloga bila u svemu tome?" Nakon toga pokrenuta je serija saslusanja i u Senatu i Kongresu vezanih za americku ulogu u dopremi iranskog oruzja za BiH!

Sta su pokazala saslusanja u americkom Senatu
U septembru 1996. godine Senat je zakljucio da akcija State Departmenta i Bijele kuce, potaknuta razgovorima Richarda Holbrookea 1994. godine s predstavnicima Bosnjaka i Hrvata (smatra se da je tu najvazniju ulogu s bosnjacke strane odigrao Haris Silajdzic, a s hrvatske Gojko Susak), ipak nije bila provedana nezakonito. Tadasnji pomocnik drzavnog sekretara Sjedinjenih Drzava, Richard Holbrooke, nastojao je pomoci onima koji su branili Bosnu i Hercegovinu i, prema misljenju mnogih senatora i kongresmena, dosao je vrlo blizu linije koja razdvaja tajne operacije (covert action) od tradicionalne diplomacije. Senatska istraga pokazala je, takodjer, da Richard Holbrooke nije nikada obecavao ili osiguravao nikakvu pomoc za Bosnu i Hrvatsku. Takodjer, nije utvrdjeno da su Hrvatskoj davani znaci podrske bilo u slucaju da postuje ili ne postuje zabranu uvoza oruzja u Bosnu. Amerikanci nisu, u susretima s bosanskim politicarima nista obecavali oko pustanja embarga. Jednostavno, Amerikanci su vodili politiku "bez instrukcija", tako da Holbrookeova inicijativa zapravo i nije mogla dobiti oznaku tajna operacija. CIA je jos u drugoj polovici 1993. i pocetkom 1994. godine imala dokaze da je jedan visoki duznosnik americke administracije pokazivao interes za provodjenje operacije naoruzavanja Armije BiH. On je razgovarao s hrvatskom vladom oko toga da se pomogne bosanskim muslimanima. Hrvatska je, naime, trebala pomoci oko dopreme naoruzanja i prolaska kroz tu zemlju prema BiH. Oruzje je trebalo stici iz neke "trece" zemlje, a taj americki zvanicnik je kazao da bi snabdjevac mogao biti Iran. Hrvatskoj je stavljeno do znanja da ce se na nju iz Washingtona drugacije gledati ukoliko se dopusti prolaz oruzja za bosanske muslimane, te ukoliko se Hrvatska dogovori sa snabdjevacima. U aprilu 1994. godine ti su se razgovori s Hrvatskom privodili kraju. Prije toga postignuti su politicki uvjeti, misli se na Vasingtonski sporazum izmedju Hrvata i Bosnjaka iz marta 1994. godine. Zanimljivo je to da je CIA u periodu od 1992. do 1995. godine prakticno spijunirala i State Department kada je oruzje za Bosnu u pitanju. Zato je direktor CIA–e James Woolsey petoga maja 1995. godine upitao savjetnika za nacionalnu sigurnost Anthonyja Lakea, zatim drzavnog sekretara Warrena Christophera i ostale duznosnike sto znaju o dopremi naoruzanja. Odgovorio mu je Strobe Talbot, zamjenik drzavnog sekretara, svjedoceci pred senatskim Odborom za obavjestajni rad. On je tada objasnio kako su se opredijelili za taktiku "bez instrukcija", te kako je zapravo odluka prepustena hrvatskom predsjedniku Franji Tudjmanu, koji je prethodno upitao americku vladu sto da radi? Da pusti iransko oruzje ili ne? Odgovor je bio: "Mi nemamo nikakvih instrukcija. Radite kako vi mislite da je najbolje. Sta god da uradite, mi cemo prihvatiti."

Tajna diplomacija i strah od islamizacije BiH
Zamjenik americkog drzavnog sekretara Strobe Talbot u svom je svjedocenju pred Senatom kazao kako je 1994. godina bila vrlo teska za donosenje odluka: "Vjerovali smo da je vlada u Sarajevu na izmaku i vojnih i politickih snaga, te im je potrebno oruzje kako bi se mogli oduprijeti srpskim napadima." (Istodobno americke su obavjestajne sluzbe smatrale da se vecina podrucja pod kontrolom bh. vlade moze drzati bez ikakve pomoci sa strane.) Multilateralno pustanje embarga na uvoz oruzja nije dolazilo u pitanje zbog toga sto su evropski saveznici smatrali da bi to ugrozilo sigurnost pripadnika medjunarodnih mirovnih snaga, a Engleska i Francuska prijetile su da ce se povuci iz BiH. Medju onima koji su, ispred americke strane, provodili cijelu akciju vladala je ogromna zabrinutost oko toga kakav utjecaj Iran moze proizvesti na Bosnu i Hrvatsku. Tada je ambasador Holbrooke kazao: "Pacijentu koji je na aparatu za odrzavanje u zivotu prvo treba dati kisik, a tek onda pitati gdje je taj kisik nabavljen!" Holbrookeovu inicijativu, potaknutu razgovorima s bosnjackim i hrvatskim duznosnicima, u pocetku nisu prihvatili Anthony Lake i Warren Christopher, ali jeste Strobe Talbot. Kada je aprilu 1994. godine hrvatski predsjednik Tudjman upitao Amerikance "hocu li pustati iransko naoruzanje za Bosnu ili necu", bio je to strasan izazov za americku politiku. Sta reci, kako odgovoriti, kako pomoci Bosni a ne biti izravno umijesan? Oruzje je iransko, a Iran je nas najveci neprijatelj. Treba li kazati Kongresu, obavjestajnim sluzbama? Sta s evropskim saveznicima i Rusijom? Sjedinjene Drzave su se na kraju opredijelile za taktiku "necemo kazati nista, za predsjednika Tudjmana nemamo instrukcija; sta god da uradi, mi cemo sutke prihvatiti".

Nikada nijedan dokument o tome nije napisan niti potpisan, a cijela je prica izbila na povrsinu tek nakon dvije godine, kada je Senat zapoceo istragu oko naoruzavanja BiH preko Irana i Hrvatske. Savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake kaze da je odluku o tome kako odgovoriti Hrvatskoj donio osobno predsjednik Clinton u aprilu 1994. godine. CIA i Pentagon nisu bili ukljuceni u donosenje odluke, tako da su za nju odgovorni – Bijela kuca i State Department. Nakon sto je odluka pala, Strobe Talbot je pozvao americkog ambasadora u Hrvatskoj, Petera Galbraitha, 28. aprila 1994. godine i kazao mu: "Nema nikakvih instrukcija za Tudjmana. Neka on odluci!" Hrvatski predsjednik odlucio je pustiti iransko naoruzanje za BiH, a Amerikanci su to sutke prihvatili! Nakon toga, u maju 1994. godine pocele su stizati prve posiljke. CIA nije znala sto da radi. Vide da se nesto dogadja, ali nigdje nikakvog dokumenta, nikakvih instrukcija na terenu. Nista! Pentagon isto tako! Kongres je bjesnio jer od njih nije trazena nikakva dozvola.

S druge strane, i u Bijeloj kuci i State Departmentu, oni koji su znali za cijelu operaciju bili su vrlo zabrinuti zbog moguceg iranskog utjecaja na bosanske muslimane. Obavjestajci su s terena javljali da se povecava u Bosni prisutnost Iranaca, da su s oruzjem dosli instruktori, te da su Iranci uspostavili veze s vladajucom strankom SDA. U njihovim izvjestajima vidljiva je zabrinutost da se ne ugrozi multietnicka zajednica unutar BiH, te da ne pocne nagovaranje bosanskih muslimana da i oni zatraze vlastitu drzavu. Slicnu zabrinutost izrazavala je i Hrvatska, koja se plasila prevelike islamizacije, ponajprije srednje Bosne. Godine 1995, u septembru mjesecu, tadasnji ministar odbrane Republike Hrvatske Gojko Susak izrazio je bojazan da neke rakete koje su isle iz Irana za Bosnu imaju bojeve glave s kemijskim, odnosno bioloskim punjenjem. O tome je, pred Senatom, svjedocio ambasador Holbrooke. To su oruzje pregledali americki strucnjaci i tek je nakon toga pusteno u Bosnu. Vazno je napomenuti da je Hrvatska uzimala 30 posto od cjelokupnog dopremanja oruzja od maja 1994. godine.

CIA je javila kako je i godinu dana nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma iranski utjecaj na Bosnjake vrlo snazan, te da vjeruju da je Alija Izetbegovic kooptiran s iranske strane, kao i da je na njihovom platnom spisku. Elektronskim putem utvrdjeno je da osoblje Iranske revolucionarne garde ostaje i nakon Daytona aktivno u Bosni, te da se taj utjecaj, otvaranjem konzulata u Mostaru, prosirio i na Hercegovinu. Otvaraju se iranski kulturni centri, radiostanice, bolnice. "Neke od tih aktivnosti predvode izravno pripadnici iranske obavjestajne sluzbe", stoji u jednom izvjestaju americke vlade, a analiticari CIA–e smatraju da krivicu zbog toga snose Bijela kuca i State Department zbog toga sto je odluka o davanju presutnog odobrenja za uspostavu tajne dopreme naoruzanja iz Irana u Bosnu odigrala kljucnu ulogu u povecanom iranskom utjecaju u tom dijelu Evrope. Samo 10 dana nakon sto je dato zeleno svjetlo, Iran je poslao prvog ambasadora u BiH, Mohammeda Taheriana, koji je prije toga bio iranski ambasador u Afganistanu. U to je vrijeme Iran pomagao u naoruzavanju afganistanskih pobunjenika.

Inace, CIA se duboko ne slaze s Bijelom kucom i State Departmentom ni oko toga u kojoj je vrijednosti oruzja uslo u Bosnu preko iranske veze. CIA procjenjuje da je izmedju maja 1994. i decembra 1996. godine ubaceno oko 14 hiljada tona oruzja vrijednosti od 100 do 200 miliona dolara, sto je tacno duplo vise od procjene koju su dali nesto ranije, i to javno, predstavnici Bijele kuce i State Departmenta. Nakon svih ovih zbivanja americka vlada pokrece program "Opremi i uvjezbaj", kojim je zapoceto treniranje i opremanje Armije BiH i HVO–a, odnosno Federalne vojske Bosne i Hercegovine. Jedan od ciljeva tog programa upravo je ublazavanje iranskog utjecaja na bosanske muslimane i smanjenje napetosti u tom dijelu Evrope zbog prisustva radikalnih muslimanskih skupina.

Sta se dogodilo s glavnim akterima price? 
Predsjednik Clinton ima jos 15 mjeseci da odradi svoj drugi predsjednicki mandat.

Richard Holbrooke je ambasador SAD-a u Ujedinjenim narodima. Strobe Talbot i dalje zamjenik drzavnog sekretara.

Anthony Lake nije postao direktor CIA-e, iako ga je na to mjesto predlozio predsjednik Clinton. Sada je profesor na Georgetown University u Washingtonu. Direktor CIA-e James Woolsey, koji je trazio senatsko saslusanje vezano za iransko naoruzanje i americku ulogu u tome, smijenjen je, ali CIA nije dozvolila da na njegovo mjesto dodje pomenuti Anthony Lake.

Warren Christopher je, u drugom mandatu predsjednika Clintona, zamijenjen s Madeleine Albright. Peter Galbraith je zavrsio ambasadorski posao u Hrvatskoj i trenutno nije politicki aktivan. Charles Redman, nije politicki aktivan, radi za americku tvrtku "Bechtel", koja ima ugovor s hrvatskom vladom oko izgradnje ceste Zagreb – Dubrovnik.

Haris Silajdzic je kopredsjedavajuci Vijeca ministara BiH i upravo se vratio iz posjete Sjedinjenim Drzavama. Alija Izetbegovic je clan Predsjednistva BiH i upravo se vratio iz posjete Iranu. Hasan Cengic i Omer Behmen odavno nisu na javnim pozicijama na kojima su bili 1994. i 1995. godine. Uklonjeni su na americki zahtjev.

Franjo Tudjman je i dalje predsjednik Hrvatske i upravo je primio politicko izaslanstvo bosanskohercegovackih Hrvata. Gojko Susak je preminuo i nakon njegove smrti odnosi SAD-a i Hrvatske idu silaznom linijom.

(U iducem broju: Sta su sve na svjedocenju u Kongresu o iranskom naoruzanju za Bosnu rekli kljucni svjedoci – ambasadori Peter Galbraith i Charles Redman?)