Moze li nedostatak kontinuiteta biti razlog da se manje voli i drzava i narod?

MNOZINA I RAZLICITOST PRIJEDLOGA SLUZBENOG
datuma Da na drzavnosti Bosne i Hercegovine, koji su se proteklih dana culi u javnosti, jos jednom su posvjedocili svu saljivo-tugaljivu inkonzistentnost nasega tzv. javnoga mnijenja, kao i svu povrsnost historicistickih shema koje se predstavljaju kao oficijelne, politicki podobne "istine" o Bosni.

Sve je zapocelo posljednjim Holbrookeovim boravkom u Sarajevu, za vrijeme kojega je sa sastanka Predsjednistva Bosne i Hercegovine lansiran prijedlog da se za Dan drzavnosti odredi datum potpisivanja Daytonskoga sporazuma 21. studeni. Za temu nije od velike vaznosti, ali za stil rada Predsjednistva jest karakteristican podatak da ni do danas nije moguce ustanoviti ciji je to prijedlog bio - Holbrookeov, ili nekoga od clanova Predsjednistva, ili pak svih zajedno.

Na jednoj strani spektra nalaze se prijedlozi ozbiljno utemeljeni u novijoj politickoj proslosti zemlje. Tako, culo se je dosta glasova koji prednost daju mrkonjickom ZAVNOBiH-u, kao prvoj modernoj politickoj artikulaciji Bosne i Hercegovine - zajednice naroda i gradjana. No, indikativno je da su to glasovi pojedinaca, a da vladajuce etnicke strukture datum ZAVNOBiH-a zaobilaze. Profesor Cazim Sadikovic je, pak, s jakim pravnopolitickim argumentima upozorio na vaznost 6. travnja 1992., kada je Bosna i Hercegovina medjunarodno priznata kao drzava.

Na drugoj strani padali su prijedlozi sve jedan romanticniji od drugoga, a svi izvuceni iz slikovnice nacionalne digest-historije i slatkoga stereotipa o toboznjemu kontinuitetu bosanske drzavnosti. Nisam siguran da sam ih sve pedantno popamtio i popisao, ali tu se nasao i ban Kulin sa svojom poveljom Dubrovcanima o slobodnoj trgovini, i kralj Tvrtko I, i Husein Gradascevic, itd., itsl.

Ta neobuzdanost u politicko-simbolickom re-kreiranju i upotrebljavanju davnih povijesnih likova, ocevidno, ista je od Karavanki do Ohrida. S potpuno istim nacionalnim sentimentima (citaj: nacionalizmom) uskrsava u Sloveniji knez Samo, kao da je legao maloprije, samo da zeru odspava, kod Tudjmana Petar Kresimir i Branimir i Tomislav zajedno sa svim svojim "ladjama velikim i malim", u Srba Stevan i Sava i knez Lazar, u Albanaca jos drevniji Dardan i Teuta, pa sve do Gjergja Kastriota iliti Skenderbega (kojega je dicni Kacic Miosic zvao Jurom Kastioticem), a Makedonci su vec odavno smislili carobnjacki trik, koji im Aleksandra Velikoga bez problema pretvara u izravnoga etnickog praoca...

Nemam nista protiv Kulina i Tvrtka, drag mi je Husein-kapetan sa svojom autonomistickom avanturom... Jos vise od toga - sasvim lako mogu razumjeti zestinu romanticnog zanosa u nacionalno i "zemaljski" neizivljenih profesora, pjesnika, politicara... No, ako se vec u pomanjkanju intelektualne samokontrole ne moze zatomiti, cijela ta prtljaga zakasnjelih emocija i otkrica ima smisla samo za "po kuci". Bilo kakva drukcija njihova upotreba, iznosenje na trg, osobito politicka instrumentalizacija, nije nista drugo nego - goli i sirovi nacionalizam. I metodoloski i politicki bitno je uociti: ova historicisticka fascinacija potpuno je iste sadrzine i kakvoce, bez obzira na markicu porijekla. Bosanski nacionalizam - zvuci li vam to malo cudno? Mozda. Ali nemojte se prevariti, pa da vam zazvuci benigno!

Slicna je stvar i sa stereotipom o kontinuitetu. U istom notnom sistemu je tudjmanovska kajda o tisucljetnom hrvatstvu i narodnim vladarima "od stoljeca sedmog", i esdeaovska svirka o "milenijskom kontinuitetu bosanske drzavnosti". No, ne zato sto se jezikom fakata i kriticke historiografije ne bi moglo govoriti o stvarnim elementima takvoga kontinuiteta. Dapace, fundus takvih cinjenica je povelik. Ali, istina koju on - fragmentarno, kakav vec jest - sugerira i nagovjestava, na sasvim je drugoj strani od ovih dnevnopolitickih vulgarizacija i etnonacionalistickih prisvajanja i falsifikacija.

Repertoarom ubogih politoloskih kriterija i trikova, kakvim operiraju SDA-ovi politicki i pseudoznanstveni megafoni, i na kojima je jos vidljivo kardeljevsko-samoupravno porijeklo, nemoguce je u kontinuitet pretvoriti izraziti diskontinuitet bosanske drzavnopoliticke povijesti - od kraha ilirskih saveza, propasti rimskih provincija Ilirika i Dalmacije, preko unistenja Bosanskoga kraljevstva i uspostave osmanske vlasti, dramatskoga civilizacijskog loma kada krscansku paradigmu smjenjuje islamska, do odstupa Turske i ulaska Austro-Ugarske s ponovnim civilizacijskim potresom, sve do gubljenja posljednjega traga subjektiviteta u Monarhiji Jugoslaviji i u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj, ponovnog stjecanja formalnog i relativnog subjektiviteta u drugoj Jugoslaviji, medjunarodnog priznanja 1992., te danasnjega daytonskog polustatusa...

Diskontinuitet je tako karakteristicno i tako trajno, upravo kontinuirano svojstvo bosanskohercegovacke povijesti, i to - kako su odavno uocili zasluzni istrazivaci - jos od najranijih njezinih prethistorijskih epoha, da paradigma kontinuiteta na ovu povijest moze biti primijenjena samo kao ideoloska samovolja i nasilje nad faktima.

Diskontinuitet u svemu: u drzavnopolitickoj organizaciji, u civilizacijskim sistemima i religijama, u etnicko-demografskoj supstanci, u kulturnim procesima... A tek kad se "prizna" globalni diskontinualni karakter cijele ove povijesti, mogu se poceti otkrivati - tanki i skromni, ali fantasticni u svojoj drevnosti - tragovi i jedva citljivi znaci nekih kontinuiteta. Na uzas danasnjih etnoideologa, oni nemaju ama bas nikakvu etnicku konotaciju u smislu "konstitutivnih naroda" i pripadajucih im vjerskih zajednica, nego svjedoce o dubokom i slojevitom zajednickom naslijedju ove zemlje i njezinih bezbrojnih kultova i etnosa, sto su se smjenjivali u visemilenijskom slijedu.

Jedino takvom metodom, radikalno ociscenom od ikakve nacionalno-vjerske ideologije, moguce je uspostaviti bogatu i uzbudljivu sliku bosanske politicke i kulturne povijesti - kao svojevrsne ponornice, u znaku neravnomjernoga ali stalnog odnosa snaznih i tragicnih diskontinuiteta, i slabih i fragmentarnih kontinuiteta.

Od Bosne nikad nisam trazio da bude bolja i ljepsa i bogatija i "povjesnija" - da bih je vise volio, da bih joj vise pripadao. Dovoljno je da je - moja. Zato mi nikako nisu jasni razlozi zestoke frustriranosti danasnjih esdeaovskih ideologa drzave i nacije pitanjem kontinuiteta? Moze li taj nedostatak biti razlog da se manje voli i drzava i narod? Ako je tako, to moze biti objasnjenje njihove potrebe da izmisljaju, nadodaju, krivotvore. Ali, to takodjer znaci da je rijec o ljudima veoma sumnjive nacionalne i domoljubne supstance, i o isto takvom politickom pokretu.

No, to je vec opasno blizu podrucju psihoanalize, u koje je bolje ne zalaziti.