Preparirani svjedoci
Iako sam vec bio prepadnut nasmrt, Orhan se ocinski sekirao za mene, nisam vodio racuna o pratnji udbasa. A bili su mi za petama; sjedili za drugim stolom dok ja pricam sa advokatima, dezurali noci u avliji ispred mog stana, trcali za mnom ulicom sa novinama u ruci, pratili me u dzamiju dok sam klanjao. Jedan dan sam ostavio bijelu vindjaknu kod portira u Begovoj dzamiji. Sjetio sam se izvaditi dokumenta i novac iz unutrasnjeg dzepa. Kad sam se vratio, jakne nije bilo. Odnijeli su je udbasi. To je bila posljednja opomena. A pred dzamijom sam se sastajao sa svjedocima i govorio im sta je problematicno u njihovu iskazu. Imao sam jednu optuznicu kod sebe. Tako sam kod sadrvana pricao sa Nerminom Jasarevic. Ona je rekla da uci zapisnik napamet, al' da ce reci istinu. "Stvarno sam naucila napamet zapisnik i oni vjeruju da cu ga izdeklamovati. Al' ti poselami Hasu (Hasana Cengica, op. prir.) da cu ja reci istinu. I nek' mi poruci ako ga za sta moram vaditi." Ispred Begove dzamije rastao sam se sa Nusretom Cancarom, koji je otisao u vojsku u Tuzlu i dogovorio da se vidi sa Seadom Seljupcem te da mu prenese da mu mogu pomoci oko onoga sta ne valja u iskazu. Tako me je Sead za par dana nazvao i mi smo se sastali u Medresi. Obecao je da ce govoriti istinu, a to je znacilo protiv optuzbe. Nisam se samo sa ovih dvoje svjedoka sastao, al' oni su bili kljucni i najzanimljiviji u procesu. Rekao sam Karkinu (Fahrija, op. prir.) da Hasi prenese Nermininu poruku. On je uzvratio da ju je Haso poselamio da govori samo istinu. Ovo mi je bila velika grjeska.

Tog dana kad je trebao svjedociti Sead Seljubac, mislim da je bio dvadeseti po redu, bio sam "kao na iglama". Isto tako, polagao sam test kod Rajka (Danilovica, op. prir.). Samo je on znao da instruiram svjedoke. Seadovi prethodnici su svjedocili tuc-muc, pola udbasima, pola optuzenima, bez hrabrih i radikalnih izjava u korist optuzenih. Doduse, radilo se o starijim osobama. Medju njima je svjedocio i Halid Causevic, koji je dao negativnu recenziju za Alijinu (Izetbegovic, op. prir.) knjigu Islam izmedju Istoka i Zapada. Bio sam sokiran saznanjem da je on sin rahmetli velikog Dzemaludina Causevica. Onda sam se razocarao u sve stare muslimane. Nisam bio fer. Trebao sam ih zaliti, jer im je strah od komunizma sisao u pete. Al' takva je mladost. Sa Seadom sam htio pokazati kako se mi ne bojimo komunista. Rajku sam obecao takvo ponasanje Seada. Tako je i bilo. Sead je promijenio iskaz. Branio je Hasana (Cengic), Mujkija (Mustafa Spahic) i Dzemu (Latic). Svojim svjedocenjem najavio je debakl procesa. Advokati su me cekali u "Nacionalu". Oni su mi i saopcili Seadovo ponasanje. Rajku je prijao hladan vjetric nakon vrucina u sudnici. Pio je Bayerove aspirine zbog napada migrene. Mene je tapsao po ledjima. Mislim da mi se iskreno divio u tim trenucima. Imao je i zasto! To danas, kad sam opametnio, ne bih smio raditi. Te noci sam bio grogi. Stomak me je bolio. Imao sam ogroman radijus kretanja. Osim kontakata sa svjedocima, morao sam putovati roditeljima u Kljuc i informirati ih o sudjenju, skupljao sam novac za advokate, mnogo mi je narod davao novca. Rajko se cudio da su muslimani tako solidarni. "Da neko nekome dzaba da novac, neverovatno", cudio bi se. Objasnjavao sam mu sadaku. Advokati su imali jos jedno bitno iskustvo sa patnicima. Znali su im vratiti nadu. To su, te noci posebno, pokusali Orhan i Rajko. Govorili su mi da Dzemo dzaba sjedi u sudnici. "Izgleda kao janje. Miran i nevin. Samo ga mrzi Edina zbog zenine mahrame. Bojim se da ga ne isprovocira." Nista me nije raspolozilo. Izgleda da sam imao predosjecaj. "I da ti Nermina bude kao Sead", prosaputao mi je Rajko. "Nadam se", rekao sam mu na odlasku.

Moje hapsenje
Dosao sam kuci kasno. Teta Bahra me je primijetila i ispricala mi da je Mirso pusio na prozoru i vidio nekoga kako stoji pored stuba u avliji. Pitao ga je sta radi tu u ta doba, a on mu je odgovorio da ceka neku pticu. Bahra se smijala, a ja sam znao ko bi mogao biti ptica. I kad me je ujutro oko sedam sati Bahra pozvala na telefon, znao sam ko me trazi. Sisao sam do telefona. Veza je vec bila prekinuta. Otisao sam u WC. Domalo, neko je kucao na vratima. Otvorio sam. "Ti si Nedzad?", pitao me je covjek. "Da, ja sam", odgovorio sam. "Podji sa nama." Bio sam u pidzami i otisao sam se obuci. I tad su udbasi imali bijele "golfove". "Stare navike", pomislim kad danas vidim parking pred policijskom stanicom. Bijelim "golfom" sam odvezen niz Alifakovac. Sunce je tek bilo izislo. Gledao sam kroz prozor. "Lijep dan", cinicno je konstatirao Zeljko Kozina, moj buduci isljednik. Drugi isljednik je bio moj imenjak. U vrijeme rata citao sam da je Kozina bio jedan od sefova SIS-a u Hercegovini. Odvezen sam u zgradu Drzavne sigurnosti. Zadugo nisam znao zbog kojeg "grijeha" cu imati tarapanu. Igrali smo taktiku upoznavanja. Tek oko deset sati u sobu upada jedan udbas i udara Zeljka objema sakama. "Ovo je bilo za deset!", podvriskivao je. "A Nermina?", pitao je ovaj. "Upravo je na sceni, i to ce biti dvadesetka", smijao se i trljao ruke. Ni od mene nisu krili zadovoljstvo. Tako sam iz te cestitke saznao da sam upao u makaze izmedju Seada i Nermine. Malo zatim, prebacen sam u drugu sobu. Do tada sam imao neobaveznu komunikaciju sa isljednicima. Tek je sad Zeljko namrgodjen krenuo na posao. "Na toj stolici ti je sjedio i brat", zlobno je provocirao. "Ti bi, prema onome sto mi znamo, trebao dobiti najmanje dvije godine zatvora. Ako budes pametan, kazna ti se moze umanjiti; ako budes blesav, moze se i uvecati", upoznao me je Zeljko sa mojom situacijom. "Prijetio sa svjedocima, lajao si da je tuziteljica zmija i krava. Obje radnje predstavljaju krivicno djelo", upoznao me je sa mojim pravima. Odmah sam priznao da poznajem Seada i Nerminu i da sam ih vidjao. Negirao sam bilo kakvu prijetnju i psovku. Postavio sam odbranu da su svjedoci mene trazili, a da se ja nisam libio kazati sta pise u optuznici. Isljednicima se nesto nije zurilo sa takvim pitanjima pa su me, by the way, priupitali sta je za mene islam, na sta sam odgovorio da ja islam vidim u tome sto berem mrve dok jedem, klanjam i zahvaljujem se Bogu na zdravlju; sta mislim o iracko-iranskom ratu, odgovorio sam da je to besmislen rat kao i svaki drugi. Dok sam bio pitan, Zeljko je nesto razmotavao. Okacio je na zid ogromni poster imama Homeinija. "Ko je ovo?", pitao je. Sav sam utrnuo. "Ne razabirem dobro, ali po obrvama prepoznajem Homeinija." "Nikad nisi vidio njegovu sliku?!", pitao je. "Nisam vidio takvu. Prepoznao sam ga sa televizije", lagao sam. Zatim su pocela pitanja kako sam dosao do ovih advokata. Sumnjali su u Hamdiju Cemerlica. Ja sam lagao da sam ih nasao po telefonskom imeniku. Da ne duljim, bili smo uhapseni Nusret Cancar i ja zbog Seada Seljupca. Mislim da su me Nusret i Nermina spasili od zatvora. Da su oni poklekli, ja se nicim ne bih mogao odbraniti. To sam saznao kad su me kasno iza ponoci pustili kuci, i ja sam na Bascarsiji kupio Vecernje novine u kojima je pisalo da je Seljubac na sopstveni zahtjev ponovo svjedocio i optuzio mene za prijetnju. Spomenuo je i ime Cancara. Novine su spomenule i Nerminino svjedocenje. Nisu je hvalili i shvatio sam da je promijenila iskaz. Znajuci da su me pustili kuci da prespavam da bi pratili moje eventualne aktivnosti koje ce ih odvesti na "trag mog zlocina", nisam se javljao advokatima. Sutra sam sâm dosao u Udbu. Glumio sam nevina i bezazlena djecaka koji nema pojma o politici. Uspio sam. Ne bih detaljisao sitne udarce, prijetnje i maltretiranja, pa cak i samaranja. Jednostavno, isljednike sam dozivljavao kao uhranjene pitbule, svi su nosili zlatne ogrlice i narukvice, malu torbicu, "pederusu", u kojoj je pistolj, ali radilo se o klasicnim glupim dripcima. Moram izdvojiti Vladu, mog kerbera. Mozda sam bio dobio kompleks od njega. Kad god bih vrludao u ponavljanju iskaza, Vlado bi, stojeci uza zid sa ostalom osmericom udbasa, kratko izgovorio: "Laze." Da je znao koliko me zbunjuje, posamarao bi Dzubura i Rusmira, koji su me gadjali predmetima sa stola, i preuzeo stvar u svoje ruke. Ovako, kliznuo sam im i svoju trodnevnu, bez prekida, istragu poentirao tako sto sam pred osmericom udbasa ismijao Nazifa Dzubura. Posto sam u svakom od njih gledao psecu vrstu, zavisno od karaktera i izgleda, Dzubura sam poredio sa malim kusastim pticarem. On bi cucnuo pored moje stolice, imao sam dojam da stalno vrti repicem, i onako mali skevcio i rezao odozdo na mene. Jednom me je upitao hocu li biti hodza? Rekao sam da ne znam. "Znas li kulhuvallahu?", upitao je. "Znam", odgovorio sam. "Znam i ja. Cuj, Kulhuvallahu ehad…", proucio je. "Kad znas kulhuvallah, hoces li ti biti hodza?", uzvratio sam protupitanjem. Svih osam udbasa koji su se bili nacickali u kancelariju prasnulo je u smijeh i istrcalo napolje drzeci se za stomak. Dzubur je skocio i, bijesan na mene, poceo psovati vjerske svetinje. Meni to i nije izgledalo bas toliko smijesno, al', eto, njima jest. Mislim da su se bili okupili da bi izvrsili finalni pritisak na mene da priznam da sam poslao Cancara Seljupcu i da sam mu prijetio da promijeni iskaz, sto sam ja odbijao priznati. Sa ovakvim mojim, sasvim slucajnim kontrapunktom sve je palo u vodu, i ja sam pusten. O, kako me je boljela glava zbog promahe, nesanice i gladi! Cancar je bio vojnik i prosao je mnogo, mnogo gore od mene. Kad su ga hapsili, nocu u spavaonici strgli su mu sahat sa ruke da bi ga rastavili u djelice. On je bio jednu godinu u Kairu. Zbog toga su ga tretirali kao medjunarodnog teroristu tipa Carlosa.

Vuk samotnjak
A najgore je prosao nas Sead Seljubac. Njega su, nakon sto je prvi put svjedocio, pozitivno, na putu ka kuci za Tuzlu presreli udbasi, kidnapovali ga u motel "Zlacu" i maltretirali dok nije prihvatio da ce se ponovo pojaviti na sudjenju i priznati da je pod mojim prijetnjama promijenio (policijski) iskaz. Njemu su u hotelskoj sobi namontirali lazni Dnevnik na kojem spikerica govori da ce Seljubac biti uhapsen i dobiti pet godina zatvora zbog laznog svjedocenja pred sudom. Posto mu je kosulja bila krvava od tuce, a i sav se isjekao dok se brijao, udbas ce mu dati svoju kosulju, obrijati ga i dovesti u sudnicu. Svoju ispovijest ce naknadno objaviti u Valteru pod naslovom Vuk samotnjak. Resid Hafizovic ce takodjer proci kroz teska maltretiranja nakon sto je porekao iskaz i svjedocio u korist optuzenih. Naknadno je pozvan u vojsku i pretucen tako da mu je kuci dosla krvava potkosulja.

Izgleda da je Christini von Khol bilo dovoljno ovo vremena dok sam ja bio u hapsani da objavi tekst o Nermininom svjedocenju. Na naslovnoj strani Der Spiegela bio je naslov: Istina i samo istina. Christina je ocijenila da je proces pred skandalom i da ga policija zeli spasiti optuzujuci i hapseci familije zbog prijetnji svjedocima. Jadna Mebrura Topalovac, koju su moji roditelji voljeli zato sto bi nekad, dok cita vijesti, pregrnula samijicu sa isheklanim kericama preko ramena, citala je komentar Dnevnika kako gospodja Von Khol vec dugo krivo pise o stanju u Jugoslaviji i da ugrozava prijateljske odnose dviju zemalja. Taj Dnevnik su u hotelu gledali advokati kad sam bahnuo u hotelsku salu. Dosao sam ih samo pozdraviti jer sam zurio na autobusku stanicu. Roditelji su mi saznali za hapsenje i jako se brinuli.

Boga mi, vise od straha nego od umora, sve manje sam kontaktirao familije optuzenih i advokate. Slusao sam strane radiostanice i izvjestavao Timu. Tako je ona, osokoljena kritikama vanjske javnosti, pricala Dzemi u sudnici - jednom je sudija dozvolio optuzenima da tu u sudnici procaskaju sa familijom - kako se svjetska javnost obrusila na Jugoslaviju zbog njih. Dzemo ce tu informaciju napisati na ceduljici da bi je pokazao Meliki. "Bacili smo Jugu na koljena", pisalo je. Policajac, koji im je puhao u vrat, procitao je ceduljicu i Dzemu ce, kad je posao u sobu, skinuti do gola. Naci ce mu ceduljicu. Sutra je tuziteljica dan pocela citanjem ceduljice. Prekosutra je Slobodan S. Princip, KOS-ov novinar u Vecernjim novinama, napisao da se do tog dana Dz. Latic doimao "nevinim kao janje" i da je tek tog dana pokazao "koliko je zatrovan mrznjom prema domovini". Tako je on "sam naspram sebe izvrsio neprijateljsku propagandu". To je bio Dzemo. Kakav je bio, takav i ostao. Sa jednom recenicom izgovorenom na bezazlen nacin, oboji jedan proces. Nista se vise zanimljivo nece desavati do presude. Bilo je jos nekih smijesnih, odvratno smijesnih situacija sa svjedocima. Neke Hasine i Dzemine kolege pokazale su se kukavicama. Vremenom im je oprosteno, al' su tad familije optuzenih pljuvali na njih. Neko ce pretuci Adnana Silajdzica, jednog od Hasinih i Dzeminih svjedoka, sedam godina kasnije. On ce javno prozvati neke od optuzenih, konkretno Omera Behmena, da stoje iza napada na njega. On je to smatrao osvetom. Nikad tako nesto nije dokazao, al' sumnjam da je to bila osveta iza koje bi stajao Behmen. Cak je to osudjenicka strana smatrala nekom udbaskom osvetom i razracunom medju njima. Ne znam da je i prema kome ispoljen revansizam. Mislim da se Izetbegovic i previse trudio da onemoguci politicki revansizam. Sigurno niko zbog toga nije izgubio posao niti funkciju, cak su neki obnasali vece funkcije u svojoj sluzbi, poput Munira Alibabica, po mnogima zloglasnog isljednika, ili u SDA-u, poput Seada Hodzica, sudije izvjestitelja (njihove presude) na Vrhovnom sudu. Edina Residovic je advokat, sef istrage, Amir Salihagic, je advokat, Rizah Hadzic je advokat. Njegova kancelarija je vlasnistvo Islamske zajednice. Osim Halida Hadziabdica, amidzica tadasnjeg reisa, profesora Medrese za kojeg se dokazalo da je bio agent Udbe, i Muhameda Dedica, udbasa dvojnika, ni na jednom svjedoku nije ostala trajna anatema. Hadziabdicu je jednom ostao notes na stolu zbornice u kojem je biljezio razgovore svojih kolega. Evo jedne paradigmaticne anegdote. U proljece 1995. reis je pozvao predsjednika Izetbegovica na sijelo u svoju rezidenciju. Sijelo nije imalo nikakav aktualni povod. Tek tako je predsjednik bio reisov gost, a ovaj je pozvao dvadesetak svojih prijatelja i blizih suradnika, medju koje je spadala i moja malenkost. Bio sam tad pozvan i nikad vise. Da bi se objasnila jedna situacija, ustanovljavao se datum i konstatirano je da je taj dan 24. mart. "Vidite slucajnosti. Na danasnji dan bih izisao iz zatvora." Po prvoj presudi Izetbegovic je bio osudjen na 14, a po presudi Vrhovnog suda RBiH on je bio osudjen na 12 godina, dok mu je Savezni sud smanjio kaznu na devet godina. Zbog toga mislim da je bilo pravilnije reci da je to bila dvanaestogodisnjica njegova hapsenja. Dok se Izetbegovic toga javno prisjecao, do njega je sjedio Enes Karic, mislim da je jos bio ministar za kulturu. Primijetio sam da je bilo nezgodnije osudjenima prisjecati se sudjenja nego svjedocima. Jedan od svjedoka optuzbe bio je i Karic. Tako da se nije vise evociralo sjecanje na taj proces. Medjutim, uskoro je doslo do raskola u SDA i Karic ce biti na strani dr. Harisa Silajdzica. U jednim novinama objavio je fotografiju koju je te noci napravio Aziz Kadribegovic, urednik Preporoda, kako sjedi izmedju reisa i predsjednika. Ovo pokazuje da on nema nimalo neprijatnosti zbog uloge svjedoka u procesu. Sto se tice svjedoka, istakao bih jos jedan kuriozitet. Medju njima su bili i dvojica Srba: Sreto Tomasevic, koji je svjedocio o Kasumagicu, i Stevan Tontic, koji je svjedocio o Dzemi i Meliki. Oba su bila vrlo korektna. Za Stevu moram ispricati i sljedece. On je jedini sarajevski intelektulac i pisac koji se direktno zauzeo za Dzemu. Otisao je kod Hamdije Pozderca i zaplakao pred njim da ucini nesto za Dzemu. Ovaj mu je odgovorio da ne moze nista uciniti. Mislim da je to Stevo radio u dosluhu sa Abdulahom Sidranom, koji je, naprosto, bolovao za Dzemom i Melikom. Jedno jutro, rano, prolazio sam Saracima. Na cepenku je sjedio Sidran. Bojim se gibeta, al' mislim da je bio pijan. Prepoznao me je i prisao. Dok me je tapsao po ramenima, placno je govorio: "Moj Dzemo, moj Dzemo…" Tek u ratu pruzila mi se prilika da se revansiram Stevi. Nazalost, ruzna prilika. Augusta 1992. sreo sam ga u Ferhadiji. Bio je nujan i veoma deprimiran. Cuo sam da su ga "nasi" odveli na kopanje rovova. Priznao mi je da je to istina. Nazvao sam Talijana (Mustafa Hajrulahovic, op. prir.), cija je komanda bila na Ciglanama. "Odmah cu to rijesiti sa tim budalama, Nedzade."

Odnos Islamske zajednice prema procesu
Prema optuznici, krovna institucija pod kojom su se odvile inkriminirane radnje, a osim puta u Iran sve radnje su bile napisane ili izgovorene rijeci, bila je IVZ. Vecina svjedoka bili su imami, studenti Islamskog fakulteta, glavno mjesto aktivnosti inkriminiranih radnji bio je Tabacki mesdzid na Bascarsiji, cak je Deklaracija vecim dijelom objavljena u Takvimu, kalendaru IVZ-a, pod Izetbegovicevim pseudonimom L.S.B. Ovo su tri pocetna slova njegove djece. Neke inkriminacije su bile direktno vezane za Islamsku zajednicu, najcesce da je neko od optuzenih negdje rekao da je vode "rezimski ljudi". Tako je izgledalo da komunisti brane Islamsku zajednicu od njenih clanova deklariranih vjernika. Ipak, sumnjam da je iko u Islamskoj zajednici mirno spavao tih dana. Neki, njih vecina, tugovali su i sekirali se zbog optuzenih, drugi su se bojali za sebe, treci, koji su imali blisku suradnju sa komunistima, a bilo ih je i suradnika Udbe, poput H. Hadziabdica, strepili su hoce li ih Udba zrtvovati i natjerati da na sudu govore ono sto su cinkarili tajno. Za to bi ih, kako se ispostavilo sa Hadziabdicem, stigla dozivotna anatema. Mogu zamisliti zivot tog covjeka danas kad nema Udbe?!

Jedini dio inkriminacija od kojih je Dzemo oslobodjen je onaj kojim se teretio da je propagirao na nastavi. Bili su pozvani neki ucenici, pa i tadasnji direktor Medrese Ferhat Seta. Jedan od svjedoka Dzeminih ucenika bio je jedan od glavnih imama u dzematu Fikreta Abdica. Ja to citam udbaskom linijom. U vrijeme sudjenja kontaktirao sam Setu da bi zadrzao dio Dzemine place za njegovu suprugu. Tad mi je Seta dao prijedlog da bi Islamska zajednica trebala platiti advokata za njega, Mujkija i Hasu, i ja sam obecao agitirati za to. Sve te informacije dosle su do Dzeme i on je, braneci se kako nije u sukobu sa IZ-om, pred sudom rekao da ce mu IZ placati advokate. Zbog toga od tog posla nece biti nista.

Predsjednik Republickog starjesinstva IZ-a tada je bio dr. Ahmed Smajlovic. On je bio najmarkantnija licnost u IZ-u. Duboko u njegovoj sjeni je bio reis Naim Hadziabdic. Dr. Smajlovic je bio vrstan govornik. Bio je cijenjen kod muslimanskih masa kao vaiz. Neki tvrde da je bio jedan od najpopularnijih alima u cijelom islamskom svijetu. Govorio je na otvorenjima dzamija i mevludima, sto je bila jedna od tradicija masovnih okupljanja muslimana koja se nisu razlikovala od teferica. Ispred novootvorene dzamije namjestila bi se bina sa mikrofonom i velikim zvucnicima. Bina bi bila obavezno prekrivena bosanskim vunenim cilimima. Smajlovic je doktorirao na El-Azharu na temu, da parafraziram, islam u ocima zapadnih orijentalista. Pripadao je generaciji islamske uleme koja je nastala nakon talasa oslobodilackih pokreta u islamskim zemljama koje su stekle svoju nezavisnost i oslobodile se zapadnih krscanskih kolonijalista. Ta ulema je bila ostar kriticar odnosa Zapada prema islamu, dok je unutarmuslimanske odnose rijetko ili nikako tretirala. Takvi govori dr. Smajlovica su imponirali bosanskim muslimanima i politika ih je dugo tolerirala. Vjerovatno su njegovi govori koji su podrzavali treci svijet (islamski i nesvrstani), a kritizirali zapadni kapitalisticki, pa i krscanski, jedno vrijeme imponirali komunistima. Sve do jednog govora na otvorenju dzamije u Sljemenima kod Novog Travnika, dr. Smajlovic je plijenio mase tvrdnjom "da je islam poklonio Evropi renesansu i da je Evropi spas u islamu". Za takve svoje tvrdnje citirao je same evropske pisce i filozofe. Poslije tog govora dobio je prijekor Komisije za vjerske odnose. Za njega se govorilo da je bio prevodilac Titu i da ga je to "izvlacilo" dok je tako smjelo govorio.

(Nastavit ce se)