– Tata, jel'de da su zvijezde najsjajnije kad je ezan?
– Jel' vas i to uce u skoli?
– Nije, djeca pricaju.
– A zasto bi bile najsjajnije kad je ezan?
– Zato sto su na zastavi mjesec i zvijezda.
– Ja mislim da su zvijezde najsjajnije kad je skroz vedro. A zavisi i odakle ih gledas. Ako ih gledas kad je svuda oko tebe mrak, onda se bolje vide. I mislim da se bolje vide kad je hladan zrak. Meni su bile najsjajnije kad sam bio zimi na strazi.
– Onda, znaci, nisu najsjajnije kad je ezan?
– Mogu biti i kad je ezan. Ali to je subjektivno.
– Sta je to subjektivno?
– To je ono kako ti nesto vidis. Ti mislis da sam ja najbolji tata na svijetu, i to je za tebe istina. Ali ima puno boljih ljudi od mene.
– Ali i ti si isto dobar?
– Nekad jesam, nekad nisam. Isto kao i ti. I kao svi ljudi.
– I kao predsjednik?
– Sta predsjednik?
– Je li i on nekad dobar a nekad nije?
– Ne znam. Valjda jest.
– Kad nije?
– Sta ja znam… Kad ne govori istinu.
– A sta je slagao?
– Ne mora nista slagati. Kad te ja pitam ko je pojeo cokoladu, sta ti kazes?
– Nista.
– Eto vidis. Neces da lazes, ali neces ni da govoris istinu. Tako i njega pitaju, a on cuti.
– Je l' i on voli cokoladu?
– Ne znam.
– Sta ga pitaju?
– Pitaju ga ko je pojeo milijardu cokolada.
– Koliko je to milijardu cokolada?
– Kao kuca.
– Meni bi bilo muka. A cije su to bile cokolade?
– Tvoje, moje, nasih prijatelja, komsija…
– Je li to sve pojeo jedan covjek?
– Nije, nekoliko njih.
– Ko?
– Ne zna se.
– Kako se ne zna?
– Fino. Nije ih niko vidio.
– Bas niko?
– Bas niko. Valjda su svi gledali zvijezde i slusali ezan.
– A zasto deda zatvori prozor kad je ezan?
– Zato sto je preglasan.
– Kako preglasan?
– Fino. Nema dzamije, nego su na neboder stavili zvucnike, i onda ih odvrnu do daske.
– Zasto ih odvrnu do daske?
– Zato da svi cuju da je ezan.
– Je li i oni koji imaju aparat kao baka?
– Nije, nego oni koji u to vrijeme rade nesto drugo.
– Sta drugo?
– Pa naprimjer, gledaju televiziju.
– A zasto ne puste ezan na televiziji?
– Ne znam, valjda se nisu sjetili.
– A ima li mujezin mikrofon?
– E to stvarno ne znam! Mozda je neko snimio njegov glas pa ga pusta sa kasete.
– Mogao bi neko da snimi uciteljicu, pa da nam to pustaju sa kasete.
– Sa skole ili sa dzamije?
– Sa nebodera.
– I sta onda?
– Onda ne bismo morali u skolu.
– I sta bi radila kad ne bi isla u skolu?
– Gledala bih ko jede nase cokolade.

Pod devizom da nista ne kosta toliko malo a redovno daje rezultate, vlasti u RS-u ponovo su pokrenule akciju protiv sverca, kriminala i slicnih radnji koje imaju sasvim razlicito znacenje kada ih radi ono sto se popularno zove narod i kada ih radi vlast. Borbu protiv tih stvari vodi vlast, ista ona koja je prosle godine mjesec april proglasila mjesecom borbe protiv kriminala, dok nije shvatila da kriminal ni kad ga juris, a jos manje kad ga radis, nije stvar s kojom se da zavrsiti za toliko.

Borbu protiv kriminala vodi Zivko Radisic, koji je prije tri nedjelje na skupstini svoje stranke mahao nekim papirom sa 82 imena, zahtijevajuci od svojih ministara da ljudi zbog bavljenja kriminalom budu pohapseni, i to pola njih u roku od nedjelju dana, a drugo pola u roku koji im, pocev od trenutka kada se pojavljuje ovaj broj Dana, daje jos najvise nedjelju dana slobode. Manje iskusni socijalisti uzbudjeno su govorili kako je sef najzad odlucio da se obracuna sa kriminalom, dok su se oni verziraniji smjeskali, racunajuci da je sef ozbiljan covjek, da mu to nije prvi put, a da je, kad govori o kriminalu, jos ozbiljniji, sto znaci da od svega nece biti nista.

Borbu protiv kriminala tradicionalno vodi i Biljana Plavsic, koja je za pravo dala mladim lavovima u svojoj stranci. Oni su, na celu sa potpredsjednikom Skupstine RS-a Slavkom Mitrovicem, u internim obracanjima svojoj predsjednici dali objasniti kako su njihovi kadrovi u vladi ubjedljivo najkorumpiraniji ministri i da kradu kao da im je zadnje. Plavsiceva im je dala mig da se obracunaju sa mangupima u sopstvenim redovima tako da su svi njeni ministri veoma lose prosli na lokalnim glasanjima za Glavni odbor. Na skupstini SNS-a, medjutim, Plavsiceva je iskoristila svoje predsjednicko pravo i iste te mangupe, poput potpredsjednika vlade Djuradja Banjca, stavila u Glavni odbor, sto se, naravno, pokazalo kao formula da svi budu zadovoljni - jedni su se obracunali sa kriminalom, drugi nastavili da se njime bave i harmonija je postignuta.

Protiv korupcije se bori i predsjednik vlade Milorad Dodik, koji je inace doskoro bio najvatreniji zagovornik da se rijeci Repubika Srpska i korupcija nikako ne rimuju. Posredstvom Republicke uprave carina Dodik je pokrenuo siroku antisvercersku kampanju i izlijepio Banju Luku plakatima na kojima pise "Stop svercu" uz broj telefona za gradjane na koji anonimno mogu da prijave svaki sverc koji primijete u svojoj okolini. Rezultati su se, naravno, odmah pokazali: sitni sverceri u RS-u nasli su se u nebranom grozdju, sto od premijera i Uprave carina, odlucnih da sprijece svaki sverc koji ne kontrolisu, sto od zavidljivog komsiluka, koji voli da primijeti, a sad i da prijavi nelegalno bogacenje komsiluka, sto od Televizije RS, koja cijelu stvar objavi sa sve imenima odmah poslije najave u centralnoj informativnoj emisiji.

Gradjani su zvali - istina, pokazali su se malo neozbiljni ponekad prijavljujuci i sopstvene ministre - tako da je za samo nedjelju dana uhvaceno svercovane robe u vrijednosti od skoro milion maraka. Da krupnijih riba u svemu nije bilo, govori i to sto se istima rijetko poteze put za toliku sumu.

Ali, cilj je postignut, Republika Srpska je jos jednom, po ko zna koji put, pobijedila kriminal i sad bi tu valjao jos samo jedan seminar od nedjelju dana, naprimjer u banji Teslic, da se djeluje preventivno, da se stvar betonira i da se isti taj kriminal nikad vise ne pojavi u RS-u. Cestitamo.

Ovih dana, pogotovo u zapadnim medijima, mogu se procitati izjave Vjekoslava Radovica, urednika, kako kazu, opozicione beogradske novine Glas javnosti. Radovic se zali kako Milosevicev rezim zeli zaustaviti eto tu njegovu novinu, svjetlo u mraku srpske tiranije! Medjutim, upita li se iko: Ko je taj Vjekoslav Radovic?

Stvari stoje ovako: u novinarstvu se "proslavio" kada je 1991. godine, kao tadasnji dopisnik ugledne agencije Reuters, objavio da je "...ustaska hrvatska vojska zaklala kod Vukovara vise od 20 srpskih beba!". Vijest je prosla svijetom, a nakon dva dana saznalo se da je sve bila laz, da je Radovic jednostavno izmislio pricu o uzasnom zlocinu. Odmah je dobio otkaz.

Medjutim, sve je to bila odlicna preporuka da Vjekoslav Radovic (koji je americki drzavljanin) dobije posao TANJUG-ovog dopisnika u Ujedinjenim narodima. Tamo se javno deklarirao kao cetnik, a politicki i vojni uzori bili su mu Radovan Karadzic i Ratko Mladic. Tijekom srebrenicke tragedije 1995. godine ismijavao je na pres-konferencijama zrtve Srebrenice i bosnjacki narod tako da su ga cak i poslovicno hladni glasnogovornici UN-a morali upozoravati. Vjekoslav Radovic je takav demokrata da ga je cak i TANJUG otpustio, tako da je on prije tri godine iz New Yorka otisao u Beograd da tamo postane "glas javnosti" sa zeljom da se sveti Milosevicu.

Ima jos nesto - Vjekoslava Radovica osobno je, svojedobno, odlikovao Josip Broz Tito nakon sto je Radovic jedva izvukao zivu glavu posto je izboden nozem na njujorskim ulicama. Tvrdio je da su ga napali pripadnici ustaske emigracije. Tito mu je dao orden, ali, opet se pokazalo da je Radovic lagao. Njega su, naime, nozem izbola dva brata Albanca ciju je 16-godisnju sestru silovao.

Most Musalla u Mostaru je od nastanka 1882. mijenjao ime ali ne i znacaj. Porusen je u noci izmedju 29. i 30. maja 1992. godine, u vrijeme srpske agresije na Mostar. Prethodila su mu rusenja Carinskog i Luckog mosta. Ali most Musalla inzinjerijski je premosten prije svih drugih. Tokom z93. godine bio je na meti stalnih artiljerijskih nasrtaja, s obzirom da je ovaj most, nakon rusenja Starog, 9. novembra z93. godine, bio jedini nacin da se sa istocne predje na zapadnu obalu Neretve.

Sve je to rukovodilo gradske vlasti da se most za prelazak osposobi jos u vrijeme rata. Zahvaljujuci vrijednoj donaciji, na ovom mjestu je jos z94. godine postavljena celicna konstrukcija, preko koje su sve donedavno prelazili i automobili. A onda je demontiranjem mosta, od strane spanskih inzinjeraca iz sastava SFOR-ove Multinacionalne divizije Jugoistok, pocela njegova konacna obnova.

Demontaza je krajem proteklog mjeseca, zahvaljujuci pripadnicima SFOR-a, privedena kraju. Ali, Spancima zahvaljujuci, pojavio se i problem?! Naime, uprkos preciznom dogovoru da ce zeljezna konstrukcija ostati u krugu radilista do odluke o njegovoj novoj lokaciji, predstavnici Grada i Direkcije za obnovu i izgradnju obavijesteni su na sastanku, odrzanom u bazi SFOR-a Ortijes 27. septembra, da zeljezna konstrukcija mora ici u Split na odredjena ispitivanja.

U cilju rjesavanja problema, mostarski dogradonacelnik Safet Orucevic se istoga dana obratio na vise adresa. "S obzirom da na uzem urbanom podrucju Grada Mostara nisu obnovljena jos tri mosta, postoji interes za izmjestanje ove konstrukcije na vise lokacija u Gradu Mostaru. Imajuci u vidu znacaj ove komunikacije za povratnike svih nacionalnosti u Rastane i Bijelo Polje, molimo vas da nam date vas pristanak na prenos mosta sa lokacije Musalla i ponovnu montazu na lokalitetu u Rastanima", stoji u Orucevicevom pismu upucenom mostarskom uredu OHR-a, Britanskoj ambasadi u Sarajevu i Komandi SFOR-a za BiH.

Samo tri dana nakon toga, 30. septembra popodne, Spanci, suprotno postignutom dogovoru, upadaju na radiliste i odnose vezivne materijale, bez kojih se most ne moze montirati?! Podgrijalo je to, naravno, odmah i sumnje u njihove namjere kad je dalja sudbina mosta u pitanju. Zeljeznu konstrukciju, mozda, prije nove montaze i treba staticki ispitati, ali nacin na koji je materijal odnesen sa radilista otvara sumnje koje se prvenstveno odnose na prijedlog Rastani?! Naime, u ovo naselje na zapadnoj strani grada, koje se nalazi u neposrednoj blizini Hidroelektrane Mostar, a u koje se vec vratio odredjeni broj Bosnjaka i Srba, moguce je doci samo okolo, zaobilaznim putem kroz grad. Postavljanjem mosta ovo naselje bi se tjesnje komunikacijski povezalo sa gradom i naseljem Vrapcici, koje se nalazi s lijeve strane Neretve. Mostarci vec otvoreno sumnjaju da je navedena rabota vezana za onemogucavanje, odnosno strogo kontroliranje povratka u ovo naselje.

Ovih je dana u organizaciji producentske kuce Bosnia production u toku velika humanitarna akcija "Prijatelji prijateljima - BiH Turskoj". Organizacioni odbor humane akcije cine Mirza Hajric, savjetnik za vanjsku politiku, medije, rock zn' roll, Sarajevsku deklaraciju i Dejtonski sporazum, Nijaz Skenderagic, direktor Bosnia productionsa Muhamed Korda te nacionalno osvijesteni tercet ljudi koji su prije desetak godina djelovali kao moguci dozivotni clanovi predsjednistva republicke omladine: Rasim Kadic, Martin Raguz i Nedjeljko Despotovic.

U okviru akcije planirano je i odigravanje dviju fudbalskih utakmica: veterani "Sarajeva" i "Zeljeznicara" trebali bi se susresti 14. oktobra na Kosevu, a istog dana bi trebali igrati F.K. Politicari i N.K. Umjetnici. Samo pogled na sastave veterana "Sarajeva" i "Zelje" sugerira da bi ekipa sastavljena od najboljih pojedinaca iz oba sastava (Lugusic, Hadziabdic, Kapetanovic, A. Nikolic, Katalinski, Hadzibegic, Janjos, Skoro, H. Musemic, Bazdarevic, Pasic) u regularnom prvenstvu BiH, drugoplasiranu za sobom ostavila, cisto merhameta radi, jedno desetak bodova.

Medjutim, prava ce gungula nastati na utakmici izmedju cete politicara, koje predvodi niko drugi do Timur Numic, i umjetnika. Najzanimljivije ime u ekipi politicara je svakako krunski svjedok iz Haaga Stjepan Kljuic, koji ce istrcati kao zamjena Jordanu Leckovu bosanskog MIP-a - Jadranku Prlicu. A umjetnici? Kriterij po kojem je Baho Topalbecirevic uvrsten u ekipu takvog imena je donekle jasan, jer covjek je, po vlastitom priznanju, kantautor narodne muzike, bas kao i najavljeni Mirsad Ibric, Nazif Gljiva i Muaz Dedajic. Nejasno je u koju vrstu umjetnika spadaju Cazim Mimo Sahinpasic, hayatovac Elvir Svrakic, Vlado Bilic i Senad Hadzifejzovic. U tu vrstu kurioziteta spada i uvrstavanje glavnog urednika magazina Dani Senada Pecanina, koji bi imao nositi "desetku" i loptama hraniti centarfora Jovana Divjaka. Da nije malo previse lakrdije za pomoc postradalima od zemljotresa u Turskoj?

Nakon konstatacije iz uvodnika proslog broja Dana, po kojoj ce "sutra i jedan Bajaga, koji je jucer pjevao svega nekoliko kilometara od Manjace kada je bila u punom pogonu, a danas mu je pokrovitelj koncerta savjetnik Alije Izetbegovica, imati punu dvoranu Sarajlija", Nezavisnoj komisiji za medije obratila se izvjesna agencija "Tempo", koja nas je optuzila, ni manje ni vise, nego za "raspirivanje nacionalne mrznje".

Svojom opskurnoscu ova optuzba ozbiljno konkurira aktuelnoj sudskoj tuzbi Moamera el Gadafija i Libijske Narodne Dzamahirije protiv naseg magazina. Vjerovatno precjenjujuci uticaj Dana na moguci finansijski krah turneje, organizatori Bajaginih koncerta po Bosni su u svojoj tuzbi posebno naglasili da se radi o, pazi sad, "koncertu za kulturu mira". Na dobro smisljeno ime upecala se, naravno, Misija Ujedinjenih naroda u BiH (ocekuje se dolazak specijalnog gosta koncerta Butrosa Butrosa Ghalija), te sveprisutni ekspert opce prakse Mirza Hajric, u punom kapacitetu "Kabineta Predsjednistva za implementaciju Dejtonskog sporazuma(!?)." Ocekuje se da ce, osim Ghalija, specijalni gosti promuklog beogradskog glasnika mira biti i prezivjeli logorasi Manjace, koji su, u pauzama zatocenicke torture, sa odusevljenjem osluskivali Bajagin nastup u Banjoj Luci 1994. godine.

U pomenutoj tuzbi protiv Dana promotor "Tempa" zakljucuje i da je "jedini temelj optuzbe protiv umjetnika Bregovica i Bajage cinjenica sto njihovim venama tece srpska krv". Da se sa siroj javnosti nepoznatim i zbog toga frustriranim potpisnikom pamfleta raja nije zajebavala godinama, mozda bi zasluzivao i ozbiljniji odgovor. Ovako, tek ostaje konstatacija da se nastavlja njegova fascinacija srpskom krvlju. Doduse, sada u "promotorskom" kontekstu, suprotnom od predratnog naci-ustaskog imidza kada je bio predmet opce sprdnje.

Posljednja plata radnicima Slobodnog radija Prijedor od 200 KM, koliko iznosi zagarantirani licni dohodak, isplacena je u oktobru prosle godine. Nakon godinu dana rada u neljudskim uslovima, idealizmom inficirani novinari ovog radija odlucili su se na strajk. Jedan od njih, Emir Kahrimanovic, za Dane je kazao: "Radnicima se na ime zagarantovanih placa duguje 34.000 KM. Zbog nemogucnosti da plate racune za elektricnu energiju i PTT usluge, ovom radiju je u nekoliko navrata iskljucena elektricna energija, a to nas ceka i sa telefonima. Trenutna dugovanja za struju iznose 4.000 KM, a za telefon 11.400 KM. Zbog svega ovoga radnici su odlucili da stupe u strajk od 1. oktobra. Prije toga su se obratili za pomoc svim institucijama u gradu, svim gradonacelnicima, svim predsjednicima kantona, politickim strankama i drugim relevantnim institucijama koje su direktno vezane za izbjegla i prognana lica. Samo par njih je odgovorilo da nemaju sredstava, a jedini koji je pruzio pomoc je bio nacelnik opcine Tuzla sa 1.000 KM. Mnogi od njih se nisu udostojili ni odgovoriti na postavljeni zahtjev."

Slobodni radio Prijedor je radio izbjeglica koji u centru svog programa ima realizaciju Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma. Novinari i zaposleni na Slobodnom radiju Prijedor apeliraju za pomoc, napominjuci da je i opremu za ovaj medij kupila prognanicka prijedorska bosnjacka dijaspora. Zauzvrat, radio vjerovatno nece moci da im pomogne, sada kada je najpotrebnije, u povratku kuci.

LICNOST U FOKUSU

Nakon sest godina funkcioniranja, sasvim je izvjesno: reis efendija Ceric je glavni krivac za prestrukturiranje Islamske zajednice BiH u Radnu jedinicu za bogostovlje pri Slozenoj organizaciji udruzenog rada SDA. Na zalost dzematlija. Nekada fini alim, s raskosnim govornickim talentom, poetskim sklonostima i americkom diplomom, upropastio je sve izglede da bude autentican predstavnik istinskih vrijednosti evropskih muslimana koji zive u BiH. Umjesto toga, Ceric nastoji da oni budu ruzni odraz u ogledalu njihovog vrhovnog vjerskog poglavara. Licni integritet je zamijenio za privilegije calme i kao takav postao rob dnevnopolitickog taktiziranja najvece bosnjacke stranke.

Otkako je oktroiran, Ceric periodicno svojim izjavama, govorima i djelima srozava dignitet funkcije reisul--uleme: od zabrane prodaje svinjetine u opsjednutom Sarajevu, preko obracuna sa mjesovitim brakovima, pokrivenim zenama, "otkrivenim" zenama, do pristanka da, ko zna koju po redu, dzenazu pobijenim Srebrenicanima klanja u Kladnju. I dok se reis bavi politikom i pokusava ugoditi populistickom ukusu SDA, IZ polako ali sigurno gubi utjecaj i dodir s dzematom. Okostala vjerska hijerarhija nije u stanju privuci vjernike; sve veci broj bosanskih muslimana prihvata "novotarije" (termin su skovali sluzbenici IZ-a) vehabija, odnosno, ahmedija, o kojima ulema govori s prezirom, a vjera je postala industrijska grana.

U medjuvremenu, reis rasipa svoje umijece odapinjuci retoricke strijele na sve sto vidi kao bilo kakvu prijetnju vlasti, tj. njemu, odlucuje koji su to mediji zavisni, a koji nezavisni, koje su novine ozbiljne, a koje tabloid, na sve strane trazi voditelje "histericne kampanje protiv vrijednosti jednog naroda ili vjere" ne bi li ih zatro. Sve ovo reis nije kazao u nekom od svojih medija, vec mu je za napad na muslimane koji misle drugacije posluzio novi broj banjaluckih Nezavisnih novina: "Ja sam bio, izmedju ostalog, rame uz rame i sa Clintonom, gospodjom Albright, Solanom i kraljem Fahdom. Bio sam i sa ajatolahom Homeinijem u Iranu... Za gospodina Izetbegovica me veze mnogo vise svari nego sa ovim drugim ljudima i mogu samo reci da mi je cast kad sam u audijenciji predsjednika Izetbegovica. Nisam se jos slikao s njim za naslovnu stranu, iako ne bih izbjegao ponudu da se s njim tako slikam. Bila bi to bolja slika nego ona sto je objavljena u jednim nezavisnim sarajevskim novinama."

Bosanski muslimani se jedini mogu pohvaliti da za duhovnog pastira imaju velikog, ali iz nekog razloga nepoznatog teoreticara medija, koji zna i moze dokazati da on i Izetbegovic na naslovnoj stranici Dana izgledaju bolje od Clintona. Na stranu i ukus i estetika, ali mahalska zajedljivost kojom se reis spusta na nivo bijesne komsinice, odakle u nastavku intervjua glasno optuzuje i za dodvoravanje "centrima moci" u zamjenu za neku korist, na ide na cast niti njemu, niti ljudima koji su ga izabrali, niti onima koje predstavlja po svijetu. Zelja za javnom promocijom je prirodjena svima, ali bar bi Ceric trebao znati da poglavari vjerskih zajednica ne govore tako, niti svoje vizitkarte pokusavaju uvaliti sokiranim svjetskim drzavnicima u za to tako neprilicnim situacijama, kakva je bila dzenaza jordanskog kralja Huseina. Narocito ako jos bastine i ostavstinu duhovnih i moralnih giganata poput Dzemaludina ef. Causevica, Huseina ef. Djoze, Ahmeda ef. Smajlovica.

RIJEC U FOKUSU

U sivom rjecniku nase kulturne svakodnevice evo jos jedne rijeci koja je obogacuje svojim siromastvom: plagijat. Glumac Izet Hajdarhodzic tvdi da je najnoviji tekst Hasanaginice, praizveden ove godine u Tuzli - plagijat istoimenog djela hrvatskog dramaticara Milana Ogrizovica. O ovom ce sporu svoju konacnu rijec dati knjizevni i kazalisni kriticari, a mi cemo se, po nasem starom obicaju, osvrnuti tek na znacenje pojma.

Imenica plagijat potjece od latinske rijeci plagium, sto znaci kidnapiranje, otmica covjeka. U sirem znacenju ona se upotrebljava kao sinonim za kradju umjetnickog djela, prisvajanje tudjega autorstva, izdanje tudjega rada pod svojim imenom - u jednu rijec - za kicenje tudjim perjem. Plagijat je, stoga, eufemizam za suptilni oblik kradje. U drustvu koje je izgubilo svoj identitet i traga za novim kradja je postala najjednostavniji put. Lopovluk se, stoga, ne manifestira samo kao prisvajanje tudjih materijalnih dobara - zemlje, kuca, tvornica, vec i u otimacini i prisvajanju tudjih duhovnih vrijednosti.

Plagijat je nezaobilazna pojava u knjizevnoj povijesti i uvijek je licno atribuiran, stoga ga ne treba brkati sa aktualnom kolektivnom distribucijom zajednickih duhovnih ili historijskih dobara. Ali, aktualno i nasilno prisvajanje naslijedja bosanskog kralja Stjepana Tomasevica od strane srpske i hrvatske nacionalne historiografije je u nekom dubljem smislu plagijat, kao sto je plagijat i izvodjenje teze da je on samo bosnjacki predak. Plagijat je stvaralacka matrica nacionalisticke svijesti. Cinjenica da je nesto "nase", iako je "njihovo", daje tom necemu nova kvalitativna obiljezja. U nasilnoj redistribuciji duhovnih dobara propale zajednicke drzave, dovoljna je tek jedna izjava da bi se ukinula sustina. Umjetnicki biografi fratara i dervisa pribrajaju se tako pravoslavnoj tradiciji, krscani postaju pretece islama, a islamski mistici bardovi katolicke kulture.

Pojam "plagijata" ne treba brkati s pojmom imitacije, jer imitacija nije neposredno prisvajanje, vec slijepo oponasanje drugog. Imitacija je blijedi preslik, pokusaj da se praznina vlastitog ispuni vec vidjenom glumom. Otud lazni sjaj, lazno zlato, lazni novac. Medjutim, u podrucju popularne kulture plagijat je vec uobicajena praksa, koju njeni protagonisti i ne pokusavaju nijekati niti kriti. "Kad bi Cigani znali sta su autorska prava, Goran Bregovic ne bi imao hljeba da jede", glasi jedna ovdasnja rokerska izreka.

Imitacija uvijek ne mora biti losa po sebi i ona je katkad bolja nego nasa nabijedjena "izvornost", "autohtonost" i "autenticnost". To su dokazali brojni sljedbenici svjetskih trendova. Plagira se sve, od kompjuterskog softwarea do modnog trenda, od izgleda lica do "zivotnog stila". Plagiranje novca je kaznjivo, a svjetonazora pozeljno. Najgore je, medjutim, kad zivot sam postane plagijat, maska, pusta patvorina.